Velika povelja o slobodama

Izvor: Викизворник

Magna carta libertatum - odlomci -

Jovan, po milosti božjoj kralj Engleske, senjor Irske, hercog Nor­mandije i Akvitanije i grof Anžu-a pozdravlja činovnike šumskih uprava, šerife, bejlife sluge i sve službenike i vernike. Znajte da smo mi prema božjem ukazivanju i za spas naše duše i svih prethodnika i naslednika naših, u čast Boga i za veličanje Svete Crkve i za poboljšanje kraljevstva našeg, po svetu vrlo uvaženih očeva naših (sledi nabrajanje crkvenih kraljevskih savetnika) i blagorodnih muževa (sledi nabrajanje najbližih kraljevskih savetnika svetskih aristokrata) i drugih vernika naših:

1. Prvo, pred bogom smo dali pristanak i ovom našom poveljom za večna vremena potvrdili, u naše ime i u ime naših naslednika, da engleska crkva bude slobodna i da u celini uživa svoja prava i svoju neprikosnovenu slobodu. To proizilazi iz toga što smo slobodu izbora kao najvažniju i najneophodniju engleskoj crkvi, Mi, po našoj pravoj i dobroj volji, još pre nesporazuma koji je izbio između nas i naših barona, podarili i našom poveljom potvrdili i što smo primili njenu potvrdu od sinjora pape Inoćentija Trećeg, koju ćemo i mi poštovati i želimo da je savesno i za večita vremena poštuju i naši naslednici. Podarili smo takođe, na večita vremena svim slobodnim ljudima našeg kraljevstva za nas i naše naslednike sve dolenapisane slobode, da bi ih oni i njihovi na­slednici imali i uživali od nas i od naših naslednika.

9. Ni mi, ni naši činovnici nećemo oduzimati za dug ni zemlju ni prihode sa nje sve dok je pokretnina dužnika dovoljna za isplatu duga; ni jemci samog dužnika neće biti prinuđeni da plaćaju njegov dug sve dok sam glavni dužnik bude u stanju da ga otplaćuje. Ako glavni dužnik ne bude u mogućnosti da plati dug, ako nema odakle da ga isplati jemci odgovaraju za dug i ako žele mogu dobiti zemlju i prihode dužnika i mogu ih koristiti sve dok ne dobiju naknadu za dug koji su oni pre toga za njega isplatili, osim ako glavni dužnik ne dokaže da se već obraćao sa tim jemcima.

12. Ni novac za oslobađanje od vojnog roka, ni dažbine ne treba uzimati u našem kraljevstvu drukčije već prema opštem savetu našeg kraljevstva, osim za naš otkup iz ropstva ili za proizvođenje u viteza našeg prvenca sina ili za prvi brak naše prvorođene ćerke; i za ovo treba davati samo umerene dažbine; slično treba postupati i u odnosu na dažbine za grad London.

13. I grad London treba da uživa sve drevne slobode i svoje slobodne običaje kako na kopnu, tako i na moru. Osim toga mi želimo i dopuštamo da svi drugi gradovi, gradići, naselja i luke uživaju sve slobode i svoje slobodne običaje.

14. A da bismo imali opšti savet kraljevstva za ustanovljavanje dažbina u drugim slučajevima osim u tri gore navedena slučaja, ili za određivanje sume koja se daje za oslobođenje od vojnog roka, mi ćemo narediti da se našim pismom i sa našim pečatom pozovu arhiepiskopi, episkopi, opati, grofovi i stariji baroni; i osim toga naredićemo da se preko šerifa i bejlifa bez razlike, pozovu svi oni koji drže zemlju neposredno od nas naredićemo da ih sve pozovu za određeni dan, tj. najmanje 40 dana pre roka i na određeno mesto; u svim tim pozivnim pismima objasnićemo raz­log pozivanja, pa kada na taj način budu razneti pozivi, u određeni dan će se pristupiti poslu uz učešće i savet onih koji su prisutni, čak i ako ne dođu svi pozvani.

