Boškov post

Simo Matavulj

Boškov post

Svake godine, na kraju uskršnjega posta, Boško Krivošić izgledao je kao avetinja, jedva je vukao noge. To je bivalo stoga, što se Boško strogo po tipiku vladao za sve vrijeme "dušepolezne četirdesjatnice". Već po tome, Boško je bio bijela vrana, ali pravu i potpunu nastranost njegovu činilo je to, što je on, za cijelo ostalo vrijeme, bio vrlo rđav hrišćanin.

Boško je odrastao na Ribničkom Brdu, među nepristupačnim krševima. Tu je bila krovinjara njegova oca Jakova, koji se bješe doselio odnjekud ispod Velebita, nastanio se na osami i vrleti kao orlušina, ženu izgubio odmah i podigao tri sina. U početku, pričalo se, Jakov je bio vrijedan nadničar, ali kad sinovi izrastoše, slobodni i divlji, kao orlići, postadoše najvještiji, najodlučniji krijumčari okoline ribničke, a otac im bješe arambaša. Toliko se znalo, a inače o toj zagonetnoj porodici, koja se nije miješala sa zagrađanima, nije se znalo ništa pobliže.

Bio sam dijete kad najmlađi Krivošić, Boško, postade uljez i naš susjed, kad ga Božica Vranjčevićka izabra za muža i tijem izborom iznenadi cio Ribnik! Zaista imao se svijet čemu čuditi. Ona je bila lijepa udovica od dvadeset i njekoliko godina, bez djece, imala je kuću i vrt, bila je dabra tkalja. Otac joj, Marko Mičić, pretržnik, imađaše nju jedinu, te joj odabra njekog Loju Vranjčevića, dobra ali bolješljiva čovjeka koji umrije njekoliko mjeseca poslije svadbe. Nakon malo vremena i Marko otide za zetom. Onda navališe prosioci, ali ih udovica redom odbijaše. Bila je veoma sumorna i skrovita, i svijet se naviknu na misao da se doista već neće preudavati, kad ono jednoga jutra puče glas da je primila prsten Boška Jakovljeva Krivošića.

Vjenčaše se pred božićni post. Svadba privuče u crkvu silnu gomilu svijeta obaju zakona, jer je svak htio da izbliže posmatra čuvene divljake i kontrabandijere. Pop bješe stavio pogodbu da će izvršiti obred poslije leturgije, koju će otstojati sva četiri Krivošića, jer ih mati crkva bješe željna. Tako je i bilo. Stari Jakov stajao je bliže sredini crkvenoj, a sinovi u jednoj vrsti od njega do stijene, sve po starešinstvu: Ilija, pa Marko, pa Boško, svi visoki i snažni, kratko ošišani, jednako odjeveni. Jakov je momački nosio svojih šezdeset i njekoliko godina, a vižljastog Boška osobito su krasili tanki brčići nad lijepim ustima i bisernim zubima. Sve je to moralo biti fatalno za udovicu. dvije godine stariju od mladoženje, četiri godine kajačku za bolješljivim mužem. Ilija i Marko bjehu smjeđi, brkati, krućih crta, sličniji hajducima. Kad bi se za vrijeme službe Jakov prekrstio i pognuo, sinovi se još dublje preklanjahu pred Gospodom, kao klasje vjetrom povijano, ali čim bi crkvena vrata škripnula, čim bi se kakav radoznalac stao proturati kroz tišmu, odmah bi se sva četvorica trgnula i pogledala iskosa. I nastade preokret u javnom mišljenju, gotovo svak stade udovici povlađivati. Zašto, brate, da se iskorijeni onaki zdravi soj ljudski i pravoslavski? I ko to zna da Ilija i Marko, koji su prevalili tridesetu, ne bi bili dobri domaćini kad bi se otrgli od meteriza, gdje su proveli djetinjstvo i mladost bez ženske nježnosti?... Hajde, najposlije, da se pričeka kako će Božica obršiti!

