Bašta sljezove boje

Jedan urednik srpskog vikizvornika je označio ovaj članak kao kandidata za brzo brisanje. Uskoro će neko od administratora proveriti stranicu. Ukoliko se ne slažete sa brisanjem ove stranice, obrazložite to na stranici za razgovor. Za autora članka Obrazloženje: Povreda autorskih prava Administratore! Zapamti da proveriš šta je povezano ovde i istoriju stranice (poslednja izmena) pre nego što je obrišeš.

BAŠTA SLjEZOVE BOJE Pisac: Branko Ćopić

Jutra plavog sljeza

Bašta sljezove boje

Muškarci obično slabo razlikuju boje, ali jedan takav neznajša u bojama kakav je bio moj djed, e, takvog je bilo teško naći. Njegov spektar svodio se na svega četiri osnovne boje, a ono ostalo — to nije ni postojalo ili se svodilo, u najmanju ruku (ako je čiča dobre volje!), na neki vrlo neodređen opis: „Žuto je, a kao i nije žuto, nego nešto onako — i jest i nije.“
Kako je na ovome našem šarenom svijetu većina stvorenja i predmeta obojena „i jest i nije“ bojom, to je s mojim djedom oko toga uvijek dolazilo do nesporazuma i neprilika.
U jedno od najprijatnijih doba godine, skoro preko noći, rascvjetao bi se u baštici kraj naše kuće crni sljez i ljupko prosinuo iza kopljaste pocrnjele ograde. On je u mirna sunčana jutra zračio tako povjerljivo i umiljato da to nije moglo izmaći čak ni djedovu oku i on bi udobrovoljeno gunđao majući se po dvorištu.
— Pazider ga, sva se bašta modri kao čivit.
Ono, istina, na sljezovu cvijetu jedva da je negdje i bilo tragova modre boje, ali ako je djed kazao da je modra, onda ima da bude modra i kvit. Isto se tako moglo desiti da neke godine djed rekne za tu istu baštu da se crveni, i onda za tu godinu tako i važi: sljez mora ostati crven.
Djedov rođak Sava Damjanović, negdašnji kradljivac sitne stoke, a pod starost ispičutura i pričalica, i nenamjerno je znao da najedi mog dobrog djeda. Dok djed priča, on ti ga istom začuđeno prekine:
— Otkud lisica crvena kad je žuta!
— Hm, žuta? — beči se djed. — Žut je tvoj nos.
Sava zabrinuto pipne svoj ružičast baburast nos i vreči:
— Crvena! Ta sve nacije odavde do Bihaća znaju da je žuta, a ti Savin svijet prostire se do Bihaća, jer je čiča nekoliko puta tamo ležao u apsu, ali čak ni ti prostori ne mogu da razuvjere mog djeda.
— Hm, Bihaća! I drugi su ljudi ležali u bihaćkoj „Kuli“ pa ne vele da je lisica žuta. Bolje ti je pij tu moju rakiju i ćuti, ne kvari mi unučadi.
A unučad, nas troje, nabili se u ćošak blizu staraca i čekamo kad će Sava započeti sa svojim lopovskim doživljajima. Prepirka o bojama baš nas nimalo ne interesuje, lisica je lisica, pa ma kakve farbe bila.
Zbog djedove tvrdoglavosti u pogledu boja i ja sam, već na prvom koraku od kuće, upao u nepriliku.
Bilo je to u prvom razredu osnovne škole.
Negdje sredinom godine učiteljica nam je pričala o vuku, te živi ovako, te hrani se onako, dok će ti odjednom upitati:
— Djeco, ko zna kakve je boje vuk?
Ja prvi digoh ruku.
— Evo ga, Branko će nam kazati.
— Vuk je zelen! — okidoh ja ponosito.
Učiteljica se trže i začuđeno podiže obrve.
— Bog s tobom, dijete, gdje si to čuo?
— Kaže moj djed — odvalih ja samouvjereno.
— Nije tačno, vuk nije zelen.
— Jeste, zelen je! — neočekivano se uzjogunih ja kao pravi unuk čestitog djeda Rade.
Učiteljica mi priđe sasvim blizu, ljutito uzriki u moje lice i povuče me za uvo.
— Kaži ti svome mudrom djedu da to nije istina. Vuk je siv. Siv, zapamti.
Skoro plačući otklipsao sam toga dana kući i šmrcajući ispričao djedu sve što se u školi dogodilo.
Ni slutio nisam kakva će se bura oko toga podići.
Šta! Pred čitavim razredom njegovog unuka, miljenca, tegliti za uši, a uvaženu starinu posprdno nazvati mudrim, bolje rečeno, budalom! Dotle li smo došli? I još reći da vuk nije zelen već nekakav ...hm! E, to ne može tek tako proći.
Sjutradan, pušući poput guska, djed je doperjao sa mnom u školsko dvorište i pred svom dečurlijom razgalamio se na učiteljicu:
— A je li ti, šiškavico, ovakva i onakva, ti mi bolje od mene znaš kakav je vuk, a?! Nije zelen? Pazi ti nje! Ja se s vucima rodio i odrastao, čitavog vijeka s njima muku mučim, a ona ti tu... o turu bi tebe trebalo ovim štapom, pa da se jednom naučiš pameti.
Izvika se djed, rasplaka se učiteljica, a i mi, đaci, od svega toga uhvatismo neku vajdu: toga dana nije bilo nastave.
Već sljedećeg jutra djeda otjeraše žandarmi. Odsjedi starina sedam dana u sreskoj „buvari“, a kad se vrati, ublijedio i mučaljiv, on mi naveče poprijeti prstom.
— A ti, jezičko, nek te ja još jednom čujem da blejiš kakav je ko, pa ću ti ja pokazati. Vuk je zelen, heh! Šta te se tiče kakav je vuk.
— Pa kad me je ona pitala.
— Pitala te, hm! Imao si da ćutiš, pa kvit.
Sljedećeg proljeća, bujnog i kišovitog, sljez u našoj bašti rascvjeta se kao nikada dotad, ali starina kao da ga ni zapazio nije. Nisu tu pomagala ni sva trtljanja neumornog rođaka Save, djed je bio slijep i za boje i za sve cvijeće ovoga svijeta. Tuga da te uhvati.
Minulo je od tih neveselih dana već skoro pola vijeka, djeda odavna nema na ovome
svijetu, a ja još ni danas posigurno ne znam kakve je boje sljez. Znam samo da u proljeće
iza naše potamnjele baštenske ograde prosine nešto ljupko, prozračno i svijetlo pa
ti se prosto plače, iako ne znaš ni šta te boli ni šta si izgubio.

Čudesna sprava

Moj djed Rade plašio se ne samo raznih životinja (zmija, daždevnjaka i riba) nego je zazirao i od mnogih sprava i mašina: od pušaka, termometara, vaservage i tako dalje.
Ni pod kakvim izgovorom u našu kuću nije se smjela unijeti puška: ni puna, ni prazna, ni pokvarena, ni rastavljena. Od pogleda na termometar djed je dobijao vrtoglavicu i stuživalo bi mu se u stomaku, a od vaser-vage je zakretao glavu kao od urokljivih očiju.
Međutim, jedino je prema satu oduvijek imao neko posebno strahopoštovanje gledajući u njemu tajanstveno biće koje živi svojim zagonetnim životom, čistim i mudrim kao kod kakvog drevnog pravednika. Nije ga čak volio ni u ruke uzeti bojeći se da ga na neki način ne obesveti i ne uprlja.
Djedov rođak Sava, stari lopov i nikakva vjera, često bi se oko toga dohvatio s djedom.
— Ma kako ti to zazireš od sata kao da je pred tobom živ stvor, a?
— Pa da šta je nego živ — mirno kaže djed.
— Sat živ?! — zabezekne se Sava.
— Živ, bogme, i deset puta mudriji nego ti.
Iako baš nije bilo teško ispasti mudriji od Save, starčić uvrijeđeno puše:
— Mudriji od mene? O, vidi ti njega.
— Da, da. U po dana, u po noći, kad ti god drago, samo ga otvoriš, a on ti cak, cak! —
toliko i toliko sati. Ehe, dragi moj, a ti ne znaš ni na koliko si mjesta šupalj, a
kamoli što drugo.
Djed poučno digne prst.
— Prema jednom satu, brate Savo, ti si jedna obična bena.
— Da šta sam nego bena. Kod Babića se peče rakija, a ja ovde kod tebe džaba tupim zube
— iskreno priznaje Sava i diže se da pođe.
U našoj kući, otkad se zna i pamti, nikad niko nije imao sata, nit je ko znao da po njemu čita vrijeme. Moj stric Nidžo, kad se vratio sa Solunskog fronta, pravio se da „zna u sat“, ali kasnije se ispostavilo da on umije samo ponešto oko male kazaljke, pa je njegovo određivanje vremena ispadalo, otprilike, ovako:
— Još samo kolik za jedan nokat pa će podne.
To „gledanje u sat“ za mog je djeda bila jedna isto tako tajanstvena i pomalo natprirodna umješnost kao i gatanje u dlan. Ako si rođen za to, ti ćeš tu rabotu i naučiti, ako pak nisi, džabe ti je.
Da žene ne znaju u sat i da to nisu ženska posla, to je za djeda bilo nešto što se samo po sebi razumije.
Jedne godine i naša kuća dobi sat. Bilo je to ovako:
Imao ti je djed jednog pobratima i prijatelja, nekog Petraka, samardžiju po zanimanju. Taj ti je čitave godine lutao ispod Grmeča, od sela do sela, i ljudima pravio i popravljao samare, propijajući svoju zaradu često već i na licu mjesta, uz domaćina kod koga je radio.
Na Miholjdan, krsnu slavu našu, Petrak je osvitao kod naše kuće, svečan i obrijan, i zdravio se s djedom:
— Pobratime Rade, da nam bude srećan današnji svetitelj.
Ostao bi tako koji dan, napio se, napričao, ispregledao djedove samare i jednog jutra, evo ti ga obuvena i potpasana, ljubi se s djedom i utješno prorokuje:
— Brzo ćemo se mi opet sresti, pobratime, okrugla je zemlja.
Jedne godine tako, rastajući se s djedom, on mu pruži povelik izlizan džepni sat.
— Evo ti, pobratime, ovo ćeš mi sačuvati za dogodine. Zaradio sam ga u dobra čovjeka,
pa mi je sve strašivo da ga đegod ne propijem.
Djed obrisa oba dlana o čakšire i primi sat pobožno kao naforu pred oltarom.
— U redu, pobro, biće paženo ko oči u glavi.
Sat je bio zaključan u djedov sanduk i na njega se brzo i zaboravilo, sve dok ja jednog dana ne doperjah iz škole ponosito se šepureći:
— Djede, ja znam gledati u sat, učili nas u školi.
— Idi, beno, gdje će dijete znati u sat. Hajde de da si bar vojsku odslužio, drugo bi bilo.
— Bogami, djede, znam. Znam ga i naviti pa da ide.
— E, e, laži samo.
— Daj vamo pa ćeš vidjeti:
Moljakao sam, ulagivao se, aja, nije pomagalo. Tako cijenjenu stvar u dječje ruke, to je za djeda bio velik rizik.
Sljedećeg Miholjdana pobratim Petrak ne pojavi se na našoj slavi. Djed se zabrinu.
— Da nije bolestan, bog ti ga vidio?
Propitivao se za nj u varoši, na stočnoj pijaci, na crkvenom saboru, ali od pobratima ni traga ni glasa. Te jeseni niko ga pod Grmečom nije vidio. Na jednome mjestu djeda utješiše pričom kako je stari govorio da će preko Une, u Kaure, da tamo pretresa i pravi samare.
— Bogami će njega, onako pijana, gdjegod umlatiti i opljačkati Kauri, lopovi su to — vajkao se djed.
Jednog popodneva, tek što stigoh iz škole, djed me tajanstveno pozva u svoj sobičak. Bio je sam kod kuće.
— Odider vamo.
Počeprkao je po svom sanduku, izvadio iz plave hartije Petrakov sat i nepovjerljivo me pogledao.
— A znaš ga naviti, veliš?
— Znam.
— Deder.
Starac me usjede na svoj krevet, stavi mi sat u ruke i bez daha se zagleda u moje prste. Kad je navijanje bilo gotovo i sat zacaktao jasno i ravnomjerno, on ga uze u ruke, prinese desnom uvu i sav ozaren prošaputa:
— Aha, radi, radi, kuca!
Spustio je sat u krilo kao da se odmara, zagledao se nekud u daljinu i obradovano protepao:
— A, znao sam ja da je on živ, rđa jedna. Živ i zdrav.
— Ko to, djede?
— Moj pobro. Da je on mrtav, i njegov bi sat umro. Pa da, tako ti je to.
Toga popodneva djed je bio toliko udobrovoljen da me je naveče čak i u mlin poveo. Do dugo u noć sjedili smo na mlinskom pragu i gledali u pun mjesec, nas dvojica, velika i mala bena, a okolo su regatale žabe, pa uz tu kreketaljku nisi znao jesi li još na zemlji ili zajedno s mjesecom roniš kroz rasperjane naviljke oblaka.

Ti si konj

U našoj kući svaki član familije imao je svoje goste. Stricu Nidži dolazili su srpski dobrovoljci, američki rudari i nekakvi dosadni glagoljivci koji su „ganjali politiku“. Mamu su obilazile kume, prije i naše raskvocane tetke i ujne s torbicama punim darova: oraha, jaja, suvih krušaka ili bar krastavaca — daj što daš! I ostalima u kući uvraćao je poneko, pa čak sam i ja imao svoje rođene goste koji, istina, obično nisu ni smjeli da zavire u kuću, nego su me zviždukanjem i raznim znacima zivkali da dođem vireći iza plota, svinjca, aborta ili nekog drugog skrovitog mjesta.
Sve je to bio dobar i zanimljiv svijet, ali mene su ipak, najviše privlačili gosti moga djeda Rade. Bio ti je među njima penzionisani austrijski „feljbaba“ Vuk Rašeta, stari lopov Sava i dosta nekakvih kosmatih starčina s kožnim ćemerima i torbacima u kojima se krilo pola tajni ovoga svijeta. Najređi djedov gost bio je onaj neumorni skitnica, stari samardžija Petrak, ali zato je dočekivan s najviše radosti, vike i prijateljskog gakanja. On bi tako istom jednog dana izronio iz prozirne poplave mlakog miholjskog ljeta i to se odmah znalo: sjutra je Miholjdan, naša slava, biće pečenja, gostiju, larme i čitav će se svijet pretvoriti u zaljuljan dječji san.
Zna se, samardžija se, po dolasku, najprije propituje za konje.
— Kako Vranac, Rade brate?
— Dobro.
—A kako Doruša?
— Zdrava je, hvala bogu.
— Neka, neka. A prodadoste li onoga njezinog ždrepčića Doratića?
— Prodadosmo, braći Jovanićima.
— Je l mu bilo žao ostaviti mater?
— Bogami, jest i njemu i njoj, rzala je tri dana.
— Oh, grehote, ljudi moji.
Poćute tako i on i djed pa će ti se istom tada samardžija sjetiti i kućne čeljadi.
— A kako si mi ti, rođeni Rade? Kako vaš Nidžekanja, ganja li još politiku ili se već dozvao pameti?
Za žene i njihovo zdravlje Petrak se nikad nije propitivao. Za njega one kao da nisu ni postojale ili su, u najbolju ruku, bile nešto na formu dosadnih, vječito prisutnih mačaka: motaju ti se oko nogu, taru o kožuh, mijauču i grebu, a bez njih ipak nije nijedna kuća. Šta ćeš, božja kazna, trpi i ćuti. Miholjdanski, slavski, gosti još se nisu ni razišli, još se po kući povlače ostaci pečenja i naš Žutija blaženo leškari kraj gomile kostiju, a starina Petrak već se mota oko razvaljena samara i zapitkuje djeda:
— Koja će ono godina biti vašem Vrančiću?
— A što ti sad to treba? — čudi se djed. — Četvrta, peta, ne znam ni ja.
— Kako šta mi treba! — diže glavu Petrak. Samar mu pravim, a ti ...Daj ga dovedi, vjere ti.
Djed se poslušno diže i dovodi okretna konjička. Majstor ga lupka po vratu, pita ga za zdravlje, mjeri mu leđa i najzad mu nešto šapuće u samo uvo. Eh, da mi je čuti šta mu je kazao.
— Mi se dogovorili! — svečano objavljuje starac. — Kaže da je zadovoljan.
— Ta neće valjda ići da zagleda đevojku — kakoće djed. — Još ćeš tu nekakvoj dokonoj paripini ići ugađati i tabane mu češkati, a!
Oho, opet je počelo nekakvo neobično koškanje između djeda i samardžije! Daj da se prikučim bliže da mi štogod ne izmakne. Evo, već se pominju i konjski tabani, tu smo.
— Ih, paripina! — prijekorno kaže samardžija.
— Kako samo ovako spretnom konjčiću možeš reći da je paripina ...Ugađaću mu, jašta neg ugađati. Kom bi drugom ako njemu neću. Načiniću mu nešto, ima da vidiš.
— Ih, ti kao da čovjeku praviš samar, tako govoriš.
— A zar konj nije isto što i pravo čeljade, još bolji. Deset puta bolji.
— Konj?
— Da, da, konj, što se čudiš. I zapamti još i ovo što ću ti reći: samo dobar čovjek može ličiti na konja, nikakav drugi.
— Eto ti ga nà! — prostodušno zinu djed.
— Da, da, samo dobar. U Podovima, kraj same Une, ima, na primjer, u jednog domaćina konj, Dorat, duša od konja. Čim ga vidim, a meni srce zaigra: evo ga, pljunuti Rade Ćopić! Đe si mi, Rade, pobratime moj!
Djedu stadoše oči.
— Pa baš tvoj Rade, a? E, fala ti, pobratime, na toj časti.
— Jest, vjere mi — zaneseno raspreda starac ne primjećujući da se djed uozbiljio. — Iste one čestite Radine oči, dušu mu vidiš u njima. Pa čim taj mene spazi, a on samo strigne ušima i zarže: đe si, veli, Petrače, kamo te već na ovaj kraj, Srbine brate!
Djed ukosi oči kao da od nečeg zazire i kiselo primijeti:
— Pa da, pravi konj, i to još dorat. Toliko zajedno ljeba izjesti i rakije popiti, pa opet mu njegov pobratim paripče. E, e, Petrače, lijepo ti mene jutros nakrasi.
Tek tada se samardžija prenu i upilji u svog sagovornika.
— Pobro, šta ti bi odjednom?
— Još on pita! — okrenu se djed meni i Žutiji kao prisutnim svjedocima. — Nagrditi čovjeka iz čista mira, reći mu da je konj ...
Ispod gustih Samardžijinih obrva odjednom prosinuše stroge tužne oči.
— Rade, stari pošteni domaćine, a znaš li ti uopće šta je to konj, to ti meni reci, džeko jedna?
— Pazi ga! Pa šta ću drugo i znati ako neću to. Konj je Rade Ćopić, to si i sam kazao.
— E, vidiš, pobro, da si bacio čifte u prazno. Nije tako. Ne znaš ti, moj dragi, šta je konj, odmah se to vidi.
Samardžija se raznježeno zagleda uz dolinu potoka Japre i snizi glas kao da je našao zaspala zeca:
Ide on u mraku za tobom — kuc-kuc, čok-čok! — prati te vjerno, ustrajno, nijesi sam na svijetu, ne bojiš se vuka ni hajduka.
Primičem se i pažljivo osluškujem. Ovo je upravo nešto za mene. Ja u pomrčini toliko zvjeram i zazirem da bi mi trebalo najmanje dva konja, i to neka onako — da umiju i govoriti.
— Pa sjediš pored njega i neka te tvoja tuga poduzme, a on te gleda i samo što ne kaže: ostavi, bolan, Petrače, daj ti da mi po jednu zapalimo.
Ih! Ja već i ne znam gdje sjedim. Konj koji puši! To bi bilo nešto.
Međutim, djed kao i da ne čuje govornika, još uvijek se duri, ništa ne odgovara. Samardžija upilji u njega i zvocne:
— A ti tu nešto misliš da si bolji od njega. Ajde!
Djed se uze krstiti.
— O, ljudi, šta ja ovo jutros čujem! Jesam li ja pijan, šta li?
— Da šta si nego pijan. Da ti išta znaš, ne bi se ovako ljutio i propinjao kao jarac.
— Kako se neću ljutiti, nikakva vjero. Čovjek je kršteno čeljade, slavu slavi, dušu ima, a konjče...
Samardžija se tužno osmijehnu.
— Ima čovjek dušu, a. A je li, Rade, jesi li ti ikad čuo da je konj nekoga prevario? Zakleo se u dušu, u vjeru, u šta hoćeš, pa opet slagao ko pas?
— Jok, to se dosad nije čulo u ovoj okolini uozbilji se djed.
— A da je konj pakostan i zavidljiv, da tuđu sreću očima ne može gledati? — navaljivao je majstor.
— Bog s tobom, nemoj kukavnu marvu ružiti.
— Rade, brate i pobratime, a je l ikada konj oteo ženu svom najboljem drugu? ...Šta je mene nekad okrenulo ovim putem?
Bljesnu u starčevu oku škrta suza, a djed zbunjeno krenu pogledom po avliji, zaustavi ga na meni i nešto se prisjeti:
— Skočider u moju sobu, tamo mi je ostao nož.
Glavačke sunem u kuću, zavirim u sve ćoškove sobice, prevrnem djedovu slamaricu, zaprašim se i uskijam, ali nigdje noža.
— Đede, nema ga.
— Dobro je, evo ga u mom džepu.
Eh, u džepu! A meni zbog njega promače dobar komad. Daj da bar čujem šta je dalje bilo.
Uzalud sam se motao oko njih dvojice, starci su mramorkom ćutali. Gost je prošivao stelju od samara, a djed je pažljivo gledao u njegove ruke. Njemu koji pod bogom ništa nije znao načiniti svaka je majstorija izgledala kao nedokučiva premudrost pred kojom bi naprečac zanijemio. Zamisli, uzmeš tri-četiri komada drveta, staru vreću, slamu i cap, cap! — evo ga, gotov samar! E, moj brate ...
Tek mnogo kasnije, kad se samardžija odavna rasplinuo u sjaj i tišinu babljeg ljeta, ja se iznenada nečeg prisjetih i bubnuh pred svojim djedom: — Đede, jesam li ja nalik na konja?
Starac se zagleda u mene vrlo, vrlo začuđeno, a onda se malčice zamisli, rastuži i konačno mu se negdje ispod brkova ukaza i brzo sakri lak neulovljiv smiješak.
— Đede, jesam li?
— Hm, vidi ga. Dobićeš ti po turu, prisluškivalo jedan. Nijesu još za te taki razgovori...
Tako je to bilo u nezaboravna plava samardžijina vremena.

Pohod na mjesec

Tek mi je peta godina, a već se svijet oko mene počinje zatvarati i stezati. Ovo možeš, a ono ne možeš, ovo je dobro, ono nije, ovo smiješ kazati, ono ne smiješ. Niču tako zabrane sa svih strana, jato ljutitih gusaka, hoće i da udare.
— Dobićeš ti, mali, po glavi, pa će te proći tvoje budalaštine.
Kako proći! Ujutru, čim otvoriš oči, eto ih odasvud, kljucaju poput vrabaca, pa moram da zapitkujem. Ovaj svijet oko mene šašav je i budalast, a nisam ja. Stega popušta tek onda kad se pred našom kućom pojavi stari samardžija Petrak, neumorna skitnica. Još nije ni ušao u avliju, a već grakće na mog djeda: — Jesi li živ, Rade, stari moj paripe?! Vidi ga, vidi.
Ihi, počelo je! Kad on već djeda smije nazvati paripom, šta li će tek biti sa ostalom čeljadi. Na mene će, vjerovatno, svi u kući i zaboraviti, moći ću da odmaglim preko potoka u ljeskar.
Kad je samardžija kod nas u gostima, onda je meni mnogo štošta dozvoljeno. Penjem se po drveću, zavirujem na tavan, švrljam oko potoka, odem čak i do malog mlina zavučenog podno našušurena gaja. Zgodio bih tako i u Ameriku samo da znam put i da se ne bojim pasa. — Čekaj ti samo, otići će stari Petrak — prijete mi u kući kad već sasvim prekardašim.
A ti „Petrakovi dani“ u ranu jesen obično su uvijek bili praznični, sjajni i puni šapata, pa me tako povuku i ošamute da ne znam kud bih prije: kroz kukuruze, niz potok, uz brijeg. Čučim tako na vrbi i zurim u nijem svjetlucav riblji roj, a onda se pred mojim zasjenjenim očima odjednom razgrana gusta krošnja pitomog kestena s raskokanim prezrelim čaurama: ih, u kestenar, šta će mi ribetine!
Šijem tako čitav dan tamo-amo, a kad me suton opkoli i pritjera kući, evo ti opet nove napasti — mjeseca.
Ispluta on iza rijetka drveća na brijegu, blještav, nadomak ruke, tajanstven i nijem, zlatopera riba. I ja zanijemim sav ustreptao od skrivene lopovske nade:
— Možda bih ga nekako mogao dohvatiti?!
Noću se iznenada trgnem iza sna: viri mjesec kroz prozor, gori čitavo dvorište, a blještavi posjetilac unosi mi se u lice i šapuće:
— Hajdemo!
Dižem se, lak, opsjednut, ali me već na prvom koraku otrijezni glas vječito budnog djeda:
— Baja, kuda ćeš?
Oni mene tako uvijek: taman krenem u nešto, sav ustreptao, iznad zemlje, kad neko podvikne, a ja coc! — o tvrdu ledinu.
Sva sreća što jednom u godini dođu i Petrakovi razvezani dani kad se mnogo štošta može.
Dođe tako jednom na red i mjesec.
Pekla se kod nas rakija od nekih ranih šljiva pa se poslom zašlo i u noć. Dušu dalo za mene! Prosinula pod kazanom vatra, stric Nidžo zarana se napio i zaspao, a uz ognjište, pod kolnicom, ostali samo djed i Petrak. Djed pazi na kazan, a samardžija mu samo pravi društvo, jer neće da se petlja ni u kakav posao neposredno vezan za ljude. Da konji piju rakiju, hajde de.
Ja se motam oko njih dvojice, više odmažem nego pomažem, prisluškujem njihov razgovor, pa se najzad toliko osmjelim da sjednem sasvim blizu, već gotov i da zapitkujem. Pomenuše mjesec.
— Djede, bi l se mjesec mogao dohvatiti grabljama? — iznenada se oglasih ja.
— Heh, šta njemu pade na um! — dočeka djed nekako s visine i ne obraćajući se meni nego samardžiji. — Hoće da dokuči mjesec.
Samardžija uzdahnu i pogleda me preko čaše.
— Pa neka, ima dječak pravo.
— Šta ima pravo?
— Pa nek oproba. Kamo sreće da sam i ja nekad tako radio, možda bi mi druge tice danas pjevale.

— Ma šta tice, šta ...Ti se već napio ko moj veseli Nidžo.
— Jok, pobratime tmurno dočeka starac. — Sjećam se kao da je večeras bilo: pomoli se mjesec nad gajem, sto metara nad našom kućom, a mene noge same ponesu k njemu. Kuda? — drekne ćaća pa za mašice, za kamdžiju, za ...ne bira čime će. Zatuče me tako, utuca, izgubih dušu još od malih nogu. A da sam se jednom oteo i pošao. Rade, brate moj ...
— Eno ga sad vidi. Ma nemoj mi tu kvariti unuka.
— E, Rade, Rade ...ako je za nas dvojicu kasno, nije za ovoga dječaka. Hajde ti, dušo, ustaj, traži grablje, pa da ja i ti krenemo, eto njega sad iza brda. Bacam se u ćošak po one naše najduže grablje, a stari samardžija polako ispravlja noge, ispravlja leđa, vrat i okreće se djedu, sjedećivom i začuđenom. — Nas dva odosmo, a ti čuvaj kazan, staro mlinarsko kljuse.
Djed je toliko zabezeknut da već ne umije ni da se pokrene ni da štogod upita. Drži u ruci praznu čašu i gleda za nama dvojicom: šale se, valjda, šta li. Sporo napredujemo uz mračan zašaptan brijeg. Nad nama razgoreno nebo najavljuje blizinu najtajanstvenijeg putnika, mjeseca. Ha, tu su grablje, samo ga zamačimo i povučemo, evo ga začas u krilu.
Iz nizine, od malene tužne djedove vatre, odjekne povik:
— Ehej, budale, vraćajte se!
Žao mi te vatrice u dolini, žao mi vikača, ali požar nada mnom sve je rujniji i širi, a i moj saputnik ohrabri se glasno rugalicom:
— Umukni, ti dolje, kenjac jedan.
Durašno guramo dalje. Ja se već pomalo i pribojavam kako će to biti, licem u lice s onolikačkim mjesecom, a kao za pakost odozdo se opet čuje dozivanje: — Ehej, magarci, vantazije, ozepšćete, bog vas ubio!
— U štalu, sivonjo stari, pa tamo njači — vraća mu samardžija.
Još mi u srcu kljuca tuga za dolinom i ostavljenim djedom, ali kad mi kroz krošnjato drveće bukne u susret, sasvim izbliza, ogroman mjesečev požar, ja sve zaboravljam i uzbuđeno protepam:
— Evo ga?
— Aha, vidiš li?
Starac me prima za ruku i sad zajednički savlađujemo posljednju kratku uzbrdicu, a kad stignemo do samog vrha, mjesec iznenada odskače iza drveta pred nama i ukaže se blistav, smanjen i nevino miran iznad susjedne brdske kose.
— Aha, uteče li, je li! — pobjedonosno kliče starac. — Prepao se grabalja, a, lolo jedna.
Samardžija me čvrsto prigrli, ne da mi da se rastužim i kaže sokoleći me:
— Uteko lopov, pa da. Neka, neka. Hajde ti meni nađi dolje u selu dječaka od koga je mjesec klisnuo tako brzo. Nema ga. To si ti, samo ti, a i ja s tobom. Hm, nema?! ...Pa zaista nema takvog dječaka u čitavoj našoj dolini. Nit sam ga vidio ni čuo za njega. Ta ne dolazi džabe Petrak baš našoj kući. Ja sam tu, ja ...
— Delija naša — dodaje Petrak kao da je konačno našao onu pravu, završnu riječ za čitavo moje opčarano mjesečarsko tkanje, od koga mi je glava tako puna da i sama počinje da zrači i svijetli kao žuta bundeva zaostala u požnjevenu kukuruzištu.
— Pametna đedova glava!
Stojim tako u obasjanoj noći, pred hladnjikavim nezemaljskim vidikom kakvi se javljaju samo u snu, pomalo je i strašno i tužno ...Dalje se ili ne može ili se ne ide, ako već putnik nije budala i „vantazija“, što bi kazao moj djed, predobri duševni starac čija me ljubav grije i ovdje, na ovoj opasnoj granici gdje se kida sa zemljom i tvrdim svakodnevnim životom.
Pa ipak ...ipak hrabro, s prijegorom, gutam ovu gorku kap svoga prvog, dječjeg, raspeća: pored mene je ovaj smjeli, nevezani, koji sve hoće i sve može, njegova je ruka na mom ramenu, a dolje, u toploj dolini, čeka me i misli na mene onaj drugi, dobri, drago gunđalo, koji će do kraja tugovati i pominjati me ako se izgubim u svom čudesnom pohodu.
— Đede Petrače ...— zaustim kroz stegnuto grlo, a stari potukač, pogađajući moju neizrečenu dječju tugu, spremno nadovezuje:
— Idemo, delijo, idemo. Opet ćemo mi ovamo doći, ima kad.
Nogu pred nogu, naniže, po mjesečini! Kako je drag i pun svaki korak povratka. I kako sve više raste, primiče se i u samom srcu razgara djedova neumorna vatrica. Eno je, bdije, zove i pokazuje nam put.
— He-he, ipak nas čeka stara paripina rakoli se Petrak. — Ne otpisuju se tako lako ovake dvije delije.
— Evo ih, vraćaju se budalaši! — dočekao nas je djed Rade, čak nam i u susret izlazeći kao da stižemo bogzna odakle, možda čak iz Amerike. Šta je, dohvatiste li mjesec?
— To tebe ne budi briga — otresa se samardžija. — Ti samo sjedi pod tom tvojom kolnicom i peci rakiju, a nas dvojica znamo svoj posao.
Znamo li — ne znamo, to mi baš nije jasno, ali, onako uzbuđen i premoren od čudesnog noćnog doživljaja, brzo sam zadrijemao među djedovim koljenima, ja, velika delija, smjeli lovac na mjesec, naoružan grabljama triput duljim od mene. Posljednje što mi je od te večeri ostalo u očima bio je razigran plamičak djedove vatre, koji se neosjetno preselio i u moj san, i tamo se razrastao u moćan i stravičan mjesečev požar.
Djed me je, kažu, na rukama odnio u krevet (kakva bruka za velikog putnika!). Tamo sam svu noć bulaznio, vršo se i budio brata, svoga suložnika. Djed je grdio Petraka i „njegov benasti konjski mjesec“, mama me je umila ledenom vodom, a kad to nije pomoglo, prišila mi je dvije-tri uz obraze, pa sam se primirio i slatko zaspao.
Sjutradan, u golubije sunčano jutro, sve je već bilo iza mene kao san, samo san. Nit mi se pričalo ni zapitkivalo o tome. Tako je, kanda, bilo i s djedom i Petrakom. Sjedili su kod kazana, a kad sam se ja pojavio, oni ni po čem ne pomenuše sinoćni doživljaj. Kao da im je bilo zazorno da se podsjećaju na nešto daleko od svjetlosti, dana i zdrave pameti, u čem se nije lijepo naći ni kao saučesnik ni kao svjedok.
Jedini stric Nidžo, koji nit je šta vidio ni čuo, nagazio je, onako mamuran, na one moje grešne osvajačke grablje, pa se nadovezao brundati, nikako da sjaše: te ko ostavlja grablje gdje im nije mjesto, te šta trebaju grablje oko rakije, te znaju li „oni, rasipnici“ (koji to oni?) kako je teško nabaviti dobre grablje, te ova se kuća raskućava, te ovo, te ono ...Najzad je toliko dosadio svojim zvocanjem da je Petraku prevršilo i on, kao gost i star čovjek, nađe se pobuđen da ga uruži:
— Daj se već jednom smiri, konjska muvo! Šta smo radili? Skupljali mjesečinu i djeli u stogove, eto šta smo. Mogao si i ti s nama da se nijesi naljoskao. Odgunđa stric kako baš ni „mjesečari“ nijesu bogzna koliko pametniji od pijanaca pa se brzo nekud izgubi. (— Ode da spava — primijeti Petrak.) Ostadoh ja sam, nekako kao ravnopravan i treći, uz dvojicu zavjerenika koji su znali za minuli noćni doživljaj s mjesecom.
I kako tada, tako i do današnjeg dana: stojim raspet između smirene djedove vatrice, koja postojano gorucka u tamnoj dolini, i strašnog blještavog mjesečevog požara, hladnog i nevjernog, koji raste nad horizontom i silovito vuče u nepoznato.
Pa se onda, katkad, žalovito upitam, kao da sam nagazio na one stričeve vile iz djetinjstva:
— Je li pametnije biti mjesečar ili s mirom sjediti kod svoje kuće, pa kad zagusti, tješiti se rakijom kao moj strikan?