15. Ubuduće Mi nećemo nikome dozvoliti da ubira dažbine od svojih slobodnih ljudi, osim za svoj otkup iz ropstva ili za proizvođenje u viteza svog sina prvenca ili za prvi brak svoje prvorođene ćerke, ali i u ovim slučajevima treba uzimati samo umerene dažbine.

16. Niko se ne može prinuditi da za svoj viteški posed ili za drugi zemljoposed služi više od onoga koliko mu sleduje.

17. Opšte tužbe ne treba podnositi našoj kuriji; one treba da se razmat­raju na bilo kom određenom mestu.

18. Isleđivanje o novim zauzećima poseda o smrti prethodnika ili o darivanju parohija mogu se vršiti samo u svojim grofovijama i to na ovaj način; Mi, ili ako se mi budemo nalazili van granica kraljevine, naš vrhovni justicijarij slaće u svaku grofoviju četiri puta godišnje dve sudije, koji zajedno sa četvoricom vitezova iz svake grofovije, koje izaberu grofovi, treba određenog dana i na određenom mestu u grofoviji da ispitaju gore nave­deni pokretni sudovi (assizes).

19. I ako na dan određen za sastanak grofova gore navedeni pokretni sudovi ne mogu razmatrati stvar, onda treba da ostane toliko vitezova i zemljoposednika od onih koji su tog dana prisustvovali sastanku grofova, da bi se uz njihovu pomoć mogla sastaviti sudska presuda prema tome da li je stvar koja podleži njihovom rešenju više ili manje važna. Slobodan čovek će se kažnjavati za malu krivicu samo prema vrsti krivice, a za veću krivicu će se kažnjavati prema važnosti krivice, pri čemu treba da ostane neprikosnovena njegova osnovna imovina; tako će se kaž­njavati i trgovac i njegova roba ostaje neprikosnovena: i kmetovi će se tako kažnjavati i njihov će imetak ostati neprikosnoven ukoliko i oni budu pod­vrgnuti kažnjavanju sa naše strane, i nijedna od gorenavedenih kazni neće se izricati bez zakletve čestitih ljudi, suseda (okrivljenih).

20. Slobodan čovek će se kažnjavati za malu krivicu samo prema vrsti krivice, a za veću krivicu će se kažnjavati prema važnosti krivice, pri čemu treba da ostane neprikosnovena njegova osnovna imovina; tako će se kaž­njavati i trgovac i njegova roba ostaje neprikosnovena; i kmetovi će se tako kažnjavati i njihov će imetak ostati neprikosnoven ukoliko i oni budu pod­vrgnuti kažnjavanju sa naše strane, i nijedna od gorenavedenih kazni neće se izricati bez zakletve čestitih ljudi, suseda (okrivljenih).

21. Grofovi i baroni će se kažnjavati samo u prisustvu svojih perova i samo prema vrsti krivice.

22. Svešteno lice će se kažnjavati u svojstvu, držaoca svog svetovnog poseda na isti način kao i drugi gore navedeni (držaoci), a ne prema veličini svojih crkvenih beneficija.

23. Ni opština, niti pojedinci ne treba da budu prisiljeni da grade, mostove na rekama, osim onih koji su po pravu iz davnina obavezni da to rade.

24. Ni šerif, ni constable, ni coroner, ni drugi naši činovnici ne treba da rešavaju o stvarima iz nadležnosti naše krune.

25. Sve grofovije i njihove administrativne jedinice sa izuzetkom naših kraljevskih poseda treba da se izdaju pod zakup u korist državnih prihoda uz naknadu koja je od davnina ustanovljena bez ikakvih dodataka.

28. Ni constable, ni bilo koji drugi naš činovnik ne treba da uzima bilo od koga žito ili drugu imovinu ukoliko odmah ne isplati za njih novac ili ne dobije od prodavca dobrovoljnu saglasnost za odlaganje (isplate).

29. Nijedan constable ne treba da prisili viteza da mu u novcu plaća za čuvanje zamka, ako ovaj želi lično da ga čuva ili ako to učini preko drugog čestitog čoveka, ukoliko on sam to ne može činiti iz opravdanih razloga; a ako ga mi povedemo ili pošaljemo u pohod, onda se on oslo­bađa od obaveze čuvanja zamka srazmerno vremenu koliko je bio u po­hodu po našoj naredbi.

