Bonik i bolest
Razboli se jedan bogati no prosti čovjek tako da je u dvije tri godine dana sve ljekare nad sobom izmijenio bez svake pomoći. Najposlije mu dosadi te stane moliti Boga da umre. U tome dođe k njemu od nekuda nekakav kaluđer, i tek šta ga vidi, reče mu: "Blago tebi, moj bolesniče i Hrišćanine, kad toliko boluješ!" Bolesnik mu reče: "Kakvo blago? Ovako blago Bog tebi dao pak da se nasitiš!" "Ja sam čitao" reče kaluđer, "đe stoji napisano: A šta gospod ljubit kogo, togo nakazujet." "A šta će to reći, oče", zapita bolesnik, a kaluđer mu odgovori: "Bogme reći će, da koga Bog ljubi, togaj se i opominje, pa tako se opominje i tebe, nego mu zafali." "Oću" odgovori bolesnik, "ali bih mu više zafalio da me zaboravi do pet šest godina; a ovo bih dobro, ako si ti oče kail, tebe darovao."
Izvor
[uredi]- Karadžić, V. S. 1870. Srpske narodne pripovijetke, drugo umnoženo izdanje. Beč, u nakladi Ane, udovice V.S. Karadžića. str. 297.
|
Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Vuk Stefanović Karadžić, umro 1864, pre 160 godina.
|