Bajo Pivljanin i knez Draganić

Izvor: Викизворник


Bajo Pivljanin i knez Draganić

Podiže se paša od Trebinja,
od Trebinja i od Korjenića;
eto paše na polje Graovo
i bijeli čador razapeo,
nasred polja kod Nikoljske crkve, 5
pa otole sitne knjige piše
na knezove svoje odabrane,
da mu nose groše i 'arače.
Svi kneževi njemu dolazili,
al’ mu nema kneza najboljega 10
od Vilusa Draganića Pavla.
Malo bilo, dugo ne trajalo,
dok i kneže Draganiću dođe.
Svi se Turci malo pomakoše,
Draganiću mjesto načiniše. 15
Sjede kneže paši uz koljeno.
Tad govori paša od Trebinja:
“Ja sam čuo, Draganiću kneže,
ja sam čuo, nijesam vidio,
da ti imaš na Viluse ravne, 20
imaš, kneže, prebijelu kulu,
više kule bogomolju crkvu
a pod kulom zelenu livadu”.
A veli mu Draganiću kneže:
“Istina je pašo, gospodare!” 25
A govori paša od Trebinja:
“Je l' istina, Draganiću kneže,
da ti imaš pedeset volova,
još toliko na izoru, kneže?”
“Istina je, pašo, gospodare”. 30
Jopet paša knezu govoraše:
“Je l' istina, Draganiću kneže,
da ti imaš pet stotin' ovnova,
još toliko na kesimu, kneže?”
“Istina je, pašo, gospodare”. 35
“Je l' istina, Draganiću kneže,
da ti imaš 'ćerku Anđeliju,
Anđeliju tvoju jedinicu?”
“Istina je, pašo, gospodare”.
Govori mu paša od Trebinja: 40
“Ja sam čuo, Draganiću kneže,
da se tvoja 'ćerka oglasila
da joj para na daleko nema.
Ako jeste daj mi Anđeliju
Anđeliju meni za ljubovcu, 45
da budemo glavni prijatelji,
da dodimo jedan kod drugoga,
a pitamo jedan za drugoga,
a ni tebi krivo biti neće:
ja ću tebe 'alaliti, kneže, 50
da ne davaš careva 'arača,
još na raju ršum učiniti,
da ti gradi ćemerli-dvorove
pored crkve na Viluse ravne,
il' ti volja u Trebinju gradu”. 55
Progovara Draganiću kneže:
“Gospodaru, pašo od Trebinja,
fala tebi na tvojoj riječi,
na riječi i tvojoj ponudi,
al' od toga ništa bit' ne more 60
jer mi vjera moja ne podnosi
da dam šćerku za nekrštenjaka,
na me će se Gospod nasrditi
i narodna rastovarit' kletva”.
Nasmija se paša od Trebinja, 65
pa ovaku knezu odgovori:
“Ajd' ne luduj, Draganiću kneže!
Ko će znati, ko li pogoditi,
koja j' vjera Bogu najmilija.
Mi klanjamo, a vi se krstite 70
naš je petak, a vaša neđelja,
mi postimo, a i vi postite,
dobri Alah-slava neka mu je,
sve to znade, pa se ne protivi;
za njega je svaka vjera dobra, 75
samo kad se od srca vjeruje”.
Mučno bješe Draginiću knezu,
što ne može pašu odvratiti,
pa na drugu razgovor okrenu:
"Gospodaru, pašo od Trebinja, 80
makar bilo sve kako mi kažeš,
al' ti šćerku poklonit' ne smijem,
jere mi je 'ćerka isprošena
isprošena i prstenovana
za junaka od Pađena Lima, 85
za Bajova Bogom pobratima;
pa kad bih ti šćerku obećao,
Bajo bi mi kuću iskopao”.
A kad začu paša od Trebinja,
to je paši vrlo krivo bilo, 90
pa na kneza oči iskolači,
odista ga posjeći 'oćaše,
al’ se Turčin brzo povratio,
pa medeno knezu govorio:
“Kad je tako, Draganiću kneže, 95
ja ću pisat' od Pađena Limu
u Perastu gradu latinskome,
