Vilu ljubi beže Ljuboviću,
vilu ljubi četiri godine.
Kad je peta nastala godina,
pita vilu beže Ljuboviću:
— Ja boga ti, prebijela vilo, 5
sa mnom spavaš četiri godine,
a na mojoj prebijeloj ruci,
jošte mi se nasmijala nisi!
Progovara nagorkinja vila:
— Bi l' se, beže i ti nasmijao, 10
kad bi tvoga oteli đogina?
Imaš đogu, imaš laka krila,
a ti meni oduzeo krila,
oduzeo krila i okrilje,
pa ne mogu mlada poletjeti, 15
stoga sam ti tužna i žalosna.
Na to se je beže smilovao
pa joj dade krila i okrilje:
prhnu vila nebu pod oblake,
osta mlađan beže Ljuboviću 20
dozivljući prebijelu vilu.
Njega vila iz oblaka viče:
— Čuješ li me, beže Ljuboviću!
Izvedi mi sina Sulejmana,
ako želiš da ti se povratim. 25
Prevari se beže Ljuboviću,
izvede joj sina Sulejmana.
Uze vila svoga milog sina
i odnese nebu pod oblake.
Osta snužden beže Ljuboviću 30
i zakuka iz grla bijela:
Aoj meni do boga miloga,
prevari me prebijela vila!
Šta ću sada od života svoga?
Sait Orahovac: Sevdalinke, balade i romanse Bosne i Hercegovine. Sarajevo: "Svjetlost", 1968. (Biblioteka Kulturno naslijeđe Bosne i Hercegovine), str. 531-522.