Mlin potočar

Ima tako po našim potplaninskim selima tajnovitih mjesta oko kojih se pletu raznorazne priče, obično pune strave, vezane za noć, smrt, nečiste sile i gubljenje duše. Pored grobalja, crkava i džamija, to su obično štokakve jaruge, klanci, provalije i raskršća gdje obnoć voli zasjesti dokoni đavo, ili kakav njegov rođak i pomagač, pa čudo načiniti s kasnim prolaznikom, seljakom, osobito s grešnom ženskom čeljadi, koja su i bez raskršća uvijek blizu nekakvom stradaniju i belaju.
Takvih se mjesta čovjek sjeća s prvim sumrakom: a zaboravlja ih s pijevcem zornjakom, koji glasno najavljuje kraj svakoj čaroliji: — Gotovo je, a sad na posao, valja i jutros ljeba jesti.
Nekako po strani od tih sumračnih bestragija, sasvim izdvojeni, stoje seoski mlinovi potočari. Jesu u zabiti, ukriveni, priče se oko njih pletu, pa ipak ...ipak nikakav osvit, makar kako jasan, ne skida prozračne trepetljike tajanstvenosti koje igraju oko raspričana mlinčića. On samo briše tamu i strah, i ostavlja bajku da živi, drvenu, braunjavu, punu lupe i pljuskanja. Ne pomaže tu ni pijecao, jedva ga čuješ, pa umjesto da najavi kraj ukletoj noćnoj huci, on joj samo nadoda zvučnu jutarnju lepezu i pretvori je u dobro znano brujanje marljiva potočara koji neumorno sije brašno i još sanjiva prolaznika, ranoranioca, sa smiješkom vraća na zatravljene staze djetinjstva.
Pa još ako je taj slučajni namjernik neki kićeni pismenko (jedan od starijih, austrijskih, koji zna latinicu, ili možda pomlađi, iza devetsto osamnaeste, koji štije i ćirilicu), onda, bogme, dotični ima štogodarce i da pročita na brvnima mlina. Dokle god doseže vrijedna ruka ljetopisca-mlinopisca, tu ti je ugljenom zapisano ko sve „timari“ kobilu ili kozu (magarica u nas nema!), pa ko je gdje poljubio mačku i kuju, pa šta je taj i taj pojeo. Pored tih nedoličnih rabota, objelodani se i pokoja ljubavna tajna između kakvog prijašina i neke žene, pa se prilježnom čtecu i brk nasmije, a ne mora baš poslije svakog zapisa pljuckati u stranu i psovati oca nepoznatom kalem-efendiji.
Nađe se tu ponešto i za nepismena čovjeka (a takvih je većina), nacrtano nevještom rukom nekog njegovog burazera, istog takvog nepismenka. Tu ćeš vidjeti čovjeka glavonju s raširenim rukama kao da baš tebe čeka u zagrljaj, pa četveronogo živinče (konjče li je, pašče li je, kanda nije zec?!), pa jednoga koji jaše, bezbeli na paripu. Ima tu naslikanih i bezobraznih predmeta, grdno uvećanih darežljivom rukom kakvog maštovitog čobanina, pa zato poneka neiskusna i stidljiva mladica, sve u prolazu, zakreće glavu i zabezeknuto šišti:
— Pomozi, bože i sveta Petko! Juf, grom ga ubio!
Pa onda je oko svakog mlina zgusnut neki vrbik, aluga i rasperjane rakite, a u blizini je i kakav šumarak, obično ljeskar, pa sve to navodi na sablažnjive misli čak i usred bijela bjelcata dana. Džabe se ti otimaš napasti kad mlin bez prestanka bruji i zuzuće, pa sve izaziva i budi onu skrivenu bubu u tebi, ter i ona počinje da zuji, prokletnica jedna, lopovska Zuka Zukić:
— Zu-zu-zu-zu, Milja sama kod goveda ...čovjek joj u vojsci, a svekar na kosidbi ...Zu-zu-zuc, da zađem odovud, od potoka, pa uz kukuruze, a? Pa kud sve, tud i to: od svake kuće ima neka staza ili puteljak pravo prema mlinu. Svakom valja u meljavu, a šta ti možeš tome što će i đavo taj isti put upotrijebiti i za svoju dušegubnu rabotu, vrag mu gnjate prebio!
Eto, po tome su se mlinovi izdvajali od ostalih neobičnih mjesta u našem kraju. Bogomolje, groblja, jaruge i raskršća preko dana su bili pusti i uvredljivo obični, osobito za onoga koji se nekom zgodom tamo namro straha. Oni su odisali hladnoćom i tugom napuštenosti, miruhom šušnja i nevena, dok je mlin tek sa danom otkrivao onu svoju vedru životnu stranu, a ipak ostajao na svoj način začaran i nesvakodnevan. Šta li si samo, čak i u žeženo podne, mogao vidjeti i naslutiti u rasprštanoj magličastoj omaji oko mlinskog točka s vječito prisutnom šarom duge!
Poštetljive muškarce u našem kraju još odavna su uobičajili nazivati „mlinarima“. Počelo se to množiti poslije prvog svjetskog rata. Stigla bratija s raznih frontova, popucale sve stege i veze, okrenuo svijet u „šverc“, pa se našlo i prigodno ime za tu radnju i za takve poslenike.
Čim vidi kakvog dokonjaka da se nešto često mota oko seoskih izvora, živica, potoka, mlinova ili sličnih ukrivenih zakutaka, neko će ti ga već smješljivo priupitati:
— Mlinariš li, a?
— Može li kod ove da se samelje? — pita pajdaš burazera (bivši Švabin soldat srpskog dobrovoljca, solunca) i pokazuje mu pozadružnu snašu, pravu bikulju, a ovaj mu spremno odgovara:
— Može, braco, ali valja ti čekati red. I ovo je poredovnički mlin.
Sve ove novotarije moj djed Rade, kao i obično, nije ni primjećivao, nit su one upadale u njegov jednostavan i svakom otvoren život. Za svako „svjetsko“ čudo i pokor on je saznavao posljednji, prekasno, kad to više ni za kog nije bilo ni neobično ni sablažnjivo, a njemu se tek valjalo prilagođavati. Ispadao je tako bijela vrana koja diže graju u nedoba, beskorisno, da mu se svak smije i čudi.
Mlin je, na primjer, za djeda oduvijek bio kao neko malo svetilište do koga valja, ovda-onda, otpješačiti da se iz njegovih darežljivih ruku primi brašno za „hljeb naš nasušni dažd nam dnes“. Taj dobrodušni sijedi starčić — čarobnjak koji živuje u vrbiku ponad vode, uvijek budan — spreman je u svako doba da sasluša svačiju muku. Možeš mu se povjeriti otvoreno i bez zazora, kao najrođenijem.
Kad je umrla djedova baba, Milica, potišteni starac duže vremena nalazio je sebi razne poslove sve negdje podalje od kuće, da je ljudima s očiju. Krio je, u stvari, svoju tugu, a već na stranu to što je malo i prisramotno da ozbiljan čovjek žali za ženom. Ta bar toga kupusa ima na izbor, nude ti ga sa svih strana.
Baš u te čemerne dane djed se najviše nasamotavao kod našeg poredovničkog mlina.
Sjedi on tako na tvrdoj osunčanoj ledini naspram obijeljena potočara, uzdahne, a uzdah se ne čuje, istog trena slije se s marljivim veseličastim zujanjem žrvnja i razigrana točka.
E, moj dragi, tako ti je to. Bila je pokojnica, pravo da se kaže, svakakva, to ja najbolje znam. I popiti je voljela, bog joj dušu prostio, jednom tako umalo nije kuću zapalila. Pa opet mi je žao, to samo tebi kažem. Žao doboga.
I opet uzdah koji ni sam djed ne čuje niti ga je čak i svjestan. Sve je upila i odnijela neumorna huka. Tješi ga mlinčić kako najbolje zna i može: oduzima tuzi glas, ućutkava je i zaglušuje.
— Poslušaj ti, starino, mene, ja ću tebi kazati ...
I tako iz dana u dan: djedove žalbe sve su kraće i bezglasnije, dok se najzad ne svedu samo na mrmljanja i potvrdno klimanje glavom. Prima starac utjehu i miri se sa životom, s tugom, sa svojom samoćom.
Toga oskudnog i nikakvog proljeća, djedov rođak, „brat Sava“, pronese po selu onu neslanu priču kako je brat Rade fantazirao, pa se kod mlina, sve nasjedećke, pribogu kao Turčin, povazdan moli bogu i metaniše.
— Rđak jedan — korio ga je djed izbolovanim glasom — šta on zna šta je svoja muka. Predomišljao se dragi bog bi l načinio goveče il čeljade, pa tako ispao brat Sava.
Iz tih dana potiče i ona sličica, crtež našeg mlina, koju je načinio bradati slikar skitnica i poklonio djedu. Dugo je stajala u starčevoj sobi, obješena pored prozorčića, u sjenci, da se slučajno ne bi posumnjalo da je neka ikona. Ipak je brat Sava na njoj uporno vidio naslikanu samo crkvu i uzaludno je bilo dokazivati da je to mlin. Otkud se mlin može naslikati?
Sjećam se, kad god bih pošao da spavam zajedno s djedom (da mu grijem leđa!), starac bi se sjetio svoga mlina i raznježeno mi napomenuo:
— Sad ćemo nas dvojica da spavamo, a naš će mlinčić da melje, melje, čitavu bogovetnu noć.
Išli smo zajedno i u pravi mlin, i tamo noćivali. Brujanje i klepet, beskrajna priča drveta i kamena, naseljavali su se čvrsto u moj uznemiren dječji san. Budio sam se, skakao na noge i nešto tražio pa opet, nerazbuđen, nastavljao potjeru za nečim što će mi vječito izmicati i priviđati se i kasnije u životu, kad budem najbudniji i najsabraniji.
A tek naša jutarnja vraćanja sa mlinarenja! Svako od njih bilo je svečano pobjedničko nastupanje kroz polja, uveličano našom natovarenom starom kobilom, iza koje sam ja veselo kaskao i potrkivao. Ništa za to što sam bio na začelju kolone, iza kobilina repa, i što se često nisam ni vidio iz visoka žita. Ipak sam bio nerazdvojan djelić najponosnije povorke koja je plovila poljem ispod mlada jutarnjeg sunca.
— Evo nas, živi, zdravi, posao završili! — svečano je objašnjavao djed pred vratnicama našeg dvorišta. Tako bi se on rakolio samo kad se vraćao sa crkvenog sabora, sa kakve svadbe, slave, krštenja ili neke druge radosne dogodovštine, obavljene čestito, od srca, ljudima na korist i veselje, a sebi za dušu, da mu se vidi i pripozna pred strogim isposničkim licem slave njegove Kirijaka Mihaila.
Tako je to išlo sve dok se kod nas nije unajmio u službu Veliki Jovo. Onda je počela da se ispreda velika priča oko našeg poredovničkog mlina, koja je doprla čak i do djedovih ušiju i pogasila sjaj oko njegovog omiljenog pribježišta.
Najmenika samo mijenjali skoro svake godine, obično o Đurđevdanu, ali nam se najčešće dešavalo da nam se u službu natandrči baš neki koji se zove Jovo. Svaki drugi — Jovo. Bilo ih je koji nisu znali ni kako im je prezime, ali da se zove Jovo, to već zna, smetenjak nijedan.
— Hajde, kad si Jovo, valjda te sam dragi bog šalje k meni — miroljubivo je govorio djed, odmah gotov da primi i toga strmoglavca.
Za razliku od njegovih ostalih imenjaka, ovome najnovijem Jovi dadosmo nadimak „Veliki“. Bila je to plećata momčina, okretna i poduzetna. Bez mnogo pričanja, on odmah uze u svoje ruke drvarenje, vodarenje i mlinarenje, sve te poslove vezane za put, ranjenje i kašnjenje, za nedoba i svako vrijeme. S njegovim dolaskom otpočinu čitava kuća.
Dan po dan, mic po mic, otpoče po selu šaputanje, proradi Zuko Zukić: te ova se cura sastaje na izvoru s Velikim Jovom, te onu snašu, drvaricu, zatekli u šumi s Ćopića najmenikom, te oko mlina se motaju mlade žene, i to baš nedjeljom, kad je naš red i kad Jovo mlinari. Naročito se mnogo govorkalo o mlinu, jer je najmenik po čitav dan ostajao tamo, a često bi i prenoćio.
Ko će prvi dohaberiti djedu o svemu tome, nije se znalo. Sumnjalo se na neku Mikaču, grom-babu, udovičetinu, koja je znala i kositi barabar s muškarcima, a inače nije imala uzla na jeziku. Zato, valjda, djed u prvi mah nije ni povjerovao u te priče i obratio se za savjet — kom će drugom nego bratu Vuku“, svom rođaku. Bio je Vuk toliko godina žandarmerijski feljbaba, i to kod Švabe, kod Austrije, znaće taj dobro i te lopovije oko dokonih najmenika i bezobraznih žena.
Na tu djedovu muku i bruku, ispričanu povjerljivo i sa snebivanjem, Vučina zarza glasno i zadovoljno kao izularena paripina.
— Aha-ha-ha, pa ti još ne vjeruješ, oberbudalo! Ta nema ti ljepše zgodacije nego povaliti kakvu snašicu na onu slamu u mlinu. Rade, Rade, u čem tebi prođe vijek?
Djed je zabezeknuto mahao rukama kao da smiruje plamen.
— Ćuti, ćuti, bezbožniče! Zar u mlinu, u svetinji, gdje se melje brašno za kruv, za cicvaru, za česnicu, za ...Kako te nije sramota na to i pomisliti?
— Aha-ha-ha, baš je Veliki Jovo, živila mu kubura! Mijesi česnicu dolje u slami, a odozgo, ispod žrvnja, brašno sve purnjavi po njemu.
Pred tim skarednim prizorom djed je već gubio glas, mahao je i šištao kao gusak.
— Ćuti, ćuti, džandarčino, ne pogani česnice! Zar se ne bojiš da će te dragi bog sažeći?
Uživajući u djedovoj zabuni, Vuk nastavi da kazuje šta sve „pametan svijet“ radi u mlinu i oko mlina. Pričao je i sam sebi sladio, sve dok djed od čuda sasvim ne otupi, pa nit je više mahao niti odgovarao. Zurio je ustakljeno u napast pred sobom (jesam li ja ovo opet bolestan od „španjolske“, šta li je?!), pa tako nije kako treba ni dočuo Vukovu izmišljotinu o tome kako je čak i sveti Ignjatije Bogonosac obdan prenosio putnike preko rijeke, a obnoć se valjao sa ženama po mlinu.
Osvijesti se tek pošto se Vuk diže da će kući i šupljim glasom objavi:
— Ja više nijesam čovjek od ove države. Došlo vrijeme da se umire, pa to ti je.
Lomna koraka starac je otišao u svoj sobičak, u posljednje skrovište još nezauzeto od sablazni, a kad tamo — slikarev tihi mlinčić već sipa sivo mlivo sutona. Obavlja trudoljubivi mlin svoj čisti, posvećeni posao. Nema oko njega ni bezobraznih ženetina, ni Gnjatija, ni Velikog Jove. Jedini mlin pošteđen od đavola i ružnih priča.
S dokrajčenim danom pogasio se i otplovio u tamu i taj posljednji kutak negdašnjeg djedovog svijeta, odnijele ga sutonske vode, kao da je plutajuća mlin-laća sa rijeke Une koji nikad i nije stajao na čvrstoj zemlji. Šta ćeš, prođe tako čitav život, nesiguran i zaljuljan, tekao i tekao, a ti, benašu jedan i goveče božje, vječito mislio da čvrsto stojiš na jednom mjestu i da je sve u tvojim rukama. Najzad će te, kao za kaznu, na drugu obalu prenijeti nekakav uprepodobljeni kompanjon Velikog Jove, noćna lija kokošarka, koja se premondurila i prekrstila u bogonosca.
— Zašto baš Bogonosac?
Nema odgovora, kanda nema ni izlaza, a onda se, uz opreznu škripu, ipak otvaraju neka vrata. To se u sobičak uvlačim ja, bosonog, zaprašen i šmrcav, pentram se preko djeda, preko nevidljiva živa brda, i gnijezdim se iza njegovih leđa, kraj zida.
Starac u trenu zaboravlja sve svoje brige i mrtvouzlice, pipka jesam li dobro pokriven i gunđa udobrovoljeno, sa zluradim prkosom:
— Baš je nas briga i za Jovom i za Gnjatijem, neka melju kako im drago. Glavno je da ti svom đedu griješ leđa.

Konjska ikona

Nesigurna umjetnička sreća, drž ovamo—drž onamo, nabaci jednog dana slikara bradonju i u sela pod planinom Grmečom.
Kakav kraj, i pitom i divlji, pun iznenađenja od svake ruke. Dođe ti nekad šešir da nakriviš (ako ga imaš) i da zapjevaš kako već umiješ, a nekad ti opet muka pripadne, pa bi da pljuneš i okreneš natrag, iako ni tamo nemaš kud, jer si, oko sve prilike, dobrano zabrljao kud si god prolazio.
Ide tako veselnik živopisac nekakvim uskim putem zaraslim u šibljak, nit je kolnik ni Pjetačka staza, a već iza prvog zavijutka sam vrag zna šta ga čeka: možda zbijen muslimanski zaselak ušuškan u zelenilo, možda tijesan, sjenovit klanac, pun promaje i hučanja nevidljive vode, ili će ga, pak, domaćinski pozdraviti obična gola ledina s par dokone konjčadi koja iznenađeno bulje u pridošlicu: kanda nije vuk, a?
Jednog dana, neminovno, s ivice nekog brežuljka, pred njim će u nizini praznički bljesnuti modra Una, granična rijeka podgrmečkog kraja, a tamo, s druge strane — ehej, mili moj! — i tamo, kanda, ima svijeta, šuplje je ispod neba. Ima, ima ...
Hoćemo li dolje?
Pošlo bi se, rode moj, ali kako ćeš zaboraviti sve ono što si ostavio širom podgrmečkih sela? Nije lako okrenuti leđa ovome blagodatnom kraju koji si naselio tolikim svecima, svojom rođenom djecom.
Mjesecima i mjesecima on je seljacima, za malu paru, molovao ikone svetaca, mučenika i ugodnika božjih. Najčešće je slikao svetog Nikolu, zaštitnika sviju putnika, kao što je i sam bradonja bio. Njega je obično pravio po svom licu i podobiju. Pored Nikole dosta je tražen i sveti Jovan, arhanđeo Mihail, sveta Trojica, mudri vračevi Kuzman i Damjan, pa čak i neki prastari, tamni, vučji sveci, zaštitnici marve, ljudi sumnjive vjeroispovjesti, ali prijeko potrebni čovjeku seljaku.
Žene su, opet, najčešće poručivale Djevu s Mladencem i svetu Petku, pa bi se na blagočestivoj ikoni našle ovjekovečene i pitome golubije oči kakve grmečke čobanice koja, onako trtasta i dućkasta, jedva zna izmucati kako joj se zove ćaća i mater, a već kod strica Todora zapinje u grdnoj neprilici:
— Ćić Todor? ...E, ne znam kako je njemu ime.
Za ljubav svojih seljačkih mušterija, skoljenih svakojakom nevoljom, grešni bradonja odstupao je u slikanju od utvrđenih crkvenih kanona. Tako bi, na primjer, nekom kosmatom vučjem svecu utrapio u ruke lovačku pušku ili karabin umjesto krsta. Vjeri neće naškoditi, mislio je, a na poručioca ostavlja dobar utisak: valjda će i pomoći kad je ovako naoružan. Ako se vuk ne boji krsta, pucaljke se, beli, plaši.
Najteže je živopiscu padalo kad je za nekog trebalo izraditi ikonu svetog Đorđa, hajdučkog sveca. Valjalo je tu naslikati konja i konjanika, a to je vraški težak i zametan posao.
Ostali sveci obično stoje pobožno, pogleda dignuta nebu, a ovaj Đorđe, megdandžija, em je konja upropanj nagnao, em je objeručke skopao koplje i probada zmaja ognjevita.
— Bestraga mu glava, još nek se samo pojavi kakav svetac u fijakeru, a kakva su vremena izišla, nismo ni od toga daleko.
Idući od sela do sela, bradonja bi ponekad uz put zastao kraj kakva pašnjaka, izvadio blok i počeo da crta neko konjče.
— Baš mi naročito ne ličiš na Đurđeva bijelca, ali besplatnom modelu nije red u zube gledati — mrmljao je on, kritički mjereći dobrodušno grmečko kljuse. Jedne godine, o Miholjdanu, našoj slavi, nađoše se zajedno kod nas u gostima slikar bradonja, Petrak samardžija i djedov rođak Sava, nekadašnji poznati lopov iz Like. Na veliku radost nas dječurlije, oni ostadoše čak i treći dan, kad su se već svi gosti bili razišli. Rajski život za nas: niko te ne smije tući, gledaš neobična putnika kako iz brade govori, kave se peku, pa je zgodacija za krađu šećera, a i škola se može zabušiti, ne dolaze svaki dan bradati ljudi i samardžije.
Toga dana, po podne, kao naprečac otriježnjen, slikar odjednom spopade svoj blok, laka koraka spusti se niz sokak do naše pojate, namjesti se tamo na prevrnuto korito i poče nešto da crta. Mi, dječurlija, također živahnusmo i potrčasmo da tražimo djeda.
— Đede, đede, eno bradonja slika!
— Gdje slika? — prenu se starac i pogleda put naše gostinske sobe.
— Eno ga kod pojate.
— Kod pojate? — izbeči se djed. — Otkud kod pojate? Kako se tamo može slikati?
— Eno ga, bogami, sjedi na koritu i nešto moluje — potvrdi sad i lopov Sava. — Sigurno pravi nekakva sveca.
Djed se zgranu i zastade nasred avlije.
— Brate Savo, ako su ova dječica beslovesna, valjda ti nijesi. Kako će sveca slikati kraj pojate, na koritu, ej?
— Idi pa vidi ako meni ne vjeruješ — mamurno prožvaka starčić.
Djed se neodlučno uzvrpolji stojeći u mjestu: ko će ići privirivati u jedan tako posvećeni posao kao što je slikanje sveca, ikone? To je isto kao da ideš zagledati u oltar šta pop radi.
— Hm, šta veliš, Petrače?
Petrak samardžija, držeći na koljenima rašivenu stelju od samara, gvirnu ispod oka na domaćina i mirno mu predloži:
— Otidi, brate, pa vidi, što se tu skanjuješ.
Djed se useknu, poispravi šubaru i sve nekako porebarke, kao da mu je tijesan sokak, spusti se do pojate. Tu opet zastade, na nekoliko metara podalje od slikara, i prokašlja se.
— Hajde, stari, priđi, priđi — pozva ga bradonja ne prekidajući posao.
Djed se primače još za korak-dva, nadviri se nad slikarev blok i odjednom se promijeni u licu i muklo protisnu:
— Šta ti to radiš?
— Crtam konja, zar ne vidiš.
— Konja?
— Pa da, zar ne liči?
Djed pogleda našu Mimu, jednu staru mirnu kobilu, koja je pasla niže pojate, i razočarano reče:
— Pa to je kobila.
— Konj, kobila, to ti je ista stvar.
— Ista stvar? — ponovi djed potišteno.
— Ma šta je tebi, stari? — začuđeno će bradonja dižući pogled s bloka.
— Šta mi je, šta mi je? — opet ponovi starac s mukom se upinjući da dođe k sebi. — Pa zar ti nijesi onaj koji slika svece?
— Jesam, pa šta?
— A tom istom rukom slikaš i konje, a?
— Slikam.
— Pa kako to?
— Lijepo, brate. Šta tu ima neobičnoga?
Onaj požmirep, brat Sava, već je bio stigao da se neopazice dovulja do njih dvojice. Iza njega stiže i Petrak samardžija.
— I ti koji nama ikone praviš, svece naše izobražavaš, pa da te sad zateknem ovdje kod pojate kako konje slikaš, aj, aj, aj! — razočarano se vajkao djed. — Greota jedna — nesmjelo se javnu Sava.
— Greota i sramota. Ne daj bože da još čuje onaj hodža iz Potkalinja, tuđa vjera, ne bi se živo od bruke ostalo. Gdje vam je onaj što vam pravi konjske ikone, pitao bi. Ne bi više smjeli u varoš, na pazar.
Bradonja se nasmija.
— Govoriš li ti to baš ozbiljno!
— Kako neću govoriti, jadna ti majka. Zar te valjane, umjetne ruke blatiti i mrljati o štokakvu kljusad, o stare kobiletine? O, o, ljudi božji. Tolike svece naslikati, tolike ikone, pa se sad u konje zamješati.
Uvijek osjetljiv na sve što je u vezi s konjima, Petrak samardžija iznenada se progura do samog slikara.
— Vere ti, pobratime, bi li ti meni ovo dao, ovu sliku?
— Bi, brate, evo ti je.
— Šta će ti to? — sumnjičavo se ispriječi
— Eto, volio bi da imam.
— Konjsku ikonu, a?
— Vabi je, vala, kako hoćeš, ali meni je draga. Gle, živ živcat, kao da će sad zarzati.
Djed stuknu od crteža podnesena pod nos i vreknu:
— S tijem danas u moju kuću ne uvraćaj. Traži sebi konak gdje god znaš.
— Dobro, Rade, dobro.
Sad se i bradonja nađe pobuđen da se ponovo umiješa:
— Stari, ovo ja skiciram da lakše mogu naslikati svetog Đurđa kako jaše, ej. Svetog Đurđa, znaš. Djed se još više zabezeknu:
— Svetog Đurđa na kobili, na mojoj bangavoj Mimi?! E, to ni nekršteni Turci ne bi uradili. Našli bi bar boljega konja, oni su stare binjedžije. Djed se okrenu lijevo-desno kao da traži kakvu pomoć, pa kad je ne nađe, on sasvim zanijemi, najađeno puhnu i zdimi bez riječi uz prazan sokak. Od toga dana djed Rade nekako namrznu našu staru kobilu. Bez razloga se izdirao na nju, uvijek mu je nešto smetala, a kad bi je stric Nidžo uzeo u zaštitu, starac je samo zlobno vrečao:
— Znam ja nju, sveticu. Eno joj Petraka samardžije, nek je on pazi, svakako je prešao u konjsku vjeru. Nosi u torbi konjsku ikonu, sram ga bilo, staroga čovjeka

Rade s Brdara

Skoro svake godine, u proljeće, našu bi kuću protresao jedan izuzetan događaj: dolazak novog najmenika. Stara gazdinska kuća, otančala poslije svjetskog rata, prorijeđena španskom groznicom, nije se lako predavala. Još uvijek je držala slugu, a to je bio siguran znak da smo i nadalje neko i nešto. Istina, ima u kući siročadi bez oca, našlo se i duga, a plijesan brige, one staračke i udovičke, već se uvlači u našu staru prostranu drvenjaru, osjetiš je po mirisu. Ima, znači, u kući nekih kutaka koji „ne rade“, neprovjetrenih. Nema ko, nema snage, ne stiže se.
Dođe novi najmenik, a to svakom u kući donese neku promjenu i sad ti se valja njoj prilagođavaš. Obično je najteže domaćinu, koji mu zapovijeda i plaća ga, i onome ko s njim najviše radi. Najlakše je dječurliji. Njima je najmenik uvijek zanimljiv, pa još ako zna pričati i voli se igrati, eto ti ljepote u boga. Pa se nekako podesi i to da svaka kuća pribavi svoju „felu“ najmenika. Jedan domaćin uvijek naleti na svađalicu, pa se tu povazdan ronda, bogara i vile se potežu. Drugi nađe kradljivca, zdipi taj i kućevno i komšijsko, sve što nije za nebo prikovano. Nabasa kogod i na izjelicu, noge bi ispod sebe pojeo, a našim prvim komšijama svakog proljeća odnekle dobatrga i sam kakav subenast čovjek, obično dječačina, pa radi džabe ili za malu paru. Ni budala nema baš napretek, ali se za našeg susjeda svake godine nađe po jedna.
— Sretan čovjek, pa eto ti kažu za njega u selu — ima džabnog poslenika po čitavo ljeto. Namirišu ga bene na sto konaka. Ima najmenika koji su i u pjesme ušli. Takav je, davno još, bio neki Simo Starčević koji se naimao kod starijih ljudi, oženjenih mladim ženama, svojom neprilikom, pa o njemu nikla popijevka:
Blago ti je Starčeviću Simi,
jaše konja i ljeti i zimi.
Već se i zaboravilo kad je Simo odjašio na onaj svijet, ali pjesma ostade, pa istom u zgodnoj prilici živne i dobrodođe kao i u Simina vremena. Izgleda da je od kuće i njezine čeljadi često zavisilo u šta će se najmenik preobratiti. Tamo gdje svi u familiji viču i kuću na glavu dižu, proviče se najzad i najmenik. Ako su čeljad gladnih očiju i brza na kašici, prohitriće se i tunjav najmenik, jer valja mu živ ostati. Gdje u kući, opet, mlado žensko traži sebi đavola, tu će se čak i najzadnje najmeničko blejalo jednog dana dosjetiti o kom je đavolu riječ i čega mu se valja poduhvatiti. Dobiješ tako najmenika koji je bio na situ i rešetu, pa ti ga sad popravljaj kako znaš. Kod jednog domaćina naučio ovo, uz drugog zaboravio ono, a kao za pakost, nit je dobro ono što je naučio nit mu je loše bilo ono što je zaboravio.
Oko izbora i traženja najmenika u našoj kući baktali su se djed i stric Nidžo, samo je iz godine u godinu stričeva uloga bila sve vidljivija, jer je djed uočljivo stario i povlačio se bliže kući. Ipak, njegova riječ, iako kazana tiho i nenametljivo, bila je presudna. Najmenik je tada obično priman, jer kad već stvar stigne do djeda, pogodba je gotova, on ionako nema srca da koga odbije.
Posljednji najmenik koga je djed primio protiv stričeve volje bio je neki Rade s Brdara. Upao je u našu kuću jednom oko podne, bježeći pred proljetnjim pljuskom, i čim je prekoračio prag, u prozore i po krovu zaprašta kao da bije grad. Svi se u kući trgoše i praznovjerno zagledaše u pridošlicu, a on, kao da potvrđuje njihove slutnje, zlurado podviknu:
— Aha, utekoh li mu, lopovu!
— A od koga to bježiš, brate? — meko priupita djed, računajući da ovome veselom trkaču, po svoj prilici, manjka koja daska u glavi, pa ga je zato pravedni bog obdario brzim nogama.
— Bježim od pljuska! — gaknu nogati baja. Varakam se ovako s njim čitavog božjeg ljeta otkad znam za se.
— A koji si ti? — opet će djed.
— Ja sam ti neki Rade s Brdara, hodam po najmu.
— A kod koga si sad?
— Ni kod koga, tražim gazdu.
— Bogami, baš nama treba najmenik — živnu djed — Ovaj naš odlazi za koji dan. Em si jaka momčina, em si Rade, moj imenjak, baš dobro.
— Em je došao s kišom — podrugljivo dodade stric Nidžo, koji je sve dotle ćutao nad nekim poslom.
— Nek je došao, vidiš da ga sam bog šalje brani ga djed. — Što da ga sad gonimo iz kuće.
Ja sam već otprve, svim srcem, bio na strani ovoga zanimljivog pridošlice, ali kako mene niko ni za šta nije pitao, ostalo mi je samo da pozorno slušam kako se stric Nidžo inati i odbija čak i da pregovara s novakom.
— Neću, striče Rade, eto ga tebi pa razgovaraj, pogađaj se ...
Zar da bude primljen tamo neko koga on, Nidžo, nije pronašao, omirisao ga, pogađao se s njim, svađao se, pa tek onda ga predočio djedu Radi da ga i on vidi? Ne ide to nikako. Zar da padne tako s kišom, iz oblaka, a ti s njim pravo u kuću?
A ja sam baš bio za ovoga „iz oblaka“ i s radosnom strijepnjom pratio sam kako sve više jenjava stričevo „puntanje“. Najzad se svelo samo na gorko mirenje sa sudbinom:
— Eto ti ga, pa mu daj ako ćeš čitavu kuću u šake, stariji si. .
Tih dana, iza Burćeva, kad se Rade s Brdara već bio ustoličio u našoj kući, stric Nidžo motao se okolo nakostriješen kao mačka pred psom-uljezom. Svi su ga smirivali i mitili:
— Daj bolan, ne rondaj više. Pusti na volju starom čovjeku. Vidiš da je bolestan i da neće još dugo.
A novajlija se nekako otprve udjenu pod skut djedu, pa se samo njemu obraća za svaki posao, čak i za onaj za koji se pitaju isključivo domaćice.
— Striče, da odnesem kravi napoj, a?
— Odnesi, imenjače, odnesi.
— Otkud je on sad njemu stric? — ljubomorno šišti zapostavljeni Nidžo. — E, jest nabavio kićenog sinovca, nema šta.
Poče najmenik zalaziti i u djedov sobičak, iako je to bio kutak gdje je maloko imao posla i gdje se bez velike potrebe nije zavirivalo. Starac je od neko doba sve češće poboljevao i svog imenjaka dočekivao je s blijedim smiješkom, kao da mu neko od roda dolazi u pohode.
— Hajde, ime, hajde, ulazi.
Jednom pod zimu, uoči nedjelje, na zajedničkoj molitvi, djed ispod oka opazi da se njegov Rade ne zna ni prekrstiti. Sjutradan on ga uze na pretres.
— Imenjače, deder se prekrsti.
Najmenik zamota nekakvu šaru između čela i trbuha, da je krst — vala nije, čak ni šokački.
— Šta ti je to, kukavče?
— Pa eto, krstim se.
— Hm, to u tebe nekako zapetljano. A znaš li koju molitvu: Očenaš, Bogorodice djevo?
— Ne znam — iskreno priznade čupavi neznabožac s Brdara. — Daleko nam crkva, a vojsku još nijesam služio.
— A znaš li makar kako se zove božji sin?
— Bogami, ja nijesam ni čuo da bog ima djece — izvali najmenik s takvim iskrenim čuđenjem da bi čak i najokoreliji žandarm povjerovao kako se u selu ovoga macana još nije čulo da je Stvoritelj zalazio u te poslove.
Djed samo podiže ruke zadivljen ovim blaženim goveđim neznanjem. Valjda je jedino ono moglo da sačuva momka od svega što se vidi i ne vidi, i od boga i od roga.
— O, moj imenjače, nevoljo moja, a ja još mislio da te jutros, u svetu nedjelju, pošaljem u crkvu da se i ti zeričak bogu pomoliš. Aja, bome, ne smijem. Ti bi se tamo bečio u svetitelje ko tele u šarena vrata. I šta bi mi onda kazao dragi bog, a? Rade, Rade, rekao bi prijekorno i digao svoj sveti prst, zar ti u moj dom šalješ ovako jedno beslovesno bravče koje ni beknuti ne zna? Kamo te da ga naučiš molitve, da ga dovedeš u red, ti si ga na dušu uzeo?
Duge zimske večeri, ima se vremena, pa djed zapeo da svog imenjaka ugoni u vjeru. Zatvore se u starčevu sobu da im ukućani ne bi smetali i smijali se, i otud se ubrzo začuje potuljeno žuborenje:
— Oče naš, iže jesi na nebesi ...
Stric Nidžo poprijeko gleda u raspukla vrata, kao da tamo zuje stršljenovi.
— Hm, izučiće za vladiku.
Ponekad preko dana, blijed i zimogrožljiv, djed sjedi uz ognjište, odsutno prati igru plamena i glasno misli:
— Doći ću ja pred svetog Petra, a on će brže-bolje iz Ladice svoj tefter: deder, stari, šta je s onim tvojim Radojicom? Kako šta je, rođo? Preslišaj ti njega, čati ko iz knjige, milina slušati.
— Hm, Radojica! — otrovno frči stric i od jeda bježi napolje. Baš će sveti Petar slušati svakakvo goveče i njegovo baleganje — pljes, pljes! — ko krava. Do proljeća je djed naučio svog najmenika Očenaš i Bogorodice djevo. Smatrao je da će mu to biti sasvim dovoljno da se upristojen pojavi pred licem dragoga boga, koji valjda nije toliko zakeralo da od nekakve tamo najmeničine traži ne znam ti kakvu premudrost. Šta će kukavni tuđi sluga, svak samo gleda kako će ga šakom za vrat, a jedan je samo benasti Rade Ćopić, pa udario u školanje da mu se sprda selo.
Oko Đurđevdana najmenik primio svoju zaradu, poljubio se s djedom, skrušeno se prekrstio pred ikonom Kirijaka Mihaila, naše slave, pod čijom je zaštitom i on te godine bio, i otisnuo se na put. Natovaren kao parip, durašno je grabio drumom u susret novom gazdi i novom svecu zaštitniku. Djed je raznježeno pratio pogledom svoje duhovno „čedo“ i mrmljao:
— E, Rade, Rade ...
Sljedeće nedjelje, ujutru, poći će ti djed u svoju sobu da iz kofera izvadi britvu pa da ga stric Nidžo obrije. Dugo je premetao po drvenom sanduku: nema britve, nema kaiša za oštrenje, nema trouglaste turpije, nema brusa, nestalo voštane svijeće koju je djed svojeručno „usukao“ sebi za ukop. Sa dna kofera, iznenada izronila iz tamnog zaborava, mirno ga je gledala s jeftine slike ekscarica Zita, ni kriva ni dužna.
— E, šta će sad ovo biti? — glasno upita začuđen starac, ali njezino carsko i kraljevsko apostolsko veličanstvo i dalje je postojano ćutalo. Djed onda viknu strica Nidžu.
— Nikola, odider vidi šta je ovo. Nema britve, nema ništa.
Stric se odmah dosjeti jadu.
— Pokrao Rade!
— Koji Rade?
— Tvoj Rade, Rade školarac! — dim u dim ispali stric, jedak i zadovoljan, pobjednički srećan i djetinjski uvrijeđen. — Eto ti tvoga đaka, sad se možemo strugati motikom.
Ponesen, krilat, strikan dunu napolje da rastelali novost, a djed ostade nad ispražnjenim sandukom, nad svojim iznevjerenim nadama, i tek u neko doba, kad ga minu prvo čuđenje, on sažaljivo promrmlja:
— E, Rade, Rade.
Nije se znalo obraća li se on to samom sebi, budali, ili Radi s Brdara, lopovu, a možda i obojici u isti mah.
Brzo je djed prebolio štetu, a bilo je toga i van kofera, prođe ga i ozlojeđenost, ostade samo lako čuđenje i sagorjeli talog tihe tuge. Toga proljeća često je pobolijevao, leškario u svojoj sobi i ovda-onda poručivao po svog rođaka i brata Savu, starog ličkog lopova, da mu dođe na razgovor. Jednom tako sjetiše se i Rade s Brdara, pa djed zamišljeno uzdahnu, takoše mu bolno mjesto:
— Ma kud mi zdipi posmrtnu svijeću, majka ga božija pomogla? To ni Turčin ne bi uradio. Učio ga, sjetovao, božju mu riječ kazivao, a on — otresao sve ko pas rosu. Što bar mrtva čovjeka ne požali, magare nedokazano?
Na tu djedovu neveselu litaniju, brat Sava samo povuče očima po sobi kao da stručno procjenjuje kako je lopužaner obavio svoj lopovski posao i pripomenu s neodobravanjem:
— Brate Rade, najgori su u toj raboti bogomoljci, duše nemaju: opiri, odnese sve, i kandilo ispod ikone. Nikad s njima nijesam volio ići. Kuda te samo đavo nadari da ga učiš očenaše? Eto ti, baš ti to i treba. Zar bi meni, na priliku, palo na um da ti ukradem svijeću, a? v I brat Sava skrušeno zaćuta, kao što i priliči jednom skromnom i čestitom lopovu koji ima srca i duše.

