Blago cara Radovana: O sreći (Glava 2)

Izvor: Викизворник

Oduvek su ljudi smatrali da su sreće, velike i nesrazmerne čoveku, božanskog porekla, a da su i velike nesreće samo kazne Proviđenja. Jedino su male sreće smatrane za delo čovekovo, a i male nesreće su smatrane samo čovekovim sopstvenim pogreškama. Jer u dnu svakog velikog slučaja leži jedno čudo, a nijedno pravo čudo nije umeo čovek da propiše samom sebi. – Ni nesreća ne ide na svakog čoveka, kao što bolest ne ide na svaku krv. Zatim, mada je vrlo malo ljudi istinski srećnih, isto je tako malo ljudi koji se smatraju istinski nesrećnim. Izgledalo bi kao da se ceo život i ne sastoji jedino od sreća i nesreća, nego kao da po sredini ima još jedno naročito stanje koje čovek podiže i iznad svih sreća i iznad svih nesreća. Jer je nesumnjivo: nema nijedne velike sreće bez jedne velike obmane.

Orijentalci idu za sudbinom, a zapadnjaci za idealom. Ali je svaki čovek, bez razlike, uveren da ne može izbeći svojoj sudbini, bilo da nju pripisuje samo slučaju, kao fataliste, ili volji božjoj, kao ljudi koji veruju u Proviđenje. Svaki čovek može da uvidi kako treba da se odrekne hiljadu malih sreća pa da dođe do jedne velike sreće. Kao da je srce čovekovo stvoreno za jedan veliki udarac; jer, neosporno, ima samo jedna velika sreća u životu. Svaki čovek može naći jedan jedini svoj dan kada je odista osetio najvišu sreću koju je čovek ikad može doživeti. – Za velike duhove i za velike duše nema sreće bez veličine; ali nema ni veličine bez svog sopstvenog dela. Prava velika sreća to je uspeh sopstvenog dela. Svaka velika sreća bez našeg dela, to je samo veliko čudo, i to božje a ne čovekovo. Je li ikad bilo silnijeg krika obične ljudske sreće nego krik Ksenofontovih vojnika: more! more! Ali naročito je li bilo potpunijeg usklika jedne više sreće nego uzvik Kolumbovih mornara: zemlja! zemlja!

Zlato i talenat ne mogu se smatrati srećama u čovekovom životu: jer je zlato često bilo povod za nesreće mnogih bogataša, za izvor mnogih njihovih poroka, i za uzrok mnogih njihovih zločina; a i čoveku je njegov talenat često učinio toliko zla koliko i dobra. Čak je bilo nekoliko velikih talenata u istoriji koji su bili prava nesreća za čovečanstvo. Svakako, čovek nosi sve svoje u sebi, što je bilo još i rimska ideja. Katon je ostavio ponosnim stoicima ovu sjajnu i gordu izreku: “Ono što nemaš, zajmi samom sebi.”

Čovek i ne zna šta je prava sreća ni prava nesreća. Svako o sreći ima različno mišljenje, prema dobima života, prema svojoj kulturi, ili prema svom staležu; a nesreće su opet toliko neizbrojne da nijedan čovek nije u stanju da ih zamisli sve ujedno. Čovek zna samo za dubinu i gorčinu nesreće koju je sam doživeo kao i za težinu bolesti koju je sam preboleo, ali niko ne zna nesreće ni bolesti koje drugi podnose. Darvin je govorio da čovek ne bi imao nijedan dan zadovoljstva kad bi znao šta je smrt, toliko bi ideja smrti bila poražavajući užas za ljudsku pamet i srce. Moglo bi se reći i da čovek ne bi imao nijedan dan sreće kad bi znao za sve nesreće kakve postoje oko njega i od kojih pate drugi ljudi. Za mene je najveća slika nesreće jedan čovek istovremeno star, bolestan i siromašan. Starost i bolest i sirotinja, ujedinjene, to su neosporno najveća i konačna katastrofa jedne ljudske sudbine. Niko ne bi mogao klasifikovati sve nesreće. Ima zdravih ljudi koji su nesrećni zbog bolesti svojih bližnjih; a zatim ljudi odista večno ubogih i večno zapostavljenih, i ljudi koji slabo ili nikako ne ostvare u životu ono što hoće. Ima i ogromni broj sveta koji celog života rade samo za druge, bilo za tuđince ili za svoje, i to rade više nego što imaju i snage i zdravlja. Postoje najzad, i žrtve svojih sopstvenih poroka: preterane ambicije, ogorčene sujete, krvoločne zavisti, bezumne ljubomore, odvratne ćudi, i naravi svakom dosadne. Dve ovakve nesreće u životu jednog čoveka, to je već čitav pakao na zemlji. Žena ima da i pored sveg ovog eventualnog zla, podnese još i tiraniju muža; i, još teže, tiraniju dece, čak kad su ta deca i najmudrija i najlepša. Sve knjige na svetu trebalo bi da budu knjige utehe, toliko ima nesrećnih na zemlji. Osim stvarnih nesrećnika, postoje i nesrećnici samo po temperamentu; a to su melanholici, koji su mnogobrojni. Stari su govorili da je melanholija osobina velikih duhova. Aristotel kaže da su Sokrat, Platon i Lizandar bili melanholici.