Bašču sadi Đulić bajraktare
Bašču sadi Đulić bajraktare.
Ne sadi je kako ’no se sadi,
Već je sadi kako mu je drago:
Naokolo dunje i turundže,
Po srijedi žute limunove 5
I katmere — gospodsko cvijeće,
Što gospoda na žličici nose.
Kad je Đulić bašču odgojio,
Ode Đulić ka Misiru gradu,
Po Misiru pokupio svilu, 10
Po Stambolu biser i dukate:
Svilom plete mrežu prepletenu,
Pa je kiti zlatom i biserom,
Pa je meće u haz-bašču ravnu.
Tri je noći konak učinio, 15
Stade mu se bašča podbejrati,
Stade Đulić haz-bašču čuvati,
Da uhvati ko mu dunje trga,
Ko mu trga dunje i turundže
I katmere — gospodsko cvijeće, 20
Što gospoda na žličici nose.
Kad je bilo oko pola noći,
A ne spava Đulić bajraktare:
Stade huka širokim sokakom,
Stade zveka srmajli papuča, 25
Stade škripa dibe i kadife,
Stade zveka po čelu dukata,
Stade kucanj sitnoga bisera —
Pomoli se lijepa djevojka:
Uz nju idu četiri robinje. 30
Dvije nose skute i rukave,
Dvije vode za bijele ruke
I dođoše u haz-bašču ravnu.
Nu da vidiš lijepe djevojke,
Svu je mrežu nogom pogazila, 35
Pa mu trga dunje i turundže,
I katmere — gospodsko cvijeće,
Što gospoda na žličici nose.
Onda pođe k svom bijelu dvoru.
Sve to gleda Đulić bajraktare, 40
Pa on skoči na noge lagane
I uhvati lijepu djevojku,
Pa on sjede u zelenu travu,
Posadi je na bijelo krilo,
Pa je qubi među oči crne. 45
A kad viđe lijepa djevojka,
Da j’ obljubi Đulić bajraktare,
Ona veli svojim robinjama:
„A čujte me, moje robinjice,
Vi hajdete mom bijelom dvoru, 50
Pa kažite mojoj miloj majci:
Ostala sam u Đulića bašči,
Na Đulića prebijelu krilu,
On je moje obljubio lice,
Biću njemu dovijeka ljuba!" 55
Pa zagrli Đulić bajraktara,
Ljubi njega među oči crne.
