Bitka na Košarama
| Bitka na Košarama Pisac: Slavko Perošević |
BITKA NA KOŠARAMA
O' Košare, prokleta planino,
Đe' je Srbin za slobodu gino’
Đe' krv svoju nemilice prosu
Srpska diko i srpski ponosu!
Vile će ti lovore isplesti,
Ti si dragulj naše povijesti.
Na čije ćeš, blistati stranice
Kraj Kosova polja i Marice.
O' Košare, razbojiše kleto,
Đe' Kosovo branjeno je sveto.
Za čast đe se ginulo i vjeru,
Ko' nekada na Čegru i Ceru.
Krvlju svojom, sa tvog gordog visa,
Naš vojnik je istoriju pisa’
I stao je pred svjetskom nemani
Đe se zemlja Lazareva brani.
Na tebi je jato, srpskih ’tića
Pod barjakom Pavla Orlovića,
Stalo ispred moćne soldateske,
Na braniku Srbije nebeske.
Svaki od njih, tog je imo' dana,
Hrabro srce Strahinjića bana,
Iza svakog kamena i ćoska,
Duh Jugović gledo’ ih je Boška.
A odozgo sa nebeskih dveri,
Kroz krvava brda i pešteri,
Glas je knežev odzvanjo ponovo:
„PROKLET BIO KO IZDA KOSOVO”!
Tu, topova đe ječaše huka,
Boj kosovski, ponovo se tuka’.
Na kraj sami prošloga vijeka,
Tu je oro’, aždaju dočeka’.
I u strašnoj i krvavoj borbi,
Crno srce, kandžama joj zdrobi.
Na to mjesto, gorskoga bi lava,
Uhvatila oko srca strava.
Tu' da Miloš ustane iz groba,
Dušu bi mu stegnula straoba.
Kraljeviću, što je Musu smaka’
Svaka bi se naježila dlaka.
Te urvine i te krajolike
Strahota je gledat’ i na slike.
Nad tom gorom, čak i suri ora’
Leti samo onda kada mora.
Tu' gavrani gaču sa stijenja,
Tu' kusturi vire iz busenja.
Niz grede se slivaju potoci,
Šište šarke zmije i poskoci.
Vite jele, tu vjetar talasa,
Tu su gnjezda ljutih Arbanasa.
Tu bi od stra' najboljeg viteza,
Oko srca uhvatila jeza.
Pa bi' na tren, stalo da mu kuca
I mir kad je, a ne kad se puca.
I
Dal’ od časti ima nešto preče,
Većih muka, no savjest kad peče?
Šta čistije od izvorske vode,
I bogatstva većeg od slobode?
Za narode slobodarskog duha,
Sloboda je preča od vazduha,
Od Lazara, Miloša i Vuka,
Rod srpski se za slobodu tuka’.
Jer ponizno ne htje' da se miri,
Da mu zveče na ruke sindžiri.
Pa tog ljeta kada sa Zapada,
Krenu moćna sila i armada.
I krv ljudska kad poče da kalja,
Tlo svetijeh srpskijeh zemalja.
Ispred jata, kletih lešinara,
Što svijetom vjekovima hara,
I kom' svako klanja se duboko,
Ne htje' srpski pokorit’ se soko.
Tog krvavog i prokletog ljeta,
Krenu vojska zapadnog svijeta.
I opkoli sa svih Božjih strana,
Malu zemlju u srcu Balkana.
Tu' je moćna digla Amerika,
Sto hiljada svoijeh vojnika.
S' njom Englezi, Njemci i Francuzi,
Da pomognu svom pokornom sluzi.
Što zna samo da kuka i cvili,
I svakoj se dodvorava sili.
Al’ Srbi su nepokorna rasa,
Koja more evropsko talasa.
Što ne kleči kraj ničijih skuta,
Naviknuta na miris baruta,
I na bitku ljutu i žestoku,
TRN VJEČITI U ZAPADNOM OKU!
Te' godine albanska gerila,
Pod zaštitom moćnih velesila,
Po' Kosovu a i malo šire,
Stade širit’ krvave nemire.
To' ne bješe goloruka masa,
Što oružje nema iza pasa,
No' ubice zasjedama vične,
Koji časti ne imahu lične.
