Bunjevci i Madžari

Prelazeći odmah na samu stvar moram reći, da posebna neka bunjevačka politika danas ne postoji. Prije 20-30 godina, za vrijeme slavnih bunjevačkih rodoljuba Antunovića, Kujundžića, Karanovića itd. postojala je ona naprotiv u punom smislu riječi. Ali danas nemaju Bunjevci svoje politike, koja bi zastupala njihovo nacionalno stajalište, njihove nacionalne želje i ciljeve i koja bi zastupala njihove nacionalne interese, kao što je imaju ugarski Srbi, Slovaci pa Rumunji i Sasi. Iz toga bi slijedilo, da ni Madžari ne trebaju da vode o njima kakav posebni nacionalni registar, koji bi ih prisiljavao, da odrede svoje držanje prema Bunjevcima. Ali nije tome tako. I onaj, koji poznaje kulturne i političke prilike nemadžarskih naroda u Ugarskoj i koji je upućen u narodnosnu borbu, što i se vodi već nekoliko decenija i koja je u ova posljednja tri decenija poprimila vrlo oštru sliku, taj dobro znade, kako se Madžari brinu oko pomadžarivanja nemadžarskih naroda, prateći točno svaki njihov pokret i korak.

Kod naših bi se Bunjevaca jedino nešto moglo reći o bunjevačkoj komunalnoj politici, dakle o politici, koje je djelokrug skučen na uski kompleks, a taj bi u ovom slučaju bio Subotica. I kad bi Bunjevci u Subotici složno i jedinstveno istupali, vladali bi Suboticom. Ali nažalost, kako sam već i u prijašnjim člancima spomenuo, Bunjevci su razdvojeni neslogom, a tu neslogu iskorišćuje treći – Madžar. Da je sloge, subotički bi gradski načelnik bio Bunjevac, a čitava bi uprava bila bunjevačka, oni bi imali svoje škole i ne bi s njima, kao sa ciganima i »vadracima«, postupali kojekakvi doseljeni gradski kapetani i činovnici. Bunjevci su prema sadanjem stanju direktno ovisni o ono par Madžara, koji s njima komandiraju po miloj volji. I tamo, gdje su Bunjevci u velikoj većini kao u Subotici, moraju oni da gledaju, kako ih se šikanira i zapostavlja pored sve njihove lojalnosti i dinastijske vjernosti, koju su oni pokazali u ovom ratu. Ali Madžari upoznaše slavensku slabost, te ih prema onoj, nama vrlo dobro poznatoj »divide et impera« rascijepaše i razdvojiše do mržnje. I zato, jer Bunjevcima nije uspjelo, da stvore nacionalnu reprezentativnu politiku i jer im nije uspjelo da nauče Madžare, da su oni Hrvati, to je time određen i njihov ovisni politički položaj sa svim svojim zamašnim posljedicama za njihov nacionalni i kulturni razvitak.

Današnje tužno političko i prosvjetno stanje naših Bunjevaca moramo da uglavnom pripišemo u grijeh onom malenom broju bunjevačke inteligencije, koja nije bila kadra, da podnese svu težinu narodne borbe na svojim plećima i koja je u najodlučnijem času svoje borbe, god. 1896, razdvojena i nesložna pristupila glasanju za bunjevački jezik u školama. Naravno da je onoj preostaloj šaci svijesnih i rodoljubnih bunjevačkih inteligenata bila uzaludna svaka daljnja borba.

Čitaoca će zanimati, da dozna taj tužni odlomak iz prosvjetne borbe braće Bunjevaca, jer nam lijepo karakteriše držanje Madžara prema Bunjevcima s jedne strane, a neslogu bunjevačke inteligencije s druge strane.

U 18. i 19. vijeku imali su Bunjevci mnogo svojih škola, ali podučavanje u njima nije nikad bilo na materinjem jeziku, nego uvijek samo na madžarskom. A i sami učitelji nijesu bili Bunjevci nego većinom stranci. Premda je Bunjevcima sam zakon dopuštao, da mogu podizati i osnivati svoje narodne škole, oni se za to nijesu brinuli. Oba ugarska zakona o nastavi, prvi iz god. 1868. XXXVIII. z. čl., a drugi iz god. 1879. XVIII. z. čl., izričito dopuštaju svima nemadžarskim narodima u Ugarskoj nesamo obuku na materinjem jeziku u školama, nego naređuju, da i činovnici u općinama, magistratima i sudovima moraju znati jezik većine toga kraja. I pored svega toga nije se u Subotici, koja je još prije 20-30 godina bila gotovo čisto bunjevačka i srpska, te u kojoj je god. 1890. bilo 40 osnovnih škola, kao ni na onih 9 okolnih bunjevačkih salaša (Tompa, Kelebija, Verušić, Šebešić, Tavankut itd.), ni u jednoj školi predavao – osim možda vjeronauka – nijedan predmet na materinjem jeziku!