Marijana

U rano proljeće, kad opori žilavi grab zasvjetluca prvim ozelenjelim pupovima, evo je — odnekle se zvonko javi kukavica: kuku-kuku!
Za nestrpljiva zemljodjelca to je siguran znak da nastupa pravo proljeće (poslije toliko lažnih nevjernih najava!), a za onu rijetku nemirnu čeljad sklonu skitnji, to je, opet, poziv da se kreće s dosadnog zimskog loga — svi su putevi otvoreni.
To je ono vrijeme kad se i u djedovog sinovca Nidžu, mog strica, naseli neobjašnjiv nemir. Najavljuju ga tuga i nesanica, a na kraju sve to progovori kroz pjesmu. Odnekle s pojila, kroz siv sutonski pepeo, provuče se nevesela arija:
Marijano, konje da prodamo,
da zajedno u Bosnu bjegamo.
U te trenutke, kad noć lazi od podvodna vrbika uz gole njive a lampa se još ne pali, moja strina, crnokosa Ličanka, stigne zakratko, krišom, i da otplače nagnuta gdjegod u ćošku nad kakvim poslom.
Zašto plače?
Sve da i hoće, ona vam to, možda, ne bi ni znala da odgovori. Biće, valjda, najviše zbog toga što usamljeni pjevač zove u zajedničko bjekstvo tu nepoznatu pustu Marijanu, a ne nju, Savu. Bog zna ko mu je ta Marijana za kojom on svakog proljeća tuguje. Pa da, s njom bi on da ode nekud u ovu provlaženu noć, kroz tamne šume gdje sablasno stražare u bijelo obučene nevjeste, divlje trešnje. Je li se ponovo zaželio Nord-Amerike i hoće li tamo da povede svoju neznanku? Kao da odgovara na ženina zabrinuta pitanja, s pojila se ponovo javlja Nidžo sa svojom pjesmom:
Marijano, večeraj pa liježi,
a ja idem kud mi srce teži.
Eto ti ga nà, što ti je nevjerno muško srce: zvao je, do maloprije, neznanku da zajedno bježe, a sad — odoh ja i sam, ostavljam te. Sad se moja strina još više rasplače. Iako se i ovoga puta pominje Marijana, njoj se, ipak, čini da je ova nova pjesma baš njoj namijenjena. Savo, večeraj pa liježi, a ja odoh! Kuda? Kuda li to teži srce uznemirenog pjevača?
Vide li to u kući, ne vide li, kako tuguje Nidžina mlada, ko će to znati. Ona se najviše stidi starog domaćina, mog djeda Rade, a i ne sluti da je baš on prvi otkrio njezinu tajnu tugu.
Bata starac tamo-amo za nekim nevidljivim poslom, nezadovoljno šmrkuće, a kad se stric Nidžo pojavi na vratima, on samo progunđa nikog ne gledajući: — Dobiće neko vilama iza rogu, pa će ga proći volja za Marijanom.
Oho, kad već on tako kaže, onda krupni mlini melju. Vilama se obično prijetilo mom stricu Nidži, starom vilovnjaku, spadalu i strmoglavcu, kad bi taj uletio u kakvu krupnu petljavinu, a on je, dao bog, čitavog vijeka upadao iz neprilike u nepriliku. Nije on džabe bio onaj djedov „veseli Nidžo“ od koga se uvi jek očekivala samo kakva nepodopština i zamešateljstvo koje ni sam đavo nije kadar da razmrsi.
A šta je sad ovo, najnovije?
Kako šta je! Ama, zar neko iz poštene stare Ćopića kuće ima obraza da javno i otvoreno, pjesmom, pominje tamo nekakvu čupoglavicu, a ovamo ima pored sebe živu-zdravu svoju vjenčanu ženu? To se, glasno, nije čulo otkad su Ćopići na ognjištu vatru propirili. Pjevanje je momački posao, a oženjen čovjek — jaram na vrat pa tegli i ćuti.
Oprobao djed najprije da se posavjetuje sa svojim rođakom Savom, poznatim lopovom i zgubidanom. Iako ga je smatrao rođenom benom i ništavkom, ipak je držao da je najbolje, prije svega ostalog, popričati sa nekim od rodbine, osobito ako je to stariji čovjek.
— Eh, stariji! — kukao je djed. — Baš mi je i moj Sava od starosti nešto stekao. Bena se rodio, benast i ostario. Glavaš u Bihać, Glavaš iz Bihaća.
Na Savu nije trebalo dugo čekati. Čim se javi kukavica, evo i njega s praznom torbom, traži žita.
— Rade, brate, samo da se spasim do prvog snopa, a u mene ječam, eno ga, još malo, pa će ušiljiti brkove ko Mađar iz Marmaroš Sigeta.
— E, brat-Sava, tako ti svake godine, a ja toga tvog Mađara još ne viđeh kao ni svoja leđa.
— Rade, brate, nemoj biti zlopamtilo. Zar si ti spao na to da pamtiš sve ono što klepeće kakva benasta starčina?
— Gle, on još mene i kori — gunđa djed i prelazi na svoju muku. Priča brat-Savi o svome Nidži i njegovoj pjesmi.
— Marijana, Marijana? — preslišava se Sava. — Ehe, jeste, bogami, još prije nego smo se iz Like doselili, unazad četrdeset godina, bila je u Manitoj Dragi jedna Marijana, hajdučki jatak. Da to ne bude ta?
Djed samo izduboka hukne i zagleda se u Savu kao da je ovaj, pribogu, u najmanju ruku rogat.
— Znaš li šta je, Sava: osim toga krsta na tebi, ti si, brate, jedno pravo pravcato, puko pukcato beslovesno bravče. Otkud Marijana iz Manite Drage kad se Nidžo onda nije bio ni rodio?
— E, onda nije ta — mudro zaključuje dosjetljivi Sava.
— Kako će i biti, brate — smekšava se djed. On pjeva, pjeva nekako žalobitno kao da tri dana kruva nije jeo, a jadna mladica pogibe od plača.
— O-o, to nije dobro — gudi potišten Sava, a baš mu ništa pametno ne pada na um. Opustila čemerna glava ko krupska marvena pijaca u ponedjeljak iza ponoći, sve po njoj samo neke trice, slama i još ponešto što nije za priču. Šta da mu radiš?
— Da tu ne bude kakva besposlica s nekim okobližnjim ženskim čeljadetom, toga se ja bojim? vajka se djed.
— Šta bi moglo biti? — čudi se Sava. — Nidžo nije kradljiv čovjek pa da mu treba jatak.
Ma koliko da je u tim stvarima bio čestit i neiskusan, djed Rade je za ljubav bio čuo bar kao za besposlicu o kojoj nije lijepo ni govoriti. Međutim, brat Sava ...iako se tri-četiri puta ženio i tuce djece izrodio, ipak ni o kakvoj ljubavi ponjatija nije imao, nit je o takvom nečem štogod čuo. Za mladih dana, pričalo se, jednom je, obnoć, spazio nekog čovjeka kako iskače kroz prozor od njegove žene i nadao je za njim grdnu viku jer je mislio da se radi o nekom lopovu. Uzalud su bila dvosmislena nabacivanja njegovih pajdaša da je to, vjerovatno, Todor Damjanović bio kod njegove Draginje.
— Bog s vama, šta će Todor kod moje Draginje kad već ima svoju Đuju?
— Pa da promijeni čovjek.
— A što bi mijenjo? Mijenja se kobila kad neće da vuče.
Kakvo je onda čudo što djed nije uspio od Save ništa izvući ni svojom napomenom o „besposlici“. Još je samo zapetljao čitavu stvar, jer je Sava počeo da trtlja takve goveđe budalaštine da je djed samo uzdahnuo i sjetio se svojih spasonosnih vila:
— Čuješ ti, brat-Sava, još su one moje vile u životu.
Otperjao Sava drumom, odnio punu torbu, a kod naših kuća ostalo razboljeno proljeće puno noćnih šumova, zavijeno cvijećem i pupovima, oživljeno stričevom večernjom pjesmom i krišom potapano strininim noćnim suzama.
— Eh, svete vile! — grozi se djed i puše obrvan brigama i staračkom nesanicom.
Tih dana, djedu za utjehu, a nama, djeci, na radost, donijeće ti đavo u našu kuću bradatog ikonopisca skitnicu i, zajedno s njim, prosjaka invalida Stanka Veselicu s njegovom drvenom nogom.
Mučio se djed, okolišavao, pa će ti onda, otvoreno, ispričati svoju kućevnu nevolju. Propjevao Nidžo, oženjen čovjek, počeo da budalesa i nemir u familiju unosi.
— Hoće Nidžekanja, u svašta će taj zaći — spremno dočekuje vragometni Veselica. On je još od minule jeseni nazuban na strica Nidžu zbog neke pijanke kod rakijskog kotla u kojoj je Veselici izgorjela njegova drvena noga, pa pukla bruka ispod čitavog Grmeča.
Slikar bradonja već mnogo mirnije sudi o čitavoj stvari.
— Čuješ, Rade, pa ne mora to baš biti neka tu, domaća Marijana. Bog zna zbog čega to čovjek tuguje, pa kroz pjesmu olakšava duši.
— Hm, tuguje. Šta ima da tuguje? Ćopića kuća puna svega ko šip, ničega nije željan.
— A zar ti, Rade, nikad u mladosti tugovao nisi? Znaš, onako, recimo, za nečim što je moglo biti pa — nije se ostvarilo?
— Jok, brate, baš nikad — tvrdi djed, iako mu nije sasvim jasno šta ga to bradonja, u stvari, pita.
— A zar tvoja pokojna žena nije ponekad uzdisala i tebi se požalila na nešto iz dana svoje mladosti?
— Ehe, bog da je prosti, veselnicu! — odmahne djed sjećajući se svoje Milice, žestoke rakijašice. — Dešavalo se, bogami, kad koju više potegne, ona me napopasti koriti kako je u svoje vrijeme mogla da se uda za lugara i da danas bude gospoja lugaruša pa da je vidi bog: uvijek puna boca uz krevet, a u ormanu načet pršut.
— Pa eto, makar i to — od nevolje se složi ikonopisac. — Olakša pjesma duši kako god okreneš.
— Pa nek bude i tako, ali deder ti mene pouči kako da mi njega izliječimo od te budalaštine? Žao mi, braćo, mladice, načisto uvenu grešno čeljadešce. — Nije tu lako lijeka naći — vajka se bradonja. — Moraš, prosto-naprosto, pustiti da se rana sama smiri i zacijeli.
— Rana! Kakva sad rana, ko se bogu moli?! — vrišti djed u sebi, a već vidi svoje presvete vile kako sijevaju kao bič svetog Ilije. — Zar Nidžina budalaština da se ranom naziva?
Kao da čita djedove misli, i Veselica zavreči s druge strane ognjišta:
— Kakav dragi ajdamak u šake, pa po goloj starki ožeži, ožeži! Eto ti njemu najboljeg lijeka.
Sljedeće noći zbio se u kući važan događaj, oždrijebila se naša kobila. Dobila malu kobilicu. Velika je to stvar bila i za odrasle, a za nas djecu — mani ga! — već smo htjeli toga čarobnog jutra a u školu da ne idemo.
Pod predsjedništvom moga djeda, u dvorištu, na drvljaniku, zasjedao je svečan skup: valjalo je maloj kobilici izabrati ime.
Gonetali i ređali starci sva moguća konjska imena, pomenule se sve poznate seoske kobile, pa je pao čak i taj predlog da se prinovi dadne ime bivše carice, Zite. Tome se, naravno, usprotivio sam predsjedavajući, moj djed:
— Zita je pominjana i u crkvi, s oltara, greota bi bilo da se paripče tako krsti.

Okreni-obrni, dok ti istom Veselica podskoči s mjesta kao da ga ubodoše šilom i dreknu:
— Evo ta — Marijana!
— Kakva Marijana?
— Marijana, čujete li! Kad joj takvo ime damo, ubio me grom ako će se vaš Nidžekanja ikad usuditi da zapjeva o Marijani.
— Bogami ti je ta na mjestu — složi se ikonopisac. — Vidi vraga, svemu li se ovaj Veselica dosjeti.
Zaista, te iste večeri, na pojilu, stric Nidžo, opsjednut svečanom tišinom i sjetnim bljeskom večernje vode, zausti da zapjeva, ali tek što ispotiha otegnu „Ma-ri-ja . . .“ — kad se naprečac presiječe i zaćuta. Iziđe mu pred oči tankonogo nespretno ždrijebe i on samo pljunu i opsova:
— Dabogda prebio i onu drugu nogu, gad šantavi!
Zamuče toga proljeća moj strikan kao da nikad ni pjevao nije. Prevari se tek ponekad, pa stane oprezno da zuzuće kao hrušt, krupna majska buba, ali čim spazi ono prokleto ždrijebe, sjeti se Veselice, i odmah se naljuti i zamukne.
— Drvenjak zlobni, šta li je samo izmislio, psi mu bradu lizali.
A Marijana raste i džilita se, mažena od čitave kuće, naročito od moje strine Save. Ona joj isplela i oko vrata vezala kićenu ogrlicu od crvene i žute vunice da joj ždrebence ljepše izgleda i da ga zaštiti od uroka. Jedini stric Nidžo gleda kobilicu poprijeko i gunđa uoči svakog pazarnog dana: — Heh, porez neplaćen, a ovamo se oko kuće utrkuju dokona ždrebad. Vala ću jednom ...
Djed Rade, opet, gudi ne gledajući ni u koga:
— Zaželio se neko vila, vidim ja.
Ispade od naše Marijane neviđeno lijepa kobila, kobila i po. Kad god bi je vidio, njezin kum Veselica oduševljeno je kriještao i udarao se po svojoj drvenoj nozi.
— Ih-ih, vidi je samo! Aki-begova kobila, Vasiljevića Alat, pa odmah za njima naša Marijana, treća.
Stric Nidžo se na to samo nezadovoljno roguši, vino-vincato plašljivo konjče, i bronda sebi u njedra:
— E, jest mi lijepa, baš si našao ljepotu, šantavče karpatski. Što te ruska granata nije sasvim upljeskala pa da više ne laparaš ovuda svojom poganom jezičinom.
Ipak je strikanu najteže padalo da kočijaši, kad bi se putovalo nekud u okolinu, na crkveni sabor. Sjedi on sam naprijed, švićka kamdžijom, a na metar ispred njega ljuljaju se sjajne okrugle Marijanine sapi. Daj sad zini i zapjevaj, majčin sine, u ovoj tjeskobi, kad se pred tobom, nadohvat ruke, izazivački poigrava Veseličina kumovska napast! Grom ga ubio i Veselicu!
Putuje se, putuje, ponekad i juri uz klepet i zvrjanje kola, a ipak ...ipak ti je glupava poruga stalno ispred samog nosa, nikud od nje pobjeći. To ti je ovaj tijesni život, đavo da ga nosi!

Sveti Rade Lopovski

Kad je stric Nidžo pri kući, onda će ti razne skitnice i potukači nerado uvratiti kod nas. Znaju da ih „Brko“ baš naročito ne trpi, pa iako im ništa neće prigovoriti, naročito pred đedom Radom, on će se ipak namrštiti, zlovoljno zaćutati, a prvom zgodom izderaće se na mačku:
— Pis tamo, taman mi još i ti trebaš?
— Još i ti? — tolkuje u sebi vječito oprezan skitač. — Znači, bratac, da to ja nisam dobro došao, a ovamo se, kao tobož, macanu prigovara. E, Brko, Brko, poljubi me u ...
A stric ih, u stvari, zato ne trpi što je i on sam jedno božje zazjavalo, ajkara i rođena lunjalica. Prepješačio je čitavu Nord-Ameriku od Nevjorka do Vankuvera, od Atlantika do Pacifika, odstupao sa srpskom vojskom od Ovčeg polja do San Đovani di Medua (di ne duva!), pa se opet, živ, zdrav i laka koraka, pripovratio natrag i prošibao „tabanovića fijakerom“ sve od Soluna pa čak negdje do iza Zagreba, a možda bi zgodio i dalje, ali ga je, vjerovatno, opet i tamo dočekala nekakva voda.
— Mog veselog Nidžu samo voda zaustaviti može — žalostivo se vajka djed. — A sve se bojim, ima neko doba, da mu ni ona u kraj stati neće.
Zna se, cilja to djed na stričevu namjeru da seli iz Bosne u Banat, na dobrovoljačku zemlju. Valja tu prijeći i Savu i Dunav (Una da se i ne pominje!), ali ni to, izgleda, Nidži ne smeta. Ostrvio se čovjek, pa to ti je.
— Nikola, sinko, pritrpi se dok makar ja ne sklopim oči, a onda kako ti drago — uzdiše djed i ne gledajući svog nemirnog sinovca.
— Pritrpi se, pritrpi — čantra za sebe stric Nidžo i poprijeko zagleda kakvog namjernika, pticu lutalicu, koji se raščarapio u hladovini pod orahom, pa natenane raspreda s djedom Markove konake.
— Ti se, Nidžo, pritrpi, sjedi gdje si tu si, a ovamo štokakvi: noge poda se, štap u drage šake pa raspali kuda ga oči vode. Ehej, s glave skinuto, ispod repa izvađeno, nit mu staro kašlje, nit nejako plače. I ja bih tako znao.
I da čudo ne gleda očima, ogorčeni strikan obično zdimi nekud na njivu, hvata se pluga, srpa ili motike i sve napreskok, kao da mu se nekud žuri, raspali da obavlja mukotrpan i jednoličan zemljodjelski posao, koji ne trpi ni žurbe ni zanosa. Biće sjutra coktanja i otpuhivanja kad se na njivi pojavi djed Rade. — E, moj Nikola, moj Nikola, zatrke se na kobile skače, a plug i brana traže drukčiju pamet.
Ako stric otputuje u Banat, da primi napolicu sa svoje dobrovoljačke „parcele“, ili ako ga spaponjaju u „ćuzu“ zbog politike, to se već brzo pročuje i prozna među djedovim neobičnim prijateljima. Evo ih onda, izviru, neko puteljkom iz kukuruza, neko plovi carskom džadom, cestom državnom, pa još se i na kobili ljulja, treći trnapi iz prvog sutona pravo za večernju sofru — duć! — a nekakav prijašin, gle ga, kao da mu se bogzna kako žuri, zajašio preko plota, gdje i nije lijepo vid jeti starijeg čovjeka ako već ne juri tuđa goveda iz svoje ljetine.
— Vidi moga Rade, vidi moga Rade — viče pridošlica još s druma, ispred avlije, pa mu to nekako ispada kao da to djed njemu u goste dolazi, a onaj ga dočekuje dobrodošlicom. Tako i obanđijaju dobrodušnu starinu, pa ne može sebi da dođe.
— Pa gdje si ti, moj Radoje, što tebe nema? — kakoće pobro ulazeći u dvorište, a djed se pravda, veselo šireći ruke:
— Šta ćeš, obladao posao, pritisle godine, ne mili se čovjeku nikud s praga.
— A kako te noge služe? — propituje se putnik, kome su njegovi neumorni kraci glavna sprema, i, da bi pokazao brigu za djeda, već ga uslužno nudi: — Sjedi, Rade, sjedi, otpočini.
Pošto je tako gostoljubivo prihvatio djeda u njegovoj rođenoj kući, pridošlica pođe da provjerava šta se to slučilo sa stricem Nidžom:
— A naš Nidžekanja opet nagrajisao zbog politike, a?
Djed samo nemoćno, s grdnim čudom i nerazumijevanjem, podiže ruke i zakratko ostaje nijem: nit je čovjek šta ukrao, nit se tukao, a eto ti, opet, otisnu se niz urvinu kamen, prolomi se led pod nogama, grom puče — tako nešto! — i ode Nidžo, nestade ga.
— A koliko je zaradio, kukavelj?
— Šta ga ja znam, to ti se kod politike nikad ne zna.
— Ehe, i treba mu tako kad se besposlicama — bavi kakoće pridošlica. — Pametan čovjek pobije se, ukrade jare, pa odgudi u buvari koliko ga spada, a političar nikad ne zna svoje porcije.
Jednom tako, uz kukuruzovo branje, nakupi se u našoj kući čitav buljuk raznih potukača. Najprije stigoše, u društvu, slikar bradonja i Petrak samardžija (našli se u Cazinu, na konjskim trkama). Za njima se ispili kalajdžija Mulić, garav i veseo, a ubrzo poslije njega, kao da ide u potjeru, dopraši, još veseliji, naš seoski pjesnik Buro. Na ovako lijepu vremenu ni njega nije držalo mjesto, pa dunuo od kuće da traži društva i razgovora.
Stric Nidžo već duže vremena bio je u Banatu, otišao da se nađe oko berbe kukuruza, pa živa zgodacija da se ljudi malčice razbaškare i dadu srcu na volju. Gdje je društva, tu se nešto i potroši, nađe se čašica rakije, makar one ukopne, a opet, gdje rakija zamiriše, tu ti se časkom stvori i djedov „brat Sava“, stara lopovska perjanica od kamene Like. Skromno se ponamjesti Sava gdjegod u ćošku, malo priča, pomno sluša, ali zato čašu ne promeće. Našla se u slikara neka crkavica, ispovratio i samardžija zaostalu paru, prebrojao se kalajdžija, nešto nabacio i djed Rade, elem: obuvaj, Brančilo, opanke, bocu u šake pa u bircuz, po rakiju.
Otpirio sam kao zaobadan, a natrag dotutnjao oznojen i srećan. Kako i ne bi, povjeren mi je tako važan zadatak, čitava vojska na mene čeka. Nije čudo što su uz put, zajedno sa mnom, podskakivala okolna brda, kuće i plotovi.
Za svoju uslugu bio sam nagrađen time što sam se slobodno mogao ponamjestiti među goste i slušati njihove razgovore. Ništa mi drugo nije ni trebalo. Što su me preskakali s rakijskom čašom, to me nimalo nije žalostilo. Pored mene je bila bukara puna vode, pa sam ja sam sebe obilato častio, zalijevajući se po njedrima, sve dok se nisam naduo kao žabac.
— Bestraga im glava i ovim starijima! — umovao sam buljeći u mesingani krstić na dnu bukare. — E, jest mi neko veliko zadovoljstvo napiti se. A družina je nastavljala da se časti i galami postajući sve glasnija. Javnuo se čak i „brat Sava“, inače nikakav eglendžija, i započeo priču o nekakvoj kumi Staki Sakradžijinoj, kako je, u svoje vrijeme, potjerala krmaču na pazar pa u putu, dragi moj ...Još prije četrdeset godina on je prvi put krenuo s tom istorijom, ali nikad nije stigao da je ispriča do kraja, i tako se grešna kuma Staka već skoro pola vijeka boči i putuje s tom svojom srećnom krmačom, a nikako da obavi posao.
Čuo se u početku i slikar bradonja, ali, kako je dan odmicao i larma rasla, on je postajao sve tiši i rasijaniji. Zuzukao je nešto sebi u bradu, odsutno kružio pogledom po društvu i najzad se latio svog crtaćeg bloka i počeo nešto da črčka i maže. Radio je to tako smireno i udubljeno kao da je sam na svijetu, a ljudi oko njega, opet, nastavljali su svoj razgovor i piće ne obraćajući pažnju na njegov posao. Činilo se da ih je slikar nečim omađijao i učinio se nevidljivim, pa sad neometano produžuje sa svojom čarobnjačkom rabotom.
Tek u neko doba bradonja se prenu iz svoje opčinjenosti, poispravi se na sjedištu, baci blok na nisku sofru pred sobom i sasvim trezveno reče razbijajući čaroliju kojom je bio oklopljen:
— Evo svetitelja, nov novcat, kao ispod čekića!
Svi se iznenađeno trgoše: šta je sad ovo?
Pade svetac među njih odnekle odozgo, iz raskošne orahove krošnje! Kako, zbog čega — pitaj boga! Ko će proniknuti u tajanstvene puteve čak i onih prastarih smirenih bogougodnika kojima se odvajkada zna godišnje doba i dan kada će doći, a šta tek da kažeš za jednog ovakvog kome niko ne zna ćudi i navike? Svi su buljili u sliku nasred sofre, a niko i ne pogleda u autora, bradonju, kao da on s čitavim tim poslom nema baš nikakve veze. Jedino je kalajdžija Mulić, musliman, trpko mrštio lice kao da je pojeo zelenu oskorušu, za njega je svaka crtarija bila nedopuštena, đavolja rabota.
Kao da se tom slikom otkupio od svog veselog društva, bradonja se diže i krenu prema potoku (znao sam: ide da gleda ribe u oplićaloj, smirenoj jesenjoj vodi), a začuđena družina ostade da goneta kakvog li to sveca iznenada dobiše.
Neznanko je malčice ličio na svetog Nikolu, ali otkud on sad ispade? Zna se da je Nikola veliki putnik i zaštitnik sviju potukača, ali, ipak, i pored svega toga, neće ti se, vala, taj zimski svetac prikazati ljudima ovako rano u jesen, pa makar se pila i bolja rakija nego što je ova, birtaška, triput krštena.
Da nije sveti Vratolomije, bog ti ga pomogao? Taj ima posla s drvećem i visinom, pa, evo, spuznuo s oraha i našao se ...Jest, vraga, otkud sad on! Vratolomije dolazi s trešnjama tičarkama, kad se dječurlija najviše veru po voćkama i vratove lome.
— Da ne bude neki vučji svetac? — prožvaka zabrinut samardžija i ukosi oči prema sofri. On je jedino zazirao od vučjih svetaca i u njihove dane nije se nipošto laćao svoga posla. Šta bi radio, grešnik, da se zbog njegove krivice čopor šumskih razbojnika okomi na konje?
Tu se pomenuše i sveci „od noža“, pa ženski sveci „od prediva i snovanja“, pa oni „vjetreni“, pa ...Čak se i ja nađoh pobuđen da im pomognem u rješavanju zagonetke i već zaustih da pomenem jedinog sveca koga sam znao, svetog Brcka-Prcka, ali se sjetih kakvu smo grdnju zbog njega izvukli i ja i stric Nidžo, koji me je s njim upoznao, pa pametno zaćutah, valjda prvi put u životu. Uzeo sam sliku sa sofre i obradovano graknuo:
— Ovo đed Rade!
Poznao sam dobrodušno, milo starčevo lice uprkos dugoj bradi i svetačkoj potkovici koju mu je dodao slikar.
Pjesnik Buro spopade hartiju iz mojih ruku i zadivljeno potvrdi:
— Rade, svega mi na svijetu!
Djed samo poblijedi, lice mu odrveni i oči stadoše. Sad je još više ličio na nekog pravednika s ikone. Pokušao je da nešto kaže, ali mu se kroz stegnuto grlo probi samo nekakvo kašljivo staračko grgutanje.
— Aha, sipljivi moj paripe, evo i tebe posvetiše! — veselo dočeka samardžija. — Vala, i vrijeme mu je bilo.
Djed je i dalje preneraženo ćutao, kao da više nije čeljade od ovoga svijeta, a društvo živnu i okuraži se. Bestraga mu glava, nek je konačno riješena i ta zagonetka sa svetiteljem. Mogli su, onako u neznanju, naletjeti na kakvog ćoškastog i ljutitog božjeg ugodnika i zamjeriti mu se, pa zlo po njih. Ovako, Rade je njihov, pa taman ako se i posvetio, lakše će se s njim izići na kraj.
Jedino brat Sava kao da se nije uzbudio zbog čitave te naklapalice oko djeda. On samo poizdalje gvirnu u crtež i mirno reče:
— Kakav brat Rade. Vidite da je nekakav svetac.
— Rade, Rade! Ta imaš li ti oči, noćna tico lička? — inatio se samardžija.
Sava više nije nalazio za potrebno ni da provjerava ono što je već jednom vidno. Pogleda samo djeda i sjetno uzdahnu:
— Bogme, kad proljeće dođe, a u čemernog Save nestane žita, nema on da se umoli nijednom drugom svecu osim Radi Ćopiću. Molio se, ne molio, nijedan drugi ne pomaže. Je l tako, brate Rade?
Čak ni to trijezno sirotinjsko Savino mudrovanje ne pomože djedu da sebi dođe. S muklom praznovjernom stravom zurio je u onu sliku ne usuđujući se ni da je dodirne. Ta hladna „svetačka“ odrvenjelost, poput nevidljive struje, raziđe se neosjetno po čitavoj družini. Prestadoše Đurine i samardžijine šale, splasnu razgovor. Iz lepetave orahove krošnje prosu se šapat i naleže zelenkasta sjenka, daleki predznak sutona i večernjeg pokoja.
Brat Sava, stari noćnik, jedini se prenu na taj jedva primjetljivi nagovještaj svojih sati. Premjeri čitavu družinu nekim sasvim novim pogledom, izbistrenim i budnim, prikova oči za napuštenu sliku, zaprepašćeno žmirnu, pa brže-bolje skoči, skide kapu i skrušeno poljubi djeda u ruku.
— Jesi, brate Rade, sad i ja vidim da jesi, poznao sam te ...Pa pripazi i mene, lopova i grešnika, pogledaj i na moju stranu, svoji smo nekad bili dok si po zemlji hodio. Zaštiti raba božijega od žandarske ruke, od lugarske pucaljke, ubrani me pred dragim bogom da mi se nikad ne zamrse puti ...
Očita Sava svoju litaniju glatko i rječito kako se niko ne bi nadao, ponovo ćoknu djeda u sudlanicu i s kapom u ruci krotko se uputi prema avlijskim vratnicama.
Svi ga začuđeno i ćutke ispratiše pogledom, a potom se sve oči upitno okrenuše prema mome djedu.
— Rade, šta je sad ovo?
Zanijemio, preneraženi djed još uvijek je zurio na onu stranu kud mu izmače posljednja uzdanica i oslonac, trezveni brat Sava, koji je, evo, na kraju i sam povjerovao u čudo. Vidi ga, topi se i nestaje u sutonu, izmiče nepovratno kao čitav ovaj nevjerni, laživi život. Šta ćeš, došlo vrijeme da se umire, pa to ti je.
U nelagodnoj tišini odjednom se začu nekakvo hrapavo grgutanje, nešto tako kao kad kobila osjeti da joj je ždrijebe negdje u blizini, pa mu se javlja, nježno, preko punih usta, ne zaboravljajući pri tom svoj najvažniji posao, pašu.
— Inji-nji-nji, ihi-hi ...
Prigušeno rzanje ubrzo preraste u glasan, grohotan smijeh. Samardžija Petrak lupao se po bedrima i veselo rgetao:
— Aha-ha-ha, ubrani me, veli, brate Rade, od džandarske ruke, pomozi da mi se ne zamrse puti. Oho-ho-ho, znam ja njegove pute: do zore će smotati bar nečiji naramak sijena, ako već ništa drugo.

— Hoće, vjeruj ti bogu — potvrdi maštoviti Đuro.
— Oho-ho, ljudi, dosad smo imali vučje svece, pa vjetrene, pa ženske, pa ove, pa one, a sad, evo, stekosmo i lopovskog. Sveti Rade Lopovski, aha-ha-ha!Pomeni samo njegovo ime, prekrsti se, pa slobodno u tuđi tor. Oho-ho, čuješ li ti ovo, Rade, stari moj đogate?
To raspojasano samardžijino groktanje prenu i djeda iz pokajničke oduzetosti, i on se priornu i podskoči kao napadnut puh.
— Ih, presvete moje vile! Sreća njegova što je otišao. Kud ga, ovako živ, teglim na leđima po ovoj grešnoj zemlji, tud mi je već i kao svecu odmah našao posla, sram ga bilo. Baš je njega briga što ću ja umrijeti.
— Ehe-he, živjećeš ti nama još koliko ti drago, a bratu Savi šipak! — njaknu samardžija. — Deder brzo ustaj i traži onu svoju ukopnu rakiju, nema tebi još zadugo puta na onaj svijet. Hajde, hajde, nikad je bolji ljudi ni popiti neće.
— Vala ćemo je pošljokati, pa nek se i to čudo priča — diže ruke djed predajući se ponovo razgalamljenom neuništivom životu, koji je tako bučno i bezobzirno jurišao čak i na njega, novopečenog sveca.
Odbavrlja djed u svoj sobičak i evo ti ga ubrzo s poklonom: do vrha puna litarska boca zamotana u njegov stari vjenčani peškir, kao što je i bio red da se čuva rakija spremljena za pokoj duše.
I tako, te nezamjenljive čudesne noći, djed je, živ živcat, zajedno s najboljim dostovima, u zdravlju i veselju popio svoju ukopnu rakiju. I što se boca više praznila, starac je postajao sve kuražniji, kao da iz one litrenjače pretače i ponovo vraća u svoje žile sve vatre prohujalog života. Sjetio se čak i brata Save i požalio „što rđa nije tu“, pa da i on vidi vajde od ove strmoglave večeri, kad se benasti stari Rade ritnuo na smrt, pa čak i na svoj besprijekorni pravednički život.
— Baš si mi našao kićenog sveca — gakao je on žižeći zalojenim očima u slikara bradonju. — E jesi pravo goveče, pa makar da moluješ ne znam kakve božje ugodnike. Ja svetitelj, je li? Bolan, čoče, ja sam stotinu puta poželeo da manem i kuću, i čeljad, i svoje selo, pa da zaždijem kroz bijeli svijet, stranputicama mog veselog Nidže.
— A nama se rugaš, a! — veselo dočeka samardžija.
— Pa, bolan, ljudi — to ni popu kazao ne bi! — toliko sam puta sanjao kako sa istim ovim svojim zlosrećnim Savom idem nekud u krađu volova. Ogranula pusta mjesečina baš kao večeras, a nas dvojica . . .
— Aha, kažem li ja, pravi lopovski svetac! — opet se utače samardžija. — Evo nama pred bogom advokata, ne bi ovakog našao odavde do Cazina.
Eh, Cazin! Ime te varoši s kraja svijeta zveknulo je ispred mene kao sjajan srebrni talir-petača (od pet kruna) i svojim radosnim cilikom ispunilo ovu noć, i bez toga šašavu, nekakvim velikačkim pijanim mjesecom, koji je svaki čas upadao u moju bukaru i ljuljao se u crnoj vodi sjeneći mi oči.
Tako omađijan, otplovio sam za djedovim petama i do našeg zajedničkog kreveta, iz jednog sna u drugi. Više se nije dalo razlučiti s koje strane stoji pravi život, a s koje mjesečeva varka. Izmiješale se skitnice, lopovi i sveci, baš onako kako će najljepše biti za mene, a valjda i za mog djeda, čestitu starinu, koja se tako lijepo umjela narugati vječitim strašnim sjenkama iza krajnje granice svijeta, tamo negdje za svjetlucavim srebrnim Cazinom, gradom iz Samardžijinih priča.