30. Nijedan naš šerif ili njegov pomoćnik ili bilo ko drugi ne treba da uzima konje ili zapregu od nekog slobodnog čoveka za prevoz, bez saglasnosti tog slobodnog čoveka.

31. Ni Mi, niti naši činovnici nećemo uzimati šumu za utvrđenja ili za druge naše potrebe bez saglasnosti onoga kome šuma pripada.

32. Mi nećemo zadržavati za sebe zemlju onih koji su okrivljeni za teška zločinstva duže od godinu dana, a posle toga će se ta zemlja vratiti senjorima tih imanja.

33. Sve brane u budućnosti treba da budu potpuno uklonjene, sa Temze i sa Medue i u čitavoj Engleskoj, osim morskih obala.

34. Ne treba ubuduće da se izdaje naredba nazvana Praecipe bilo kome o bilo kakvom zemljoposedu, usled čega bi slobodan čovek mogao da izgubi svoju kuriju.

38. Ubuduće nikakav činovnik ne treba da poziva bilo koga na odgo­vornost (na sud, primenom ordalije) samo na osnovu svoje sopstvene usmene izjave, bez poziva svedoka koji zaslužuju poverenje.

39. Nijedan slobodan čovek neće biti uhapšen ili zatvoren u tamnicu ili lišen poseda, ili neće biti stavljen van zakona, ili izgnan, ili na bilo koji (drugi) način unesrećen, niti ćemo mi učiniti ma šta protiv njega što po zakonskoj presudi ne odgovara njegovim pravima i što nije saglasno zakonu zemlje.

40. Nikome nećemo prodavati pravo i pravednost, nikoga nećemo lišiti njih ili ga ometati u njegovom vršenju.

41. Svi trgovci imaće pravo da slobodno i bezbedno odlaze iz Engle­ske i da dolaze u Englesku, da borave i da putuju po Engleskoj, kako kopnom, tako i vodom u cilju kupovine i prodaje bez ikakvih nezakoni­tih carina, plaćajući samo starinsku i pravednu, običajima utvrđenu carinu izuzev za vreme rata i ukoliko su iz zemlje koja ratuje sa nama; ako se takvi nađu kod nas u početku rata, treba da budu zadržani bez štete po njihovo telo i imovinu, dok mi ili naš vrhovni justiciarij ne sa­zna kako se u zemlji koja ratuje protiv nas ophode sa trgovcima naše zemlje koji se tamo nalaze i ako su naši tamo u bezbednosti, onda i ovi u našoj zemlji treba da budu u bezbednosti.

43. Neka svakom ubuduće bude dozvoljeno da odlazi iz našeg kra­ljevstva i da se potpuno bezopasno vraća kopnom i vodom, samo ako nam je ostao veran; izuzetak se čini u interesu opšte koristi za kraljevstvo i to samo za izvesno kratko vreme u toku rata; izuzimaju se zatvorenici i oni koji su saglasno zakonu kraljevstva stavljeni van zakona, a takođe i ljudi iz zemlje koja ratuje sa nama, i trgovci sa kojima treba postupati tako kako je gore rečeno.

45. Mi ćemo imenovati sudije, constable, šerife i njihove pomoćnike samo između onih koji znaju zakon kraljevstva i koji žele da ga savesno sprovode.

47. Sve šume koje su za naše vreme postale neotuđive kraljevske šume treba odmah da prestanu to da budu; tako treba postupati i sa rekama koje smo mi proglasili neotuđivim.

52. Ako smo Mi nekoga bez zakonske presude perova lišili (njegove) zemlje, (njegovih) zamkova (njegovih) sloboda ili njegovih prava, mi ćemo mu ih odmah vratiti, a ako je u vezi s tim podneta tužba, neka ona bude rešena presudom dvadeset i pet barona o kojima se dole govori kada je reč o garanciji mira; što se tiče svega onoga čega je neko bio lišen bez zakonite presude svojih perova, od strane kralja Henrika, našeg oca ili kralja Ričarda, našeg brata a što se nalazi u našim rukama ili u posedu drugih uz naše obezbeđenje mi ćemo to odložiti do isteka uobičajenog roka predviđenog za krstaški rat; izuzetak predstavlja ono zašto je već podneta tužba ili izvršeno isleđivanje po našem nalogu datom pre našeg polaska u krstaški rat; kada se mi vratimo sa hodočašća ili ako se dogodi da se uzdržimo od putovanja na hodočašće mi ćemo odmah u vezi s tim preduzeti ono što je potpuno pravedno.