Prvi, koji je ustao proti toj nezakonitosti i nepravdi, bio je svećenik iz naroda pop Pajo Kujundžić. On je g. 1894. predložio u školskom odboru, da se u bunjevačkim školama podučava u materinjem jeziku, a ne na madžarskom, a svoj je predlog potkrijepio samim zakonom i naredbom ministra za bogoštovlje i nastavu. Taj je predlog bio otpućen posebnom odboru, da ga prouči i da ga onda na slijedećoj sjednici iznese na diskusiju. Tek g. 1896. – nakon dvije godine – sastao se opet školski odbor, te je taj predlog i iznio, ali je pri glasanju propao, jer se madžarskim glasovima pridružilo još i šest bunjevačkih, a i sam gradonačelnik Bunjevac Laza Mamužić. Na taj čin Madžara i bunjevačkih odroda odgovoriše Bunjevci pismenom pritužbom na tadašnjeg ministra nastave Vlašića sa 1200 potpisa odličnih Bunjevaca, te je predadoše ministru u posebnoj deputaciji pod vodstvom velikog Bunjevca i rodoljuba Ivana Malagurskoga. God. 1897. dođe od ministra negativno riješenje na pritužbu, te potvrdi odluku školskoga odbora, t. j. da se poduka u školama ima i nadalje vršiti na madžarskom jeziku.^[1]

Tako je dakle protekla prva borba o bunjevačku školu. Madžarima je uspjelo, da s pomoću samih Bunjevaca osujete bunjevačku školu. Ovo je morala skriviti samo međusobna svađa i kavga, kad je ono šest Bunjevaca dalo svoj glas proti Kujundžićevom predlogu. Nije mi uspjelo da doznam, zašto su Bunjevci u tom pitanju išli razdvojeno, a nijesam mogao ni da doznam uzrok takovu žalosnom istupu samoga gradonačelnika Bunjevca Laze Mamužića, pogotovo kad znamo, da su pri tom glasovanju sudjelovala još četiri Mamužića (oba svećenika Veco i Mate i oba odvjetnika Ago i Veco), koji su bili njegovi najbliži rođaci. Najzanimljivije je pri tome ipak to, da je taj isti Laza Mamužić god. 1874. izdao knjigu na madžarskom jeziku pod naslovom »A Bácskai Hiradó és a bunyevác elemi tantigy«, u kojoj dokazuje svom žestinom potrebu bunjevačke škole i bunjevačkog jezika u općini, školi i crkvi. To je zbirka raznih članaka, koje je Mamužić pisao u Milodanovićevom »Subotičkom Glasniku« u obranu bunjevačkih prava. Onda ih je preveo na madžarski jezik i izdao pod već spomenutim imenom. I taj je čovjek na koncu u najodlučnijem času okrenuo leđa svome narodu, šta više, borio se proti njemu i proti onome, što je javno i pred stranim svijetom branio!

Što je sama vlada onako maćuhinski riješila priziv Bunjevaca, može se svesti na činjenicu, da Bunjevci od svojeg dolaska (god. 1687.) u svoju novu postojbinu, pa sve do god. 1897. nijesu kod vlade poduzimali ništa za svoje narodne stvari, a najmanje za škole. Tako oni za nju oficijelno nijesu ni postojali i ona je njihov priziv smatrala nekim demonstrativnim aktom. Za Madžare su Bunjevci bili uvijek samo dobri vojnici, hrabri graničari, dobri branitelji i dunavski stražari proti Turčinu. I baš ta historijska istina, da se Bunjevci od svoje seobe u Ugarsku pa dotada nijesu gotovo ništa brinuli i bavili prosvjetnim pitanjima svojega naroda, mnogo pridonosi tome, da su Bunjevci god. 1896. i 1897. doživjeli poraz. Oni su u jednom danu htjeli da nadoknade ono, što su puna dva stoljeća zanemarili i propustili. Oni su mnoge zgodne političke momente u ugarskoj političkoj historiji mogli iskoristiti za svoje narodne ciljeve, jer su i oni sami bili dionici cijele ugarske historije posljednjih dvaju stoljeća. Ali se oni nijesu micali, a Madžari su to njihovo mrtvilo iskoristili za sebe. I dok se prije cijelo uredovanje u općinama i drugim javnim uredima vršilo na bunjevačkom jeziku, dok se svaki općinski bilježnik i činovnik morao da zaklinje na bunjevačkom jeziku, danas od toga svega nema više ni sjene, jedino se po crkvama svake druge ili treće nedjelje govori prodika na njihovu jeziku.

