Vučistrah1/4
| ←Govor treći | Vučistrah Pisac: Petar Kanavelić Govor četvrti |
Govor peti→ |
VOJISAVA: Nemoj se truditi veoma, moje ufanje! Sinko moj, istiha hodi i yfaj iznaći ovdi milostivu pomoć tvojijem teškijem nevoljami.
MIROSLAV: Vajmeh! koliko stoji ova boležljiva duša iziti kroz ovu moju smrtnu ranu!
VOJISAVA: Vedra kraljice, ako ci ikada oćutjela milos u tvojijem prsima vrh nevoljnijeh, sad je vrijeme obilno š njom zadaždjeti u pomoć ovega ranjena sinka moga.
KRUNOSLAVA: Ko te je ranio? za koji li uzrok?
MIROSLAV: Jedan od mene nepoznan u ovoj dubravi polak tvoga grada naglo skoči na mene i ubode me mačom u ruku i u prsi: i kad me vidje prostrta na travi i veće mrtva nego živa, ovoliko reče: „Danica, kraljeva ći, šlje ti ovi lijep dar."
KRUNOSLAVA: Danica, kralja bosanskoga ći?
MIROSLAV: Ona, o kraljice. I ončas izdajnik sakri se u gustinu od dubrave; utoliko pristupi ova starica, majka moja, i podignu me. Ali, vajmeh, već riječi mi boles grabi, duša mi s krvim ishodi.
KRUNOSLAVA: Ne boj se, o mladče; u rukam si ko ti može pomoć podati. — U kraljevskom momu dvoru, o Bisernice, čini da počine, i neka se stave svi načini od lijeka za povratit mu zdravlje.
VOJISAVA: Uzmnožne hvale veličanstvu davam tvomu, o vedra kraljice, koja nedostojnijem slugami dostojne mogućstvu tvomu podavaš pomoći. — Hodi, sinko.
BISERNICA: Sreća mnogu je pomnju od vas imala, budući vas dovela gdje ćete iznaći svaku milos, ugodan pokoj i žudjeno zdravlje. Hod’te sa mnom.
KRUNOSLAVA: Jedna želja, u ovi čas začeta u momu srcu, za pomoći ovako uljudna mladca; jedna požuda, u ovi hip porođena u mojijem prsima, za osvetiti se prema onemu ko ga je izranio, — je li milos, što li je? ja ne znam!
Reference[uredi]