55. Sve carine koje su nama plaćene nepravedno i protiv zakona zem­lje, i sve kazne, naplaćene nepravedno i protiv zakona zemlje, neka se predaju potpunom zaboravu ili neka se sa njima postupa prema presudi dvadeset pet barona o kojima se dole govori kada je reč o garanciji mira, ili po presudi većine njih zajedno sa gore pomenutim Stefanom, kenterberiskim arhiepiskopom, ako je on u mogućnosti da prisustvuje, i s drugima koje on želi zbog toga da povede sa sobom; a ako on nije u mogućnosti da pri­sustvuje, neka se ipak rešava i bez njega, ali tako da ukoliko se u sličnoj tužbi pojavljuje neko ili neki od dvadeset i pet gorenavedenih barona oni se izuzimaju, a ukoliko se radi o rešavanju takve tužbe na njihovo mesto, i to samo za taj slučaj, ostali iz ovih dvadeset i pet imenuju druge koji polažu zakletvu.

60. Sve ove gorenavedene običaje i slobode za koje ste vi izvoleli priznati da ih se treba pridržavati u našem kraljevstvu, ukoliko se to tiče nas u odnosu prema našim vazalima, svi u našoj kraljevini kako svetovna, tako i duhovna lica, obvezni su da ih se pridržavaju ukoliko se to tiče njih u odnosu prema njihovim vazalima.

61. Pošto smo mi u ime boga i radi unapređenja našeg kraljevstva i uspešnijeg smirenja razdora koji se pojavio između nas i naših barona sve gore navedeno podarili, želeći da se oni time koriste čvrsto i odlučno za večita vremena, izdajemo i darujemo im dolenapisanu garanciju: da baroni izaberu prema svojoj želji dvadeset i pet barona iz kraljevstva, koji treba svim silama da se pridržavaju i da čuvaju i da i druge prisiljavaju da se pridržavaju mira i sloboda koje smo im Mi podarili iovom našom poveljom potvrdili, tako da ukoliko mi ili naš justiciarij ili bejlifi naši ili bilo ko od naših slugu u nečemu protiv nekoga pogreši ili neki član mira ili garancije naruši i to narušavanje potvrde četiri od dvadeset i pet gorenavedenih barona, onda će se ta četiri barona javiti nama ili u slu­čaju da se Mi nalazimo van granica kraljevine našem justiciariju ukazu­jući nam na narušavanje i zahtevaće da Mi bez oklevanja to ispravimo. A ako Mi ne ispravimo narušavanje ili, u slučaju da senalazimo van gra­nica kraljevstva to ne ispravi naš justiciarij u toku četrdeset dana, ra­čunajući od vremena kada je bilo ukazano na to narušavanje nama, ili ako smo se Mi nalazili van granica domovine, našem justiciariju, onda gorenavedena četiri barona saopštiće to ostalim od dvadeset i pet barona i tih dvadeset i pet barona će nas zajedno sa čitavom zemljom prinuđavati i prisiljavati na sve moguće načine tj. putem oduzimanja zamkova, zemlje, poseda i svim ostalim sredstvima dok saglasno njihovoj odluci ne bude ispravljeno narušavanje. Pri tome ostaje neprikosnovena naša ličnost i ličnost naše kraljice i naše dece; a kada se ovo ispravi, oni će nam opet biti pokorni kao što su i pre bili. I ko u zemlji želi, može se zakleti da će radi izvršenja svega gore navedenog biti pokoran naredbama gore navedenih dvadeset i pet barona i da će nas, srazmerno svojoj snazi, pri­siljavati zajedno sa njima, a mi otvoreno i slobodno dozvoljavamo sva­kome ko to želi da se zakune i nikada nikoga nećemo sprečiti da položi zakletvu. Sve one, u našoj zemlji koji sami dobrovoljno ne žele da polože zakletvu dvadesetpetorici barona da će nas zajedno sa njima prinuđavati i prisiljavati mi ćemo naterati našom naredbom na zakletvu, kao što je gore rečeno. I ako neko od dvadeset petorice barona umre ili napusti zemlju ili se na neki način liši mogućnosti da izvršava gorenavedeno, ostali od gorenavedenih dvadeset i pet barona izabraće po sopstvenoj odluci drugoga na njegovo mesto koji će se na isti način zakleti kao i ostali. U svemu što se nalaže ovoj dvadesetpetorici barona da izvrše, u slučaju da su svih dvadeset i pet prisutni i da između njih izbije nesporazum, ili ako neko od njih iako je dobio poziv ne želi ili nije u stanju da dođe, neka se smatra kao odluka i rešenje ono što je odlučila ili naredila većina prisutnih kao da se s tim složilo svih dvadeset i pet; i gorenavedena dvadesetpetorica treba da se zakunu da će se verno pridržavati svega onoga što je gore navedeno i da će na sve moguće načine naterati i druge da se toga pridrža­vaju. Ni mi nećemo nastojati da sami, ili preko nekog drugog postignemo nešto usled čega bi neki od tih ustupaka ili sloboda mogli da se ukinu ili smanje, a iako bi tako nešto postigli, neka se to onda smatra nepostoje­ćim i bez značaja, i mi se nikada nećemo koristiti time ni sami ni posred­stvom nekog drugog.