Mučenik Sava

Proći će ti nešto oko dan-dva od onoga začaranog jesenjeg popodneva kad je živopisac bradonja naslikao djeda Radu kao svetitelja (sa strogom bradom i nebeskim oreolom oko glave), a evo ti jednog rumenog predvečerja brata Save, djedovog rođaka, pa će ti, odmah s druma, pravo na naš arman (gumno) gdje su leventovali bradonja i samardžija. Cocnu strinom u gomilu slame, podboči leđima zasječenu obalu iza sebe i grgutnu:
— A moj brat Rade sigurno u mlin otišao, a?
— U mlin — odvali samardžija.
— E, baš dobro što nije tu. Znaš, ja krenuo k vama po jednom, da kažemo, blagočestivom poslu.
— He-he, a što bi to kao moglo biti? — nepovjerljivo zarza samardžija, a i bradonja iznenađeno pogleda u čupoglavog starca kao da se čudi otkud li mu izleti ona crkvena riječ „blagočestiv“.
— Šta ja to čujem, Savatije, a?
— Evo, sad čuj: ja uperio džile tebi da mi daš onoga mog Radu što si ga neki dan živopisao. Ne bi li mi to nekako obavili krišom, da brat Rade ne sazna? — Vidi, vidi, kažem li ja da tu nešto ima dok se ovako kasno dolazi — otegnu samardžija. — Konjokradička posla, pa to ti je. Šta će tebi, na priliku, jedan taki ...Čuo si, valjda, da smo ga one večeri, onako u šali, strpali u lopovske svece, pa ti odmah potegao, a?
— Šta će mi? — poniknu Sava. — Pa i ja sam, da rečemo, živ stvor, poželim se razgovora, pa bi rad imati nekoga svog, bolećega ...Baba mi umrla, sinovi svaki za svojim poslom, pa kud će stari čovjek neg da razgovara il sa svecima ili sa mrtvima.
— Aha, vidi ti! — ždraknuše očima oba slušaoca. — Ovdje se večeras pominju sve same „nebesije“ — sveci, usopši rabi božji — a onda, u takvoj prilici, nije daleko ni onaj repati reponja, ime mu se ne pomenulo! Deder da mi malo pobolje oslušnemo šta ovaj tu bobonji kao baba iz kace.
— Pa tako — nastavlja Sava — da vam pravo kažem, s mrtvima ja i nemam bogzna kakva razgovora, slaba je od njih vajda, a sveci ...eh, i ti sveci ...Oni moji stari, nekadašnji Damjanovići, nijesu ni umjeli izabrati sebi prikladnog svetitelja, neg uzeli nekakvoga, bože me prosti, golju u jarećoj koži, bosoga ... — Svetog Jovana! — dosjeća se bradonja.
— Pa da, brate, njega. Taj, kanda, ni sebi nije znao pomoći, a kamoli će tek meni. Udario kraj sebe sikiru u panj pa se ududučio, a ja, čim ga pogledam i vidim onu braveću bekinju na njemu, odmah mi na um padne nečije jare ili jagnje. Zbog toga sam se, valjda, i prokrao u mladosti.
— Sablaznio te tvoj svetitelj zaštitnik, a? — nasmija se slikar.
— Eh, zaštitnik! — progunđa ozlojeđen Sava. Vala mi se bio na glavu popeo. Pođem uveče nekuda, tako, po svom poslu, šta se koga tiče kuda ću, a on ...čisto mi se čini da je krenuo nazorice za mnom sa onom svojom sikirom. Hm, svetac? A šta će njemu sikira kad je svetac?
— E, vidim ja, sveosve, da tebi treba dati ovoga bradonjinog novopečenog božjeg pravednika, Radu Lopovskog, on bi tebi progledavao kroz prste, pa ti kud pošo da pošo — utače se samardžija.
— Pa i bi, vala, pravo kažeš. Već mi dodijalo da u kući imam božijeg špijuna.
— A šta ćeš sa svetim Jovanom, bog te ne ubio?
— Daću ga onome svom najmlađem sinu, koji se preklani odijelio od mene i skrpio kuću gore u krčevini. Nek mu i sveti Jovan lomi noge po onim panjevima, kao i on. Imaće bar o šta tupiti onu svoju svetu sikiru.
— E, mnogome je stari Rade pružio ruku, pa što ne bi i svome kićenom Savi, kome ni u najgušćoj pomrčini nikad nije trebalo kalauza — pripomenu samardžija bez imalo zlobe. — Hajde, daj mu tu sliku dok Rade nije izbio od mlina.
Bradonja otvori svoj nerazdvojni blok, pronađe novoustoličenog sveca i pruži ga Savi.
— Evo, zamotaj ga u ove novine da ti se ne istare o taj tvoj kožuh, a i da ga ko ne vidi uz put. Lopov i svetac, lijepa parada, tamo mu nekako baš i treba da ide, da ne kriva ni tamo ni amo.
Te iste večeri, malčice šapatom, a više nemušto, bez riječi, na skrovitu mjestu, iza svoje bataljene pojate, Sava se ispovijedao i povjeravao svetom Radi Lopovskom, svome duševnom ličnom svecu, koji će kadar biti da sasluša, razumije i brani, tamo gdje treba, svu njegovu lopoviju i stranputicu, voljne i nevoljne.
— Šta da ti duljim, brate Rade, tek što svane dan, a čovjek seljak okuje ruke uz plug il motiku, savije draga leđa crnoj majčici zemlji, pa tako, korak po korak, kao da su mu noge u bukagijama, miče se uz brazdu. Ne vidi čestito ni dragog sunca, ni oblak nad glavom, ni ticu kako leti. To ti je ta vječita robija koja se zove težaluk. Nikud pobjeći od njega, veže se dan za dan, kao karike u lancu. Što duži život, i sindžir dulji, i još sve teži, zemlji te vuče. Nejasan pri mjesečini, sluša ga brat Rade pažljivo i, ne trepćući, razumije čovjeka. Zar i sam nije vezan uz tešku crnu zemljicu?
— A onda, kad veče priđe, moj Rade, kad se javi prvi dašak vjetra, ja ti se za tren oka premondurim u drugo čeljade. Kako, zašto, pitaj boga, tek odjednom vidim da ja više nijesam ove zemlje čovjek i da su mi tijesni svi njezini zakoni. Počnem ti ja, moj mili Radane, da živim samo za svoju dušu.
Pa kao da i samog slušatelja šalje svojim putem, on počinje, zaneseno, da mu sladi uzbudljiv noćni pohod.
— Evo te, perjaš puteljkom kroz visoku raž, orosi ti se čak i kapa, prikradaš se nečijem toru kod koga nema pasa. Osluškuješ kako na niskoj kolibici sve krkelja tanak čamov krov od nečijeg hrkanja. To umorni čobanin, grešni najmenik, mrtvima vodu vuče, sveci mu pomogli da još bolje utvrdi san.
Trgne se Sava, trepne i onda doda, kao pravdajući se:
— Dobar je ipak bog, pa on lijepo učini da i vi, njegovi sveci, preko noći malčice spavucnete, dremnete kao i svaki drugi božji stvor. Zlo bi bilo da ste uvijek budni. Valjda se sjećaš, Rade, kako si mi znao pravednički zujati i dosađivati kao podnevni goveđi obad.
Unjiri se Sava u zatamnjeno svečevo lice i sažaljivo promrsi:
— A šta meni i treba tvoja pomoć kad se predraga noćca na zemlju spusti? U mraku se od mene iščauri nekakav sasvim drugi čovjek, ni ja ga sam poznati ne mogu: domišljat, mudar, junačan. Nit mi treba pomoći niti čijeg savjeta, dovoljan sam sȃm sebi. Ma šta, ima me čak i za druge, četu bi za sobom vodio. Onako kratak a stamen, usturi se Sava pred svetim rođakom kao kočoperni pjevčić đuđanj.
— Četu, pravu četu, jakako, moj rođo, samo da mi je odakle namaknuti jednu kitu starih ličkih noćnika i delija.
Osokoljen, Sava prijateljski protrlja svoj čekinjast obraz o svečevo lice i smekšano procepa:
— I tebe će tvoj Savica pripaziti i svaku ti poštu ukazati, nećeš ti u mojoj kući sirotovati. Dosta si ti za svog benastog i svakojakog Savu učinio, red je da ti se jedanput pošteno odužim ...
Dva dana kasnije, u prvom djedovom komšiluku, iz kuće „Amerikanca“ Laze Ugarčine ukradena je slika predsjednika Sjedinjenih Američkih Država Vilsona. Godinama je dokona stajala na svečanom mjestu, iznad malenog stola, lijevo od prozora, uokvirena u uzan srebrn ram. Desno od pendžera, držeći joj u neku ruku ravnotežu, visio je sveti Nikola, Ugarčinova slava, svjetlucajući potamnjelom pozlatom.
Nedjeljom ujutru, kad bi se brijao za onim stolićem, Lazo je ponešto i eglendisao sa svojim prezidentom, tražeći već upola zaboravljene engleske riječi da bi ga sagovornik bar koliko-toliko razumio. A kad je bio štogod zle volje, samo bi kiselo premjerio uštogljenog Amerikanca, gvirnuo u malu sliku kralja Aleksandra, zadjevenu u ćošak Vilsonova okvira, i prožvakao:
— Cvikeraš jedan, cvikeraš drugi, nema tebi, moj Lazo, vajde ni od jednoga, džaba ti je to. Gledaj ti onu svoju kobilu pred kućom, bolje će ti biti.
Baš uoči te nedjelje, Lazo će ti kasno leći, ne paleći lampe, pa nije ni primijetio krađu. A kad ujutru, nema slike na njezinu mjestu.
— Ej, ženo, ovamode, šta ste uradili s Vilsonom ?
Izgalami se domaćin na ženu, izvika na djecu, pade i neka ćuška, premetnu se čitava soba, kad u zlo doba opazi stara Đuja izgaženo cvijeće, napolju, ispod prozora.
— Ukrao neko. Evo, prišuljao se kroz kukuruze, provukao ruku kroz pendžerak i odnio.
Dugo je Lazo gledao kroz otvoren prozorčić i ćutao ničem se ne dosjećajući, a onda se povuče u sobu i diže oči na svetog Nikolu.
— A ti baš tako, nose ti ispred nosa kraljeve i prezidente, a ti ništa. Tu te čovjek slavi pedeset i više godina, a kad je stani-pani, bar da si makao prstom.
— De, ti, de, kud si popušio Sveto pismo, tud i slavu oporočavaš! — produnduri Đuja sebi u njedra i ode da namiri prasad.
Po selu brzo puče glas o neobičnoj krađi, a kako su se baš tih dana po selu motali žandarmi propitujući se za bradonjine „falične“ svece, dođe taj glas i do njih. Već im je pop ranije bio nešto natuknuo o slikarevoj neobičnoj raboti i provukao im kroz uši da se kod Rade Ćopića kupe štokakvi — mogli bi lako biti i novovjerci, koji neće vojsku da služe! — pa, sve jedno s drugim, evo ti patrole najprije pred Lazinu kuću. Pošli da se propitaju, onako poizdalje. — Taka i taka stvar, veli, jesi li ti opazio da se kod tvog komšije okupljaju i dogovaraju tamo razni, antinekakvi, ovi neki kontra i tako?
— Ama, kakvi kontra! Sve su to ovi naši razni benaši i hodalice. Neko krpi samare, neko kalajiše tepsije, neko ...
— A ne bi se tu mogao ispiliti kakav novovjerac, il tako nešto različito, à? — izbeči se brkati narednik Munižaba. — Sjećaš li se samo koliku je uzbunu po svim ovim selima digao onaj čiča s Međeđeg brda koji je, tobož, ustao iz mrtvih i prorokovao svijetu. Išlo se k njemu kao na ćabu, čak je i vladika slao pitanje na sveštenstvo.
— Heh, manj ako se u pravednike začislio ovaj komšijin rođak, Sava, stari lički hajduk — podrugnu se Lazo. Biva i to, lopovi se najprije pretumbaju i posvete.
— Aha, i Sava je u sve to upetljan! — zloguko otegnu narednik. — Otuda ti meni dođi, sad ja imam konac u rukama.
— A što li njemu treba moj Vilson, ubilo ga kantarsko jaje? — začudi se Lazo.
Povedoše žandarmi Lazu do Savine kuće, da se nađe kao svjedok prilikom premetačine, a kad tamo, u starčevu sobičku, u srebrnom okviru Vilsonove slike visi uramljen sveti Rade Lopovski.
— Aha, tu li smo, Rade Ćopić, izobražen u formi sveca! — zagudi narednik Munižaba i tako iskolači očurde i mače brkovima da bi prestrašio čitav crkveni odbor, ali, bogme, i ne prekaljenog Savu, koji se u svom vijeku naslušao kako i krupniji mlinovi melju.
— Šta ja znam od ikona kad sam nepismen od svoje sedme godine — odmahnu on. — Ne znam gledati ni u knjigu, ni u kalendar, ni u sat, čak ni u braveće pleće. Nije me dragi bog u to uputio, pa eto ti.
— A znao si ovoga uokviriti, a?
— To je moj i brat i svetac, i ja druge ne pripoznajem, pa vi radite šta vam drago!
— Aha, kažem li ja — novovjerac! — opet se iščakari Munižaba.
Ukradeni Vilson i kralj Aleksandar pronađeni su sakriveni u potkrovlju Savina svinjca, i to je bio dovoljan razlog da žandarmi uzmu staroga preda se, pa s njim u svoju kasarnu, u zatvor.
— Opet je Savica nešto smotao — nagađali su seljaci prateći očima oniskog starinu kako ponosito odmiče drumom, kraljevski uokviren s dva stasita „djevera“ pod puškama i blistavim bajonetima.
— Ode, vjere mi, ko na Kosovo! — Ehej, pogledaj ga, posljednje krejino pero na kićenoj kapi hajdučkoj.
Iz žandarmerijske kasarne Savu prebaciše u sreski zatvor, dobro znanu buvaru, „ćuzu“, a odatle ga sprovedoše u čuvenu bihaćku „Kulu“, pravi pravcati zatvor — „prdekanu“.
E, to je već mirisalo na velikog vraga.
Sreska „ćuza“, eh, i to mi je neki zatvor! Čak te pazarnim danom puste da se promuvaš po gradu i da se vidiš s komšijama, pa se možeš još i napiti i dovesti natrag sa sobom i po dvojicu nakresanih konagdžija. Sve je to ipak svoje, familijarno, ali već „Kula“, to na svašta miriše.
Ispili se, bogami, od čitave te rabote još kakav đavo.
Po selu se proču kako je Sava ne samo ukrao nego i uvrijedio američkog predsjednika Vilsona i njegovo veličanstvo, kralja, jer ih je, kažu, strpao na neprilično mjesto, u krmeći svinjac, a u njihov okvir postavio faličnog sveca i tako, jasno je, promijenio vjerom. Nije baš sigurno da nije zgodio i u boljševike, koji su upljeskali svoga cara i u crkve konje uveli.
Gonetalo se tako i naklapalo, ispitivani ljudi po selu i tražen slikar bradonja, koji se nekud bez traga izgubio, a poslije mjesec dana evo ti Save natrag. Izvedren i ubijelio, čak i podgojen, on stiže jednog predvečerja našoj kući, nađe djeda na drvljaniku i s njim se dvaput poljubi. Čak i zaplakaše starci, ali sve onako u tišini, ništa ne zboreći. Tek poslije duže stanke djed se promeškolji na bukovoj kladi, pa će ti upitati:
— I šta to bi s tobom, brate Sava?
Starčić se usturi kao na prozivci i osvetnički zavreča:
— Neka me poljube na jedno mjesto zajedno sa Vilsonom, a vala i s onim drugim, de! Ostadoh ja vjeran svom rođenom Radi, bog mu se radovao. Napopastili me tamo kao konjske muve: te zašto si bacio američkog poglavicu, a srebrom uokvirio toga svoga, kako li ti se samo zove, te je li kralju mjesto tamo, sramota je i reći gdje, te pripoznaješ li ti svoju vjeru pravoslavnu i Očenaš, pa znaš li za krst i jevanđelje, te ovo, te ono...
— A ti?
— Šta a ja? Nijesam ja, velim im, ni pop ni crkvenjak pa da sve to moram znati. Ne znam čitati, ne znam pisati...
— A oni?
— A oni: odričeš li se, kaže, toga svog, bog te pita kakvog, sveca za koga si krao tuđe okvire?
— A šta ćeš ti reći?
— A ja se zaintačio kao najtvrdoglavije ličko magare: ne odričem, kažem, on je moj, pa kakav bio. Je li glava na panj, jest, ali ja ostajem pri svojoj! Sava se sjetno osmijehnu i ozareno izjavi:
— I mučenik je slatko biti kad ti je samo nešto za srce priraslo i kad se pošteno utvrdoglaviš. Strašili oni mene, i tukli, bogami, ali ja se ne odrekoh svoga Rade, svog brata i pravog svetitelja. A pravo da ti kažem, gadna ona bihaćka „Kula“, gradio je, kažu, nekakav Matija kurvin (Korvin). Možeš onda misliti kakva je.
Djed ga je dugo i dugo gledao, nasmiješen i ćutljiv, a onda mu se istom ote onim njegovim starim, dobrodušnim graktavim glasom:
— I de ti reci, ko je sad veće goveče i beslovesno božje bravče bez repa: il ti, il oni koji su te preslišavali, il bradonja, koji je sve ovo zakuvao pa odmaglio, ili, na kraju, ja glavom, koji sveca izigravam i slušam taku benu, a ne tražim vile da te valjano izmjerim preko leđa zbog tvog trtljanja, lopovije i tvoje magareće vjere?
Sava samo pokorno povi pleća i uvuče glavu među ramena.
— Ožeži, brate, koliko bolje možeš, posvetila ti se draga ruka! Moj si bio i moj ostaješ, ti pravednik, ja lopov, jedan bez drugog ne možemo, a oni štokakvi Vilsoni i drugi cvikeraši nek nam se skidaju s vrata, daleko im kuća. Nek bježi, vala, i onaj moj goljo sa sikirom. I bez njih nam je dosta naših mrtvouzlica i naše repate sirotinje.

Dane Drmogaća

Još davno i davno, prije nekih četrdesetak godinica, dok je moj djed Rade momkovao u Lici, imao ti je on tamo nerazdvojnog druga i prijatelja Danu Desnicu, svoga voljenog „kamarata“.
Živeći na području Vojne krajine, uz austrijsko-tursku granicu, Ličani su švapsku riječ „kamerad“ prekrstili u „kamarat“ i njome označavali svakog svog dobrog druga, bez obzira je li to bio vojnik ili kakva prosta čobančina s kozjim kožuhom do samih peta.
Šta je za seosko momče bio kamarat u ona leka vučja vremena, to se iz čista mira, trijezno, ne da iskazati. Valjalo bi tu namaknuti pred oči kakvo mlako jesenje veče u kome šušti prezreo kukuruz, naliježe na ramena jezero zgusnutih zvijezda, a dušu izvlači ojkava pjesma nevidljivih djevojaka. Tek tada bi znao da kažem šta je za tebe tvoj kamarat, znao bi kad bi imao riječi, ali tu nikakva riječ ne pomaže.
— Kamarat!
Otme ti se to tek onako, s onim dubokim srećnim uzdahom kojim kazuješ da si narastao do neba, da si stigao do posljednje mlake loge u ovoj noći, da si takao tvrde prste cure žetelice. A otkud bi sve to išlo i slatko bilo bez kamarata? Te čak ni vojnička pusta tuga ne da se iskazati ako se kamarat ne pomene. Kreće soldat za Otočac, u vojni okrug na raspored, i jadikuje:
Kom ću svoju ostaviti dragu,
ili bratu ili kamaratu?
Kamarate, moj rođeni brate,
pripazi mi na moju đevojku.
Djed Rade bio je dobrodušno i čestito seosko momče, prava bijela vrana među pustopašnom i raspojasnom gomilom svojih vršnjaka, ličkih spadala i lopova od svake ruke. Dok se glasna bratija razmetala štokakvim kradljivačkim podvizima i drugim nepodopštinama, on je sjedio među njima nasmijan i radoznao, uživajući u njihovim pričama, diveći se i čudeći, najbolji slušalac kakav se dade zamisliti. Nije mu ni na um padalo da nekad nekog ukori za kakav lopovluk, a njegovi pajdaši, opet, nisu ni pomišljali da mu zamjere što je drukčiji od ostalih.
— Neka našeg Rada, nije on za te poslove.
— Rodio se kao svetac, pa će se kao svetac i poderati — bez imalo zlobe govorili su oni, a kad bi mu ispričali kakav svoj nov hajdučki podvig, osjećali su se olakšani i čisti, kao da su bili kod popa na ispovijedi. Čuo Rade, nasmijao se i oprostio, kao što bi, valjda, i dragi bog učinio.
Momcima je lakše bilo izići na kraj i sa žandarmima, lugarima i raznim drugim podozrivcima kad je Rade bio meću njima. Iz njega je zračila takva dječačka prostodušnost da je odmah, „na licu mjesta“, poput vradžbine, sjenila budne oči čuvara reda, pa im se, za trenutak, činilo da pred sobom imaju sve sȃmo božje cvijeće u proljeće, a ne zgoljne prepredenjake i macane, koji samo ždrakaju šta bi se dalo pridići i što nije za nebo čvrsto prikovano. I baš među takvima našao je moj djed svoga kamarata, Danu Desnicu.
Kako je do toga došlo, to ni on sam ne bi znao kazati. Bazao je za ovcama, igrao se klisa i „krmače“, iskradao se uveče na prela, a jednoga dana našao se s Danom u plitkoj vrtači pored kuće i tu su, pod kržljavom lirskom, jedan drugog obrijali krnjatkom stare kose. Poslije toga prvog brijanja u životu, kad iziđoše na pašnjak, izgrebani i krvavi, odjednom osjetiše da su oni jedan drugom nešto više nego poznanici i komšije.
— Kamarate, kuda ćemo sad?
Rekao je to narogušeni, čupavi Dane i djed je istog časa osjetio da je dolje u vrtači zauvijek ostavio svoje detinjstvo, a gore našao kamarata s kojim će odsad, nerazdvojno, krenuti novim putevima, u momaštvo.
I tako započe jedno od onih čudnih prijateljstava između otresitog bojdžije i zlopogleđe Dane Desnice, najsiromašnijeg momka u selu, i veselog Rade Ćopića, djevojačke duše, gazdinskog sina, koji je imao čak i dva kožuha: kozji, za svaki dan, i ovčji, „za sveca“.
U svemu nerazdvojni, počeše se, zajednički, navijati i oko iste djevojke, čuvene Draginje Keče iz ukrivenog zaseoka Drenove Uvale. Ta vižljava i tanjušna curica, bistra oka i hitra u pokretu, ne bi ga, majci, nikad u Lici stekla zagledača i prosioca da nadaleko nije izišla na glas kao „sòk“, neka vrsta hajdučkog povjerenika, preko koga su opljačkani seljaci s hajducima hvatali vezu i dogovarali se o ucjeni, otkupu za pokradenu marvu.
Ugrabe, tako, nekom domaćinu volove, a on — ko jadniji, ko žalosniji! — zaputi se već sljedećeg jutra u Drenovu Uvalu. Za tu priliku obuče se „pod sirotinjsku“ eda bi se vidjelo da je potrebit čovjek, pa će ti pravo, nikog ne propitujući, prema nevelikoj kući pod samom šumom. Vidi već poizdalje, u ograđenoj avliji, na drvljaniku, sjedi curetak, pjevucka i sve se čini da je zabavljena pletivom u krplu, a u stvari svitka pogledom lijevo-desno, ništa joj izmaći ne može.
— Vidider kuje, nada se gostu, a ovamo, tobož, plete cura, vrag joj opleo štrik oko vrata! — gunđa pridošlica i još s druma zaslađeno prozuji:
— Dobro ti jutro, lijepa moja curice. Vidi je, vidi, vrijedne materine jedinice.
— Dobrojtro, striče! — skače cura kao da je iznenađena, a seljak povlači očima po dvorištu i u sebi mrmlja:
— Kakav sam ti ja stric, zagrmilo u te! Vidi je kako se uprepodobila ko šokačka Gospa.
Iznese cura „stricu“ i tronožac s jastučićem, pa šalicu varenike, pa ...tu ti je svaka čast i posluženje, a grešnik se samo vrpolji na stocu i šuri se vrućom varenikom čekajući da čuje šta su mu lopovi skuvali.
— Pa eto, rođeni striče — počinje najzad cura, sve gledajući u onu ispražnjenu šalicu kao da iz nje gata — oni su ti poručili da kod mene ostaviš toliko i toliko dukata, a volove ćeš odmah naći sjutradan, vezane tamo gdje ću ti ja kazati.
Sve se svršavalo brzo i pošteno kao što je ugovoreno, a pokradeni se vraćao kući, snužden i primiren, diveći se božjoj premudrosti:
— Eto ti je vidi, osnovato-nepotkato, ni kuka ni struka, ali joj dragi bog dao pamet. Vjere mi, ko je uzme, biće srećan ko jedan po jedan. Ne mora se bojati hajduka, ni za miraz brinuti.
Dani Desnici je prvom palo na um da svom kamaratu predloži kako bi dobro bilo da jednom, vala, obiću i tu glasovitu Kečinu curu, Draginju. Na njegovo iznenađenje, djed je odmah pristao, i jedne nedjelje evo ti njih dvojice uz kamenit put, pravo djevojčinoj kući.
Cura nedjeljom nije nikad obavljala svoj neobični posao („ne valja se svecem!“), pa se svom dušom predavala svemu onome što seoskoj djevojci donosi i obećava krasna sveta Nedjelja, zaštitnica grešnog ženskog roda. Kao i ostale njezine drugarice, još zorom je polijevala i mela dvorište, češljala se skrivena u sobičku i sjetna pogleda vadila ispod jastuka plavo i crveno cvijeće, „Vida“ i „Vidu“, koje je sinoć tamo stavila ne bi li u snu vidjela svoga suđenog. Vid i Vida obično joj nikog nisu pokazivali osim zamršene gužve od hajduka, žandarma, volova i pečalnih seljaka, a baš te noći, uoči dolaska djeda i njegova kamarata, ona će ti usniti kršno momče u svečarskom ruhu, pravog mladoženju.
— To je, dakle, taj suđeni.
San se, bogami, pokaza istinit, još kako istinit, jer, umjesto jednog momčeta, evo ti uz put njih dvojice, i to još kakve dvojice: Rade Ćopić, gazdinski sin, i Dane Desnica, poznat bojdžija i avanica, koga u glavu znaju svi žandarmi, lugari i ostali čuvari reda.
Kao da je u svojoj kući, Rade odmah pronalazi i mjesto gdje će se u dvorištu sjesti, i najpogodniji način kako će primiriti razlajana zeljova i golicavu riječ da nasmije vrckastu curu. A Dane se uza nj prisošio, onako širok i nezgrapan, pa samo zvjera, kao da je zatečen u tuđem toru, i ne umije ni da sjedne, a kamoli riječ da proslovi. Tek u povratku, on se domisli da grgutne kao da se budi iza sna:
— E, majka je ubila, nema je šta vidjeti, a šije kroz onu avliju ko svjetlica.
— Vragometna cura.
— E, jes ti vidio ...— izduši Dane i potom splasnu i zaćuta. Više nije nalazio riječi za ovo čudno razigrano stvorenje o kome ide i raste priča kao o curi hajduku, barabar s Lazom Škundrom i Lukom Labusom, a kad tamo pred kuću — nema tu ni cure ni hajduka, nego nešto ...nešto ...Podskakuje ti za njom srce kao šuto jare, a ti više ne znaš jesi li budan ili gledaš u snu, jesi li pri sebi ili si benast, da li si još čovjek od ove zemlje ili te već nečastivi zauzdava i uzjahuje, pa da s tobom udari poprijekim putem, tamo gdje pijevci ne pjevaju.
Još su nekoliko puta kamarati zajedno odlazili kod Kečine Draginje, ali ni sami nisu bili načisto s tim koji od njih ide da zagleda i begeniše curu za sebe a koji je onaj sporedni, tek da se nađe kamaratu pri ruci. Sudeći po Radinoj slobodi i komedijanju, činilo se da je on samo provodadžija, ali djevojačko srce kao da se baš njemu okretalo, dok je onaj drugi, Dane, sve više tonuo u sjenku, tmuran i zamukao, kao da mu je neko pokrao krompire iz pepela. Sve se razriješilo naprečac i onako kako niko nije očekivao ni mislio. Opet kao u nekakvu snu, činilo se zabezeknutom Dani.
Jednog jutra protjerana je cestom prema gradu povelika grupa povezanih lopova, hajduka i jataka, okružena jakom stražom. Na čelu je, laka koraka, ponosito išao nadaleko čuveni Čavlin Dalmatinac, pravi hajduk, s prsima u srebru, i glasno popijevao, nagoneći suze na oči svakom ženskom čeljadetu: Veselte se, selo i seljani,

evo mene gone serežani . . .
Na kraju kolone, nevezana, zapristajala je tanjušna Draginja Kečina pletući u hodu čarapu, jer tako je red u selu da cura ne ide nikuda dokona, mašući šakama.
— E, volio bih da sam na Čavlinovu mjestu neg da je moja butum Lika i Krbava! — othukivao je uzbunjeni Dane Desnica, zakrećući oči od svoga kamarata.
Toga istog proljeća odseli se iz njihova kraja desetak življih porodica u Bosnu, pod planinu Grmeč. Ode i Radina familija. Zauvijek se rastadoše kamarati. Naniza se i prođe čitav osuk svakojakih godina, proguraše u tutnju i prašini kao dželep govedije utisnut u tijesnu cestu pored Une, koju marveni trgovci gone u nepovrat, na klanicu. Nagleda se moj djed Rade raznovrsnih čuda, i radosti i žalosti, stiže i da krsti, i da vjenča, i da ukopa, naradi se i posusta. Dočeka i to što se ni u snu ne vidi: propade država, svemoćna vječita Austrija, a sunce ipak ostade na nebu, ostadoše posne njive i seljačke brige, samo se stari Švabin seoski knez Gavre preko noći premonduri u „srpskog“ kneza, pa se održa i on.
— Šta ćeš, bez rada i lopova nema života — ote se jadnom djedu, pa se i on sam nasmija na tu svoju drvenu mudrost i bi mu nešto drago što, evo, ostadoše i veselo srce i lijepa riječ, pa se možeš razgovoriti u svakoj nevolji, makar i carstva propadala.
Kad se već čuda jednom otmu i provale ogradu, onda ih evo svaki dan i od svake ruke. I ona se moraju istutnjati i protjerati svoje prije neg se smire i legnu kao i svaka poplava i nepogoda.
Jedno od tih čuda predstavljao je i nenadani dolazak djedova kamarata iz momačkih dana, Dane Desnice.
Istom jednog jesenjeg popodneva, punog suvog vjetra, perja i oštre graje čavki, ispili se pred našom kućom krupna, rumena ljudina, sva zarasla u prosijedu kosu i našušurene bakenbarde. Negdje sasvim pozadi čučala mu je na zatiljku crvena lička kapa. Imao je i lički „dupli“ prsluk od plave čohe, ispod koga su se bahato šepurile široke prtene gaće.
Ajme meni, ko je sad ovo? — trže se neka od žena, isprepadana svakakvim u boga ljudima, koje je minuli rat još uvijek izbacivao, kao zamuljene naplavke, na obale i najzabačenijih drumova.
Pridošlica samo ratoborno drmnu svojim širokim gaćama i čuknu na otvorene avlijske vratnice nekakvom pozamašnom toljagom.
— Ehej, domaćini, hoće li ovo biti kuća Rade Ćopića?
— Hoće, hoće! — kliknu djed, obradovan gostu, pa ko to bio da bio. Za nedavnog rata čovjek je toliko njih zauvijek ispratio, pa nek se sad bar neko vrati. — A je l živ moj Radoja, moja veseljačina? — opet graknu putnik šireći se na ulazu u dvorište.
Tek sad se djedove oči netremice zakovaše za pridošlicu. Taj glas, odnekuda dobro poznat, ali kao da dolazi s drugog svijeta, prože djeda čudnom, nezemaljskom jezom.
— Šta je sad ovo, evo, kanda, već i mrtvi ustaju, a? ...Pa šta, kad je preko noći nestalo silne carevine i njezine moći, onda mogu, vala, serbez i pokojnici hodati okolo, dokoni su.
Tako u sebi zaključi moj dobri djed, pa će ti se osokoliti da zapodjene razgovor i s tim — daleko od nas bilo! — ustavšim iz mrtvih. Razgovarao je on čak i sa strašnim kotarskim predstojnikom, gospodinom Govniterom (tako su seljaci izgovarali prezime Hofniter), pa je živ i zdrav ostao.
— Živ je Rade, živ, evo ga pred tobom. A ti, koji ćeš ono ti biti?
— E, Rade, Rade, zar se više ne sjećaš Draginje Kečine, hajduk-cure iz drenove Uvale? — odvrati putnik novom zagonetkom.
Opet uz djeda novi trnci: otkuda to šapuće mladost, kako li se to prošlost vraća? Nije li život okrenuo natraške, svome ishodištu? Svaka su čuda danas moguća, osobito u ovaj šumni dan prezrele jeseni, kad čavka glasno čvakće o smrti i rastanku, a otežao koš, pun kukuruza, smireno najavljuje da se valja zeričak odmoriti, pa opet — Jovo nanovo — u sjetvu, u vječito obnavljanje, čekati ona dva svijetla perca da se zazelene na mrkoj oranici.
I okrenu djedov život nazad, pusti se trkom u prošlost, sustižući dvije durašne dječačine koje grabe uz kamenit put prema osamljenoj kući, ukrivenoj pod šumom. Tamo se vrti, smijucka i veselo krekeće onaj ženski vragoder, Draginja Kečina.
— Ajme meni, zar natovarih na pleća već šezdegodina! Kuku, jadni Rade, šta se ovo zbi s tobom!
S jaukom, sruči se djed na svoga gosta. Pograbi ga čvrsto, utopljenički, kao da se spasava od čitavog svog varljivog života koji ga odvuče niz maticu, u tužnu i sivu bestragiju.
— Dane, Dane, kamarate moj, odakle mi to dođe!
Odakle? Iz one skrovite vrtače gdje su, zajednički, ostavili djetinjstvo. Ostavili, a evo ga ni do danas preboljeli nijesu.
Zaplakaše zagrljeni kamarati, izljubiše se, a onda umusani djed udari u svoje spasonosno komedijanje i tako ponovo vrati u dvorište mudri smiješak zrele jeseni. Čak i njegove zaostale suze prosinuše radosnim iskrama, a ja se opčinjeno zablejah u dva preobražena starca koji, evo, i plaču i smiju se, a nit su ih tukli, nit su im što dali. Hm, jedino ako onaj čupavi šironja ne nosi nešto u svojoj obilatoj torbi.
I tako, nešto zbog torbe, a više iz radoznalosti, ja sam se čitavog dana navijao oko staraca i prisluškivao njihove razgovore. Ponešto nisam razumio, nešto se nije čulo, ali ono o čem su najglasnije pričali, pa čak i na mene saučesnički namigivali, bili su njihovi doživljaji iz djetinjstva. Zgranut i presrećan, gledao sam i slušao dvije razrakoljene starčine kako muče moju rođenu dječju muku i brane se i dovijaju mojim lukavstvima i lopovlucima. Ihaj-haj, pa zar sve oko nas nije jedno veliko djetinjstvo i bezbrižni nestašluk, jedno veselo hodanje na glavi, koje samo uozbiljavaju i kvare stroge mame, poljari, žandarmi, popovi i razni drugi od kojih se moraš kriti i bježati a da ni sam ne znaš zbog čega.
Tako je to bilo po danu, dok prlji sunce i jesenji vjetar, a uveče, kad starci odoše u djedov sobičak, potrpan mrakom i tišinom, tu poteče druga priča nevesela tamna ponornica čiji se žubor samo noću čuje.
— A ona, moj Rade, naša Draginja, udade se — za koga? — za žandara.
— Za žandara? — odjeknu iz djeda kao iz prazne kace.
— Da, da, za žacmana. Iziđe iz zatvora pa odmah za nekakvog tamo feljbabu, Maksića. Ode i propade. Propila se među onim dušmanima, tugovala za našim svijetom, a onaj njezin preko praga joj dao nije, tukao je.
— Tukao? — opet jeknu djed.
— Da, da, moj Radoje. Poživi tako koju godinicu, pa kao tičica — kljunom u travu. Eno je na našem starom groblju, bar je mrtva među svojima.
— A ti se nikad ne oženi, a? — ote se djedu poslije dužeg ćutanja.
— Nikad! — potmulo odvali gost, kao da zatrpa posljednji prolaz kud bi mogla proći riječ i živ čovjek.
Već sjutradan pokazalo se da je gost iz Like nezgodne i plahe naravi, i da je pokazuje baš onda kad se susretne s kakvim čovjekom od vlasti. Iz čista mira istjerao je iz našeg dvorišta seoskog poljara Danu Terziju, a ovaj, uvrijeđeno se povlačeći niz puteljak u strnjištu, zlurado je zavrečao kao da plaši čavke: — Ehi, ne zovu tebe džabe tamo u Lici „Drmogaća“. Drmogaća, Drmogaća!
Otkuda je poljar saznao za taj nadimak, neka ga svi đavoli znaju, ali se on začas proširi po čitavom selu. Primiše ga čak i naši ukućani, naravno, gostu iza leđa. Jedino je moj djed, s naglašenim poštovanjem, u svakoj prilici pominjao kamarata samo po imenu:
— Što ovo nema Dane iz sela? Da opet nije zametnuo kavgu?
A kavge se za došljaka nalazilo na koju god stranu pošao: u seosku birtiju, u mlin, u crkvu ili u šumu po drva. Za kratko vrijeme stigao je da se popsuje s knezom, zapeo se za popa, digao toljagu na iznenađenog lugara i baš iz čista mira napao pred školom učitelja, i svašta izgovorio i njemu i „onome ko ga plaća“.
— Nemoj, Dane, nemoj opet na svakoga — meko ga je smirivao moj djed bojeći se da ne povrijedi tajnu ranu svoga pobratima. Na svu tu priču kamarat se rogušio kao durnovito paripče, a onda bi se odjednom razgalio i zagrohotao:
— Ama, Radoje, ko te stvori tako dobra i nezlobiva, to mi ne staje pod kapu. Čuma me pokupila ako ti gore, kod svetog Petra, ne izmoliš kakvo lijepo mjestašce čak i za ove džandarske vucare koji drže pse po selu. Sjediće oni povazdan u hladovini i češljati karte.
— Pa nek češljaju, šta ti to smeta — mirio se djed i s nebeskom ulogom čuvara reda.
Videći da od mog djeda nema nikakve vajde i da od njega nikad neće ispasti buntovnik, Drmogaća se sve češće stade obraćati meni:
— Gle ga, pljunuti onaj moj nekadašnji Rade iz momačkih dana. Hajde, kamarate moj, diži se da se prohodamo po selu.
Nije me trebalo dvaput zvati, za skitnju sam bio uvijek spreman.
Prolunjali smo te jeseni uzduž i poprijeko kroz čitavo naše selo. Već se znalo, čim se iza okuke pojavi široki Drmogaća, evo ga, iza njegovih leđa, ukazujem se i ja kao ždrebence iza kobile.
Tako sam, na veliku svoju radost, bio uvijek prisutan svjedok u svim Drmogaćinim okršajima sa svakim ko je bio ma kakva vlast u selu. Dio njegove neobične slave tako je nehotice prelazio i na mene, pa sam ubrzo postao vrlo poznat među seoskom dječurlijom. U osnovnoj školi s ponosom su me pokazivali novajlijama iz udaljenijih zaselaka:
— Vidiš, ovo je onaj mali što ide s Drmogaćom.
Svoj završni, slavni sukob, zbog koga se pročuo nadaleko u našem kraju, djedov kamarat izveo je u seoskoj birtiji, onoj preko puta osnovne škole. Tu se tako dohvatio i zdrpio sa žandarmerijskom patrolom da im je čak i puške oteo i bacio u bunar.
Sve po četvorica seljaka, ličkih doseljenika, vješali su mu se o ramena da ga smire, a presenećena školska dječurlija opčarano su zijala u izmahnutu toljagu i zalepršane gaće, pa su kroz sva okolna sela i zaseoke proširila priču o žandarmskom stradaniju.
Te večeri Drmogaća se kasno vratio našoj kući. Prespavao sam i njegov dolazak i rani odlazak, u samu zoru. Ujutru, kad sam se probudio, sve je već bilo pusto i neveselo, nikom nije bilo do mojih zapitkivanja, i ja sam se, zbog nečeg prevaren, uputio na obližnje ledine, među dokonu dječurliju. Tamo me dočekaše radoznalo i s poštovanjem, kao nekog slavljenika. Svi su već znali priču o drmogaćinom megdanu sa žandarmima i sjaj njegova podviga treperio je i po meni kao od nekog skrivenog nevidljivog sunca.
Dan-dva kasnije eto ti pred našu kuću žandarma. Vodili su istragu o Drmogaći, pa se nešto, uz put, sjetiše i mene.
— A gdje vam je ono momče koje je Drmogaću vodalo po selu?
Kad me izvedoše pred narednika, on začuđeno podiže obrve, očekivao je, valjda, mnogo starijeg dječaka, a onda se namršti i strogo upita:
— Ime i prezime?
— Branko Ćopić.
— Aha? — graknu on kao da je čuo bogzna kakvu strahotu. — Godina rođenja?
To već nisam znao, nije znao ni moj djed, pa im pomože stric Nidžo uz primjedbu:
— Kamo sreće da se nije ni rodio.
— Ime oca i majke? — neumoljivo je ispitivao narednik, spreman da zapiše.
— Vid i Soja — začu se glas moje majke, istanjen i paćenički, jedva ga prepoznadoh.
— Je li dosad kažnjavan i osuđivan?
— Ovo mu je prvi put — utače se stric Nidžo s lagašnim prizvukom samilosti.
Zakucaše me tako s desetak pitanja u narednikov „tefter“, a kad žandarmi zamakoše niz put, iza njih ostade svijet sav opustošen i ostudenio, krv kao ledenica. Za šta da se prihvatiš, čemu da se raduješ? Čak i vlastito ime, godina rođenja, roditelji — sve se pretvorilo u bezdušne lance i kvake koje te sapinju i vuku nekud u tijesnu bezdan zatvora, punu tame i bezimenih strahota.
— Ni dijete mi na miru ne ostaviše — prožvaka djed, starački potišten i nemoćan, pa sporim korakom odbavrlja u svoj sobičak.
Sljedeće noći, pune strašnih snova, počeh da buncam i svojom vriskom uzbunih čitavu kuću. Odležao sam dva-tri dana, blijed i zamukao, a jednog jutra probudi me glasan šum spolja i ja istog trenutka skočih iz kreveta zdrav, lagan i radostan. Veseo jesenji vjetar kovitlao je po vazduhu lišće, slamu i perje, hujao kroz ustalasano granje voćaka i zvao da se pođe nekud, naduvane košulje i zalepršanih gaća — ihaj-haj!
Sav zasjenjen i zagluhnut, opijen mlakim jutrom, pustih se niz vjetar, dobri svemoćni vjetar koji je bestraga oduvao sve žandare i njihove prijetnje. Put me nanese kraj pojate i ja, i nesvijesno, skrenuh sa staze i virnuh kroz odškrinuta vrata. Tamo se još poznavalo uvaljano mjesto u slami, Drmogaćina loga. — Ehej, striče Drmogaća, hajdemo nekud, evo tvoje ljudine!
Plovio sam niz vjetar, lak i slobodan, a za mnom jedrio moj veliki prijatelj i pobratim. Pratio me je u korak, u stopu, i nije trebalo da se ozbirem, on je vjerno jezdio za mojim petama.