Što slijepo bez stra' i dileme,
Ka' Velikoj Albaniji streme.
Posle sramne prevare iz Račka,
Amerika moćna i Njemačka.
I još petnest' drugijeh zemalja,
Krenu u rat protiv pravoslavlja.
Kiša teških bombi i raketa
Put svetoga poleće Kosmeta.
Ne znavahu američke vođe,
Kukavice da ne žive ođe.
Nit’ slabići, što su srca meka,
No ih cvijet vitezova čeka.
Vazda spremnih, krv proliti svoju,
U svetome kosovskome boju.
Tijeh dana oko mnogog grada,
Ljuti oganj s' nebesa je pada.
Te' me slike još u srcu bole,
Gore zgrade, mostovi i škole,
Svud paniku siju bombe klete,
I vozovi po vazduhu lete.
Dim zavio varoši i sela.
Svuda leže krvava tijela.
Od stra' djeca u naručju pište.
Sva Srbija postade stratište.
Ali šta je sila iz vazduha,
Za ratnike čeličnoga duha?!
Šta su Fantom, Miraž i Tornado,
Za onoga što smrt čeka rado?!
Plavim nebom avioni lete,
Ubojne ih gađaju rakete.
Gore širom, srpskijeh ravnica,
Olupine čeličnijeh ptica.
A naši se dižu samaljoti,
I prkose sili i sramoti.
Tu' je mnogi od srpskih pilota,
Stigo’ na kraj zemaljskog života.
I u carstvo nebesko se diga’
U kabini čeličnoga Miga.
Te sad gore širi svoja krila
Kraj gorskijeh zmajeva i vila.
II
Misli dušman: „Srbija je slaba”
Al kad viđe, sve da mu je džaba,
Ka' Tirani uputi abere,
Da se vojska šiptarska sabere.
I da njina krene pješadija,
Preko strmih košarskih bobija.
Đe ledeni vihorovi huče,
I tu srpsku armiju potuče.
A odatle po svršenoj bici,
Da obrne prema Đakovici,
A Šiptari, poletni i brzi,
Ko' i vazda kad se srpstvo mrzi.
Nadahu se, da smo u rasulu,
Da će lako uzet karaulu,
Bez žrtava i krvi prolite,
Jer ih s neba avioni štite.
Pa tog jutra na Veliki Petak,
Kad planinom jeknu prvi metak,
Iz gustijeh šuma i čečara,
Stade alak, divljijeh Šiptara.
A kroz gore i litice strme,
Mitraljezi počeše da grme.
Snježne šume, urvine i prla,
Dim obavi iz topovskih grla.
Al’ sloboda đe se brani sveta,
Dočeka ih jedna mala četa,
Pravoslavnih vitezova šaka,
Tu ustavi gomilu divljaka.
Takve bitke i takvog poklanja,
Istorijska ne pamte predanja.
Tu' šiptarskih bješe terorista,
Više nego na granama lista.
Kunem vam se u velikog Boga,
Deset ih je bilo na jednoga.
Tu' vihori, planinom đe brišu,
Srbin njinom odolje jurišu.
Tu' sto, naših hrabrih graničara,
Diviziju ustavi Šiptara.
Na sramotu kletog Vašingtona,
I njegovih ogavnih poltrona.
Tu' gomile ležahu leševa,
Ispred vojske srca Miloševa.
Što se ne htje' s bojišta povući,
Đe smrt meci, sijali su vrući.
Nego strašnoj odolješe sili,
KOŠARE SU SRPSKI TERMOPILI!
A noć mračna i ledena kiša,
Kad jek bitke, stravične utiša.
A vjetrovi počeše da huče,
Naša vojska malo se povuče,
U rezervne rovove i šance,
Da krvave dočeka Albance.
Te večeri šiptarska armada,
Vrhovima planinskim ovlada.
Na Košare i na Maja Glavi,
Položaje topovske postavi.
Al' ujutro u samo svitanje,
Našoj vojsci stiže pojačanje.
Tu brigada sto dvadeset peta,
Sta' na branik svetoga Kosmeta.
Đe sijeva vatra uraganska,
Stiže Šes’et treća padobranska.