Boško uze zanat pokojnoga tasta. Jutrom rano, podalje od zagrađa, dočekivao je seljake i kupovao od njih živinu, voće, zelen, sitnu stoku, drva, domaće rukotvorine, sve što seljak gradu nosi. Posao mu pođe od ruke, tijem većma što je u pređašnjem zanatu bio u vezi sa okolinom i poznavao u glavu sve znatnije domaćine. Zamjeralo mu se što su mu najstrašnije psovke bile najmilije uzrječice, što je sa seljacima bio osorljiv i nasrtljiv, što je večerom gotovo redovno bio trešten pijan, te djecu rado plašio škrgutanjem zuba i razbojničkim pogledima. Obično bi se raskoračio i izvratio glavu, pa bi se derao:

- Hodi ti samo Krivošiću u šake, pa da vidim spasava li te bog! - Tako bi se bakočio i u susjedstvu, gdje slučajno nije bilo nijednoga brkonje. Ali, i trijezan i pijan, većinom prema ženi bijaše nježan, te se često moglo čuti na ulici njegovo tepanje: "Božice, banice, hodi ti k svome Boškulu. Samo ti slušaj svoga Boškula, pa da vidiš smje li te ko krivo pogledati, boga..." I ona se skroz preobrazi, dobi zdravu boju lica, postade vedra i razgovorna. U razgovoru sa susjedima i sa svojom rodbinom branjaše Boškula: "A što? Čovjek se povazdan muči, pa što mari da se s večera proveseli. Ono jeste ružno što psuje, što neće u crkvu, ali još se nije upitomio!" Jedino je strahovala za njegov život, i baš licem na badnji dan, pred večeru, umal'se njena slutnja ne obistini, jer na vrhu naše ulice opkoli Boška živa gužva, iz koje se čudom spase, iznijevši samo krvavu glavu i njekoliko masnica. Božica je stoga išla na zavjet Gospi od pomišljaja, koja vlada na jednoj glavici, čas daleko od Ribnika.

Tako im prođe cijela zima, sve do pošljednjega dana mesojeđa. Pošljednjeg mrsnog dana, mladoženja pozva na večeru oca i oba brata. Do ponoći proglušiše susjedstvo rikanjem i puškaranjem, a sjutradan Boško osvanu skroz drug čovjek. Ide oborenih očiju kao kakva nevjesta, nazivlje boga svakome, krsti se čim čuje zvono, sa seljacima "brate i bratikoviću moj", zaklinje se "borom", psuje samo mačku! Svak pomišlja: "Poludio je." Božica je brižna i sumorna i izbjegava svaki razgovor. Tako je trajalo i drugi i treći dan, a čudo ne prestade, kao što poslovica tvrdi. Djeca se oslobodiše i počeše ga dirati. Jedan viče: "Bjež', eto onoga žvrknutog Krivošića!" Drugi odgovara: "Ne boj ga se valaj ni koliko babe Antice, jer je sad počeo dobri život, hoće da se posveti!" Bošku dođe da prizove sve sile nebesne, da dohvata bubulj, ali se na vrijeme savlada, udari se prstima po usnama, pobjegne od iskušenja.

Na sva pitanja Božica sliježe ramenima i odgovara: "O, brate, čudna svijeta! Čovjek posti i bogu se moli, a ono sve udarilo: "Lud je!..." "Lud je onaj ko to kaže!" Ali pored svega njena naprezanja da se pokaže mirna, vidjelo se da je brižna. Najposlije ona otpetlja torbu pred mojom tetkom. To je bilo druge nedjelje posta, kad vidjesmo Boška u crkvi. Poslije podne, dođe Božica u naše dvorište da se sunča i evo šta ispriča mojoj tetki:

- Kao što znaš, ćaća i brajo i braco večerali su sa nama na poklade. Boga mi (šta da krijem?) jeli su kao vukovi, a pili su kao hajduci. Brajo Ilija, ja mislim, deset puta reče: "Dede, braćo napunimo vreće, jer za četrdeset dana neće masan zalogaj kroz naše grlo!" Ćaća je pričao kako je tamo u planini, đe je on rođen, kako je on odonud pobjegao zbog krvi. To je, znaš, meni pričao, jer su oni sve to znali. Ubio je, znaš... to on, ćaća... njekog čobanina, pa je morao pobjeći. I razgovarali su o svojima rabotama, već znaš o kojima, i dirali su Boškola da se tobože pored mene razmekušio, da spava golotrb, i sve tako. Ali, pravo, sve je to bilo u šali, onako po domaću, a braco Marko me grlio i govorio da sam ja njegova zlatna snaha. Boško je već bio dobro nakresan, ali oni su se dobro držali. Najposle stiže i njih vino, i onda počeše svašta trabunjati. Mene njekoliko puta stari zapita jesam li ja prava pravoslavka, a kad mu ja kažem da jesam, on maše glavom i namiguje na krevet. Hajde sad ti razumi šta je to! Pa onda, svi počeše zanositi, sve tako nješto. Ćaća reče da se on uz časni post čisto podmladi, zato što ga izvršuje kako valja, kako su stari kaluđeri narod učili. Kaže: "Više ti pomaže suhojadenije (zapamtila sam tu riječ!), nego da se pilićima hraniš. Ali, veli, ne pomaže ni suhojadenije, ni ostali post, bez metanija. Što više, to bolje, ali trista na. dan najmanje. Ali, veli, ne pomažu ni suhojadenije, ni ostali post, ni metanija, ni molitve, ako se čovjek samo jednom prevari!" I kad to ćaća reče, opet na;mignu na krevet.

- Brajo Ilija šapnu nješto Boškolu, a on pocrveni sav kao rak i, udarajući pesnicom o sto, poče se zaklinjati da će sve raditi kao što je navikao od djetinjstva.

- Jao, drugo moja, sva pretrnuh kad to čuh! Pomislih: "Odvedoše mi ga banđenici. Opet će s njima u meterize, opet će u kontrobanad". Ali mi laknu kad stari nastavi svjetovanje, kad reče Bošku:

"Ostavi se psovke, sinko moj. Prije svega ne diraj boga, ni njegove ugodnike, za sve vrijeme do Uskrsa. Poslije ... a šta ću ti ja?... Svi smo grješni, možeš, recimo, onako, kad si mnogo ljut, pomalo i opsovati. Ali zapamti, te zapamti: ne pomažu ti ni suhojadenije, ni metanija, ni ono, ako se psovke ne ostaviš".

- Brajo Ilija dodade: "Kad se posti srbaljski, baš onako starinski, onda čovjek malo i oslabi, ali, poslije Uskrsa, vrati mu se snaga četrdeset puta viša, jer anđeli mjere sve na drame šta je ko izgubio, pa mu namire četrdesetostruko! Pa onda, brate, ko manje, ko više, svak nosi breme opačina na leđima. E, hajde, preko godine, ne posta, ne moli se bogu, psuj, ukradi i udari i ubij, pa se to nagomila, a breme treba rasprtiti, ili će pretegnuti. Je li tako, snašo?"

- I sve tako, drugo moja, sve mene pitaju: "Je li tako, je li ovako", a ja sve potvrđujem, iako mnogo šta ne razumijem. A Boško se ljuljaše na stolici, pa sve uzdiše i zaklinje se da neće napustiti starinske običaje.

- Najposlije ispratismo ih do ulice. Stari nam reče na polasku: - "Haj'te, djeco, u korizmu (u post) sa srećom. Recite: korizmice, čistunice, blagodatnice, pomiluj nas". I otidoše klateći se ulicom.