kazaću mu što je i kako je;
još ću njega zamoliti divno,
da on dođe u polje Graovo 100
u neđelju koja prva dođe,
a ti ajde u Viluse ravne,
pa dovedi šćerku Anđeliju,
dovedi je u prvu neđelju,
neka vidi i mene i Lima, 105
pa nek bira koga joj je drago;
kog izbere, sretan neka joj je!”
Draganiću milo ne bijaše,
al' mu druge biti ne mogaše
već pojaha debela dorina, 110
pa odjaha na Viluse ravne
sve misleći što će i kako će.
Sve mislio, dobro ne smislio:
Ako cura odabere Lima
paša će ga rezil učiniti 115
i njegovu kuću pomrziti:
još će paša i to pomisliti
da je otac šćerku naučio,
da odbere od Pađena Lima;
a ako li pašu odabere, 120
Limo će se osvetiti grdno,
a i on će isto pomisliti
da je otac šćerku naučio,
da izbere pašu od Trebinja.
Zlo od paše, još gore od Lima. 125
Još u sebi kneže govoraše:
“Kamo sreće, moja Anđelijo,
da te nikad ni imao nisam!”
Što rekao paša od Trebinja,
što rekao, odmah učinio, 130
pa je Limu knjigu napravio,
i Perastu gradu opravio
i u knjizi Lima pozdravio,
kako 'no je s knezom govorio;
još mu svoju tvrdu vjeru dao, 135
da s' ne boji nikakve prevare.
A kad Limo knjigu proučio,
on doziva Baja pobratima,
te i njemu knjigu proučio.
Kad je Bajo knjigu proučio, 140
on podviknu trideset 'ajduka.
Pripasaše svijetlo oružje,
pa na dobre konje usjedoše,
prijeđoše risanske strmine
Dvrsno polje i Streka(o)nicu. 145
Kad su tvrdu Strekanicu prešli,
odjahaše, konje ostaviše,
pa dođoše Bobovoj Ulici
na izmaku polja Graovskoga,
okle im se dalo pogledati 150
i viđeti pašino šatorje
po širokom polju Graovskome.
Tad družinu Bajo sjetovao:
“Braćo moja, trideset 'ajduka,
kada mrkne i noć crna dođe, 155
pokraj polja šance uvatimo;
ma u polje ulazit’ nemojmo,
da nas ne bi opkolili Turci,
već ako nam do nevolje dođe,
da moremo lako umaknuti; 160
još se braćo, dobro zaklonite,
da nas ne bi opazili Turci!
A ti, Limo, dobar pobratime,
uzmi konja koga ti je drago,
pa kad sjutra bijel dan osvane, 165
dan osvane i ograne sunce,
jaši pravo paši do čadora,
ma sa konja nemoj odja'ivat',
nit' s Turcima kavgu zametati,
već ako ti do nevolje dođe, 170
odma bježi niz polje Graovo,
ne bi li ti Bog i sreća dala
da izmamiš iz ravnine Turke”.
Kad osvanu i neđelja sveta,
poranio od Pađena Limo, 175
pojahao Bajova đogina,
s družinom se divno ižljubio,
ižljubio i dva i tri puta,
pa otište poljem Graovskijem,
dok na tursku nagazio stražu; 180
ma ga straža odma' propuštila
propuštila, pa ga dopratila
do čadora paše trebinjskoga.
Kad ga viđe paša od Trebinja,
ovako je govorio Limu: 185
“Dobro doš'o, Bajov pobratime!
A đe ti je 'arambaša Bajo?
Ajde sjaši sa konja đogina,
ajde sjaši, kavu da pijemo!”
A Limo mu s konja odgovara: 190
“Zdravo bio, pašo od Trebinja!
Što me pitaš za 'ajduka Baja,
Bajo se je teško razbolio,
na moru ga liječe 'ećimi.
Što me nudiš kavu da pijemo, 195
ja je piti nisam naučio;
kad bi bilo primorskoga vina,
ja bih sjao da se napijemo,
