Blago cara Radovana: O ženi (Glava 4)

Izvor: Викизворник

Neko je rekao da čovek ne radi nego kad je radostan, i da mnogi insekti pevaju kad rade. Ali se i ne ljubi nego samo u radosti. Tužni duhovi i melanholici su često mislioci i heroji, ali retko ljubavnici. Žene vole samo veseljake koje ih zasmejavaju i iznenađuju. Žena mrzi čoveka koji je smešan, ali uživa u čoveku koji joj sve drugo napravi smešnim. Žena je nosilac radosti, i ne ceni nego ono što zrači i razdragava. Više za ženu vredi jedan dobar kalambur nego najdublja Njutnova istina. Za nju više vredi čovek duhovit nego dubok, a više blistav nego duhovit. Žena voli ležerne ljude jer joj oni praštaju njene ležernosti i radoznalosti; i voli poročne, jer se žene daju za porok a ne za vrlinu. Njih plaši vrlina koliko i um, jer um čovekov žena smatra za lukavstvo i za svirepo oružje prema ženi. Voli beznačajna ćeretala, jer je zadovoljna s malim brojem ideja; obožava anegdote, luduje za varoškim spletkama, uživa u uličnim hronikama. Ima ljudi koji su po salonima primani s najvećim urnebesom, jer su nosioci vesti koje se kazuju na uho, i koje drugi ne znaju ili ne vole. Ne samo religija, nego je i poezija oduvek bila opak sudija za žene. Pesnici su o ženama uvek rđavo govorili. Pevali su samo onoj koju su voleli, ili za kojom su ludovali. Pesnik ima za ženu dvoje; ima jedno mišljenje i ima jedno osećanje, a to mišljenje i osećanje retko kad naliče jedno na drugo. Kad pesnik nije ženu voleo ili mrzeo, on je se uvek bojao. Šta su za pesnika principi ljubavi? To su najčešće kaprici mašte kao i njegove pesme. Gete u sedamdesetoj godini voleo je devojku od sedamnaest godina, i prosio je najzad za ženu. Bodler je živeo sa ženom mulatkinjom, u kojoj nije bilo više od osamdeset centimetara visine. Žena pesnika Miltona, koji je pevao raj i anđele, napustila ga je zbog njegove ružne ćudi prema njoj. Nema skoro nijednog velikog pesnika kojeg žena nije ili prevarila ili zlostavljala: od Šekspira do Igoa, i od Molijera do Puškina. Latinski pesnik Lukrecije, koji nije manji od Vergilija, i koji je izvesno dublji, ima užas od žene. Za njega postoji samo fizička ljubav, kao i za mnoge rimske pesnike. Ali je, kaže, i ta ljubav skupo plaćena novcem, gubitkom snage i samoljublja; i zato je, po njegovom mišljenju, jedino spasenje pobeći do ljubavi. A može se, kaže, pobeći od ljubavi ako se ne izmišljaju svojoj ljubavnici vrline koje opa stvarno nema. Međutim, veli Lukrecije, nesreća je što zaljubljeni smatraju za zlato sve što je žuto. Oni i razroku ženu smatraju za suparnicu plavooke Minerve; i mutavu ženu smatraju samo kao ženu oprezku na rečima; i preterano mršavu, smatraju za vitku srnu; i ženu oštrokonfu, drže samo za ženu temperamentnu; i ženu pijanicu, smatraju za boginju Cereru, ljubavnicu Bahusovu. Sve žene nisu stvorene za ljubav. Za ljubav je žena koja ima duha da sve razume, i frivolnosti da sve želi da sazna. Žena je perverzna duhovno, a čovek telesno. Ima žena koje dožive duhovno veći broj poročnih stvari, nego što ih ijedan potpuno raskalašaan čovek doživi materijalno. Čovekje nemoralan dok ne počne da ljubi, a žena prestaje biti moralno nevinom od časa kad joj ode pamet za nekim čovekom. Platonska ljubav je samo ljubav čovekova. Svaka je žena dosadna osim one koju volimo. Međutim, ženi nije dosadan nego samo onaj čovek koji joj se ne divi, ili koji je ne želi, ili koji se ne divi makar njenom ukusu, ili se ne interesuje bar njenim psetom. Žena je azijski satrap kod kojeg uspevaju najplodnija laskanja samo ako su prikladno izrečena; ona tu pazi na reči, a ne na misli. I kad zna da joj lažu ona voli te lepe reči laži većma nego divljenje koje joj se prećutkuje. Mnogi veruju u intuiciju žene, a ta intuicija izvesno i postoji. Svakako, za mene, intuicija žene nije isto što i intuicija umetnika: jer je intuicija žene sterilna, a intuicija umetnikova je tvoračka. Intuicija žene je bolesna vidovitost, a ne konstruktivna sila.