- Kad se vratismo u odaju, Boško opra noge, pa se umi, pa isplaka usta i grlo, a sve to govoreći: "Korizmice, mučenice, pomiluj nas". Najzad mi reče da mu pružim velencu na kovčeg, da mu stavim podglavač i pokrivač. Ja ga u čudu zapitah: "Našto to? Zašto da ležiš na tvrdu i da zebeš?" On me ružno pogleda (prvi put otkad sam mu žena tako me pogleda), pa uze sam šta je tražio i pruži se na kovčeg. Samo što reče: "Zbilja ima Ilija pravo!" Pa ućuta i do malo zahrka...

- Teško mi je bilo, drugo moja, jer tada tek razumjeh njeke riječi i prigovore, ali opet, zahvalih bogu od sveta srca što ga ne odvedoše, kao što sam cijelo veče strahovala.

- Kad se probudih pred zoru, čuh nječije teško dihanje, škripanje dasaka i njeki šapat. Krv se smrznu u meni, jer mi se učini da je tu više zlikovaca, te da ga dave. Jedva prikupih snagu, te skočih i viknuh: - "Ko je to?" Boško uzdahnu i odgovori: "Lezi, ženo. Nemoj me buniti baš u početku!" - "Ma, šta to radiš, Boškolo moj? Šta je s tobom, za boga?" - vrisnuh ja. - "Ništa rđavo, ženo božja!" - veli on ponizno. "Molim se bogu, kao što je red ovijeh teških dana. Lezi, molim te, i nemoj me buniti!" - "Ma, mogu li ja ustati, i tako mi se više ne spava?" - "E, možeš, ali me ne diraj" I čuh gdje u pomrčini sam sebi kaže: "E, sad moram nanovo početi", pa opet nastade teško njegovo dihanje, škripa dasaka i šaptanje.

- Napipah kresavice i zapalih svijeću. On je stajao prema ikoni, leđima meni okrenut, obučen, ali gologlav i bos. I vidjeh šta radi! Prekrsti se, pa se previje i dočeka na dlane, pa klekne i kucne zemlji o pod, Tako postoji pa se naelak ispravi, a jednako šapuće. Razabrah gdje veli: "Bože i sveti Đurđu, oprostite i smilujte se! Jedanaest!" Pa onda: "Majčice Bogorodice, pomozi i ti! Dvanaest!..."

- Ma što: jedanaest, dvanaest?! - zapita je moja tetka.

- Ma, brojaše metanija! Sve tako, izgovori po jednu molitvicu, pa dodaje broj. I ja ostadoh na nogama i počeh se krstiti i klanjati se, jer me obuze njeka milina... Istinu pravu da ti kažem, najprije posumnjah da nije poludio, pa onda, sjetivši se sviju njihovijeh sinotnjih razgovora, smirih se; pa onda, ražali mi se vidjevši kako je skrušen pred bogom. Stoga i mene obuze kajanje. Najposlije on ovako završi: "Isuse Riste, za tvoje velike muke, primi i ovo malo mučenje i kajanje roba tvoga Božidara Krivošića! Amin! Stotinu." I onda sjede, iznemogao. Tetka pršte u smijeh.

- Pa šta je onda bilo? Molim te svrši, jer ja vidim da ste oboje ludi!