Taj su svoj nemar za narodni jezik u školi osjetili i sami Bunjevci, te bunjevački koledar »Danica« (iz god. 1892.) donosi na jednom mjestu odgovor na i pitanje, što je dosad učinio bunjevački narod s obzirom na školsko pitanje, ovo: »Tamo, gdje su mu jezik iz škole, iz ureda istiskali, uviđa da je falio, te moli i zahteva prava jeziku svome, ali je kasno (?). Ne da se ono tako lako preinačiti i promenuti, na što je on ranije pristajao, ili čemu se on protivio nije. A onde, gdje bi se još mogla spasti narodna stvar, — jedan ne će, drugi ne smije, da se ovome ili onome gospodinu ne zamjeri. Pa ako bi ipak narod di god nastojao, zahtevao, da mu se jezik poštuje i ne zabašuruje, onda nastoje oni zli ljudi (naši nesinovi, naša inteligencija, koja je svoj jezik i kod kuće zanemarila) lipim odgovoriti ga ili ružnim zastrašiti ga, e da bi se kako god utaložio i cilu stvar napustio.«

Ovo je lijep prikaz i karakteristika tadašnjeg bunjevačkog držanja prema narodnim pitanjima. Bolno nas se doimlje kad to čitamo, ali istini ne možemo da izbjegnemo. Događaj iz god. 1896. – ono kobno glasanje – to potvrđuje. Ali ne smijemo to shvatiti suviše pesimistički, jer je u ono vrijeme bilo i vrlo odličnih bunjevačkih rodoljuba, koji su »zborom i tvorom« radili na osvješćivanju svojega naroda. Imade lijepih članaka i rodoljubnih pjesama iz onoga vremena, koji pokazuju razvijenu narodnu svijest i buđenje iz mrtvila. »Subotičke Novine«, pa »Neven« i koledar »Danica« pune su rodoljubnih članaka i rasprava o narodnim potrebama, o čuvanju i njegovanju jezika i običaja, o školskom pitanju itd. To je prodiralo sve jače i jače u svaki bunjevački dom, ali ga cijeloga još nije bilo osvojilo. Čovjek se mora da zanosi, kad pročita ove retke jednog Bunjevca-seljaka iz onoga vremena: »Zato draga braćo, koji ste po našim bunjevačkim i šokačkim mestima i selima, kao stado bez pastira raštrkani, nastojte i negujte sami u svome krugu, kod kuće, sa svojim čeljadima materinski jezik. Prigrlite svojski sve što je naše. Molitvene knjige, pismarice, novine, knjige, kalendare, pripovetke itd. sve neka služi za očuvanje jezika bunjevačkog. Kad se već i tica svojim perjem ponosi, nemojmo ni mi svoje slavno pleme, svoj lipi jezik zanemariti i zatajiti, jer ko to čini, to je izrod, tog će i zemlja kleti...« (Danica, 1892.)

Iz toga letimičnog prikaza vidimo, da je u devedesetim godinama bunjevački pokret bio najjači, može se reći na svojoj kulminaciji, ali je nakon onoga poraza u školskom pitanju počeo da opada, dok je danas gotovo sasvim prestao. Čini se, da su Bunjevci klonuli, kad su doživjeli svoj prvi neuspjeh. Donekle nije ni čudo, jer su Bunjevci nakon onog svojeg jakog nacionalnog istupa naišli na mnogo zapreka kod Madžara, koji su u njihovom narodnom gibanju vidjeli opasnost za sebe. Madžarske su vlasti budno pazile na sav njihov rad i osujećivale su sve, što su samo mogle. God. 1897. zabranila je subotička policija održavanje bunjevačkog »velikog prela«, koje je priređavala »Pučka kasina« i koje samo po sebi nije nosilo nikakav opasan karakter po Madžare, jer su ta prela bila obična velika narodna zabava, na kojoj bi Bunjevci pjevali svoje narodne pjesme, igrali i zabavljali se. Isto je tako postupala i sa omladinskim društvom »Kolo mladeži«, koje je bilo te godine osnovano, ali mu vlast nije potvrdila pravila, šta više, kad su nekoji članovi toga društva htjeli da se radi toga potuže tadašnjem ministru Perczelu, što je tada bio posjetio Suboticu, policija je to osujetila, te ih ministar nije ni primio.

