Bogdan Lюtica - 2

Izvor: Викизворник


Bogdan Lюtica - 2

Sednal mi e Lюtica Bogdana,
sednal mi e snoщi da večera,
večera mu luka i uceta,
luk, uceta i rъžena lяba.
Hem večera, pod mustak sa smee,
sъgleda go mila stara maйka
i Lюtica tihom si popita:
- Щo večeraš, pod mustak sa smeiš?
Dal sa smeiš, Bog, teb na večera,
il sa smeiš, Bog, men na starostta?
Progovara Lюtica Bogdana:
- Nali pitaš, stara mila maйko,
nali pitaš, pravo da ti kaža -
ne smeя sa, Bog, men na večera,
ni sa smeя tebe na starostta.
Nali pomniš, mila stara maйko,
koga beha razmirni godini,
ta hodeše Aйradin voйvoda,
ta hodeše sъs petstotin duši,
staro gubi, male, mlado robi,
ta zarobi naša mila sestra.
Ne юze я robina da mu e,
naй я юze svoя stopanica.
Az beh, male, malъk vъv peleni,
ala stanah na юnaški noze
i si grabnah težka bozdugana
da udara Aйradin voйvoda -
zapazi go naša sestra Mana.
Ottogaz sa tolkova godini,
ta sega mi e toй kniga dopratil,
da si ida borba da sa borim,
ta da vidim, mila stara male,
koй e юnak, юnak nad юnaka.
Dal da ida, dali toй da doйde?
A maйka mu tiom otgovara:
- Idi, sinko, toй da ne dohožda,
da ne gledam, milost da dobivam.
Posluša si Bogdan stara maйka,
ta si stegna konя pehlivana
i nametna težka bozdugana,
ta si trъgna vъv ravni drumove
i otide kraй Aйradin grada.
Tam imaše do tri bistri reki
i kraй reki do trista robini,
de beleha tova černo platno.
Govori im Lюtica Bogdana:
- Eй vi vazi, do trista robini,
deka sedi Aйradii voйvoda,
če щa d'ida borba da se borim?
Otgovarat do trista robini:
- Я zamini, neznaйno юnače,
če vidiš li vodeničen kamak,
deto biem tova černo platno,
toй go diga konю do zengia.
Prevede sa Lюtica Bogdana,
ta prifana vodeničen kamak
i go fъrli konю prez grivata.
Otgovarat do trista robini:
- Bog ti v pomoщ, neznaйni юnače,
kato ideš vъv zandan čaršiя,
ti pogledni vъv levata strana,
щa sъgledaš ot merdžan sarae,
dvorove mu s duvar obgradeni,
duvare mu ot čoveški glavi,
edna glava oщe ne dostiga,
ne dostiga duvar da dovъrši.
I otide u Aйradin grada,
ta si vlazi vъv zandan čaršiя
i pogledna na levata strana,
če sъgleda ot merdžan sarae
i otide na čemširni porti,
ta počuka sъs čukuvat prъsten.
Toй počuka, a konя potropa,
toй povika, a konя pocvilna.
Otvoriha čemšireni porti,
posreщna go mila sestra Mana,
ulovi mu konя pehlivana,
vъvede go vъv novi яhъri
i mu dade seno čemenika.
Pa sa vъrna mila sestra Mana,
ta povede Lюtica Bogdana,
vъvede go v novi zimnici.
Sъs sladki mandži brata si nagoeti,
s ruйno vino brata napoila,
ala turna vъv vino otrova,
da otrovi svoi mili brata.
Če nali go vino prevarilo,
ta si legnal Lюtica Bogdana,
sladko zaspal vъv novi zimnici.
Sestra Mana, vъrla mu dušmanka,
prevъrza go za belata šia,
prevъrza go s tri čifta bukai,
na kraka mu tri četal sindžira,
rъce svъrza sъs devet konopa,
desetia ot bela koprina.
Pa se kači vъv merdžan sarae,
pa viknala, kolko e možala:
- Яla, яla, Aйradin voйvodo!
Tize hodiš sъs petstotin duši,
hodiš gore, po gora zelena,
hodiš dole, po pole široko,
a az seda u merdžan sarae,