- Ništa. Sjedjeli smo dugo bez riječi. Onda ja, kao obično, donesoh mu kruha i sklenicu rakije. On odgurnu rakiju, pa, oborenijeh očiju, veli: "Nosi prokletnicu. Zar ti još ne vjeruješ da ću držati suhojadenije?" - "Ma ja ne znam šta je to!" - rekoh sklonivši rakiju. "Ja ne razumijem te vaše riječi" - "Pa, samo ti se kaže. Suho jesti, a ne vareno, nego kruha i smokava, kruha i oraha, kruha i luka i čiste vode!" - "Pa dokle tako, ako boga znaš?" - "Pa ovijeh šest dana, do neđelje, i onda ću pomalo i vruća, razumije se posna." - "Ma razboljećeš se, čovječe." - "Prođi se, ženo!" - veli. "Sveti oci isposnici jeli su korijenje, pa su živjeli po sto godina." A bio je lijep i njekako mio onako blijed i skrušen, te mi dođe velika želja da ga poljubim, ali nijesam smjela. Polazeći reče mi: "Ti zgotovi štogod za sebe, jer, najposlije, kakvih ti grijehova imaš na duši!?... Eto, više ti nemam šta pričati. Kako je prvoga dana položio sto metanija ujutro, sto u podne, sto uveče, kako je prvoga dana suho jeo, tako je izdržao sve do nedjelje. A od nedjelje jede graha, zelja, krompira, što mu zgotovim, ali ni vina, ni rakije ne okuša, a uvijek polaže trista metanija.

- I spava na kovčegu? - zapita tetka.

- I spava na kovčegu, - potvrdi Božica porumenivši, pa premetnu razgovor na druge stvari...

Naravno, do noći je sve susjestvo znalo za te potankosti, a sjutradan i cio Ribnik, te se djeca i dokonjaci obezobraziše i stadoše kinjiti čudnog isposnika. Na svakome koraku sretahu ga izazivanja, svakojaki prigovori i poruge, koje je on dugo gutao bez odziva, pa ih poslije poče zarezivati na raboš. Stisne zube Boško, sav pozeleni i uzdrhti, pa viče: "Čekaj ti, petljo, proći će i korizma, akobogda! A Krivošić ne ostaje dužan nikome!" U susjestvu njeke se žene bjehu opkladile da Boško neće sve izdržati, da neće izvršiti jednu tačku svota posnog programa, ali, po pričanju Božičinu, on izdrža sve... Velike nedjelje opet održa suhojadenije i pričesti se. Ne bješe mnogo iznemogao, bješe malo bljeđi, i to je sve. Kako se pak nagomilalo mnogo "dugova" i kako se žena s razlogom bojala da će se Boško na sami blagi dan oduživati, to poruči po braju Marka, koji dođe na Uskrs, poslije jutrenje. Omrsiše se sve troje i braća se odmah opiše. Božica ih je neprestano nudila, samo da Boško ne bi izašao. Krivošići su pili, pjevali i psovali cio dan, a sjutradan Boškulo započe svoj pređašnji život, sve u dlaku kao i do poklada, počinjući od jutarnje osorljivosti do večernjega bakočenja po ulicama i u susjestvu. I odužio se prilično "petljama" i opet natovario "breme opačine" duž godine, da ga rasprti u "korizmici mučenici"...

Tako je bivalo svake godine. Za četrdeset dana uskršnjega posta Boško je bivao živi primjer starinskoga pravoslavlja koje se u Ribniku održalo samo u krovinjari Jakova Krivošića; a za trista i dvadeset pet dana bio je, po riječima popovim, prava sablazan pravoslavnoj pastvi...

Godinama je to trajalo. Vrijeme učini svoje. Jakov umrije, Ilija pogibe u jednom sukobu sa carinarima, Marko se otseli, krovinjara se sruši, Božica pogrubje, ne dočekavši materinske radosti, Boško je sve većma pio i psovao...

Pošljednjih godina života teško je izdržavao korizmu, te čim bi ga ko srio, odmah mogaše poznati na. njemu koja je nedjelja posta protekla! Pošljednje nedjelje "suhojadenija" bijaše podbuhnuo, žut, pognut, utonula trbuha i jedva je noge vukao. Svijet bješe oguglao na njegovu nastranost, te bi ga rijetko ko dirao, pitajući ga: "Kako je korizmica?" A on bi dobrodušno odgovarao: "Korizmice, mučenice, čistunice, pomiluj nas uvijek i dovijeka amin!"

I do kraja vijeka svoga održa ćaćinu nauku.