Pri prosuđivanju narodnosnih prilika i pitanja u Ugarskoj moramo uvijek imati na umu, da madžarska nacionalna politika posljednjih decenija ide za tim, da madžarizacijom ostvari ideju jedinstvene i velike Madžarske. Za to nam jasno govore svi oni razni načini izigravanja nemadžarskih narodnosti, koje putem zakona, koje pak drugim sredstvima, osobito vjerom i crkvom, o čemu ću niže još posebno govoriti. Nemadžarske su im narodnosti trn u oku i smatraju, da bi njihov opstanak bio ugrožen, kad bi nemadžarskim narodnostima dali slobodu razvijanja. Ali tu je nešto drugo po srijedi, ono, što sam već spomenuo, naime: velika Madžarska od Karpata do Adrije a na račun nemadžarskih naroda. Otud i onaj poznati najnoviji školski zakon od g. 1907, otud i »Julijan«, pa ekspropriacija hrvatske morske obale, otad i ono prodiranje madžarskog kapitala u naša ekonomska područja, a i samo pitanje samostalne madžarske vojske ide za tim ciljem. Prema tome, Madžari moraju nemadžarske narode pošto poto da pomadžare, a kako to tako lako u današnje vrijeme više ne uspijeva, ne preostaje im drugo, nego da ih sprječavaju u njihovu kulturnom razvoju.

Naravno, da se nemadžarske narodnosti, kao Srbi, Rumunji, Sasi itd. nikako ne dadu da podjarme i pomadžare. Srbima je vjera pomogla, da su se nacionalno održali, a mnogo je tome doprinio i njihov zgodan geografski položaj. U najbližem susjedstvu sa svojim konacionalima u Banovini i kraljevini, oni su u sva vremena ostali u trajnom kontaktu s njima. Uz to su uvijek mogli da pored crkvenih probitaka promiču i svoje nacionalne ili bolje reći, oni su pod okriljem crkve mogli raspravljati o svojim nacionalnim pitanjima. Poznata borba za crkvenu autonomiju prije par godina nije bila ništa drugo nego nacionalna borba.

Slično je i s Rumunjima. Iako mnogo zaostaliji od Srba, održali su se, jer ih je geografska zajednica vezivala s Rumunjima onkraj Karpata. Iz diplomatskopolitičkih razloga Madžari su njima pogodovali, kao ni jednoj drugoj nemadžarskoj narodnosti u Ugarskoj, te je bukureškoj »Kulturnoj ligi« bilo dozvoljeno, da javno provodi nacionalnu agitaciju među Rumunjima u Erdelju.

Još hoću da spomenem i Sase. Ovi su svoju narodnost očuvali svojom vlastitom snagom i svijesti. Bez ikakva geografskog kontakta s materom zemljom, razasuti po Erdelju među Madžarima i Rumunjima, oni su se do danas sasvim očuvali i pored svega toga i visoko kulturno razvili. Oni su najkulturniji agrarni elemenat u Ugarskoj, najmarljiviji i najracionalniji gospodari. Njihova su gospodarstva uzorna i najljepša. Svojim novcem podigoše mnoge pučke škole, domove, čitaonice itd., sve tihim, ali svijesnim i požrtvovnim radom. Jedinstven je to primjer borbe i rada i kao najbolji uzor mogao bi da posluži našoj braći Bunjevcima.

Ja sam ovim možda malo zastranio od svojega predmeta, ali sam ga se dotakao zato, da čitatelj lakše shvati nacionalni razvitak tih nemadžarskih naroda u Ugarskoj i da ih lakše dovede u poredbu s nacionalnim razvitkom braće Bunjevaca. Povratimo se sada opet našem glavnom razmatranju i promotrimo, koliko je vjera utjecala na nacionalni razvitak u Bunjevaca. Dobro ili zlo?

Mihovil T. Tomanić, (Svršetak u slijedećem broju).

Vidi još

• Bunjevci i Madžari (Svršetak)

Beleške

1. Čini mi se, da će ova ministarska odluka biti ono, o čemu je bivši urednik »Nevena« govorio u svojim »Nekojim razjašnjenjima«, spočitavajući mi neinformiranost i nepoznavanje bunjevačkih prilika. U svojem sam se članku »O nacionalizovanju Bunjevaca« osvrnuo na taj prigovor i pozvao ga, da tu vladinu zabranu javno iznese, što g. urednik nije do danas još učinio. Ostajem i nadalje pri svojoj tvrdnji, da je samo nemar i nesloga kriva, što Bunjevci nemaju danas svoju školu, jer su otada – kroz 20 god. – mogli osnovati konfesionalnu školu, kako to čine Srbi, Rumunji i Sasi. O tome će u toku ovoga članka biti još govora.

Izvor

• Mihovil T. Tomanić, Bunjevci i Madžari, Jugoslovenska njiva, br. 13, 1918, str. 219-221