ala sъm ti lova ulovila,
ulovih ti vъrlia dušmanin.
De я začu Aйradin voйvoda,
če povede petstotini duši,
zavede gi u Aйradin grada,
vъvede gi vъv ravni dvorove,
ostavi gi karaul da vardat,
a toй vlazi vъv novi zimnici
i sъgleda Lюtica Bogdana.
Če si digna svoйta leva noga,
leva noga, sъs čizma obuta,
i si ritna Lюtica Bogdana.
Bogdan trepna, trapno sa sъbudi,
ta pokъsa tri četal sindžira
i pokъsa tri čifta bukai,
i pokъsa do devet konopa,
desetia, ot bela koprina,
vreza mu sa v rъce do kokala.
Pomoli sa Lюtica Bogdana,
pomoli sa Aйradin voйvodi:
- Heй ta tebe, Aйradin voйvoda
Aйradine, ti, moй mili zeto,
ne gubi ma v tvoite ravni dvori,
naй mi pusni troica telali
da si vikat niz Aйradin grada:
"Sbiraйte sa, malo i golemo,
ta izlezte v Aйradinsko pole,
da gledate, seir da činite
kak щe gine šura ot svoй zeta."
Posluša go Aйradin voйvoda,
viknali sa troica dželati,
viknali sa iz Aйradin grada,
sъbralo sa malo i golemo,
ta izlazi v Aйradinsko pole.
Izvedoha Lюtica Bogdana:
- Heй vi vazi, troica dželati,
pusnete mi rъčica levica,
da sъbleka sъrmeno eleče,
da go darя na moйto unuče,
da zapomni, če e uйka imal.
Čuli sa go troica dželati,
otvъrzali mu rъčica levica,
a toй beše pusti levičarin,
ta podskoči na юnaški noze,
hem si grabna tъnka ostra sabя,
razvъrtя sa nalevo, nadesno,
ta pogubi do petstotin duši
i prestigna Aйradin voйvoda,
ulovi go za desnata rъka,
sъseče go v Aйradinsko pole.
Povъrna sa Lюtica Bogdana,
ta otide Aйradinu v dvori,
posreщna go mila sestra Mana,
ta otrяza neйna rusa glava
i я gudi u konskata torba,
i zapali ot merdžan sarae,
i ulovi do tri unučeta,
ta gi hvъrli vъv buйni ogneve,
da ne rastat i da ne porastat,
kak porasnat, dušmanlъk da činet.
Razčulo sa uvred nadaleko,
če zagina Aйradin voйvoda,
povъrna sa Lюtica Bogdana,
ta razpusna do trista robini,
koй otde e, doma da si ide.
Otide si Lюtica Bogdana,
otide si vъv ravnite dvori,
ta povika Lюtica Bogdana:
- Izlez, izlez, moя stara male,
če ti nosa težka armagana,
pratila go moйta sestra Mana,
eй go, male, vъv konskata torba.
Vъzradva sa starata mu maйka,
pa юzela taя konska torba,
sъgledala щerkina si glava
i si vikna žalno da si plače:
- Oй Bogdane, ot Boga da naйdeš,
zaщo zakla milata si sestra? -
A Bogdan й tiho otgovara:
- Mъlči, male, mъlči, stara male,
izdade ma moйta mila sestra,
predade ma, male, Aйradinu,
otrediha do trima dželati,
da mi zemat rusa buйna glava.
A to be sa Bogu naželilo,
ne možiha mene da pogubat,
az im vъrnah i si im nadvъrnah,
da sa pomni do veka, amina,
da sa pomni za moяta sestra,
koga si e brata izdavala,
izdavala, brat й da zagine.
Togava mu maйka mu produma:
- Da mi si živ, Lюtice Bogdane,
щo dirila, tva e namerila, -
Ottogava й pesen ostanalo,
da se pee, da se spomenuva.
Sestra brata koga щe predava,
da si smieli Maninata glava.
Da ne beše tuй čudo stanalo,
to ne bi sa sega prikazvalo.
Nazdrave vi, kumove, svatove,
dobre ste mi pesen poslušale,
daйte sega, komu kolko й drago,
i piйnete tova vince blago!



Izvor[uredi]

Panagюriщe (SbNU 42, s. 102).