jer sam ga se mnogo zaželio!”
A paša mu na to progovara: 200
“Kako možeš o vinu zboriti,
kad ti znadeš da nama Turcima,
vjera prava ne da piti vina?”
Na to Limo paši odgovori:
"Gospodaru, pašo od Trebinja, 205
nemam kade dugo govoriti,
nego moram što prije 'itati
put mojega pitomog Primorja,
e da bih se vina napojio;
nego pašo, dragi gospodare, 210
evo mene po tvojoj riječi,
evo mene, a eto đevojke,
pa nek bira koga joj je drago,
neka bira, neka nas nasuli
pa idimo svaki svojim putem”. 215
Tad na sluge paša podviknuo.
Odmah sluge ćilim izniješe,
po ćilimu dukate prosuše,
sjajan biser i drago kamenje.
Još Limunu paša progovara: 220
“Vadi, Limo, dare za đevojku!
Čije dare prihvati đevojka,
njegova je i sretna mu bila!”
A kad Limo blago sagledao,
grdno se je prepanuo Limo, 225
jer u njega ništa ne bijaše
sem u špagu četiri dukata;
ruku vrže, izvadi dukate.
Nadaše se Limo od Pađena,
da ga cura neće ostaviti, 230
nego da će riječ održati;
još na curu milo pogleduje,
pogleduje, pa joj namiguje.
Al' zaludu, mio pobratime,
jer đevojka Lima ostavila 235
i pašine dare prihvatila,
još ovako cura govorila:
“Volim pašu za neđelju dana,
nego Lima dovijeka svoga!”
A kad viđe od Pađena Limo 240
u junaku srce uzigralo,
ma gairet svome srcu dao,
te đevojci vako govorio:
“Anđelijo, moja zaručnice,
zaručnice, al' nesuđenice, 245
pruži meni tvoju desnu ruku,
da ja skinem prvo obilježje!”
Prevari se, ujede je guja,
te mu desnu popružila ruku.
Manu sabljom od Pađena Limo, 250
osječe joj do ramena ruku,
pa je baci paši u krioce:
“Eto tebi ruke i đevojke,
eto ti je i sretna ti bila!”
Pa obode deliju đogina, 255
obode ga poljem širokijem.
Prvu stražu sabljom presjekao,
a drugoga konjem pregazio.
Za Limom se natisnuli Turci,
Kami majci, uhvatit' ga neće! 260
Leti đogat ka' na gori vila,
a za njime 'alakaju Turci.
Ma ni Bajo ne sjedi zaludu,
već kad bliže namamiše Turke,
na družinu svoju podviknuo. 265
Dževerdare tanke opališe,
pa za gole sablje privatiše,
a 'ajdučke pjesme zapjevaše,
ne bi rek'o trideset 'ajduka
nego da je punana 'iljada. 270
Jadni Turci pleći okrenuše
jaučući poljem zelenijem.
A kad viđe paša od Trebinja
on se dugo nešće premišljati,
već pojaha ata debeloga, 275
pa pobježe poljem zelenijem,
a za njime družina ostala.
Bježi paša poljem Graovskijem,
da se hvali bulam' po Trebinju,
kako 'no je s Bajom ratovao 280
i oteo Limu zaručnicu.
Mrtvu Anđu paša ostavio
nasred ravna polja Graovskoga.
Knez uteče na Viluse ravne.
Na kneza se Bajo nasrdio, 285
jer se Bajo tvrdo uvjerio
da je kneže šćerku naučio
da ne uzme od Pađena Lima;
pa je noćno četu provodio,
Draganiću knezu udario, 290
i kneževu kulu zapalio,
zapalio pa ih razurio,
da im stana na Viluse nema.

Datoteka:Murat Sipan vinjeta.jpg



Reference[uredi]

Izvor[uredi]

  • “Bajo Pivljanin i knez Draganić”, A. Luburić, Rukopisna zbirka narodnih pjesama, pj. br. 110, Arhiv Srbije, Beograd. Zapisana je od Miljka Bulajića.