Slijepi konj

Gazdinske kuće u našem kraju bile su čuvene po svojim njivama, po šumi i stoci. Znale su se gazdinske oranice, gajevi, konji i volovi. Svak je umio nabrojati šta jedna ugledna kuća ima i šta se u selu računa njezino.
Manje se znalo o drugom, nevidljivom dijelu nečijeg bogatstva. Bio je to posjed u dukatima, novac u banci i pomoć od rođaka iz Amerike. O tome se samo nagađalo s razumljivim preuveličavanjem, zavisno od mašte i pameti pripovjedača.
I još je nešto bilo po čemu su se pojedine gazdinske kuće znale i pamtile, jedan dodatak uz bogatstvo bez koga se, kanda, ipak nije moglo. To je čitavoj kući davalo izuzetan pečat, kao što usamljeno drvo ili siv kamenit hrbat ostaju trajna biljega po kojoj ćemo zapamtiti kakav brijeg ili golu brdsku kosu. Bilo je, na primjer, kuća koje su u porodici imale nekog budalaša znanog svakom djetetu u selu, pa je, vremenom, taj bezazleni benaš postajao poznatiji i od same svoje kuće i čitavog njenog bogatstva. Svak se utrkivao da ga vikne, pozdravi ili počasti. U nečiju dobrostojeću kuću, opet, dolutao bi odnekud iz svijeta, obično iz Like, kakav daleki rođak, samac, bez familije, pa bi se pribio uz ognjište, riješen da tu proboravi do suđena časa. Jedan gazda ispod šume, srećnik, imao je, još od prvog rata, nekog daljnjeg ujaka, ili će biti tetak, koji je imao priličnu penzijicu kao bivši austrougarski feldvebel. Od toga se čitava kuća solila i duvanila, a Bedo penzioner dobijao je svakog jutra čašu rakije i čitav dan provodio u blaženom beutu, i ne znajući u kojoj carevini živi ni čiji krušac jede. Da bi ga duže podržali u životu, Bedu su, poput panja, pažljivo čistili peruškom bojeći se da se, jednom, od starosti ne raspe u prah.
I naša kuća uvijek je imala poneku znamenitost. Tek bi jedne nestalo, a već preko noći bi je zamijenila neka druga. Najstarija koju pamtim iz djetinjstva bio je jedan slijepi stari konj.
Posljednje godine prvog svjetskog rata otjeran je u vojnu komoru naš dorat, jedan od najstarijih konja u čitavom kraju. To je već bio jasan znak da je država pala na najniže grane.
— E, moj dorate, dok je spalo na to da ti kola izvlačiš iz blata, ne valja nam rabota — uzdisao je djed Rade, opraštajući se od konja suznih očiju kao da ispraća na front nekog od svojih ukućana.
Već pod samu zimu, jednog suvog dana punog oštre golomrazice, pojavi se dorat u našem dvorištu. Doveo ga komordžija bez ruke, neki seljak s okolnih brda, koji je, također, imao konjsko ime — Zekan.
— Svakojako se napatismo uz put, i gladni i žedni — pričao je dugački Zekan kao da se radi o dvojici ljudi. — Ne da niko pod krov, boje se da nijesmo kakvi lopovi. Ja ponekad od muke i zapjevam, a dorat ćuti, nije ti on od toga posla.
Na kraju Zekan priznade još nešto što je čitavu kuću ožalostilo: dorat je u ratu oslijepio. Kad se to desilo, konjovodac nije umio da kaže. To su drugi prije njega primijetili i skrenuli mu pažnju.
Pa šta ćemo sad? — ote se nekom od ukućana.
Djed je tužno zurio u ispošćena konja i najzad neveselo zaključi:
— Neka ga, ovo je njegova kuća.
Tih nedjelja i mjeseci prolazila je drumom kraj naše kuće čitava varica raznoraznog svijeta. Plutali su neznano kud naplavci i krhotine razbijenog ratnog broda Austrije. Svak je tražio mirno mjesto da se skrasi pod blagotvornim suncem, koje je još jedino ostalo neizmijenjeno i svačije.
Nije ga bilo koji je prošao za dana, pred starčevim očima, a da ga djed nije ispratio pogledom sve do okuke, gdje bi neznanac uronio u sjenku zgusnute zove. Kud ode, grešnik, i hoće li taj, napokon, pronaći miran konak i kakvog, svog, benastog Radu Ćopića, koji će ga primiti pod svoje?
I uvijek bi, tom prilikom, pogledao svog starog konja, mučenika, koga mu je sama sudbina poslala da se preko njega koliko-toliko iskupi i oduži za sve muke i nevolje koje je rat sručio na ovaj kukavni svijet. Svak je za to kriv, pa i stari Rade, svakom pripada njegov dio ispaštanja, i to svoje valja stoički podnositi i durati.
— Ama, ljudi, šta će nam stara kljusina, ko će to džabe hraniti? — bunio se moj stric Nidžo, a djed ga je samo sažaljivo gledao kao nedoraslo i nerazumno stvorenje, i pitao:
— Kako džabe? A ko pobi i osakati toliki božji svijet? Valja za to plaćati.
— Ma ko plaćati? Zar sam ja za to kriv, a?
— I ti i ja, moj sinko. Rat je sramota i greota za svakog živog božjeg stvora. Izjedali smo se i klali kao bijesni psi.

— Pa jeste, bilo je i toga — priznavao je stric i tonuo u neveselo ćutanje.
Da i njemu nađe neki posao i pravo mjesto u kući, djed je svake nedjelje, kad je naš dan za meljavu, opremao svog dorata i tovario ga vrećama sa žitom. Lagano, nogu za nogu, prebirali su uskim puteljkom preko njiva u pravcu malog poredovničkog mlina na potoku. Odmicali su krotko i smireno, kao na svečanost sa koje se, možda, ni vratiti neće.
— Odoše starci — gunđao je za njima moj stric lakom sjenkom tuge i praštanja za svu njihovu suvišnost na ovome surovom svijetu.
Kad sljedeće jeseni, kao i obično, samardžija Petrak stiže na našu slavu, Miholjdan, on i djed prosto se pomamiše oko slijepog konja. Više su se bavili njime nego, bože nas prosti, samim svetim Kirijakom Mihailom. Da čudo bude još veće, dozvaše s brda i onoga komordžiju Zekana, doratovog spasioca, pa njih trojica, uveče, ostaviše slavsku sofru i ostale goste i preseliše se u štalu, kod konja. Tamo su, pijući, naizmjenice pjevali, plakali i ljubili dorata, sve dok tako i ne pospaše u sijenu pod jaslama. Neki se naši gosti zbog toga, naknadno, čak i uvrijediše.
Toliki kumovi, prijatelji i dostovi, a stari Rade otišao da s paripom slavu slavi i čaše ispija. Preči je njemu dorat nego mi svi.
Malo-pomalo, pa naš slijepi konj postade poznat čak i u široj okolini, dalje od sela. Videći gomilu dječurlije, na pašnjaku pored potoka, kako se uče jahati na mirnom krupnom konju, prolaznik se odmah dosjećao da će to biti onaj slijepi Ćopića konj koga su, priča se, dovodili čak i na slavu, među goste.
— Ne da ga stari Rade, a davno bi njemu Cigani smrsili konce — čulo se, uz put, od ljudi, pa bi se istom neko požalio:
— Eto, a mene rođena djeca hoće da proćeraju iz kuće, tako ti je to.
U ljeto, jedne čiste ivanjdanske večeri, našeg konja nestade s obližnjeg pašnjaka podno same naše kuće. U početku se niko naročito ne zabrinu zbog toga, naći će se negdje u komšiluku, valjda su ga dječurlija u igri odvela.
Kad već i ponoć minu, a od dorata ni traga, djed se poče vrpoljiti u svom krevetu i zorom ustade da ga sam traži. Osvitalo je neko goropadno i ljuto jutro s teškom rosom, pa starac krenu bos da ne bi raskvasio opanke oputnjaše. Pretražio je tako sve zavučene okuke, tukove i gušćake oko potoka, ispod gajeva i podno velike šume Lisine, ali od konja ni traga. Vratio se tek pred ručak, loman i uveo, a već istog dana pade u postelju i poče da kašlje.
— Eto ti sad tvoga dorata — gunđao je stric Nidžo trudeći se da je što manje starcu pred očima.
— Bogami, ništa drugo nego ga ovaj tvoj lopov prodao Ciganima, neki dan su ovuda prolazili — dosjećao se djedov rođak Sava, sjedeći uz starčev jastuk. — Znam ja Nidžu.
Zađe tako djed i u zimu, a iz kreveta se ne diže. Najčešće nema s kim ni da razgovara, pa mene privlači uza se. Dok napolju purnjavi mećava, a ja pišem svoje zadatke, starac ćuti usturen na jastuke, pa ti se istom iznenada oglasi okrećući lice prozoru:
— Baja, čuje li se to rzanje?
Sad se i ja prenem i osluškujem. Negdje u blizini grebe po krovu gola grana, čuju se i vrapci, a u niziji, dolinom rječice Japre, putuje razliven ujednačen huk najavljujući još jaču mećavu.
— Čuješ li, dušo?
— Čujem — šapućem ja zamišljajući nekakvo ogromno čudovište bez lica kako plovi niz dolinu u tamnom ogrtaču od oblaka i tuge.
— Eh, grehote! — istom se otme djedu i on okreće lice zidu, a ja ostajem još više sam, prepušten mećavi, koja neumorno zasipa sve pod sobom.
Tako, te iste zime, djed se neopazice i ugasio. Bio sam toga dana u školi, a kad sam se vratio, zatekao sam izgaženo dvorište puno ljudi i razbacana triješća. Djed je, izdužen i svečan, ležao nasred velike sobe i kao da je u tišini, pod žutom svijećom, još uvijek nešto napeto osluškivao. Samo sam ja jedini znao šta on to čeka i što bi ga moglo probuditi.
U jabučaru, u hladovitoj sjenici žandarmerijske stanice, sjedi uvrh stola brkati komandir Munižaba, rodom iz Like, a s obje strane uokviruju ga njegovi potčinjeni. Zdesna je škoravi kaplar Jovo, a slijeva pomoćni žandarm, Đurajica Rašula.
Pred njima je rakija, bokal s vodom i otvorena školska sveska. Sva trojica zabrinuto bulje u taj čisti kvadrat hartije kao da će otud svakog trena iskočiti vrag zna kakav prestupnik, možda čak i sam komunista, daleko mu lijepa kuća.
Posao koji treba obaviti nije ni lak ni običan: valja im spjevati pjesmu. Pjesma i žandari, heh!
Već odavna je običaj u ovim krajevima oko ličko-bosanske granice da svakog lopova pazarnim danom javno protjeraju kroz varoš. Tom prilikom „dotični“ ima, glasno i jasno, da objavljuje narodu zašto ga gone u zatvor, a žandarmi se već pobrinu za to da „objava“ bude što šaljivije sastavljena. Tako se duže pamti i prepričava, a već ako je sročena i u stihovima, onda skače numera i lopovu, a još više žacmanima koji su brata ukebali.
U tome poslu žandarmerijske stanice međusobno se takmiče. Javljaju se žandarmi pjesnici, a nije rijetkost da se za ispomoć uzme i neka namišljalica iz sela, koja se istakla u opjevanju raznih seoskih dogodovština.
Po selima, kao opštenarodna svojina, kruže poslovično mudri odlomci tih pjesama:
Evo mesa, ko đe bez kantara,
platiće mu suza kod kasara...
Mjesec sjao kad sam konje krao,
a Danica kad sam otkajavo.
Istina, i lopovi se koriste pjesmom, pa u nju pretoče svoje gorko iskustvo:
Dok sam krao i gospodi davo,
nisam, jadan, u tamnici spavo.
Tako se dvije, vječito zaraćene, stranke biju pjesmom, pa čija ispadne gornja.
Pred komandirom Munižabom nalazi se vrlo neobičan slučaj: lopov Petar Došen ukrao je čitavu djevojačku spremu. Sad ga valja, obučenog u nevjestinsko ruho, protjerati kroz pijacu, a za tu izvanrednu priliku trebaće, bogme, i naročita pjesma. Zamisli, neobrijan lopov, dugonja i brkonja, obučen kao seoska mlada, maršira ispred dvojice naoružanih „djevera“. He-he, u žandara bješe mudra glava, uhvatiše Čarugu gdje spava.
Munižaba uvrće brk i mučenički puše:
— Deder, Đurajica, okini već jednom, tebi ta rabota ide od ruke.
Pomoćni žandarm ukrsti oči, lijevim nanišani u desni direk sjenice a desnim u lijevi, i zaneseno poče:
Čuj, narode, dunu vjetar,
dolijao lopov Petar!
Na taj optimistički poklič, pravu narodnu budnicu, komandir veselo zarza, pa se opet, za tren oka, smrači i zanijeka glavom.
— Jok, jok, ne ide. Predsjednik kraljevske vlade također se zove Petar, pa bi ovaj nezaglavljeni narod svašta mogao pomisliti. Da i ne pominjem njegovo veličanstvo, koje isto tako ...
Munižaba briše vjernopodanički hladan znoj i hukće:
— Vala, da mi je znati ko to dozvoljava da se svakoj rđi u selu daje kraljevsko ime. Svaki drugi je ili Petar ili Lazar, a već se i Aleksandri dobrano zapatili.
Kaplar Jovo, uštogljen i prav, mrmolji i miče usnama kao zec u detelini.
— Ve-ve-ve-ve...ke-ke...Kuja vuku pomokrila ruku ...Eto ti, ispade nešto.
— Ama šta ispade, bog te vidio? — usturi se komandir. — Šta imaju vuk i kuja s Petrom Došenom i s njegovom kravom?
— Vidim i ja da nemaju — pokajnički priznaje kaplar. — Izleti mi tek onako. To sam čuo još kad sam bio dijete.
— Hm, dijete...Nije ovo djetinjarija, nego službena rabota.
Đurajica zriki kao kreja iz orahove krošnje pa istom podskoči.
— Čuj, pa da zovemo iz podruma mog imenjaka Đuru. Taj ti je doktor za svaku pjesmu.
— Daj ga, kad već ne ide drukčije — predaje se komandir odmahujući objema rukama.
Đuro Pajić, seosko naklapalo iz Hašana, već treći dan leži u podrumu stanice. Osumnjičen je da je u predizbornoj gužvi spjevao pjesmu protiv vladine partije. Ta zlosrećna pjesma kruži po čitavom srezu kao jedan od glavnih letaka opozicije. Đuro se brani da je nepismen, to mu je glavni adut. A faktično, i jest nepismen, pas jedan, ali opet gadno ujeda, onako usmeno.
Đuru ne nalaze u podrumu. Otključala ga žandarmerijska kuvarica da joj zakolje kokoš. Evo ga najzad u sjenicu s krvavim sikirčetom u rukama.
— Koje dobro, gospodine vodniče?
Munižaba ispod oka pogleda ono sikirče i otpuhnu:
— Zlo i gore, moj Đurašine. Valja nam spjevati pjesmu za onoga tvog pobratima, Peru Došena, a nikako ne ide. Deder ti, bratac, potrudi se, pa da ti progledamo kroz prste za onaj letak.
— Gospodine vodniče, pa vi znate da sam ja nepismen — izvlači se Buro.
— De, de, nemoj ti tu sad ...Đurajica, utočide mu jednu.
Đuro, kao i svaki pjesnik, ispija do dna, stresa se, onda se široko osmjehuje i gleda po čitavoj družini blaženo, kao da je među anđelima.
— Samo ti vezi, a mi ćemo zapisivati — nutka ga komandir.
Đuro valjano uzdahne, prižmiri i otpočne:
Evo Pere, evo i žandara,
evo pravde među dva handžara...
Komandir poče zapisivati, zatim spusti pero i u neprilici ubrzano zatrepta. Pjesnik je nastavljao dalje, nadahnuto, ništa ne primjećujući:
Teško stoci kad je gone vuci,
sirotinji u žandarskoj ruci.
— Stoj! Stoj u ime zakona! — razvika se Munižaba. — Kakva je to pjesma, a? Misliš ti da se ovdje sastavlja antidržavni letak, je li?
Pjesnik se probudi i zbunjeno se osmijehnu.
— Ama, ponijelo me, đavoli ga derali. Znaš, nema ti ništa slađe neg ovako ...
— Oporočavati vlast, a? — isceri se komandir. — Znam ja tebe, tico. Ovdje si pozvan da nafarbaš onu lopužu, Došena, a ti tako, na državu ciljaš.
— Dobro, dobro, omaklo mi se. Evo, sad ćemo mi to — zabrza Đuro, ispi novu čašu, podnimi se na ruku i sjetno razvuče:
Evo mene u suknje obukli,
čakšire mi poreznici svukli,
dabogda ih gromovi potukli.
— Stoj! Stoj! Eno ga opet!
— Šta, zar ni sad ne valja? — začudi se pjesnik. — A baš sam lijepo sročio ono za čakšire.
— Sročio si ti crnog đavola! — razvika se komandir. — Zar su tebi poreznici...Ama, to su državni službenici, kugo kokošija.
Đuro se zamišljeno zagleda u ono sikirče pred sobom.
— Ama ljudi, kako ću ja sročiti pjesmu po vašoj volji kad je taj grešni Petar Došen ovamo s moje strane, siroma kao i ja, a vi i ti tamo poreznici...vi ste nešto sasvim...
— Ona druga strana, a? — prožvaka Jovo mrdajući nosom.
— Šta mu ja znam, ali tek što se zamislim, a srce mi se nekako navije pa — hajd, hajd! — samo pogodi kud ne treba.
— Čujete li vi ovo? — strogo se poisprsi Munižaba. — I još on meni petlja i laže da nije naversao onu sprdačinu protiv kraljevske vlade. On i niko drugi. Sad sam ja njemu namirisao njegovu antidržavnu dušu. Deder, Đurajica, u podrum s njim, pa nek tamo smišlja što mu drago, a mi ćemo se ovdje potpregnuti da istjeramo ovo naše. Svak svoju pjesmu, dragi moj, nema nam druge, davno sam ja to vama govorio.
Pjesnik prihvati ono kuvaričino sikirče i krenu prema zatvoru, dobrodušno gunđajući:
— Šta im sad ja tu mogu. Svak svoju pjesmu, bezbeli. He-he, a ono za čakšire baš mi dobro ispade. Ejvala ti, Đuro, živila ti kubura.

Dani crvenog sljeza

Dječak s tavana

Prolaze godine, kažu (nikako da se uživim u tu neprijatnu priču!), sipi toplo mlivo dana i noći ispod dosadnog vječitog žrvnja, a u meni nikako da iščili i ostari sjećanje na jedan sjenovit bogat tavan pun tišine, prepun iznenađenja, krcat smirenim tajnama. Nikad ga do kraja nisam istražio (možda je i bolje tako!), otkotrljao sam se u svijet kao prezreo orah-koštunjavac (onaj kome se rijetko obraduje ikoji nalazač), a i danas preda mnom, kad se najmanje nadam, zaleprša ponešto iz ostavljene riznice utišana potkrovlja. Šta li sam to tamo našao, šta li zaboravio, a šta li zapamtio? I zašto me sve to prati čak i za obasjana avgustovskog dana, kad sve sjenke spavaju otežale od vruće bezbrige?
Negdje iza mene u ovome svijetu je selo Hašani, kuća mog ujaka i moje godine između sedme i dvanaeste, dani djetinjstva, stariji i mudriji od Kolumba, Tesle i barutnih izumitelja, dani kad smo bili vrlo smjeli i bezgranično bogati.
Jedne od tih godina, na prvi pogled slučajno, ja i moj rođak otkrili smo tavan ujakove kuće. Nije to baš bilo lako i jednostavno, kao ni svako drugo otkriće. Valjalo je tu namjestiti stube pod četvrtast otvor na tavanici, s deset napabirčenih ključića otvarati zarđao katanac na kapku, nadići težak poklopac i, konačno, uvući se u prastari mrak, sjenke i bog te pita kakve razbojničke i vukodlačke zasjede. (Batine i viku starijih tu i ne računamo, kao ni svaki istraživač!)
Na tavanu je, u odlomcima i krnjacima, pohranjena istorija svake kuće i svih njenih stanara, godine i deseci godina nabacani jedno preko drugog, sve pod prahom konačnog mira i pokoja. Jedno uz drugo tu trpeljivo ćute zgorele seljačke jeseni, zamorne večeri uz razboj, utihle uspavanke nad kolijevkama, mudre tišine knjigočataca i ratovi pomrli nad praznim limenim porcijama.
Zamislite onda šta smo našli rođak i ja kad su moji, iz ujakove porodice, bili i lički hajduci, i bosanski kolonisti, američki rudari, reštanci u Lijepoj Glavi, nadglednici na gradnji pruge za Višegrad, vojaci Jelačić-regimente, zelenokaderaši, trgovci, pjesnici, pretplatnici na „Zembilj“ i poklonici Čika Ljube Nenadovića!
Ne, nisam odmah navalio na knjige, bio sam za to isuviše mlad. Kad je utihnuo prvi tutanj naših vrapčjih srca i mi osjetili da još može da se diše i korača, najprije ostadosmo raspeti između svjetlucava razbojišta starih sprava i alatki i toplog ptičjeg grgutanja negdje pod mlakim krovom od siva „eternita“. — Golubovi! — šanu rođak i opet u nama oživje poplašeni lepet nevidljivih krila. Ko se to više prepao: mi od golubova ili pernati gugutani od nas, trista i više godina starih istraživača, hajduka, kopača blaga i šta ti sve nismo bili.
Lov nam nije pošao za rukom. Nemilosrdno oprezne, ptice su panično sunule u budnu okatu pustoš ljetnjeg neba, koja nas je grubo odgurnula s malog tavanskog prozora. Zalutasmo u šumu ofarbana drveta, gvožđa, mesinga, stakla i hartije. Tu, iza svake sprave i suda, kanda se krio još neki dječak, naš vršnjak. On vjerovatno umije da pravi pucaljke od zove, nosi kapu čudna oblika, govori „američki“ i džepovi su mu puni ...ko bi znao čega.
Čujem suzdržano kliktanje rođaka, a sav sam, u stvari, obuzet uzbuđenim šapatom s nepoznatim dječakom, koji je nekad okretao ručicu ove iste mašine: „Bije li tebe mama? A znaš li načiniti gvožđa za kreje? Šta, misliš ti da se ja tebe bojim? Šipak tebi, momče!“
Nošeni zelenom poplavom ljeta, mi smo jedrili niz potoke, šume i sjenokose, ostavljajući naš tavan potopljen u sjenke i tišinu, ali s prvim jesenjim kišama, evo nas, istraživača, da ponovimo pređene puteve naših starih. Tako smo, iz jeseni u jesen, uz kuckanje kiše po eternitu, lagano rasli i prodirali naprijed. Sa polomljenih alatki prelazili smo na ratne dopisnice i obična pisma, otkrivali rijetku ljubavnu poštu i zabezeknuti stajali pred nekim novim i nama nepoznatim, luckastim i djetinjastim, našim očevima, tetkama, ujacima.
Kasnije, oko ferija, vraćajući se iz gimnazije u selo, otkrio sam na tavanu pune sanduke „Srpskog književnog glasnika“ i tako se uzbudljivi svijet literature neosjetno spleo s čudnim bogatim svijetom potkrovlja, koji sam ja godinama otkrivao. Opčinjen nad otvorenom sveskom, zaboravljao sam golubove, a oni su zaboravljali mene grgućući na prozorskoj dasci.
Šta li je u to doba radio onaj moj pametni rođak koji je na vrijeme klisnuo s tavana?
Šta je radio! Satima zabavljen u potkrovlju, nosa zabodena u knjige i starudije, ja sam izlazio napolje zabliješten danom i životom, upadao sam kao u tuđinu, i kasno, vrlo kasno, zapazio sam kako se oko ujakove kuće motaju čupoglavi opaljeni djevojčurci. Budala ja!
Četrdeset druge, ljeti, istog dana kad su partizani oslobodili Bosansku Krupu, neprijateljski bombarder prepolovio je ujakovu kuću. Pola sata poslije bombardovanja stajao sam u dvorištu i zamuklo zurio u ostatke svoga tavana. Raskriven, surovo izložen suncu i svačijem pogledu, on je još uvijek mamio moje srce, zvao me u neki još neistražen kutak, sad nemilo ogoljen svjetlošću, obećavao... Obećavao, rastrgnut eksplozijom, smrtno ranjen, na umoru ... Šta je ovo, zar se još uvijek nisam konačno razbudio? Na ovome svijetu, izgleda, nema u isto vrijeme mjesta i za bombardere i za opčinjene dječake, koji rone ispod sjenki i nešto traže kroz tišine opepeljene tugom nesmirenih predaka.
A onaj moj trezveni, pametni rođak?
Eno ga, opet se čuje. S gole čuke poviše sela, on uporno rešeta mitraljezom u susret avionu koji ponovo nailazi. Vidi ti njega!

Poslednji kalajdžija

Stari kalajdžija Mulić, živahan spečen Ciganin, obilazio je preko pedeset godina naša sela i kalajisao bakarno suđe. Već je poznavao svaki bakarni kotlić i tepsiju u čitavom kraju, pa kad bi uzeo u ruke takav jedan sud, izlizan ili čak i prošupljen od upotrebe, on bi samo saučesnički uzdahnuo:
— Ostarilo se, osiromašilo, šta ćeš, de.
Bakar je za njega bio život, onaj pravi, punovrijedan, sličan zlatu kao i svaki bakar, a kalaj, njegov pratilac, bio je samo neophodna glazura na tome isuviše skupom i vrijednom materijalu koji valja čuvati.
Iz godine u godinu, dobro je to majstor pratio, bakra i bakarnog posuđa bilo je sve manje. Sve se trošilo, tanjilo i nestajalo. Ponekad je valjalo obiti pola sela dok se ne naiđe na jedan valjan sud od bakra.
— Propada svijet, brzo će kraj svemu.
Maštajući uz put o smrti i o drugom životu, kalajdžija je zaključivao da je i sȃmo nebo po svoj prilici načinjeno od čistog bakra. Od čega bi drugog, vrednijeg, i bilo. Ljutio se samo na nemarnog nebeskog kolegu kalajdžiju što je po tako lijepoj bakarnoj kupoli udario neki plav kalaj, pa sad presveta božja čerga neodoljivo podsjeća na odvratno fabričko plavo posuće, vrhunac svake prevare.
— Ta ne bi ljudi džabe psovali nebo kalajisano da tu nešto nema. Od bakra je, naravno.
Kad je ono, u prvom svjetskom ratu, iscrpljena Austrija zaređala da po selima kupi bakarne tepsije, sahane i bakrače ne bi li s njima dobila bitku, za kalajdžiju Mulića to je bio prvi znak da je smak svijeta na pragu.
— A, dok je ono okrenulo da ovako božje blago nabija u topove, više nema života, nema države.
A kad se vječita Austrija uskoro srondačila kao potkopana kula, kalajdžija je samo značajno digao prst:
— Jesam li ja rekao, a — ode!
Prolazeći našim krajem, Mulić je najčešće svraćao kod mog kuma Rožljike, jednog brkatog delije strašna pogleda i krupne glasine. Taj moj kumašin vjerovatno je bio posljednji izdanak ilirskog ratničkog plemena, tako sam bar ja davno zaključio u svojoj odlikaškoj gimnazijskoj glavi, smećući s uma da ni moji plavi slovenski preci nisu bili ništa manji razbojnici.
Već prvi susret između pregorjelog usukanog Ciganina potukača i snažne čupave seljačine počeo bi s podrugljivim primjedbama.
— Ehe, zar još nijesi zaglavio u bihaćkoj „Kuli“? — groknuo bi kum Rožljika. — Dokle se ti misliš skitati i gledati kako ćeš nešto zdipiti?
— De, ti, de, šironja! — veselo je kriještao Cigo. — Gledaš samo kako ćeš što dovući u tu tvoju logu, pa misliš da je svak taki. Ih, dabogda se raspuko!
— Pa deder, kakve si se sreće domogao u toj tvoj oj skitnji? — bobonji kum brko. — Daj, pofali se.
— A kakve si ti, čučeći u toj tvojoj rupi? Ja sam bar vidio svijeta: Prijedor, Sanu, Novi, Otoku, Bužim, a ti — gledaš mački pod rep.
— E, moj rođo, gdje nije mačke, nije ni kuće — mudruje strašni kum i vodi Mulića u avliju. Tamo se iznosi svakojaka bakarna starež i, dok to kalajdžija stručno pregleda, Rožljika ga propituje gdje je sve dosad bio, šta je vidio, šta ima novo i tako dalje. Prilično mu i vjeruje, ipak je majstor, makar i kalajdžija, svijeta je vidio, a jadni seljak — nikud iza goveđeg repa.
Ostane tako kalajdžija kod njega i dva-tri dana, više i nego mu treba, narazgovaraju se i nasvađaju, a kad već Mulić krene svojim putem, Rožljika ga i na polasku pecne:
— Ajd, ajd, požuri samo, da ti ne izmakne sreća. Eno je, uprav zamače dalje iza one okuke.
— A ti pritvori vratnice da ti ne uteče iz avlije — dočekuje Cigo. — Baš joj je kod tebe lijepo i potaman, ne bi, veli, nikud krenula od tebe, da joj dadeš carevinu.
Rastanu se. Onaj koji ostane, žali onoga koji je otišao, a ovaj, opet, žali njega, pa ipak: seljaku se, bar za jedan svijetli trenutak, učini da bi jednom nekud vrijedelo otići kad je već tu put i šuplje ispod neba, a Cigo, opet, zažali što nema svoga krova, kad ćeš ponovo, kadli-tadli, upasti u vjetar i mećavu.
Kad minu i drugi svjetski rat i Mulić nekako iznese čitavu glavu, on se odjednom nađe u nekakvom tuđem i nepoznatom svijetu. Kalaja nabaviti ni za lijek, bakarno posuđe nigdje se više, kanda, i ne pravi, bar on vidio nije, a i ono nešto što ga je još od starine ostalo, bolje i da se ne govori o njemu. Našlo se tek da te podsjeti na to da se nekad živjelo, kućilo i kalajisalo.
Pipajući tamo-amo kud bi, šta bi, bivši kalajdžija se konačno zadrža kod preduzeća „Otpad“ da skuplja staro gvožđe.
Skrpio je neka erava kolica koja su u vožnji uvijek zanosila udesno, ali je zato imao kljuse koje je vuklo ulijevo, i tako je, jedno s drugim, opet sve išlo kako treba. Konjče mu je, krajem rata, poklonila neka partizanska intendantura. Šta da se kaže, nije mu bilo naročite mane: imalo je sve četiri noge i rebra kao motor na vazdušno hlađenje, tek je bilo očevidno da ga je ta njegova vidno izražena mršavost spasila na Zelengori od naših tifusara. Po nečijem nagovoru, konju je dao ime „Uragan“. Nema šta, nepoznati kum imao je mašte.
Krenuo, tako, Mulić s Uraganom kroz naša sela, u otkup. Jezdi kljuse, sve se od puste sile zavaljuje, a gazda se natuštio, valjda se uz put sjeća zlatnih bakarnih vremena. Kad stignu do neke kuće, onda će Mulić, da sačuva kalajdžijsku čast, najprije upitati:
— Da nemate kakvog starog bakarnog suđa?
Otkud bakar, zna to i sam „otpadovac“ da ga nema, pa pita dalje za gvožđe i ostalo. Donose onda seljaci njemačke šljemove, lim od slupanih aviona, mitraljeska postolja, topovske čaure i ostalo „što je bog dao“ i čime nas je četiri ratne godine darivao njemački „Vermaht“. Cigo, kao i svaki trgovac, maniše robu, tvrdi da to nije za nj, dok je ne dobije za dinar-dva, pa gura dalje s Uraganom.
Krstario kalajdžija najprije kroz ona sela bliže varoši, pa čim napuni kola, on se vrati u „Otpad“, preda robu i opet u selo. Poznat je seljacima odranije kao kalajdžija, pa se brzo navikoše i na njegovo novo zanimanje i prozvaše ga kratko i jasno: Otpadnik.
— Ej, djeco, evo ide Otpadnik. Jeste li našli nešto gore oko bunkera?
Otpadnik! Kad je prvi put čuo za to svoje novo ime, Mulić se poklopi kao pod pljuskom. Pa i šta je drugo nego otpadnik kad se odrekao svoga lijepog kalajdžijskog zanata. Ostaviti onako plemenit posao i dati se u potragu za svakojakim otpacima i starudijama, za bezobličnim neupotrebljivim smećem. Šta bi mu na to kazali njegovi stari, čestite, poštene kalajdžije.
— Ih, Otpadnik Mulić.
Jedino se usudio da se požali svom konju, Uraganu, taj mu se, valjda, neće podrugnuti.
— Vidiš li ti, moj dragi, kakva vremena dođoše: čitavog vijeka bio sam kalajdžija, a sad, pod starost, otpadnik. A ti? Da je negdašnje sreće, ti bi se zvao Dorat, Putalj ili tako nekako, a ne Uragan. Uragan — kao da si neka crknuta drtina!
Mulić je naročito zazirao da se sa svojim novim zanimanjem i opremom pojavi pred svojim starim prijateljem, mojim podrugljivim kumom Rožljikom. Kako li će ga tek taj danas dočekati!
Ipak, hoćeš-nećeš, moralo se jednom i kraj Rožljike naići, kad njegova kuća čuči u busiji kraj samoga puta.
I evo ga, jednog dana, kolica s Uraganom i Mulićem dokotrljaše se i pred kuću strašnog brke.
— Oho, koga to vidimo, ko nam to dolazi! — razgalami se kum Rožljika. — Otpadnik Mulić, a? Promijenio si zanimaciju, je li?
— Promijenio, šta ćeš, takva su vremena — skrušeno priznaje kalajdžija, videći već da njegov novi nadimak ide pred njim, otvara mu put i kazuje o njemu više nego čitava priča.
Pred Rožljikinom kućom je nekakav neuobičajen nered. Kaca izvaljena ispod nadstrešnice, neki alat na gomili, troja kola u avliji.
— Šta je, kume, da nećeš našim ciganskim putem, u čergarenje?
— Pa tako nešto, Otpadniče — selim.
Mulić u nevjerici beči oči.
— Seliš?! Zar ti da ostaviš ovu svoju rupu i da nekud kreneš, a? E, nek sam to čuo ...
— Selim, selim! — pomalo gorko bobonji strašni kum. — Idem u Banat, za boljim ljebom. Šta ćeš, dođoše takva vremena.
— E, nek sam to čuo — nastavlja kalajdžija svoju malopređašnju misao — nije mi sad žao što sam ostao bez svoga kruva i zanata. Nek je i tebe nešto krenulo iz te tvoje jazavčije jame, baš si mi se bio na glavu popeo.
— Rđo kalajdžijska, nije ti dosta tvoje potrebe nego još imaš kad i mojoj nezgodi da se rugaš — čudi se Rožljika i zaviruje u kolica. — Deder, šta to voziš?
— Otkupljujem ratni materijal — učeno kaže Cigo samo da bi izbjegao da pomene staro gvožđe.
— Aha, dobro što mi to pomenu! — graknu Rožljika. — Imam ja uprav nešto za tebe, samo da dobro platiš.
Rožljika donese iz ambara veliku granatu od haubice i podnese je svom prijatelju pod nos.
— Jesi li je vidio, a, kolik dobro prase.
Mulić kiselo gleda robu, pa procijedi:
— The, nije bogzna čemu, ali tebi, kao drugu, pet banki.
Rožljika se izbeči kao da je sreo medvjeda.
— Šta kažeš! Ovo bez hiljadarke ne ide iz mojih ruku.
— Ta nije to bakar, bog te vidio! — zinu Mulić. Obična gvožđekanja, a ti — hiljadarka. Ne bi ga trpali u topove da to čemu vrijedi.
— A sjećaš li se onoga prvoga rata, nesrećo kalajdžijska? Zar onda ne pokupiše sav bakar za topove? — podsjeća ga seljak.
— Eh, i to mi je bio neki rat, bez avijacije, bez tenka — maniše ga Cigo kao da kudi onu robu pred sobom. — Zato je Austrija i propala što je počela da harči skupe stvari.
— Pa i Nijemac je propao! — grakće Rožljika. — Nego, deder ti, ovo nam je posljednja trgovina, učini rodu glas, pošteno plati.
Kalajdžija primi granatu u ruke, odvagnu koliko je teška i preko srca reče:
— Sedam banki, više ne vrijedi.
Rožljika brže-bolje grabi granatu iz njegovih ruku, kao da bi kupac mogao pobjeći s njom, i urla:
— Rđo nad rđama, ovdje ima najmanje dvadeset kila čiste vage, a ti — sedam banki!
— Petnaest kila, nema više — trezveno, apotekarski kaže Mulić i opet uzima granatu da je još jednom izmjeri. — Pa da, petnaest, uvrh glave osam banki. — Eh, što ti je Ciganin! — kivno se zakida Rožljika. — Ta ovaka je granata, bolan, raznijela čitavu moju pojatu, nije ni slamke ostalo. Ej, pojata je to, nije tvoja ciganska čerga!
— Bože moj, što ti je seljak — oteže kalajdžija mirno, sanjalački, kao da čita iz knjige. — Za jednu svoju šugavu granatu on bi rad bio, vjere mi, da mu ja čitavu pojatu načinim.
Okreće se zatim Rožljiki, gleda ga pravo u oči i kaže mu prijekorno i poučno kao nekom dragom a nedoraslom:
— Eto te, bolan, u svijet si krenuo, ali sve ti je ban-badava, opet si ostao seljačina.
— Seljačina! Ama, zar ti misliš da sam ja baš spao na to da se prehranjujem prodajući topovsku đulad štokakvim tamo skitnicama i beskućnicima! — zaurla Rožljika tako ranjeno kao da se zauvijek oprašta s kućom i zemljom hraniteljkom. Na, evo ti je džab-džabe, nosi je, najedi se!
Silovitom kretnjom Rožljika prosto ugura granatu u Mulićeve ruke kao da puni samu haubicu, a zatim pljesnu dlan o dlan kao da ih čisti od prljavštine. — Eto ti, gotovo!
Prisilno naoružan teškom granatom, kalajdžija odjednom oseti da ovo između njega i Rožljike više nije šala, prvi put nije šala, i da se nešto konačno slomilo ili među njima dvojicom ili možda u čitavom ovome šašavom svijetu, po kome, evo, poćoše otpadnici, Uragani i seljaci selice. Riješen zato da u ovome prelomnom trenutku i on bar nešto žrtvuje za svoj zlatni kalajdžijski zanat koji bespovratno nestaje, on prezrivo pljucnu na granatu i diže je povrh svoje glave.
— A zar ti misliš, kume Rožljika, da je kalajdžija Mulić dogurao dotle da živi od ovakve gvozdene poganštine, je li?! E, da vidiš da nije! Evo ti je, gladnice seljačka, najedi se!
Ciganin svom snagom tresnu granatom o kamenu ploču pred seljakovim pragom ...
Grmljavina od eksplozije dugo je odlijegala brdovitim krajem ispod Grmeča, odbijala se i vraćala kao da traži izlaza, a poplašeni Uragan, ostavši nekim čudom živ, pokaskao je nekih desetak metara niz drum, prevrnuo kola i ostao strpljivo da čeka kad će neko po njega doći. Što da se više sikira. Bio je on i u većem krkljancu, pa se ostalo živo.