I vojnici Sedamdeset druge,
Tu u borbe ulećeše duge.
Tu đe krvlju bojeni su klanci,
I ruski su bili padobranci.
Padobranci i kozaci s Dona,
„NAS I RUSA TRISTA MILIONA”!
Dva mjeseca, duga i krvava,
Tu' je Srbin silu zadržava.
Tu' s' hordama bjehu Albanaca,
Klete čete Legije stranaca.
Tu' mišljahu Englezi i Švabe,
Da lovore ratničke ugrabe.
Sa grupama svojih plaćenika,
Ali mi braćo nijesmo Afrika.
Što ratuje kopljem i strijelom,
Nego narod s istorijom smjelom.
Što se tokom svoga postojanja,
Pred nijednom silom nije klanja.
I ne može vojnik po zanatu,
Što ratuje za čin i za platu,
Po hrabrošću svojom da se mjeri,
S' onim koji ratuje u vjeri.
Da krv svoju, bojištem lijući,
Brani prilaz svom domu i kući!
III
O' Košare, krvava klanico,
O' Košare, šiptarska grobnico,
Vječna lučo srpskog pregalaštva,
VI STE OLIMP NAŠEGA JUNAŠTVA!
Vi ste ponos cjelog pravoslavlja,
Najsjajnija Obilić medalja.
Na prsima srpskoga vojnika,
Roda našeg vijekovna dika.
Ko' krv nije na vama proliva’
Taj još ne zna šta je muka živa.
Takvih jada i takvih strahota,
Ni' krvava ne pamti Golgota.
Nit' je bilo takvoga megdana,
Od Miloša i Gazimestana.
Tu kuršumi do' u kasno veče,
Prestajali nijesu da ječe.
I jezivo prolamaju goru,
Smrzlu zemlju haubice oru.
Avioni tmurnim nebom lete,
Grme teške bombe i rakete.
Sijevaju bacači i zolje,
Lav se gorski s hijenama kolje.
Na Košare i na Maja Glavi,
Srbin sebe vječito proslavi.
Naše borce, dva mjeseca puna,
Tu je vatra kosila plotuna.
Gladne, žedne, po mrazu i blatu,
Al' zakletvu odrzaše datu:
Da šiptarska neće kročit noga,
Pro' Košara, gnjezda orlovoga.
O' junaci mojega plemena,
Ja vam neću pominjat imena!
Nit' vam mogu junaštvo razdvajat’,
Djela vaša, vječito će trajat’.
Mnogog od vas, braćo moja mila,
Anđeoska podigla su krila!
Tamo gore ispod rajskog krova,
Đe zastava viori Boškova,
Đe' zvijezde sijaju ko luče,
Đe' nebeski vihorovi huče.
Kraj Lazara, Miloša i Juga,
U prostranstva vasionskog kruga,
Tu' đe srpski stoluju džinovi,
Vi sad, moja braćo i sinovi,
U rajskome živite svijetu,
Dok vam vile lovorove pletu.
A pjesnici besmrtno vam ime
Kroz najljepše veličaju rime.
Djeco moja, junaci iz bajke,
Vječno vaše žaliće vas majke.
Već odavno moja epska duša
Njihov jauk i kuknjavu sluša.
I njin vrisak kako u samoći,
Para tamu besanijeh noći.
A očevi vaši u tišini,
Još k' nebeskoj gledaju visini.
Tražeć’ tamo između kometa,
Lik svojega dragoga djeteta.
A i ovo reći ću vam isto,
I ja nekad, kad je nebo čisto,
Znam pogledat’ gore u zvijezde,
Đe' se duše junačke gnijezde.
Ne bil' tamo, đe med’ rajski toči,
Ugledao sjaj vašijeh oči.
Da u njemu za pjesme buduće,
Nađem sebi epsko nadahnuće.
Ja znam, da vam gore u svemiru,
Često suze na oči naviru.
Dok gledate s visine nebeske,
Kako plaču, pravoslavne freske.
I Šiptare, dušmane proklete,
Đe skrnave manastire svete.
Ali znajte, da će jednog dana,
Iz vašijeh mučeničkih rana,
Zraci sunca, razbit’ tminu kletu,
I donijet’ slobodu Kosmetu!
(april 2017.)