62. Svaku zlonamernost, mržnju i zlobu koja se pojavila između nas i naših vazala, sveštenika i svetovnjaka od vremena razdora, Mi zaborav­ljamo i svima opraštamo. Osim toga, Mi potpuno oslobađamo odgovornosti sve, kako sveštenike tako i svetovnjake za sva narušavanja prava izvršena povodom tog razdora, od Uskrsa — šesnaeste godine našeg carstvovanja do uspostavljanja mira i, što se nas tiče, potpuno im praštamo. I osim toga, Mi smo naredili da se za njih napišu otvorene potvrde u ime senjora Stefana, arhiepiskopa kenterberiskog, senjora, Henrika, arhiepiskopa dablinskog i u ime gorenavedenih episkopa i magistara Panduljfa o toj garanciji i oproštajima.

63. Zbog toga Mi želimo i preporučujemo da engleska crkva bude slobodna i da ljudi u našem kraljevstvu imaju i raspolažu svim gorenavedenim slobodama, pravima, ustupcima i darovima koji im pripadaju i u miru, slobodno i spokojno, u potpunosti ili celim za sebe i za svoje naslednike, od nas i naših naslednika, u svemu i svuda za večita vremena, kao što je gore rečeno. Zakleli smo se mi a takođe i baroni da ćemo sve ovo gorenavedeno dobronamerno i bez zle namere sprovoditi. Svedoci su bili gorenavedeni i mnogi drugi. Dano našom rukom na lugu zvanom Renimid, između Vindzora i Stenza, petnaestog dana juna, u sedamnaestoj godini našeg carovanja.

Legenda[uredi]

  1. Bejlif — izvršni službenik koji vrši odpeđene izvršne i pravne poslove. U feudalnoj Engles­koj pomoćnik šerifa u poslovima upravljanja grofovijom i ubiranja dažbina.
  2. Vrhovni justicijar je bio prvi pomoćnik kraljev, među njegovim savetnicima, u čijoj nadlež­nosti su se nalazili sud i finansije.
  3. Assizes su bile sednice Vrhovnog kraljevskog suda van svog sedišta — uz učešće porotnika iz najviših redova feudalaca. Tako su se nazivali i pojedini zakonodavni akti kraljevi.
  4. Constable — lice koje vrši policijsku funkciju u feudalnoj Engleskoj — ranije niži policijski činovnik.
  5. Coroner — lica koja su vršila isleđenja u slučaju otkrivanja leša kada je bilo osnova da se pretpostavi ubistvo ili nasilna smrt.
  6. Ordalija — sudsko ispitivanje putem vode i usijanog gvožđa, poznato pod imenom *božijeg suda*