Suđenje

Napolju miriše i grije zrela jesen, iza prvih šumaraka kokaju puške, bobonji nemirna četrdeset prva, a mi u prostranoj seljačkoj sobi našeg štaba saslušavamo Panteliju Vokića, omalenog brkicu iz obližnjeg sela. Natežemo se s njim evo već od ranog jutra, ali vajde postići ne možeš. Neće, pas, ništa da prizna, pa bog.
— Hajde, Pane, jabuko moja, priznaj već jednom, nemoj patiti i nas i sebe — lijepo ga moli sekretar štaba bataljona, Rade Čuvida, bivši opštinski činovnik, ali oznojeni Pantelija samo iskosa zriki u sirov ljeskovac u Radinim rukama i domaćinski poslovno niječe:
— Vala, Radoje, da imam šta priznati, zar bi ja to krio od tebe, starog dosta još iz onoga nekadašnjeg sretnog zemana.
— A ovaj ti zeman, danas, ne valja, je li? — pripituje politički komesar Mihailo, osjećajući potrebu da interveniše na ovu seljakovu primjedbu o prošlim vremenima.
— Kako da ne valja, Mjailo, brate! — čisto se trže seljak i opet se ogleda na onaj ljeskovac. — Dobar je on meni, predobar, nemam ja ni njemu nikakve zamjerke.
— Vidiš ti njega, zavrzana, medena mu svaka riječ, rekao bi čovjek, sveca pred sobom ima — ljuti se Rade. — Ko bi samo i pomislio da je taj u stanju da tako šturmira na jednu, da rečemo, staru ženu, babetinu.
— Nemoj ni ti, Rade, biti baš tako gizdav, još je to držeća ženska — prijekorno grkuće stražar Veso Kukolj, još momak, i zaljubljeno gleda svoju lovačku pušku. — Prangija ti je to, ona prava, crkvena.
— Zar i ti, Veseline, dijete moje, a sin bi mogao da mi budeš?! — mučenički se obzire osumnjičeni Pantelija i kao najviše mu došlo krivo baš na toga mladića: ta nije od njega lijepo ni da sluša o takvim rabotama, a kamoli da o njima javno sudi.
A da je rabota zaista onako nešto, neprilična koliko ti drago, jeste, brate, nema tu šta kriti. Optužilo našeg kićenog Panteliju da je u po božje noći napastvovao babu Trivunu i njezinu snahu Anđu. Pozvale ga žene, sve s obrazom i s poštenjem, da im pomogne peći rakiju, a on tako...komšiluk svoj. Čulo se to nadaleko, raspričalo.
Da je sad posrijedi neka špijunaža ili kakvo izbjegavanje vojske, hajde de, u tome bi se štab nekako i snašao, ali ovako, ovi poslovi ...
Već je treći mjesec kako je ustanak planuo, ustala butum sva sela pod planinom, stvorile se komande, štabovi, pomalo i seoski odbori, vojna i civilna vlast, kako bi se lijepo kazalo, ali narod kao narod, upro kao june u nova vrata, pa zarezuje i traži samo vojne vlasti. Nekog istuku — daj štab, desi se krađa — traži vojnu patrolu, učinjena nekom nepravda — nek vojska presudi. Pita se samo puška i opasač, a civila niko ne zarezuje kao da ga majka ni rodila nije.
U našem štabu, opet, baš i nema koga vještog sudskim poslovima. Komandant Milančić, ljut kao poskok, neće ni da čuje za te stvari. Mihailo, politički komesar, odviše je duševan i mek, a još je povazdan zauzet svojim malobrojnim partijcima i skojevcima: vječito s njima nešto šuška iza živica i po vrtačama.
— Čuješ ti, šapat je pojeo svečeva pijevca! — opominje ga Milančić i ne gledajući ga. — Manje ti s tom politikom, sad se ratuje.
Elem, glavni posao oko svake rasprave i suđenja padao je, uglavnom, po sekretaru Radi, a on — tu je ljetnja oficirska bluza, neka grdna revolverčina, na prozorskoj dasci skinute epolete (nek se i to vidi!) — dušu dao za činovnika vojnog suda. Ni dao bog onaj opštinski Rade. Još mu je tu pri ruci i stameni Veso Kukolj s lovačkom puškom, neka kombinacija vojno-civilnog stražara, a to svakog okrivljenika posebno zbunjuje: uhvaćen je, znači, i s vojne i s one druge, seljačko-prestupničke strane.
Za Pantelijin slučaj vlada posebno zanimanje: nije šala, babac je priznao da je bilo što je bilo, a i snaha je, kaže, napastvovana, ali se, ipak, nekako otela i pobjegla u mrak, u kukuruze. Ko bi se onda čudio što se na suđenju načečio čitav štab našeg bataljona. Čak se u sobi našao i komandant Milančić, stigao s položaja, iz akcije. Izuo samo cipele, legao na krevetac, okrenuo se zidu i, skupljen kao dječak na svom ležaju, čini se da samo spava i da ništa ne prati i ne čuje. od onoga što se radi u sobi. — I ti, Pane, baš ništa ne priznaješ od svega ovoga što te tereti ova naša, ovdje prisutna ženska i drugarica, Trivuna Dekić? — učeno pita Rade.
— Radoje, kućo moja, pa zar se mi ne znamo tolike godine — lisiči osumnjičeni brkica, i kad god se obraća nekom od ispitivača, on ga oslovljava rodbinski, po imenu i, kao iz milošte, malo mu izmijeni i podmladi ime: nije Rade već Radoje, nije Veso neg Veselin.
— Evo, žena kaže, kune se. Kazuj, brate, istinu pa da se ide kući, svak za svojim poslom. Zašto da te džabe tučemo.
— Ma, ljudi dobri, šta će meni tamo nekakva baba, deder kažite. Evo komandanta Milančeta, druga našeg, pa nek on potvrdi.
Milančić se na to samo lecne na svom ležaju kao da ga je ujela buva, ali nit se okreće nit šta odgovara.
— Pa bar da si pristigao onu pomlađu, Anđu, kako li se zove, to bi ti se nekako i oprostilo — dobrodušno se utače u razgovor komesar Mihailo, a na to seljak samo zaigra brkom i razvuče usne.
— To ti je to, brate Mjailo, stigao sam ja nju. Žena udovica, popila ona, popio ja, pa šta ćeš, svakakve se tu rabote dese — sleže Pantelija ramenima. — Ko će znati šta se u onome pijanstvu i mraku sve ispodogaćalo.
Odjednom s onoga kreveca, iznebuha, poput opruge, odskoči komandant Milančić i za tren se nađe pred seljakom, onako gologlav i u čarapama.
— O, majku ti tvoju, a ja sve mislio da nijesi ništa uradio, pa mi te bilo žao što te toliko tuku! Što ne reče odmah kako je bilo, pa da se riješiš degeneka, magarče jedan?
— Bojo sam se da ću biti strijeljat — zatrepta brkica.
— A ti misliš da vojska nema pametnijeg posla nego da troši metke na vaše kucaljke oko rakijskog kotla, a? Deder, ovog časa, kapu u šake, pa mi se gubi s očiju, dok ja nijesam uzeo ovaj Radin ljeskovac!
Brkica brže-bolje popade iz ćoška svoj šešir i dunu na vrata, a Milančić se okrenu lijevo-desno po svojim štablijama i poče da ruži sve sreda kao da su pred njim nedorasla djeca:
— E, baš ste našli sebi krasan posao: mećete katance na tuđe ...hm! Ako tako zaređate, ostaćemo i bez vojske i bez pozadine, ne trebaju nam neprijateljske ofanzive.

Dobri momak Vasilije

Stojeći na korak daljine od sinovca, seljak je toliko galamio prepirući se s njim kao da se nadvikuje s nekim ko se nalazi čak u dnu zelene doline podno njihove kuće.
— Sakrivaj kravu, jesam li ti još sinoć kazao. Kad vide da nema ovaca, eto njih i na kravu.
— Ma ko će ti na kravu? — s dosadom se otresa golema, prekrupna momčina, jedan od onih koje su, čini se, pravili u kupusnoj kaci pa ih ostavili da se sami kako znaju snalaze u ovome tijesnom svijetu.
— Ko će, još ti pitaš? Četnici, Talijani, ustaše, partizani, a mogu, vala, još i ovi najnoviji, ni farbe im ne znam.
— Proleteri?
— Sve ti znaš što ne treba ...Oni, dabome. Bog zna kako li tek ti plijeve, jadna ti majka.
— Ovi ne plijeve — namerno žvaće momčina. — Ti su isto što i partizani, samo su malo probrani, prosijani na sitno sito.
— Kad stiže da i tu mudrost pokupiš, a?
— Ne galami, uši mi probi.
Momak se obzire lijevo-desno kao da traži kud bi iz ove tjeskobe (tijesno u kući, tijesno kraj strica, tijesno u njihovoj dolini, stijesnile ih razne vojske!), kad spazi tri naoružana čovjeka kako se spuštaju iz obližnjeg jezička šume pravo njihovoj kući.
— Evo ih, striče, dolaze.
Seljak se samo lupi po vratu.
— Rekoh li ja, Vasilije, goni kravu. Dolaze, pa da. Ne boj se, to nas dobro neće mimoići.
Intendant Krajiškog proleterskog bataljona već uz put je osmotrio sve živo što se micalo u blizini usamljene kuće i kiselo zaključio:
— Slaba vajda: ovce posakrivali, a krava ...zaropet kravu klati! O ljudi, ljudi, šta će se i kako će se?
Da se bar koliko-toliko zaštiti od seljakova pečalna pogleda, intendant se najprije obraća momčini:
— Kako je, drug?
— Njega pitaj, on je gazda — odbrunda šironja i mače glavom put strica.
Intendant se ćutke zgleda s dvojicom svojih pratilaca, pa priđe seljaku, rukova se s njim i onda poče, negdje od sredine, kao da je prvi dio razgovora već obavljen:
— Pa šta ćemo sad, rode rođeni? Ovaca, veliš, nemaš?
— Nemam, vidio si i sam.
— Vojske pokupile, a? — saučesnički uzdahnu intendant kao da on i nije vojska nego neko svoj, boleći.
— Vojske — pustinjački jeknu seljak.
— Ostala samo žujova? — priupita intendant zagledajući kravu na ledini, a sve mu žao što to nije bar neka zekulja, marvinče zaštitne boje, mogao bi se načiniti da je nije vidio.
— Žujova, jadan ti sam zajedno s njom — otkuka seljak.
Intendant se vrlo zamišljeno zagleda u bujnu travuljinu iza ograde i odnekle otud izvuče rješenje.
— Šta ćemo, moraš je dati. Trista ljudi gore gladuje. Momak povazdan mitraljez nosi, a gladan.
Seljak se okameni u mjestu. Ostadoše mu žive samo sitne uzigrane očice koje su treperile negdje u slobodnom manevarskom prostoru između krave, sinovca i patrole.
— Pa ...pa ...pa da vam dam evo svog Vasilija umjesto krave. Jak je, mlad, mogo bi top vući, a kamoli neće mitraljez. Biće vam od velike koristi, da znaš. Čuvši da je o njemu riječ, Vasilije se obazre sporim goveđim pokretom, i to samo upola, kao da će reći: jesam li ja to nešto načuknuo, a?
— Hajde, Vasilije, hajde, diko moja, učini rodu glas, pođi s drugovima. Lijepo će ti tamo biti, obučen, obuven, ssss ...
Htio je seljak da kaže i ono „sit“, ali se zaustavio na samoj ivici provalije i udario u stranu.
— I naoružan ćeš biti, jabuko moja, nosićeš mitraljez ko Kraljević Marko.
Vasilije omjeri pažljivo trojicu proletera (nema šta, prilično obučeni, utegnuti, tu je i oružje, momčine i po!), zatim pogleda u svoje bose noge i zirnu put otvorenih kućnih vrata. Strikan ga preduhitri:
— Ajd, ajd, ta nećeš valjda tražiti one stare opančine. Daće tebi drugovi cokule, pa ćeš biti ko kakav mladoženja.
Seljak je toliko lisičio, sladio i prenemagao se da zbunjenom intendantu tek navrh brdske kose konačno postade jasno da umjesto krave vodi sa sobom golemu dobroćudnu momčinu.
— I-ih, ubila ga sveta Petka!
Razočarano se obazre na ostavljenu dolinu. Dolje u dubini, malena kao igračka, ćutala je ostavljena kuća. Nigdje ni žujove ni seljaka.
— Već je taj nekud zdimio s kravom, ne bi ga sad ni božija majka našla — javnu se Vasilije i saučesnički se osmijehnu kao da se tu o njemu baš ništa ne radi.
— Šta li ću sad kazati komesaru? — huknu intendant. — Ko će mi vjerovati da sam ovoga tu zamijenio za marvinče? Ovo si ti našao negdje u šumi, reći će, to nije ni raslo među svijetom.
Politički komesar zaista se toliko zabezeknuo kad je čuo o kakvoj je trampi riječ da je dugo, netremice, buljio u svog intendanta i najzad mu zloslutno došapnuo:
— Deder, duni mi u lice.
Puf, nikakve vajde, osumnjičeni je strahovito bazdio na crijemušu, neku vrstu divljeg luka. Nije, dakle, pijan.
Intendant, najzad, i sam izbaci posljednji adut:
— Žao mi bilo, druže politički. Nisi ti seljak, ne znaš ti šta je krava.
Komesar pogleda intendanta, a onda Vasilija,i uvjerljivo, naglašavajući, reče:
— Znao ja, ne znao, ali ovo tu — to nije krava!
S lakim tračkom nade, intendant osmotri svoju prinovu neće li se, kojom srećom, ipak preobratiti u goveče, ali Vasilije je tvrdoglavo ostajao ono što jest: obična bosonoga momčekanja, šira neg dulja, sjedi i dobrodušno se beči na ovaj božji svijet uokolo u koji je greškom upao, jer je tu sve ispod njegove mjere.

• 
  

Dobrano natovaren oružjem i municijom, bosonogi Vasilije ćutke gazi u dugoj partizanskoj koloni i na odmaralištima mirno sluša zajedljive primjedbe izgladnjelih ljudi:
— Čitavu kravu za ovoga tu! E, jesmo dobro pazarili, nema šta.
— Ostavi grešnika, vidiš da je i on pošteno nadrljao u toj trampi.
Intendant, ovako u prolazu, nadgleda svoj „dobitak“ i pomalo se inati s proleterima.
— Ostavite vi dječaka na miru, to je moj Vasilije.
Tek drugog dana naveče, dok su u dvorištu neke škole žvakali nedokuvan kukuruz, Vasilije se nešto prisjeti i poče da gunđa:
— Pa da, sad ona bira: valja joj travu, valja sijeno, valja repino lišće, a i napoja će se naći, dao bog nek ona samo izvoljeva ko kakva popadija, a ti, Vaso, tebi je dobar i nevaren kukuruz, ti si pošao da preokreneš svijet, pa da svaka šuša zalegne za prepune jasle. E, baš za tobom plače toljaga, i to ona velikačka, konjska, goveče jedno.

Storuki seljačak

Okreni kako god hoćeš, ali sam od sebe, narodski rečeno — od svoje sudbine, vala ga, majci, nećeš pobjeći. Ili će ona stići tebe ili ti nju, jedno ti ne gine.
Tako ti se desi i meni uoči same Nove godine, ljeta ratnog hiljadu devetsto četrdeset četvrte, prilikom partizanskog napada na Banja Luku. Krenuo sam, koliko se sjećam, s jednim partizanskim bataljonom, pravom borbenom jedinicom, kad, evo ti đavola, čim je zapucalo, ja se, onako u noći, nađoh — među intendantima.
— Kud će kuga neg u svoj rod!
S jedne strane, o desnuju, stoji mi intendant Aćim, inače moj tetak, a s lijeve intendant Vačkonja, koga u čelo i u torbak zna svaka krajiška baba. Oko nas neka rijetka šikara pod snijegom, a nešto kao vidim da smo i poprilično daleko od mjesta gdje se puca. Desilo nam se tako nekako, zar.
— Videre tenkove, cicvaru im božićnju! — skrenu nam pažnju tetak Aćim na udaljeno zunzaranje, a na to Vačkonja samo podskoči i prestrašeno zabrza:
— Đe, đe, đe su?
— Zar ih ne čuješ od Prijedora? — pita Aćim, a Vačkonja samo puhnu i s olakšanjem izduši:
— Uf, bog te ubio, što se ne izražavaš preciznije: drugo je „videre“, a drugo „čuju se“. Ja sam već pomislio da su tu negdje, u šikari.
Tetak Aćim prijekorno smače ramenima.
— Šta ima da se izražavam. Evo ti tu pjesnika, to je njegov posao.
Vačkonja me mjeri kiselo, intendantski, kao neki espap sumnjiva kvaliteta, i zlovoljno mudruje:
— Vala, da bog prosti, i ovi pjesnici uvijek ispadnu nekako baksuzni. To ti je isto kao s bijelom kobilom: čim je imaš u komori, odnekle će na te zapucati, nema da brineš.
— I ti ga baš prećera.
Šta li mu sad ja imam zajedničko s bijelom kobilom, da mi je samo znati. Da je kazao bijel parip, hajde de.
Kao i sve komordžije ovoga svijeta, i ovi naši intendanti imaju razvijenu maštu i ono tajanstveno, blagorodno šesto čulo koje im pomaže da namirišu „predstojeću“ opasnost. Avion se tek diže sa Zalužana, dolje negdje ispod Banje Luke, a oprezni intendant već merka neku pogodnu jarugu i gunđa:
— Eto njega, prokletnika, ja ti kažem. Daj ti da se mi dekujemo dok ima cajta.
Naravno, tamo gdje su intendanti, tu je uvijek blizu i pomisao na magacine, slagališta i raznoraznu robu, a kad je već o tome riječ, e, onda ...onda ti se, rode moj, tu negdje u okolini obavezno vrzma onaj naš tužni bezimeni seljačak, vječito goljušan i rijetko sit. Životari on tako od malih nogu nadomak varoši i državnih magacina, gleda poizdalje tuđe dobro i svaku zgodu i ljepotu, pa mal-mal, svakih dvadesetak godina, eto ti ga, dođe „prevrat“: država se prekonoć srondači i propadne, a naš ti veselnik sa svojom kićenom bratijom provali u magacine, opljačka i opiri sve do posljednje krpice i obuče se ko jedan po jedan. Nekad ga zapadne i državni konj, pa oficirsko sedlo, nova cirada, ašov, bolnički krevet, očuvana kibla, a nije zgoreg smotati i neki karabin s fišeklijama, zlu ne trebalo.
— Šta ćeš, zauvar je čovjeku siromahu da mu i muha u nos uleti.
I nastavi tako da živi naš dobri Đukan kao da se ništa dogodilo nije, sirotuje i posti, meće zakrpu na zakrpu, a onda se jednog dana ogleda od glave do pete i brižno uzdahne:
— Aman, braćo moja, kad će već jednom taj prevrat, evo se sasvim ogolje i obosi!
Znam ja da i noćas naš pobratim nešto slično misli slušajući ovu pucnjavu oko Banje Luke, pa već ako nije od naše pozadinske komande zadužen da evakuiše ratni materijal ili prevozi ranjenike, on je posigurno tu negdje u šikari, blizu „fronta“. Ponio je uza se neku torbicu, džakče, a možda i vreću, nek se nađe pri ruci. Treba, brate, pomoći pri evakuaciji, samo neka dušmanima ne ostane.
Kanda isto misle i ovi moji prijatelji, jer čim je u šipražju nešto šušnulo, Vačkonja načulji uši.
— Sigurno seljak, Očenaš mu njegov!
Ne kaže on ni „neki seljak“, ni „kakav seljak“, ni „seljak iz okoline“, nego samo „seljak“. Seljak! To njemu večeras predstavlja strogo određen i dobro znan lik, neizmjenljiv i skoro vječit, lik seljaka s torbom, spremnog i na oprezu, „s nogom u stremenu“. To je, u stvari, najprimitivniji oblik intendanga, njegov praotac, intendant-individualac, koji kreće da snabdije svoju rođenu kuću. On je, u neku ruku, vrlo ozbiljna konkurencija pravom službenom intendantu, zato ga je Vačkonja tako brzo i otkrio svojim profesionalnim radarom.
— Ajd, ajd, izlazi, što tamo šuškaš kao jež.
Dovikne mu to Vačkonja više prijekorno, a manje ljutito, razumije on njega, a seljačak se zaista izvlači iza osniježena kukrikova žbuna i, prije nego će išta progovoriti, kašljucne suzdržljivo i plašljivo, a time, u stvari, razoružava sagovornika, kao da veli:
— Vidiš, brate, star sam i bolestan, a bogami, i prepao sam se vas, odgovornih drugova i naših glavnih ljudi. Šta ćeš, ja sam ti više kao jedan čovjek siromah.
— Aha, jesi li se pripremio, burazeru? — gače mu u susret Vačkonja, pun razumijevanja, dajući mu u isto vrijeme do znanja da on već dobro zna kud se „burazer“ uputio.
Iako vidi da je već „pročitan“, seljačak okreće na devetu stranu:
— Evo, brate, ja taman pošo u selo, kad ono zapuca. Oho, velim ja, evo drugova.
— Hm, drugova? — sumnjičavo će tetak Aćim. A kud si to ponio tu torbu, a?
Seljačak se obazre iza sebe kao da torba ide otpozadi, a nije na njegovim leđima, pa se kao maličak i začudi:
— Vidi ti, evo je, bogami. Valjda mi je žena utrapila kad sam polazio.
— David Štrbac! — odreza mu kratko karakteristiku tetak Aćim, pa istom lukavo namignu pokazujući glavom put nevidljiva grada.
— A ti, rođo, malo u pljačku, a?
Seljak opet vrdnu postrance.
— Druže moj mili, jesu nas opljačkali ovi dolje dušmani, pravo ti kažeš. Nećemo im vratiti da sto ruku imamo.
Vačkonja se sumnjičavo zagleda u bezimena noćnika.
Majke mi božije, imaš ti sto i trideset ruku.
Na tu primjedbu seljačak se toliko zbuni da čak ne umjede ni da vrdne, već direktno, oči u oči, nađe se nasuprot intendantu.
— Bolan, druže, da imam toliko ruku zar bi ja ovako izgledo?
Tek na tu njegovu primjedbu, ja ga pobolje osmotrih: da je David — jeste David, da liči na ozebla pjevca — liči, brate, da je siroma' — bogami, siroma', ima li u kući mrsa — ne bi se reklo, je li ga tukla svaka nevolja — biće da jeste.
— Jest, jest, imaš ti sto ruku, nije tebi Vjerovati — uzinatio se sumnjičavo Vačkonja, a meni odjednom dođe nešto žao toga inokosnog siraka, isturenog sama samcita pred bezdušni front ovakve tri pozadinske, komordžijske nabiguzice.
— Daj, bolan, ostavite čovjeka na miru, šta vas briga kud je on pošao.
— Brani ga, brani — grakće Bačkonja. — Isti si kao i on.
— Kako ga neću braniti kad noćas, negdje tu oko Banje Luke, isto ovako čeči i moj djed Rade s torbom o ramenu — pobunih se ja. Što da propusti ovakvu zgodu i da se zeričak ne okoristi.
Na te moje riječi, seljačak sav prosinu i pogleda me milo, kao svog prirodnog saveznika. Tetak Aćim, naprotiv, zinu u mene zabezeknuto i bez riječi: zna on dobro, kao i ja, da se djed Rade još prije dvadeset godina upokojio, blago, u Gospodu, i da sad počiva na mirnom groblju Mihailića brda, pa mu, grešniku, i ne pada na um da se sa praznom torbom lomata oko Banje Luke.
— Jeste, davno je umro čestiti stari Rade, ali je zato ostao njegov unuk da ga bruka po bijelom i šarenom svijetu.
Sve mi se čini da tako umuje tetak Aćim povraćajući se od prvog iznenađenja, a kanda ipak nije sasvim uvjeren da se i djed Rade neće odjednom prikazati u ovoj šašavoj ratnoj noći. Kakav mu je samo unuk, namišljalica i fantazija, ne bi bilo čudo da se i dobri deka povukodlači.
Kad smo, napokon, krenuli naprijed, seljačak se prisoši uza me i, kad se u razgovoru malo raskravi, on poče da se povjerava:
— Jesi li ga čuo: imaš, veli, sto ruku. Da ih nijesam ni imao, morale bi mi dosad izrasti. Ovolika vojska i ordija, moj mili brate, ne hrani se i ne drži bez stotinu ruku. Ja vas moram i nahraniti i napojiti, i prostrijeti vam i pokriti vas, i posijati vam i požnjeti, i ranjenika ponjegovati n ginjenika pokopati. Šta ćeš, na koga ćete se vi nasloniti ako nećete na mene, pa bilo mi pravo, bilo krivo.
— Pa nije ti, valjda, krivo?
— Kako kad, brate. Evo ga, vidiš, ovaj tvoj pobratim još čestito nije ni osedlao ni uzjahao, a već se natresa: kuda, seljo, a! Šta li će tek sjutra bit kad taj čvrsto uzme dizgine u ruke?
Seljačak šmrcnu i nastavi pomalo sanjalački:
— Nema te bune i ustanka što se nije na nas oslonio. Još je moj djed, pričaju mi, kao dječak od jedanaest godina, uz onu veliku bunu, nosio ustanicima vodu na Crnim Potocima.
— A tebe sad napadaju da si u pljačku krenuo, eto ti vraga.

— Krenuo, brate ...Ogoljelo se, obosilo. Što nije pojela sirotinja, to dušman oteo i poharo. Ovo ja za svoju dušu, onom sto prvom rukom. Kad propada dušmanska sila i država, što da se i ja ne ovajdim.
— Nemoj ti da te uhvate naši borci, jer si obrao bostan. Znaš, valjda, da je pljačka zabranjena.
— Znam, brate, znam, objašnjavali su to na konferenciji. Zato se i bojim da ne nagazim na Prvu ili Drugu četu Udarnog bataljona — zaprede seljačak. — Zašto baš od njih zazireš?
— Ma u jednoj mi je sin, a u drugoj sinovac, brate moj mili, pa da ne osramotim dječake.
— Eno ga sad.
— A bojim se i Trinaeste brigade, tamo mi je kum komandant. Nevolja jedna, pa eto ti.
Seljačak se opet pečalno zagleda u široka Vačkonjina leđa pred sobom i potiho mi se požali:
— Bojim se, brate, ovih raznih ...Nije još ni ujaho u gospodstvo, a već udara po nama, ovim, da kažemo, prostim ljudima. Čitav rat mu seljak nadura i na svojim leđima iznese, a kad sve bude gotovo, opet po nama tarapana i klepet. Suđeno tako, šta li je.

Braća

Čitav jedan vod partizana, Krajišnika, izmiješao se u varoškoj džamiji s ustašama, krvavom bratijom od Kupresa, pa se zadahtano nose i gušaju po natrpanoj prostoriji. Sipa sa zidova malter i ujeda dim za oči, pa se još gore vidi u ovome vražjem sumraku, a velika je tjeskoba, pa ne možeš čestito ni razmahnuti ni udariti. Slabo koristi i oružje, više se rve, bubeta i grize. Vodnik Mikan već je izgubio oba opanka oputnjaka pa, još više razljućen, hukće noseći se s napadačima i psuje Bogorodicu i ustašama i svojoj kilavoj obući.
Iza niske kamene ograde pred džamijom, Mikanov brat Jovaš prepucava se s grupom ustaša koji ga gađaju kroz prozor jedne prizemnice opkoljene rijetkim šljivikom. Dotužili su mu već od ranog jutra, oka ne daju otvoriti, ali ni on im dužan ne ostaje. Već je koknuo jednog pored samog bunara u dvorištu, a kanda je neko i u kući dobio po repu, jer nešto ređe pucaju.
— Eh, samo da nije puste žeđi! — šišti on izgubljenim glasom. I da mu je znati šta je s onom budalom, starijim bratom, Mikanom, koji se tuče tamo negdje pozadi, iza džamije.
— Pazider kako tutnji u džamiji. Zakleo bih se u sto vjera da je i onaj moj srećko tamo. Ne idu takve stvari bez njega.
Graja iza Jovaševih leđa odjednom se naglo pojača. Učesta i pucnjava. Bitka se iz džamije, izgleda, prenijela i napolje. Čuje se jasnije i zveket gvožđa i psovke.
— Eh, gdje me ona banda iz kuće prikova uz ovaj zid, pa ni mrdnuti ne mogu! — otpuhnu Jovaš. — A baš bih se volio malčice umiješati u onaj gužvanjac, da onoj svojoj budalini Mikanu pokažem kako se tuče.
Osokoljeni grajom kod džamije, sad živnuše i oni iz šljivika i sabiše Jovaša sasvim iza zida. Morao se svaki čas premještati i varakati da ga ne skine uporni strijelac s prozora.
— Pazi poganca kako se uzinatio. Izgleda da i kod njih ima zasukane čeljadi kao i kod nas. Krkljanac kod džamije odjednom procijepi nečiji snažan uzvik: — Ne dajte, braćo, odnesoše me!
Jovaš čisto podskoči u mjestu, poznade glas brata Mikana, ali isto tako brzo sjede ponovo u zaklon i zlurado vreknu:
— Aha, neka, neka, dosta je i tvoga bilo!
Pucnjava iz džamije ojača i vagnu na Jovaševu stranu. Mikan se ponovo proguli, sad već sasvim iz blizine:
— Jovašu, brate, ne daj me, živa me odnesoše!
Skoro obradovan, Jovaš se okrenu. Preko zakrčena uzana trga jedan krupan crn ustaša stezao je Mikana preko sredine i nosio ga pred sobom kao vreću krompira. Uzalud se ovaj otimao i nogatao.
— Jovašu, brate!
— Aha, Jovašu, je li! — dreknu momak zlurado.
— Jesam li te ja zvao u partizane, a? Nijesam, bome, nego si ti i mene navukao u ovaj pekmez, pa čučim uza zid od ranog jutra, nijesam se ni ladne vode napio.
— Udri, Jovašu, božiju ti kuvaricu! — ču se od džamije neki drugi glas, ali momak samo ljutito otpuhnu:
— Šta udri! Imam ja i svoje zaduženje, zar je meni do benastog Mikana. Oni tamo s pendžera oči mi moje izvadiše. Neću, nek se sam vadi kako zna.
Jovaš se okrenu i, kao da se više ništa oko njega ne dešava, produži da se prepucava sa „svojim“ ustašama.
— Jovašu, grebem ti dio matere! — zadavljeno opsova Mikan gubeći nadu u bilo kakvu pomoć od brata.
— I ja tebi dvaput! — u pola okreta vrati Jovaš i srce mu veselo zaigra kad krajičkom oka spazi kako se oniski Kozarčani, omladinci, prebacuju preko niske ograde za Mikanom i njegovim otmičarom.
Poslije desetak minuta, izgreban, gologlav i samo u čarapama, Mikan dopuza uzduž zida do bratova zaklona. Jovaš je ležao nauznak, kao da se odmara. — Eto ti, mamlaze seljački, ja se izvukoh i bez tvoje pomoći.
Jovaš s naporom prevali glavu na njegovu stranu i prostenja:
— Neće grom u koprive ...A ja, vidiš, i bez tvoje pomoći pogiboh.
Jovaš tiho štucnu, naglo se preznoji i spusti pogled na bratove bose noge.
— Eto ti, uzmi moje cipele, meni ionako neće više trebati. Uvijek si imao sreće više neg ja.
— Dabome da ću uzeti, valjda ću ih njima ostavljati — prozuklo istisnu Mikan i pažljivo stade da izuva brata dok su mu u uglovima očiju svjetlucale dvije strašne ledene suze.

Bombaši pred muzejom

Nad gradom koji se trese u tutnju bitke, kroz perjanice dima već se probija rumenilo predvečerja. Čađavo sunce, premoreno i ravnodušno, čuči na mrkom rubu planine.
— Zalazi već jednom, cicvaru ti ljubim! — mole ga i kunu ljuti Krajišnici, potamnjeli od nespavanja, prašine i svakog drugog đavola koji im, evo, već drugi dan, neprekidno jaše za vratom. Kad zađe sunce, sve im se čini, i grad će konačno klonuti i prestati s otporom.
Međutim, tamo kod uobručenog neprijatelja kao da se dešava nešto sasvim suprotno. Paljba sve više jača i zgušnjava se oko posljednjih uporišta opkoljenog centra. Jasno se vidi, biju to oni više nego naši. Svaka od velikih utvrđenih zgrada pretvorila se u zadahtan ustaški bunker. U napola porušenu kuću, u kojoj se smjestio štab jedne od krajiških brigada, kroz otvor u provaljenu zidu provlači se dugački komandir Mikan, a sve uz put psuje i zamuckuje:
— Bo...božiju ti kuvaricu, alaj su ovi nagarili. Odakle im samo ovolika artiljerija?
— Odakle je da je, valja to što prije likvidirati — mirno mu kaže komandant brigade. — Zato smo te i zvali.
— Da iskupljam bombaše, a? — već se dosjeća Mikan.
— Bombaše, rode moj. Oni će to najbrže i najbolje svršiti.
Komandant zove pridošlicu za sto i objašnjava mu na jednoj gruboj skici:
— Vidiš, jedna jača bombaška grupa mora ti se probiti u medresu da likvidira teške mitraljeze. Otuda tuku najmanje njih trojica, možda i više. Dakle, prvo: medresa.
— A šta ti je to medresa? — zinu Mikan.
— Pa medresa, brate. Ona kuća u kojoj se uče hodže.
— Eto ti ga vraže — izbeči se Mikan. — A gdje mu je to? Kako ono reče ...mandera ...
— Medresa, medresa, upamti. To ti je tu, odmah na početku aleje ...drvoreda, ona kuća s crvenim i žutim prugama.
— Aha, ona putasta, znam. Što mi odmah ne reče. Putasta kuća, pa eto.
— Dobro, putasta, nek ti bude. A drugu grupu šalji ravno na muzej, iza njega je baterija topova.
— Kako to reče ...mu ...muz ...
— Muzej, brate. Znaš, valjda, šta je muzej?
— Znam, đavolsku mater. Naučio sam kod koza u mojoj Vrepčevini.
— Čovječe, muzej ti je zgrada u kojoj se čuvaju razne starine, razumiješ.
— A to li je. Staretinarnica, tako kaži. Zalazio sam ja u staretinarnice po Zemunu, tražio za se odijelo. Nađe se tamo polovna stvar bolja neg nova. Često se prodaje i kradeno.
Komandant ga sluša strpljivo, sluša, pa će ti istom huknuti:
— Mikane, da nijesi komandir i član partije, ja bih ti sad rekao da si ti jedno obično božje goveče. Za te je muzej staretinarnica s kradenim stvarima! O, ljudi, ljudi.
S mnogo suzdržavanja komandant pritiskuje uzvrpoljenog Mikana da se smiri na stolici i natenane mu tumači šta je to muzej. Kad bi sve gotovo, Mikan prezrivo iskrivi lice:
— Fina staretinarnica, to ti je.
Komandant samo hukne i nastavlja:
— Tamo iza muzeja, u lapidarijumu, nalazi se u dvorištu njihova baterija, a pod arkadama su složene granate. Tamo se mora prodrijeti. — Šta ti je sad opet laprdarijum, rugaš li se — čudi se Mikan.
— Eh, šta je! — umorno će komandant. — Šta bio da bio, ti ćeš meni odmah po svršetku rata u školu. Nema ni ženidbe ni službe, već samo škola, najmanje četiri godinice.
— Daće bog pa ću ja prije poginuti — skrušeno priželjkuje kosmati Mikan.
— I za kloster ćeš ti morati pripremiti jednu bombašku grupu — opominje ga komandant. — Tamo su negdje kamuflirani bacači.
— A šta ti je sad to kloster? — mučenički puše Mikan. — Valjda opet hodže il kakva druga napast, a?
— E, tu su ti časne sestre, to ti je njihov kokošinjak.
— Kokošinjak, veliš? Hm, ko će ti natjerati ove moje krajiške zavrzane da se umiješaju među časne sestre? Divljačno je to, plašljivo.
— Vidim, vidim — pomireno mrmlja komandant.
Konačno, kad je čitav zadatak objašnjen, Mikan iziđe napolje. Ne prođe ni pet minuta, kad evo ga opet, provlači se kroz rupu na zidu i smješka se kao krivac.
— Eto ti, ja opet zaboravio kako se zove ona staretinarnica.
— Muzej, muzej. Evo, zapisaću ti na ovoj cedulji.
Suton se sve više zgušnjava pod krošnjama drvoreda. Uz otvorena vrata magacina, preko puta aleje, Mikan čuči uz dovratak i razgovara s krupnom čupavom delijom, vođom prve bombaške grupe.
— Eno, ono tamo ti je me ...medresa, ona putasta kuća, vidiš li? Pazi, s onoga prvog prozora tuče teški. Ti ćeš lijepo uzeti bocu s benzinom, kresnućeš šibicu, zapaliti ovaj čep od krpe, pa pravo u prozor. Drukčije ih nećeš istjerati.
Momčina bulji u bocu kao u čudo i bobonji:
— Ama, brate, ja nikad nijesam kreso šibice, ne umijem ja to.
— Nijesi kreso šibice? Pa pušiš li ti?
— Jok, brate.
— A kako si ložio vatru kod kuće, bog te u šumu okrenuo?
— Zaprećemo uveče vatru, pa se sve do dana nađe žara, a baš ako se i ugasi, trknemo u komšiluk i donesemo ugarak.
— Hm, ugarak. I ti bi sad s ugarkom tamo pod me ...medresu, a? Ej, teško meni. Hajd ovamo u ćošak, da ti pokažem kako se kreše šibica.
Teškom rukom delija kreše i lomi šibice, a Mikan ga gleda zlovoljno i gunđa:
— Vala, Đukane, da nijesi skojevac i bombaš, ja bih ti rekao da si ti jedno obično beslovesno božje gove ...june, pravo pravcato june ...A, dok se samo završi ovaj rat, ti ćeš meni, brajkane moj, u školu. Nema ni ženidbe ni drugih besposlica.
Momčina mirno sluša i dobrodušno bobonji:
— E, kad bi dao bog da se i to dočeka.

Plavi lončići

Konačno i Šesta krajiška brigada napušta brda rodnoga kraja, Podgrmeča, i kreće nekuda prema Vrbasu, vodi ladnoj. Sad su tek, u stvari, postali prava vojska, jer dokle god čučiš na pragu svoga sela i očeve kuće, nisi ti, bratac, istinski vojnik, spreman da se boriš svuda i na svakome mjestu ...
— Sve do izgoniva okupatora iz naše napaćene zemlje — ponavlja kuvar Perajica odlomak nekog članka, zakletve, šta li je, a sve se obzire na znane bregove i čini mu se da to njega izgone iz njegove rođene kuće.
— Eto ti kako se sve preokrene, ti pođeš ovako, a ispadne onako.
„Stare“ krajiške brigade već imaju svoje odlike po kojima ih znaju više komande. Jedna je najbolja u napadu, druga je, opet, majstor za ulične borbe, treća je dušu dala za čišćenje terena od četnika, četvrta . . .
Šestu brigadu bije glas da je najbolja u defanzivi, u odbrani. Bori se čitavo vrijeme na svom terenu, pa kad je neprijatelj pritijesni i bije iz ne znam ti kakvih oruđa, dovede čak i avione, ta ti se ipak lako ne povlači. Za leđima su im rodna sela, kuće i čeljad, pa se i nema kud. Začeprkaj se, gdje si tu si, pa stisni petlju, gledaj niz puščanu cijev i čekaj neprijateljev streljački stroj.
Mili četa kuvara Perajice na začelju kolone, gnjura se sve više u nepoznate šikare, gajeve i klance, a Grmeč, rođena planina, tek tu i tamo pokaže svoja grbava leđa, već uveliko izbrisana daljinom, prozirno-plava, i jest i nije — kao san.
— Kume Perajice, jesmo li ono mi? — pita usukan tršav borac, još dječak, i pokazuje ispruženom rukom prema horizontu.
— To, to, mileni kumiću. Hajde, šta ti vrijedi gledati.
— E, da mi je iko kazao da Grmeč može biti ovako plav, ne bi mu vjerovao. U nas, kod kuće, ima jedan taki lončić, donio ćić Vuk iz Krupe.
— Mani, sinko, lončiće — odmahuje Perajica, a sve mu se nešto priplakalo, ni sam ne zna zbog čega: zbog ćića Vuka, Grmeča ili onoga prokletog plavog kumićevog lončića.
Na prvom konaku Perajica se vrti na svom ležaju, puše i najzad sjedne i pripaljuje cigaretu. Odnekle iz tame javlja se poznat grgutav glasić:
— A i ti budan, kume Perajica?
— Ma zar ti ne spavaš, dijete? — čudi se pušač. — Ja sam stariji čovjek, meni san lako neće na oči, a ti si, brate, mlad, šta je to s tobom?
— Nešto mi došlo žao, kume.
— Misliš na plavi lončić, a?
— Vala, baš i na njega. Kako si pogodio?
Ujutru je otkriveno da su samo iz njihove čete pobjegla dvojica. Koliko je iz ostalih u bataljonu, ne zna se.
— Sad će oni ravno pod Grmeč, prenoćiti kod kuće, a ujutru ih eto na Okanovu bukvu, u Maninu četu tamo se kupe svi bjegunci: „Taka i taka stvar, druže Mile, javljamo se u redove. Nismo mi izdali našu svetu Enobe, nego ne možemo bez Grmeča, pa bog. „
Tako mudruje nekakvo, vječito bezbrižno, četno spadalo, a neispavani borci zlovoljno mrnđesaju:
— Banditi, treba to odmah postreljati.
— Hajde ga sad stigni. Prima to Mane u svoju četu, i ne pita odakle je burazer dopirio.
Na drugom konaku dezertira iz brigade još više boraca. Politički komesar sasluša izvještaj i reče komandantu:
— Samo da mi što prije ujašimo preko rijeke pa više neće biti osipanja. Grmečlije se više boje vode nego bunkera.
U vjetrovitoj noći, trećeg dana puta, pobježe iz Perajičine čete skoro čitava jedna desetina s desetarem i puškomitraljezom. Tršavi dječak ujutru dopade do kućerka u kome je konačila kuhinja, unezvijereno se zagleda u natrpanu mračnu sobicu, pa kad spazi svoga kuma, sav prosinu i nasmija se.
— Bogami se ja prepao da ni tebe više nema.
— Kako me neće biti?
— Pa pobjegao i naš mitraljezac, Gojko.
— E, moj kumiću, drugo sam ja a drugo mitraljezac — nabureno dočeka garavi kum. — Nema on za vratom osamdeset zavrzana koje svaki dan treba nahraniti. Nije lako kutlaču baciti, sinko moj, to sam ja noćas vidio prevrćući se pod ovim ćebencetom.
— Ne boj se, neće ni njima lako biti da se dočepaju Grmeča — natmureno dobaci jedan iz grupe koja se kupila pred kućerkom. — Valja im opet prelaziti onu jučerašnju cestu koju kontroliše neprijatelj. Može tu doći do gustog.
Kad je već četa bila gotova za pokret, iza prvih brda, u pravcu prema Grmeču, zapraštaše puške a ubrzo zataraka i mitraljez.
— Ono su oni naši nesrećnici prenu se vodnik iz čijeg su voda bili bjegunci.
— Bogami sam i ja odmah poznao Gojkov mitraljez — čisto se obradova tršavi dječak.
— A nema tu više šale, nagazili su burazeri na zasjedu — javi se vodni delegat, strogo i prijekorno. — Čujete li kako se rđe pod borbom probijaju, tako im i treba.
— Bogami, pod borbom. Naši su to, ej, Grmečlije! — ubaci neko s ponosom.
— Kakvi naši? Banda! Dabogda svi izginuli, izdaj nici jedni!
— Ma kako možeš tako govoriti? — začudi se Perajica i sav se zgrči u licu. — Nije to lijepo čuti ni u šali.
— A lijepo je uteći i svoje drugove ostaviti, a?
— Kako lijepo, daleko od nas bilo.
Paljba od nevidljive ceste još više zagusti. Kuvar uzdahnu.
— Da im je zeričak pomoći, gadovima, a? Izginuće, bog ih ubio.
— Šta pomoći? Nek izginu. Niko ih nije po ušima tukao da bježe i četu nam sramote. Pa još i ta bruka, i desetar i mitraljezac, oba skojevci.
— Opalac, rođače, zato se oni tako i tuku tamo na cesti! — coknu jezikom ono govorljivo spadalo. — Vala, da sam na mjestu prika-Mile, sad bi čitavu četu vratio da im osiguramo odstupanje.
— Odstupanje, vidi ga! Bježanje, tako kaži. Utekoše, tvorovi, ispod petokrake.
— E, e, tvorovi! Kako možeš tako? — opet se pobuni kuvar.
Ono spadalo opet spomenu prika-Milu (tako su još uvijek nevojnički, familijarno, zvali svoga komandira), a ovaj, čujući da predlažu pomoć bjeguncima, samo pomodri u licu i razdera se ogorčeno i preko potrebe glasno, kao da sam sebe zaglušuje:
— E, vi tamo, kreći već jednom, što ste se ududučili ko turski nišani! Čekaj, da vas vidim danas na Vrbasu, kad ste toliki junaci, maconje jedne dezerterske!
— Vidi ga, kako zna lijepo ružiti, čisto čovjeku milo slušati — pohvali ga četno spadalo.
Tršavi dječak pribi se još više uza svoga kuma, udarajući mu uz put u noge kao ždrijebe kobili. Dugo je ćutao, pečalan i splašen, pa će ti se istom oglasiti, potiho, da drugi ne bi čuli:
— Kume Perajica, hoće li se naši probiti?
— Hoće, dušo, znam ja Gojkića.
Na prvom zastanku, momčuljak opet podiže oči na garavog zaštitnika.
— Kume Perajica, jesu li oni baš ozbiljno, ovaj, to ...izdajnici? Izdali, kaže, zemlju, borbu, a?
Perajica se, valjano i temeljito, useknu u nekakav siv peškirić, obori pogled zemlji i poče da nabada riječima kao da nešto vrača i čita iz piljaka pred sobom:
— E, moj kumiću, moj kumiću, znam ja svakog od njih u glavu, kao svoje rođeno dijete ...Čuo si kako se jutros pošteno tuku, a? Znaš samo, kako da ti rečem, pogriješili su malo pravac, pa curiknuli na Grmeč ...Preokrene se ponekad nešto u srcu, pretegne neki vrag u duši ...Dosta je da ti pred očima zaigra onaj tvoj plavi lončić, pa gurneš kud ne treba, ne bi te par konja nadvuklo ...Pomeli se, bolan, dječaci kao ždralovi u ljutoj mećavi ...Kao ždralovi, eto to. Kakvi izdajnici, mili moj kumiću!

Relejna stanica

Čim se negdje uspostavi relejna stanica, partizanska „pošta“, to je najbolji znak da se već učvršćuje oslobođena teritorija. Komanda pozadine i jest i nije nekakva garancija da se čovjek seljak može mirno prihvatiti svoga posla, ali kad proradi „realna“, okreći se za plugom i motikom. Imaju, znači, naši vezu i s drugim terenima, i s brigadama, a neprijatelj je curiknuo nazad, u gradove i bunkere.
Na zaravanjku, poviše potoka Kalina, sakrivena šljivikom, nalazi se jedna od relejnih stanica najbližih planini Grmeču. Smještrna je u sporednoj zgradici, u dnu prostrana seljačkog dvorišta, na nekoliko koraka od velike stare kuće. Odakle god, s onu stranu gorskog lanca, stigne kurir s poštom, evo ga najprije tu. Nosi momče pisma, radio-vijesti, kulturni materijal za omladinske arhive, a i sam ti je on pun puncat novosti kao živica vrabaca, ima samo da ga čuješ. Prošao dječak svijeta, vidio štabove i komandante, pa svašta zna.
Komandir stanice, šepavi Dušan, čovjek već u godinama, dušu je dao za taj posao. Zna on utješiti i zabrinutu mater koja dođe da vidi ima li glasa od njezina sina, razgovoriti snašicu koja se propituje za muža, a danas, evo, smiruje ožalošćena djeda kome je unuk bez pitanja odmaglio u brigadu, pa se, rđa, i ne javlja.
— Kao da je panj ostavio, a ne đeda, moj druže Dušane.
— Mlado ludo, dragi Edo. Dozvaće se to pameti dok malo protabana po svijetu. Evo, baš maloprije stiže pošta, možda će se i za tebe nešto naći.
— Daj vidi, vjere ti, da se malo razgovorim.
Dušan se diže na noge i viče u otvorena vrata:
— Ej, Balać, Gončine, ovamode!
Komandir ima dvojicu kurira, petnaestogodišnjeg Đurajicu i trinaestogodišnjeg Milorada, ali ih on pred strankama ne zove po imenu, nego uvijek prezimenom, da bude službenije.
— Ej, domaćine, je l tamo Balać?
— Otpirio na potok da s curama ašikuje — odvraća neko iz dvorišta.
— A mali Gončin?
— On otišo da gleda ...da se pouči.
— Đavo ga poučio! Jes vidio, moj đedo. Ma stanider, ti!
Komandir odšepesa iza zgradice i dere se u pravcu potoka, odakle se čuju prakljače perilja:
— Đurajica, đavoli te derali, ovamo dolazi! Ma pokazaću ja vama ko je „Car Dušan“.
Zabušanti i dokonjaci iz komande pozadine odavna su komandiru „realne“ prišili nadimak Car Dušan, tako ga iza leđa zovu i njegovi kuriri, pa i on sam nije sraskida da im ponekad poprijeti tim imenom. Jašta nego car, šta tu ima da se priča.
Dušan uzima sa stola gomilu pisama i uzdiše:
— Naočare sam ti izgubio, moj đedo, moraćemo pričekati ova dva vragodera da vide kom je danas pismo stiglo. Evo, ovo je sve za naše selo. Ima tu i novina i radio-vijesti ...
Komandir ne priznaje pred starinom da je nepismen, već uzima jedno po jedno pismo, odmiče ga daleko od očiju i pravi se da čita:
— O-be-be ...Ma ne vidi se, zakon mu ćaćin ...Da nije za onu Milevuru Dekića? Neće biti, šta će njoj ovako golemo pismo ...A ovo drugo? Nekakvo je debeljušno i kratko, najprije bi moglo biti za Đukana, mlinara. Njegov je sin u Prvoj krajiškoj, u Trećem bataljonu.
— Tamo je i moj Miloš, rano moja grdna — uzdiše đedo.
— A, onda se nadaj glasu hrabri ga Dušan, pa i sam živahne. — Tamo je „Žalobitni Đuro“, onaj naš Đuro Vekić, on svima iz našeg sela pisma piše.
Đuro je bio nadaleko poznato seosko spadalo i nije ga, majci, bilo tuče, krađe ili kakva drugog „šaljiva“ događaja a da on o njemu nije pjesmu sročio. Tužili su ga, prijetili mu, bilo je i degeneka, ali sve uzalud, Đuro je tjerao svoje.
— Džabe ti je, kad mene zaškaklja i nekakvi mravi uza me krenu, ja ću nju spjevati, pa je l ginuti, jest.
Otkad je ustanak počeo, a Đuro se „svrstao u redove“, uvijek su iz njegove jedinice stizala u selo nekakva „žalobitna“ pjesnička pisma, koja su svakom živom suze na oči mamila: i onome kom su upućena, i „štiocu“ koji ih čita i onima koji ga slušaju. Nema više nekadašnje šale i komedijanja, izmijenio se Đuro kao da na Kosovo ode zajedno s družinom.
— Evo ga, i ovo je Đuro nakitio — pogađali su u selu već od prvih riječi nečijeg pisma, i onda je, od ruke do ruke, od sastanka do sastanka, pismo kružilo i čitano, pa je najzad i zaboravljeno kome je, u stvari, upućeno. Koverta se obično gubila, a pismo se pretvaralo u partizanski letak, u pjesmu, namijenjenu svakom koga je srce vezivalo za posvećene ratnike.
Tako se, preko noći, bivši veseljak i naprdalica preobrati u „Žalobitnog Đuru“.
Dvorištem se čuje konjski bakit. Đurajica i Milorad stižu pred kancelariju jašući na golu đogatu.
— Ovamode, ašigdžije. Zar se tako ostavlja vojno zaduženje, a?
— Kupali smo paripa, druže komandiru.
— Dobro, dobro, znam ja to kupanje. Deder sad vidite je l nešto stiglo za đeda Vasu.
Dječaci se jagme ko će prije do pisma. Milorad je stigao prvi i radosno objavljuje:
— Evo ga! Drug Vasilije Barilovac, selo Gornje Kalinje ...
Starina strugnu dugim kožuhom i rastuženo grgutnu:
— Jes vidio, Dušane: Vasilije, i to još drug! Kako mene lijepo počituje moj unuk. I antresu mi zna: selo Gornje Kalinje, veli. O, žalosti moja, i sela se sjetio.
Starac poče da šmrkuće. Zavodni očima i Car Dušan i pođe po džepovima da traži maramicu. Milorad pogleda po družini i šeretski priupita:
— Je l sve gotovo za plakanje, da se počinje?
— Dobićeš ti po glavi! — poprijeti Car. — Hajde, ožeži!
Dječak razvi pismo i poče:
„Dragi đedo, druže Vasilije, budi zdravo ti na dvoru svome, a ja odoh Vrbas-vodi ladnoj, Vrbas pijem, a četnike bijem. Oko mene braća Grmečlije, pa drug druga ostaviti neće . . .“
Niže Milorad pismo, pjesmu Žalobitnog Đure, đedo ćutke plače, a Car Dušan zakrenuo glavu u ćošak, pa mu suze kaplju u lonac s ohladnjelim, stinutim grahom. Uzbudio se i stariji kurir, Đurajica, pa ubrzano žmirka i širi oči da i sam ne prosuzi. Najzad skače na noge i bučno ispada iz kancelarije. Car se okreće za njim, podnadulih očiju, i prijegorno šmrkutne:
— Gotovo je, i ovaj će za koji dan odmagliti u brigadu. Ovo mi je već peti-šesti koga su odmamila Đurina pisma ...Eh, jadna majko, da čovjek nije šepav ...
Kao da mu čita misli, umusana starina se diže, uzima štap i kreće vratima.
— Kuda, đede Vaso?
— Na Vrbas, Dule, za unukom! — odjeca stari.
— O, moj Vaso, moj Vaso, gdje je Vrbas, gdje li Prva krajiška! Nije to za tvoje godine.
— Ostavi, sinko, idem ...Dok se uz put dobro isplačem, možda se ja i povratim, babe mi je žao, a sad, zasad ...pusti me, Dule, brate, srce me vuče . . .

Miloš Lisac

Već danima i nedjeljama brigada se varaka s premoćnim neprijateljem, koji je zapeo, pošto-poto da očiste prostranu teritoriju od partizanskih snaga. Tuda je Nijemcima jedan od pomoćnih pravaca za komuniciranje s „Grupom armija E“ u Grčkoj i Albaniji. Partizanske veze, opet, ukrštaju se s neprijateljskim i sijeku ih skoro pod pravim uglom, pa se ne zna ko kome grđe i crnje smeta.
Brigada je ostala sama samcita u čitavom tome razbijenom šumovitom kraju, ispresijecanom putevima, tijesnim dolinama potoka i brdskim sklopovima, koji se prema sjeveru tope u ravnicu, punu šljivika i gustih živica. Zato se sve što je ugroženo od neprijatelja sklanja pod okrilje brigade. Ima tu članova partijskih komiteta, omladinskih i AFŽ-ovskih rukovodilaca, odbornika, starih uglednih ljudi, rodoljuba, članova njihovih porodica, političara antifašista, aktivista koji se prebacuju na druge terene, lakših ranjenika itd. Taj dutački „rep“ drži se čvrsto brigade i sapinje je u pokretu i manevrisanju. Nit smiješ riskirati da prihvatiš borbu nit ih možeš gdjegod skloniti, a sve to valja osiguravati, hraniti i prebacivati na čemu znaš.
Govorljivi Sakan-Džakan, intendant brigade, hvata se za glavu i glasno kuka:
— Treba li ručak, daj Sakana, nema konaka, gdje si, Sakane, sad konja traže, drži Sakana. Ljudi božji, ne pravim ja konje, jeste li vi kršteni!
— Kršteni, nekršteni, to mu je — dočekuje ga komandant brigade, živahni Miloš, kome je još uvijek do šale. — Niko te nije gonio da se s tim tvojim rajthoznama natrtiš pred Grupu armija E. Još je sva tvoja sreća što si tur podašio kožom.
— Vala mi ne koristi da sam udario najdeblji pleh — potišteno priznaje Džakanj — Grupa E? O, jadna majko! To veliko E, s njegovim prasećim repom, nijesam trpio ni u osnovnoj školi, zbog njega sam i do danas ostao u drugom razredu. Kao da sam slutio da će mi jednoga dana glave doći.
Džakan diže ruke kao da se predaje i zariče se:
— Druže komandante, il rasturaj nekud ovu neboračku varicu ili ja odoh, džile, dolje na cestu, da sarađujem s okupatorom. Meni nema druge.
Miloš srdačno prebacuje ruku preko Džakanovih ramena, grli ga i tješi kao da je pred njim nedorastao dječak:
— Sajo, bolan, bez tebe nema života ni brigadi ni ovome narodu što se pribio uz nas. Ako ćeš ići, slobodno i mene povedi. Hajde!
— Kakav si, ti bi još i krenuo — već smirenije kaže intendant. — Nikada čovjek ne zna šališ li se.
— Ne šalim, bogami, Sajane. Bolje mi je da bježim dok još ima vakta. Ja sam odgovoran za svaku baku u ovoj našoj koloni; bude li njoj nešto, i ja ću pasti „sramnom smrću od ruke svojih drugova“, kako to lijepo stoji u našoj zakletvi.
— Džaba ti ta ljepota, od nje mazge crkavaju.
Komandant kreće uzduž kolone brigadinih „štićenika“, koja se postrojava za pokret. Sve su oči na njemu prate ga s nadom, dirljivim povjerenjem i ljubavlju, kako ga nikad niko gledao nije, čak ni pokojna mater. U njemu sve više raste uzbuđenje, penje mu se pod grlo i oči počinju da mu se magle, isto kao i onda kad je u đačkoj klupi pisao svoje prve pjesme o zimskom pejzažu ovoga istoga svoga rodnoga kraja:
Nikog da svrati, zavijan han,
bosanski tužni puti . . .
Da savlada svoju prokletu bolećivost, Miloš se, kao i uvijek, spasava šalom. Obzire se na intendanca, koji omađijano kasa za njim, više iz očajanja nego što ga tuda vodi njegov posao, i pita ga namigujući:
— Brojiš li ti ovo, Sakane?
— Brojim božiju mater! Dosta mi je oduzimanja i dijeljenja za čitavu Evropu.
Kad izbiše do na kraj kolone, sa jednog čupavog konjička zakriješta nekakva baba u žutoj aladži (marami):
— Hej ti, komšija, jesi li nabavio kafe za musafire?
— Idi bestraga zajedno s kavom! — promrsi Džakan, odmahujući rukom da nema, a onda se primače komandantu: — Ma kakva je ovo babetina, grom je ubio? Osijedi me s kavom kad god me vidi. Mora da je iz familije kakvog velikog učkuraša kad samo na kavu misli?
— Hej, moj dragi, pa zarti nisu kazali?— uozbilji se Miloš.
— Ko će kazati? Nisam imao kad ni pitati, ne znam gdje mi je glava.
Miloš uhvati intendanta ispod ruke i povjerljivo se nagnu nad njegovo uvo:
— Znaš li ti, druškane moj, da se njoj, preko pisama, udvarao sam Napoleon?
— Ma ne može biti! — trže se Džakan, pa se okrenu i ždraknu očima na babu. — Gle ti nje! Vidio sam ja odmah da je ona nekakva ...
Džakan je odnekud načuknuo samo toliko da je taj Napoleon, takoćer, bio neki fašista koji je išao na Moskvu isto kao i Hitler danas, i tamo nadrljao, pa se ustoboči u mjestu i začuđeno graknu:
—Pazi, molim te, i sad ja kavu da joj nabavljam, švalerki Napoleonovoj! Nek uperi, džile, na Moskvu, pa će im oboma biti vruće crne kave koliko voliš.
Zacenut od prikrivena smijeha, Miloš krenu dalje. Ova šala rasteretila ga je za čitav dan unaprijed i on, olakšan, razvedreno stade pred svoje komandante bataljona. Natmureni ratnici i sama odmah razvukoše usne.
— Šta je, drugovi, može li se?
— Može, druže komandante, može.
— Da se varakamo i danas, a? Kao Mate s gromom.
— Šta ćeš kad se mora ...
Sljedećeg dana, u rano jutro, Miloš se uputi uzanom stazom, kroz šikaru, prema ivici brdskog hrbata. Odozgo se otvarao pogled na tijesnu dolinu rječice pored koje se provlačio drum. Dolje, u proširenju, na pitomoj zaravni, ćutao je stari han kao koka na gnijezdu. Tu je Miloš proveo najljepše godine djetinjstva.
Za komandantom, kao vezan, zapristade Džakan i stiže ga na isturenoj čuki, posijanoj rijetkim brezama. Obazre se na rastreperene svijetle ljepotice, obasjane blještavim jutarnjim suncem, i začuđeno reče:
— Pazi ga, sve se bijeli kao da smo na omladinskom zboru. Još samo komesar govor da održi.
— Oho, Sajane, ode ti u pjesnike — iznenadi se komandant.
— U pjesnike! — graknu Džakan. — To je nekad bila tvoja zanimacija. Moli ti boga da ja ne dunem u četnike, u bandu.
— Eno ga sad!
— Ma znaš li šta je, Milošu, brate — poče Džakan familijarno i povjerljivo — daj udaraj na kakvo banditsko uporište da nešto otmemo il ja više ne znam šta ću. Izmuzao sam od ovoga guravog naroda sve, i dušu, dalje se, vala, ne može, pa taman da cijedim suvu drenovinu kao Kraljević Marko.
Komandantovo lice suzi se i potamnje kao da oblak naiđe. Zausti da nešto kaže, ali mu se ote samo jedno zbunjeno:
— Ehe ...ma čekaj . . .
— Ne čekaj, vala, više ni trena — nastavi zahuktali intendant. — Molim, kukam, prijetim, bogoradim, u svake okrećem. Više me ovaj narod i ne zove Sakan, svi me vabe Džakan. Znaš onoga Džakana, Ciganina, trgovao prije rata konjima? Eto, dotle sam ja dotjerao.
Komandant se odjednom grohotom nasmija i desnom rukom čvrsto zagrli razgoropađenog drugara. — Aha-ha-ha, Džakan! Kako da ga ne znam.
— Znaš, dabome. To sam ti ja danas, Džakan, eto ti moje karakteristike — splakano ponovi intendant.
— Ehe, nemoj sad tu odmah, ta ja te bar poznajem od malih nogu — odmah se raznježi komandant. — Cakan, ih, čudna mi kupusa!
— Jest, a da tebi nadjenu ovako jedno ime?
— E, čekaj sad, i ja tebi nešto da kažem, svoji smo! — poče Miloš tvrdim glasom i poizmače se korak-dva od Džakana. — Misliš ti da je meni lako tolike dane i nedjelje igrati se žmirke s neprijateljem i provlačiti se kroz ove gudure kao lisac, a da se nigdje ne uleti u pravu borbu, da se muški ne udari, a? Nije lako odgovarati za tolike ljude koji su nam povjereni, treba to sačuvati.
— I onu Napoleonovu babu, zagrmilo u nju?
— I nju, bogami, Sajo. Te su nazvali Džakanom, a znaš li kako su mene krstili? Mene koji sam gotov i u vatru i u vodu a da ne trepnem.
— Ma kako, brate rođeni?
— Miloš „Lisac“! Eto ti, ja sam ti Miloš Lisac, pa ti sad vidi. Provlačim se i vrdam ko lisac oko živice.
— Brezobrazluk, skrajnji brezobrazluk!
Džakan je pokazivao takvo iskreno ogorčenje da Miloš više ne izdrža, nego udari u smijeh, postavi se postrance prema intendantu i upita, tobož ozbiljno: — Ma kakav lisac? Evo, imam li ja rep?
— Nemaš, druže komandante.
— A četiri noge?
— Vala, ni to, čini mi se.
— A kakve su mi oči, pogledaj?
— Hm, bogami, baš nekako lopovske, lisičje, druže komandante. Ne kažu džabe da tebi ne može promaknuti žensko čeljade a da ga odmah ne skroziraš pogledom, kao svijetleći metak.
Miloš ukekeri očima kao prestupnik na „djelu“ zatečen.
— Ej, ćutkac, da te komesar ne čuje. Taj nam je svima čakšire zašio sprijeda, pa se ne zna ko je muško, ko li žensko.
Miloš spopade Sajana pod ruku i povede ga do ivice zaravanjka. Odatle se, kao na dlanu, vidio han u dolini, oko koga su se motale grupice neprijateljskih vojnika, sitnih kao mravi. Pored samog hana tenk s topovskom cijevi, okrenutom u brda, i on kao igračka.
— Sjećaš li se, Sajo, nekad smo se tamo, zimi, zajedno igrali, i to baš najviše „žmirke“, oko kaca u ostavi?
— Kako da se ne sjećam — smekša se intendant.
Miloš se raskorači i poče raznježeno da recituje, dok ga je Sajan slušao, poispravljen i junački izbečen, kao da sluša govor pred akciju:
Nikog da svrati, zavijan han,
bosanski tužni puti,
ko bijela koka miruje dan . . .
— A, šta veliš, Sajane?
— Žalobitno, brate Milošu — zavodni Džakan očima — kao da smo opet oni nekadašnji dječaci.
E, samo da nije dolje one crne koke koja je uperila ovamo onaj svoj gvozdeni kljun.
— Neka, Sajo, neka, i njoj ćemo mi zavrnuti šiju, pritrpi se malo ...A šta kažu, veliš: skrozira ko svijetleće zrno, a? Vidi ga, i to ti znaš. E, jesi pravi Džakan, nema tu šta ...

Orasi

Poskočan, vatren čičica, član Vrhovnog štaba, ljulja se već satima na leđima durašnog bosanskog konjička. Putuje preko sniježne visoravni srednje Bosne, sve korak po korak, dubokom utabanom prtinom, kojom su, čini se, već prošle brojne partizanske kolone.
Uz put, već kilometrima, smrznut snijeg cjelac posut je polomljenim orahovim ljutinama. Čiča zirka oko sebe preko gornjeg ruba naočara i glasno gunđa: — Ama, ko pojede ovolike orahe, strinu li mu njegovu?
— Sigurno Krajišnici! — veselo krekeće njegov pratilac, dojučerašnji đak srednje trgovačke škole, rodom od Kraljeva.
— A odakle im ovoliki? — čudi se čiča.
— Valjda dobili na dar, il zaplijenili. Prekjuče je oslobođen Prnjavor.
Čiču nešto štrecnu. Sjeti se da je u izvještaju o padu Prnjavora stajalo i to da su u varoši zaplijenjena dva vagona oraha. Odmah je naređeno da se sve to pošalje partizanskim bolnicama. Nije vrag da će to biti ti orasi, a?
Čiča je budno bdio nad svim poslovima oko ratne intendanture, pa ga ovo odjednom žestoko uznemiri. Zar orahe namijenjene ranjenicima ovako krčmiti, vidi ti razbojnika!
Uspuhao se čiča, sedlo ga ne drži. Obzire se na pratioce i pita:
— Čuj ti, Čedo, ma je l moguće da bi ovi Krajišnici digli orahe namijenjene ranjenicima?
— Bi, digli bi. Nikad ti njima ne znaš u šta će oni okrenuti. Sjećate li se samo one uzbune oko šišanja?
— One kad smo stigli u Krajinu?
— Jeste. Odbili Krajišnici da se šišaju. Njima su njihove ćube i kike jedini ukras. Došao naš berberin u jednu njihovu četu, a oni se sve hvataju za puškomitraljeze i reže:
— Najprije skini glavu, a onda je šišaj!
— Jeste, strinu im njihovu, a poslije tri dana i sami se ošišali, dobrovoljno.
— Samo su bombaše i mitraljesce ostavili neošišane. Oni, vele, ionako nose tuđu glavu:
— E, bestraga im glava, neki zasukan svet.
Negdje pred podne putnici stigoše do uzanog mostića na smirenoj rječici sa obalama ukovanim u sed. Tu su se sustizali partizani i ostali svijet i zgomilavali se s obje strane potoka, jer je preko zaleđena brvna valjalo polako i oprezno prelaziti.
Čiči intendantu odmah pade u oči jedan krupan kosmat mitraljezac s našušurenom ćubom kestenjaste kose, koja mu je virila ispod naherene kape partizanke. Delija je bio tako natovaren kako samo može biti bezdušno opterećeno neko partizansko kuvarsko kljuse: na leđima golem ranac, povrh njega upopriječen mitraljez „šarac“, umotan u redenike, a s desne strane krvnički nabijen platneni torbak.
— Krajišnik! — zlovoljno promrsi čiča. — Em je neošišan, em je natovaren, pa da.
— Ovaj, druže, zar vi u četi nemate neko konjče za taj mitraljez? — grgutnu čiča sjahujući.
— Heh, konj! A šta ću ja onda raditi? — nezadovoljno odbrunda mitraljezac.
— A šta ti je to u rancu? — sumnjičavo prupita čiča.
— Municija za šarca.
— Hm, baš municija? A to u torbici?
Delija nasmiješeno, s ljubavlju, udari dlanom po nabijenom torbaku.
— Ovo je municija za mene, orasi.
— Aha, tu smo! — graknu čiča zlurado. — Pljačkaš, je li? Budemo li tako počeli, ode naša borba dođavola. Propašćemo dok okom trepneš.
Natovareni mitraljezac zagleda se tako začuđeno u nakostriješenog čiču kao da pred sobom ima stvorenje s nekakve druge planete.
— Hajd, bogati, stari, prolazi s mirom i ne pravi paniku. Da naša borba propadne zbog pregršti oraha, a? E, vala, nek propadne ako je toliko kilava. Ko li te samo tome nauči da mi je znati?
— Znaš ti dobro da je to određeno za naše ranjenike, pa opet si posegao rukom u magacin, a? Je li tebi žao naših ranjenika?
— Kako neće biti žao, bog s tobom,
— I bi l se ti žrtvovao za njih kada dođe do gustog?
— Da si ti meni živ i zdrav, makljao sam se ja radi njih jedno desetak puta, da se sve prašilo! — graknu mitraljezac.
— A opet si spreman da digneš njihove orahe, a?
— Spreman u svako doba. Taman da zmija na njima leži, ja ću rukom u torbu.
— Kako to? — zabezeknu se čiča, više radoznao nego ljut.
— Kako, pitaš? — uozbilji se delija. — Ama, znaš li ti, druže, da je nama, krajiškoj djeci, jedina i najveća milošta i dar, otkad znamo za se, samo orah i ništa drugo, osobito zimi. Dođe tako u goste tetka, kuma, rođaka, pa rukom u torbicu: gde ste vi, djeco, evo svakom po šaka oraha. I-ih, orasi! Nema većeg i ljepšeg dara na ovome svijetu. Nikad mi niko, u mom vijeku, nije ništa ni poklonio doli orah.
— Vidi sad toga đavola! — začudi se čiča.
— Eto, tako ti je to — zaključi delija. — I sad tamo, u Prnjavoru, usred najžešće bitke i tarapane, neko iz naše čete dreknu: orasi, bog vas mazo! Evo ih, puni džakovi!
— A vi, navali po njima, a?
— Ih, bogu ti tvoga, strpasmo se sve jedan preko drugog, a ustaški mitraljezac opleti po nama. Ostade nas tu četiri-pet na gomili, kao da smo bunker zauzimali.
— A ti ništa, kupiš li, kupiš?
— Ma vraga kupim. Valjalo mi je najprije likvidirati onoga mitraljesca. A kad sam upao kod njega u zaklon, kadli tamo — sve zasuto ljupinama od oraha. I on, grešnik, na ovoj zimi, zaželio se oraha. Neki naš kukavelj, Krajišnik.
Delija zakratko obori glavu i zamišljeno reče:
— Bi mi ga žao, onako mrtvog. I on volio orahe, živa ljudska duša.

Koliko je sati

Danonoćno u borbi, bez predaha i odmora, gura čuvena Krajiška divizija od Aranđelovca prema Beogradu. Privlači je glavni grad zemlje, a ide u susret i Crvenoj armiji, pa čovjek sam ne zna kome se više raduje od toga dvoga. Tek samo vidi da se pretvorio u pijano i vileno čeljade, zaboravio da se ikad bojao Švaba, pa samo katkad zatrese ošamućenom glavom kao kobila u vršaju, ali sebi ne može da dođe. Tutnji u njemu i oko njega, vrše đavo po crnome trnju. Jedna isturena jedinica Krajišnika već je dospjela do druma kod Boleča, na sam prag Beograda, i tu se, onako u mraku, povaljala po nekim jarcima i udoljinama. Meću njima i desetar Ilija, durašna svojeglava momčina, kome se, kao za inat, baš sad ne spava, iako se posljednji put odmarao vrag i sam zna kad. Sjedi on u jarku oslonjen o punu torbicu, gviri u ručni sat s fosfornim ciframa, prinosi ga uvetu i gunđa:
— Evo ga, ućutao se, prokletnik. E, baš je našao kad će da stane.
Prije svega nekoliko dana Ilija je dobio taj sat od komandira čete, prvi svoj časovnik u životu. Na brzinu je naučio kako se „čita“ vrijeme, pa otad malo-malo a on virne u spravicu i svečano Objavi:
— Toliko i toliko sati, a naći će se i neka minutica kusura. Je l jasno, drugovi, a?
A samom Iliji, otkad je dobio sat, zaista se nešto razbistrilo pred očima kao da pri sebi ima neku tajanstvenu lampu pa je samo digne u visinu očiju i — gle! — sve stvari pokažu svoj pravi lik i pofronte se kao za paradu.
— Evo nas, druže Ilija!
Lakše mu je sad i u najvećoj tmini. Pogleda samo u sat, a fosforne cifre pulsiraju kao živi putokazi i spremno najavljuju koje je doba.
A gledajder iznenada ove nevolje noćas! Kud ga baš sad izdade njegov slavni sat, Branković nijedan, da ga bruka pred glavnim gradom napaćene otadžbine i pred najvećom vojskom na ovome svetu, koja meće, druže, fašiste na metu.
— E, đavo te meto na svoj nenarodni nakovanj, kud sam sad pristao s tobom!
Došlo nekako Iliji tako pri duši kao da se u ovoj oktobarskoj noći izgubio i skrenuo nekud s linije narodnooslobodilačke borbe, a njegova jedina zvijezda-vodilja, uzdanica njegova, ugasila mu se na rođenoj ruci i ostavila ga samog u pustoj nemjerljivoj bestragiji.
— Šta bi sad?
Ilija se premješta do svog vodnika Boriše, opet naginje uvo prema lijevoj ruci, osluškuje i beznadno puše:
— Stao pa stao, nema ti tu više pomoći.
— Ma ko stao, brate? — mučenički stenje Boriša, jer mu Ilija svojim šištanjem razbija i onu lagašnu skramu čemernog sna ovako nasjedećke.
— Ma ovaj moj sat.
— Idi, bestraga ti glava, ta nije stao Treći ukrajinski front i korpus Peka Dapčevića.
— E, moj rođače, ne znaš ti kakva je to muka kad stane sat, ti si bio i ostao seljak.
— A ti si mi građanin, pazi, oca mu! — sasvim se razbudi Boriša. — Deder, kaži, ko je ikad u tvojoj kući imao sat?
— Nije niko, brate, ali meni noćas ...
— Ali tebi noćas, bezbeli, stao, jer ga juče nijesi navio. To ti je isto kao da tamo u svom selu zaboraviš uveče napojiti kravu. Samo krava bi bar u neko doba rikala da te podsjeti na tvoj propust.
— Zaista, rikala bi — pokajnički priznaje Ilija i u neprilici bulji u sat kao da i od njega očekuje nešto slično.
Dok se oni tako petljaju oko navijanja i kazaljki, cestom poviše njih, iz pravca Smedereva, već poduže promiče neka nepoznata jedinica. Idu ćutke, prilično uredno, pa nekom, dolje u jarku, pade na um da bi to lako mogli da budu i sami Nijemci, neka njihova jedinica u povlačenju.
— Nek su, vala, i oni, nek ih nosi đavo! — mrmore po jaruzi premoreni ljudi, jer im od štrapaca i napora nije više ni do života, a kamoli do tamo ne znam kakve švapske divizije koja izmiče pred baćuškama. Nek izmiče, neće ga, majci, daleko.
Ilijin sat konačno je navijen i sasvim lijepo proradio, ali sad se momčina uzmučila oko toga na koje vrijeme da ga navije. Niko od njegove družine u blizini nema ure.
— Ma zna li iko živ koliko je sad sati, zakon ga ubio?
— Kako će znati, de? — urazumljuje ga Boriša. — Jedini komandir ima sat, a on je vrag zna gdje u ovoj noćašnjoj varici.
— Pa da viknem one gore na cesti, možda neko od njih zna?
— Ma jesi li ti lud, goveče jedno! Šta ćeš ako to budu Nijemci? — smiruje ga Boriša.
— Nek je, vala, i moj ćaća — brunda Ilija. — Ja ću sad viknuti, pa nek bude šta će biti.
Momčina se poispravlja na utrnula koljena, savija dlanove oko usta i glasno se prodere:
— Ehej, Švabo, koliko je sati, zdravlja ti?!
Kako je počeo krkljanac na onome sektoru kod Boleča između naših i Nijemaca koji su odstupali od Smedereva, to niko od Krajišnika nije umio da kaže. Znaju samo toliko, kad su poskakali iza sna da su se našli u pravom paklu od vatre i grmljavine, pa su se sve do jutra makljali i nosili i sa Švabom i sa svojima. A čini se, kanda se ni neprijatelj nije bolje snašao , pa je tu i tamo kokao svoje kamarade, sve dok se nisu počele dizati ruke na predaju.
Ujutru, na drumu zatrpanom leševima, Boriša pronađe Iliju gologlavog i razdrljene bluze, nagnu se povjerljivo put njega i muklo protisnu:
— Budalašu jedan, vidiš li ti šta uradi sa svojim satom? Pazi, pazider tamo po asfaltu, eno krv teče kao potočić, to vidim prvi put u svom vijeku. Ilija se, konačno razbistren, široko ogleda oko sebe, prinese zatim časovnik do uva i začuđeno reče, skoro nečim obradovan:
— Jadna ti majka, jesi vidio čuda i klanice, a on — još uvijek radi

Ne traži Jazbeca

Godinama tako, tiho i nikom na smetnji, živio je birtaš Marko Benić, provodeći dane za izlizanim šankom svoje radnje. Nije upadao u oči ni darežljivošću ni tvrdičlukom, žene nije gledao, za kocku nije mario, a niko se ne sjeća da ga je kadgod vidio pijana, ljuta ili naročito neraspoložena. Sve poslove oko kojih je valjalo podviknuti i galamiti obavljala je Markova tetka, Marta, spečena džorlava udovica, koja nije ni umjela drukčije razgovarati nego iz ljute glave. Ona se nagađala s kiridžijama, ratovala s komšilukom i dužnicima, a po potrebi, dolazila i u bircus da izbaci napolje kakvog uzinaćenog pijanca. Pred njom, onako mršavom i crnom, pijanac bi odstupao korak po korak natraške, braneći se samo podignutom rukom, raširenih prstiju. — De, de, otkud sad ova kvočka.
Birtija je bila na samom kraju izdužena predgrađa, uz glavni drum, a kako je po svemu ličila na one starinske bosanske hanove, jedina utočišta čovjeku putniku, u nju je najradije zalazio svijet sa sela. Tu su i ručavali ko je šta ponio u torbi, dogovarali se o poslu, pogađali i cjenjkali. To im je bila kao neka posljednja stanica pred gradom u kojoj se valjalo pripremiti i obavijestiti prije neg čovjek uđe u nevjerni varoški osinjak, pun podmuklih zamki i stupica.
Čak i kad je u blizini proradio privremeni vojni aerodrom, birtija ostade ista kao što je i bilo. Jedino se meću seljačkim gunjevima i kožusima pojaviše modre uniforme avijatičara i dva različita svijeta produžiše da i dalje žive svak o svom poslu. Za jednim stolom raspravljalo se o cijeni ovaca, žita, a za drugim o motorima, benzinu i vremenskim prilikama.
Ni sam rat nije donio nekih naročitih promjena u svakodnevni život krčme. Jedino su s bliskog aerodroma avioni češće polijetali, a kad bi nad predgrađem zabrujala neka naročito glasna formacija, birtaš Marko nadizao je samo jednu obrvu i mrmljao:
— Ovi će na Drvar il na Kozaru.
Jednog proljetnjeg dana, druge ratne godine, među svakodnevne posjetioce kafana, one s aerodroma, veliki nemir unese vijest da su na partizansku teritoriju prebjegli neki piloti i mehaničari s dva aviona.
— Eto ti vraga! — ote se čak i ćutljivom birtašu.
Uskoro još veće uzbuđenje izazva vijest da se jedan od pilota, Rudi Čajavec, ranjen, prisilno spustio na četničku teritoriju i tu uhvaćen i predat vlastima, a njegov mehaničar, Jazbec, umakao potjeri i sakrio se negdje u blizini.
— Pa ja sam otuda, znam tamo svaku kuću — prvi put glasno javi se birtaš. — Ako ga ja ne bih sad našao, pljunite mi u brk.
I kako tada progovori i pokaza prodorne zelene oči, Marko više ne ućuta nit poniknu pogledom. Povazdan je zivkao i privlačio ljude iz svog sela, nešto se s njima dogovarao i po njima slao poruke. Sad se počešće izvlačio i iza šanka, kratkonog i sitna koraka, i gubio se s ljudima nekud iza birtije.
Džorlava tetka Marta uznemiri se i poče da zanovijeta:
— Marko, budi miran i ne traži Jazbeca. Šta će to tebi?
Birtaš je samo povlačio neprijatnim zelenim očima i odvraćao:
— Ne miješaj se ti u muške poslove, šta ti od toga znaš.
— Budi miran i ne traži Jazbeca, opet ja tebi velim — inatila se tetka.
Uporni birtaš ode i u svoje selo, ostade tamo nekoliko dana, a kad se vratio, zajedno s njim stiže i glas:
— Uhvatili Jazbeca. Marko ga pronašao.
Toga istoga dana, uveče, Marko se, svečan i ponosit, spremao da se pojavi u svojoj birtiji, među gostima. Pun treme, očekivao je zadivljene poglede, aplauz i čestitanja. Najprije će, naravno, oni s aerodroma, redom, pristupati i rukovati se, a onda ...onda će on, okružen društvom, početi priču, svoju veliku životnu priču kako je ulovio i predao Jazbeca.
Spustio se sa sprata u mračan hodnik, otvorio sporedna vrata birtije, i kratko zastao zabliješten svjetlošću. To li je, dakle, taj prvi korak u slavu, pun sjaja, kad čovjek prosto obnevidi i čeka da ga prvi složan aplauz trgne i probudi.
Zastao je, čekao i — tišina.
— Nisu me, valjda, još primijetili — dosjeti se on, pa zakorači dalje, ali opet kroz tišinu. Korak, dva, tri, tišina se oko njega rastupljava kao voda i propušta ga između zamuklih ljudi koji mu, i odviše brzo i spremno, prave mjesta.
Stiže tako i za svoj šank, ali ga i tu stiže i zatvori tišina. Niko mu ne priđe, ne upita nešto, ne pokaza se radoznao.
— Šta je ovo, ljudi?
Upita se tako uprazno, gluvo, jer čak ni u mašti ne nađe pravog sagovornika. Mjesto iza šanka, njegova dugogodišnja busija i zaklon, sad mu ispade kao neki obilježen isturen podijum sa koga valja nekom zbog nečeg odgovarati.
— Ma čuste li vi, ja uhvatih Jazbeca — pokuša on slijedećih dana da lovi i oslovljava sve ređe goste avijatičare, ali se niko ne pokaza oran za razgovor. Jedino mu, jedne kasne večeri, neki pijan pilot, Bosanac, pokaza mračne krvave oči i proškrguta:
— Nekad smo bili nebeski orlovi, a sad nas po šipražju love krivonogi birtaši. Ej, živote, živote ...
Kad se čulo da je Jazbec strijeljan, Markova birtija još više opusti. Po zamrzloj kući motala se samo usukana tetka Marta i kukumavčila:
— Rekoh li ja tebi: budi miran i ne traži Jazbeca.
Ni noć ni rođeni krevet nisu donosili smirenje smućenom birtašu. Udaljena topovska kanonada i, još mnogo bliža, puščana vatra opominjale su ga na njegov neslavni podvig.
— Eno ih, ono su oni, Jazbečevi.
Pokušao je, najzad, da se spasava zaboravom i varkom. Ih, kad je ikad to bilo, ko ti još pamti. Možda ga, ipak, nisu strijeljali, nego tek tako, procurili lažnu vijest da ustraše narod.
Ulazak partizana u varoš doživio je kao smak svijeta, naopak i bučan, gdje se bez potrebe pjeva, igra i veseli, dok je on jedini znao da je sve to samo pusta varka. Kad se on pojavi na vratima, sve će to prestati kao po nevidljivoj komandi i tek onda će se pokazati pravi lik novih događaja: gdje ti je Jazbec?
Odveli su ga već sjutradan i sve je bilo kao što je i očekivao, baš kao i one večeri kad se prvi put pojavio poslije hvatanja Jazbeca: zamukli ljudi se razmiču da mu načine mjesta, tišina pred njim se rastupljuje i raste, a on korača oduzetim nogama nikud, ni u šta.

Artiljerac Marko Medić

Već nekoliko dana radio krklja da je Berlin pao i Njemačka kapitulirala. Ratu je kraj. Tamo negdje, u srećnijem svijetu, slavi se pobjeda, pije se pivo i harmonika nagoni u kolo svakoga ko je sačuvao obadvije noge, a ovdje ...Ovdje, u ovome prokletom, paklenom bosanskom trouglu, koji zatvaraju rijeka Sava, jedna njena pritoka i, kao treća strana, linija bunkera i rovova, tu se tek razmahuje bitka, gora i strašnija, čini se, nego dojučerašnji srijemskn front s druge strane vode.
U opkoljenom trouglu našlo se sve iz ovoga kraja što je Nijemac četiri godine kupio oko sebe, naoružavao, vježbao i vodio u borbe protiv partizana i u pljačkaške pohode po slobodnoj teritoriji. U nemirnim snovima stanovnika udaljenih brdskih sela još se čuje njihovo halakanje i vide se garavi dimovi povrh zelenih šljivika.
Iznenada, kao preko noći, splasnu i povuče se njemačka sila i ordija, a uskolebane jedinice i gomile domaćih očajnika na koncu se zatvoriše i utvrdiše u svom trouglu, na stavama rijeka, riješeni da se ne miču nikuda dalje.
Kuda ćeš, de, pobogu si brat, u bijeli svijet, gdje nema ni Bosne, ni svog sela, ni našega govora, ni majke krave, ni šljivine grane. Nije druge nego tući se ovdje, pa jal nadbiti ove naše, jal opet nekako ...Možda se Nijemac ponovo pripovrati, a možda ...ako te najzad i uhvate, pritrpi se malo dok opale u te, nije ni to najgore, a poslije ćemo već vidjeti. Glavno je da će tamo u selu ostati ono čeljadi. Partizani ne diraju djecu ni ženske, to im je tako u zakonu.
Oko bande u trouglu sve se više zgušnjava i steže obruč narodne armije. Pristižu topovi, tenkovi, avijacija. Nisu ovo više nekadašnje golotrbe partizanske jedinice, petometkovići. Ako baš i nema zadosta hljeba i odjeće, nađe se bar oružja.
Iza partizanskih položaja, naročito oko kuhinja i artiljerije, kupi se narod iz okolnih, „banditskih“ sela. Njihovi su tamo, u obruču, pa sad čemerni svijet zebe i strijepi na šta će sve ovo ispasti. Naročito su majke uporne, neustrašive i zaslijepljene.
Oko artiljerca Marka Medića, koji je, nekim čudom, ovamo dospio iz čuvene Šeste ličke divizije, nadovezala se nekakva stara nena, muslimanka. Propituje se za sina.
—Zdravlja ti, vojniče, je l tamo, u halki, moj Dedo?
—Ama, šta ti je to halka, drugarice? — čudi se Marko. — Ja sam ti, brate, Šesta lička, otud od Velebit-gore, pa se slabo razumijem u vaše bosanske eglene. —Pa ono tamo. Vidiš, tamo — neodređeno pokazuje nena nekud u pravcu Save.
— Aaa, u obruču! — iznenađeno otegnu Marko. —Pa tako, brate, kaži, sin ti je u bandi, je li?
— Šta ja znam, kažu da je tamo negdje, s našima. Pa moro bi ti njega poznavati. Čitavo selo zna mog Dedu.
— Eno je, de! — okreće se artiljerac svojim pajdašima. — Ama, drugarice majko, što si tako nedokazana. Ja čestito ne znam ni svoje drugove iz diviziona, a kamoli ću poznavati tamo nekakvog Dedu iz bogzna koga ...
— Iz Horozovića, dragi vojniče. Selo Horozovići. Valjda si tuda hodo.
—Ma hoda sam ja, majko, kuda ti god drago, ali, vala, u te tvoje Orozoviće ...Tamo mi, valjda, ni pokojni ćaća nije stiga, a on je prošlog rata, u Sedamdeset devetoj Jelačić-regimenti, obigra pola Evrope.
— A živ li je ćalac? — priupita neko iz družine.
— O, da, i još kako je bio dobro živ, sve dok se u Donjem Lapcu ne poklepaše na pazaru zbog nečije ovce. Dovatili ga po glavi kao nekim krampom, ćuskijom, čime li.
— Bogami su ga lijepo počešali — dobaci neko s odobravanjem.
Ona nena, pečalno zagledana u partizansku haubicu, potegnu Marka za rukav i prekide ga u razgovoru.
— Vojniče, hoćete li iz ovog pucati na moga Dedu?
— Drugarice, to je vojna tajna. U šta mi narede, u to ću pucati, pa taman da je tamo moja mater Anđa.
Artiljerac otpuhnu, iskosa omjeri staru muslimanku i obrati se svojima.
— Ubio je led, ova stara ista moja mater. Čisto sam pretrnuo kad sam je maloprije spazio uz ovaj puteljak.
— A živa li je stara?
— Eh, grešna moja starica, gurale je ustaše u kuću da je živu zapale, a ona se otima i moli: mene vi tamo, kaže, u štalicu, gdje je ležala moja Mrkulja. Tamo sam se ja s njom i u radosti i u žalosti, toliko puta sita narazgovarala. Tu mi neće biti žao ni umrijeti.
— Pa pustiše li je u štalu? — opet će onaj radoznali vojnik.
— Nije vajde kriti, pustiše. Dobri neki ljudi. Izgore stara Anđa zajedno sa svojom štalicom i svojim razgovorima.
Videći tako glagoljiva i otvorena vojnika, stara nena prikrpi se sasvim uz Marka i uze da ga obavještava:
-Vidiš, ovaj stari pod orahom, to ti je Dedin amidža, Huso. I on došo da vidi.
Starica se nešto sašapta s Husom i donese Marku ohladnjeo pečen krompir.
— Uzmi, vojniče, pa kad budeš puco iz topa, bubni dolje u vodu, samo da prepadneš Dedu. Nemoj baš u živa insana, grihota je.
Marko prebaci krompir iz ruke u ruku kao da mu prlji dlanove, prepolovi ga i pruži pola borcu do sebe.
— Vala, majko, da još imaš malo soli, ne bi loše bilo.
— Nemam, sinko, dina mi. Čitavog proljeća nisam vidila zrnce soli.
Ratnik pojede svoj dio krompira pažljivo, natenane, pljusnu dlan o dlan, zagrli nenu preko uzanih ramena svojom teškom ručerdom i veselo guknu:
— E, majčice rođena, sad mi se malo odmakni od ove moje pucaljke, valja meni na posao. Ih, što si mi nešto mršuljava ka vrabac, nema u tebi trideset oka.
Kad haubica prvi put zagrmi i potrese zemlju, amidža Huso odjednom živahnu, podskoči i osokoljen kliknu:
— Aferim ti, momče! Bome ćeš našima dolje potprašiti turove!
Haubica tresnu i po drugi put. Huso ponovo đipi.
— Ačkosum! Ejvala ti glasu!
Nena, u neprilici, gleda čas u haubicu, čas u razigranog Husu i ne može sebi da dođe: je li ovo nekakav šenluk ili se od toga čak i poginuti može.
— Vidi ga, pomamio se ko azgin parip u svatovima.
Od Save, iz obruča, poče da odgovara neprijateljska artiljerija. Jedna granata zvijuknu stravično iznad partizanske baterije, podskoči upropanj nesigurna majka zemlja, a iz obližnjeg voćnjaka sunu uvis mrka lepeza i razraste se u grdan tumbas dima.
— Oho-ho, alaj nagariše naši! — opet se džlitnu Huso kao da je sjeo na osinjak. — Šta veliš, vojniče, jes vidio ovoga šideta, majka ti pjevala! Bome, sad nečija strina melje orahe.
— Ovo nas, kanda, napipaše, grebem im nikoljdansku varicu! — iskolači se Marko. — Jesam li ja još sinoć govorio da se kopaju zakloni za poslugu, a vi, macani, baš vas briga: Marko govorio, a šarov lajȃ!
Druga granata zasu bateriju zemljom i gelerima. Ležeći potrbuške, Marko se odiže na ruke i pogleda lijevo-desno oko sebe.
— Jesmo li svi čitavi, a? Alaj gaća, cicvaru mu ljubim!
Tek pošto je ustao i otresao se, spazi staru nenu kako tetura i posrće uz ogradu šljivika. Priskoči joj igraknu:
— Oho, bogami tebe tvoj Dedo dovatio gelerom po mišici. Ej, vi tamo, dajte brzo jedan zavoj.
Ošamućena starica začuđeno je gledala u svoj okrvavljeni rukav i tek poslije nekoliko trenutaka dođe do riječi.
— Jes ti vidio alčaka, pa baš po materi. Eto kakvi ste vi, sinovi. Pa de ga sad rodi i na svojoj sisi othranida te ubije, lopov.
Kao da je taj prijekor upućen i njemu lično, Marko se odjednom nađe pobuđen da brani sve sinove ovoga svijeta.
— A i vi ste mi, matere, nešto bolje od nas, a! Eno, i ona moja pokojnica, laka joj ...lak joj onaj oblak pod koji je odletila garavijeh opanaka zajedno s kućom i štalom ...znala mi je, brate, rondati i čantrati ka mlinsko čeketalo: te bekrija si, te pijanac, te ubojica, te žandari nam se nikad ne skidaju s vrata, te gori si neg ikakav komunista ...Nek bog prosti, morao sam je ponekad i vilama izmjeriti preko leđa, iako mi je bila tamo nekakva rođena mater ...Eto, tako ti je to, drugarice muslimanko, majko moja mila, nek ti je živ tvoj Dedo, pa kakav bio da bio, đavo s njim gloginje mlatio!

Na rampi

U samom podnožju planine preko državne ceste postavljena je jaka drvena rampa načinjena od mlada žilava graba. Nedaleko od nje, ukrivena u ljeskar, nalazi se koliba s nekoliko stražara obučenih poluvojnički-poluseljački, partizanski. Komandir im je dobrodušni dugajlija Pantelija Hinić. On lično zaustavlja putnike i pregleda legitimacije.
Tek je rat završen i po gorovitoj okolini još lutaju male grupice i pojedinci iz razbijenih četničkih bandi. Pritisnuti potjerama, oni se prebacuju iz planine u okolne šume ili iz jednog područja u drugo, preobučeni često u milicionare, u vojnike ili čak u oficire, a katkad naiđu kolima ili pješke kao bezazleni seljaci putnici. Elem, stvar stoji tako da više ne možeš vjerovati nikom živom.
Za podozrivog Panteliju ne zna se jesu li sumnjiviji putnici koji stižu otud preko planine, iz daleka, ili su gori ovi s druge strane, iz okolnih sela, među kojima se uvijek nađe veliki broj poznatih i polupoznatih ljudi.
Juče mu je opet stigao dopis da se ima pooštriti kontrola na rampi, jer je u okolini primijećen jedan odmetnik koji se vrlo vješto prebacuje od jataka do jataka uprkos svim stražama, patrolama i zasjedama.
Drumom, već izdaleka, čuje se zvrjanje kola. Pantelija zateže bluzu i kreće na rampu.
— Vi, momci, budite spremni — opominje on svoju naoružanu bratiju povaljanu po paprati ispred kolibe.
U veselom kasu, zvoncajući ormom, stižu konji pod lakim kolima punim šarene ženske čeljadi. Samo je na kočijaškom sjedištu brkat spečen seljak u crvenom ženskom zimskom kaputu s krznenom kragnom oko vrata, poklonom od Unre. Na glavi mu stoluje golema crna jagnjeća šubara.
— Stoj! — službeno kaže Pantelija i diže ruku s dlanom okrenutim putnicima kao da im pokazuje nešto napismeno.
— Stali smo, stali u svako doba kad to naši svjesni drugovi narede — veselo kakoće kočijaš i zateže uzde. — O-op, da se stane bez diskusije, ovo je naša narodna cesta i naša rampa.
Seljak se zagleda u Panteliju, iznenađeno gakne i skače iz kola.
— Ma jesi li ti to, Panto, jabuko moja, kumiću moj rođeni?! Otkuda baš ti ovdje? Nijesam te vidio ima dobre dvije godine.
Sad Pantelija obradovano razvlači usta i širi obje ruke u susret kočijašu.
— Kume Petre, oče rođeni, otkuda ti?
Razdragano i svečano grle se i ljube preko spuštene rampe, lupaju se po ramenima, pa se onda poizmaknu da bolje vide jedan drugog, opet se grle, pa kum Petar briše zavodnjene oči, a Pantelija raznježeno šmrče i gleda u stranu.
— Pa zbilja, kume Panto, ostade li ti meni živ ovoga krvavog rata protiv okupatora i njegovih domaćih pomagača? — pita kum Petar i u nevjerici zagleda uniformisana dugajliju.
— Ostadoh, za dlaku — stidljivo priznaje momak.
— Pa i meni se nešto čini da jesi — raznježeno kaže seljak i opet širi ruke. — Priđider, kumiću, da te još jednom vjerno zagrlim širom naše napaćene zemlje. Ponovo se grle tako srdačno da sve rampa škripi između njih, a onda se opet odmiču jedan od drugoga kao da hvataju zalet za novo oduševljenje.
— Pa gdje si ti meni, kume Petre, dosad bio? — prijekorno se zagleda Pantelija u došljaka. — sve štokud po stražama i osiguranjima, pa nikada da te vidim. — A ja, kumiću, već treću godinu radim kod odbora gore u svom selu — ponosito guče usukani kum. — Nesebično dajem sebe za opštenarodne ciljeve ove naše borbe ...O moj kumiću, jabuko moja, hodider ovamo.
Opet se grle, lupaju po ramenima, a onda se zarumenjeni kum Pantelija izmiče za korak od rampe, zateže bluzu, salutira i kaže ozbiljno i službeno:
— Druže, molim legitimaciju.
— He-he, legitimaciju! — smije se seljak.
— Šta će ti legitimacija?
— Takav je propis. Bez legitimacije se rampa ne diže.
— Pa, kume, brate, zar ti mene ne poznaješ? — širi kočijaš ruke.
— Kako neću poznavati svog rođenog kuma! — čudi se stražar i prilazi rampi. — Daj, bolan, da te još jednom zagrlim. Zar ja svoga kuma ...
— Pa daj onda diži tu rampu.
— Kume, bez legitimacije niko ne može proći, takvo je naređenje. Evo, da ti pokažem.
— Ma šta ti to meni veliš, kumiću?
— Tako ti je, kume — ozbiljno kaže Pantelija. — Dešava se tako nekima, propuste seljaka bez legitimacije, a kad tamo, preobučen bandit.
— Pa zar ja bandit, kume? — beči se seljak.
— Ne dao dragi bog tako nešto ni pomisliti! — pobuni se stražar. — Zar moj najrođeniji kum? Ma priđider da te cmoknem, rode moj.
— Eto ti, de. Znao sam ja da ti na svoga kuma nećeš baciti ružnu parolu. Zar mene legitimisati?
Pantelija se opet ukoči iza rampe i tvrdoglavo ponovi :
— Kume, propis je propis. Ne znam ja ko si ti dok ne vidim.
Seljak se uozbilji.
— Kako nećeš znati? Gledaš me pred sobom, poznaješ ...Čem će ti onda ono: lice osrednje, stas okrugao? Ta veruješ li svojim očima?
— Kakve oči! U ovome poslu to ti ništa ne važi — odreza Pantelija. — Eto, na primer, neki dan, u patroli, gledam ja jednu bukvu, gledam je ravno u lice i mislim se: bukva, šta tu ima drugo. A kad tamo ...
— Kad tamo? — priupita seljak.
— Kad tamo, a ona šuplja i u njoj karabin, torbak municije, tri bombe. Šta veliš na to? Je l trebalo vjerovati, a?
— Stani, bolan, kumiću, ovo ti je druga forma — pobuni se seljak. — Eno, pogledaj, ono su mi u kolima dvije kćeri, kumice. Je l tako?
— Tako je, svaka čast.
— A one druge dvije iza njih, vidiš li, to su tvoje komšinice, kuća do kuće. Valjda i njih poznaješ?
— Kako neću znati! Neki dan su nam donijele punu torbu šljiva.
— Pa jesi li ih legitimisao, pravo kaži?
— A što da ih legitimišem kad nijesu prolazile iza rampe. Bile su samo kod naše kolibe.
Seljak huknu.
— Onda znači, taman da naiđe tvoj rođeni otac, kumiću, ti ga ne bi propustio dokle ga ne legitimigneš?
— Pa dabome, druže. Šta ja znam napamet ko je on. Nek on meni pokaže crno na bijelo da je taj i taj, pa nek ide kud mu drago.
— E, e, žalosti moja — zaklima glavom seljak. — Evo mene moje rođeno kumče ne poznaje. Gleda, a ne poznaje.
Pantelija rastuženo opusti ruke, a onda uzdahnu, prekorači rampu i prebaci ruku preko seljakova ramena.
— Ta zar ne vidiš, kume, da sam te prepoznao stojeći čak i s one druge strane, da sam se saginjao preko rampe i grlio se s tobom, a i to je nepropisno kad se strogo poštuje zakon. Kad sam s one tamo strane, onda ja nemam ni oca, ni matere, ni kuma, ni prijatelja, nikoga. Oprosti zato, kumašine, i ničem se ne čudi kad me vidiš s one druge strane.
Pantelija se vrati iza rampe, namršti se i suvo reče:
— Druže, kad nemaš legitimacije, ne može. Okreći konje natrag.
Sad se i seljak uozbilji, zamisli se, neodlučno se obazre oko sebe, pa se vrati kolima. Šuškao je tamo nešto sa ženama, pa onda svi siđoše s kola i s legitimacijama u rukama priđoše rampi. Prednjačio je kum kočijaš.
— Evo, kad nije druge, tu su legitimacije.
Pantelija izbeči oči.
— Pa dobro, što si onda toliko zatezao kad svi imate isprave?
— Eh, što! — smače ramenima seljak. — Vidim, tu nam je na vlasti naš poznat čovjek, rođeni kum, pa kao velim, da prođemo nešto lakše i jevtinije. Znaš kako je, treba svom i kroz prste progledati, živi smo ljudi.

Događaj u miliciji

U kancelariju komandira milicije upade crna Savka, seoska luda, nosi na rukama jednogodišnje dijete i još s vrata, bez pozdrava i uvoda, nadaje viku: — Evo vam ga, džaba vam ga, ja se više ne mogu s njim bočiti. Jošan ga je pravio, sram ga i stid bilo, gazda čovjek, a spetljao se s ludom Savkom i sad joj ne da ni blizu svojoj kući.
Ćaknuta djevojka očito priča o Jošanu ono što je čula od seoskih žena: udovac, ugledan čovjek, a skopao sirotu ludu negdje u kukuruzima i natovario je djetetom. Je li to sad red, kažite?!
Komandir je u velikoj neprilici. Da je tu pred njih neko ko zna ikakav red, propis i zakon, pa da se počne razuman razgovor, a ovako — šta ćeš jednoj neukoj ludi? Svak je grdi, goni, ruga joj se, i daj sad nek ni u miliciji ne čuje ljudsku riječ,kuda će onda?
— Pa šta ćemo, Savka, kako ćemo?
— Neću više da prtim i nosim Jošanovo dijete, pa neću! — tupoumno se inati djevojka. — Zar on čizme na noge, novu kabanicu, a njegov sinčić ni pelena nema. Džaba vam ga, neću njegovog djeteta, pa bog!
— Pa što ga ne tužiš?
— Tužite ga vi. Eto vam djeteta pa tužite. Zar on čizme na noge . . .
Luda se zalijepila za Jošanove nove čizme, od njih više ništa dalje ne vidi i ne razumije, u ogorčenju zaboravlja da je to i njezino dijete i tvrdoglavo gura samo jedno te jedno:
— Neću više i neću, eto mu njegovog djeteta!
Stjeran do zida, u neprilici, komandir izlazi u dvorište da zovne u pomoć staničnu kuvaricu, žensko je, lakše će se objasniti, ali, kao za pakost, kuvarica ima slobodan dan i već je otperjala nekud u selo.
— Kud bih sad s njom, bog je vidio?
Vraća se natrag nabrana čela, ali već na pragu ošamućen zastane: na njegovom stolu miče se zamotuljak s djetetom, a od majke ni traga.
— Pazi je, pobjegla!
Za tren oka komandiru prošibaše kroz glavu svi propisi i paragrafi vezani za ovakav slučaj, ali od toga mu se više stijesni u grudima. Vraga, za ludu nema zakona, šta joj ti možeš, trpi što te snašlo.
Dijete je, kanda, nekakav mirničak, naviklo na svaku nevolju pored budalaste matere. Ne čudi ga, valjda, ni to što se našlo samo na milicionarskom stolu. Istina, malo je tvrdo, ali dade se podnijeti.
Komandir se nagne nad upola razmotano dijete, gleda njegov okrugao nosić, malecnu stisnutu pesnicu i čudi se:
— Gle ti samo iz čega će izrasti punopravan građanin, iz ove igračke. Muke ćeš imati s njim, pijančiće, tući se, a može posegnuti rukom u kasu, za društvenom imovinom ...Eh, kad bi ljudi čitavog života ostali djeca.
Komandir bocnu prstom uznemiren zamotuljak i osmijehnu se.
— Šta je, mater te ostavila. Hajde, veli, narodna milicijo, budi mu dadilja kad već niko drugi neće ...i ne mora.
Komandir se poguri i smanji za čitavu glavu, sad je već bio tužan.
— A mene je, vidiš, maćeha kroz iglene uši progonila, matere ni zapamtio nijesam. Ova tvoja, ako je i budalasta, bar je na sigurno mjesto ostavila. Komandir se prohoda tamo-amo po sobi i opet se zaustavi pred stolom.
— Šta je, da sastavljamo zapisnik, a? Dana dvanaestog šestog ove godine pristupi ovoj stanici nepozvana Savka Batić i ...i ostavi te, brate, nama na vratu, šta da se lažemo. Je l tako?
Mališan se nasmiješi kao da je nešto razumio, kad u sobu upade gologlav stariji čovjek, razbarušen i neobrijan, s metlom u ruci. Na bosim nogama blistale su mu i pozveckivale poniklovane oficir ske mamuze. Pridošlica se radoznalo zablenu u zamotuljak na stolu, zatim u komandira, pa opet u dijete i onda se zbunjeno obazre iza sebe kao da traži još nekog trećeg.
— Nema je, Vidače, pobjegla. Ostavi mi luda Savka dijete i nekud mače dok sam ja samo u hodnik zavirio. Kaže da je Jošanovo. Još će neko pomisliti da je naše, milicionarsko.
— Hoće, bogami, to ti je — iskreno priznade Vidak, stara konjokradica, davnašnji poznanik i žandarmerije i milicije, koji je već nekoliko dana čečao tu u stanici, osumnjičen za neko saučesništvo u kraći konja, pa se već toliko odomaćio da je okolo slobodno švrljao i ponešto radio kao pravo domaće čeljade. — Da mi ga je negdje prikloniti dok se samo kuvarica ne vrati — brinuo se komandir. Šta ću s djetetom u kancelariji? A treba to, vjerovatno, i hraniti. I de ti sad pogodi zna li jedan ovaki sȃm da jede.
— Ne zna — uvjerljivo reče konjokradica. — Ja sam ih sedmoro dosad othranio, to ti mene pitaj.
S lakim zračkom nade komandir pogleda u čupavog pritvorenika i nasmiješi se.
— Čuj, Vidače, bi l se ti do večeras mogao postarati za ovoga našega gosta? Greota je da mali drugar gladuje.
Sad i Vidak razvuče svoje široko lice, kao da su ga ne znam kako pohvalili.
— Daj ti njega samo, druže komandiru. Moga Jovana, onoga što sad radi u Zemunu, kod „Elipa“, ja sam tri mjeseca svojom rukom pѝtao dok mu je mater bolovala.
— Deder, brate, zauzmi se, bavi se malo društveno korisnim radom, dosta je bilo tvojih lopovluka.
Konjokradica prilazi stolu, razmotava dijete, cmokće i krevelji se.
— Ccc, šta je, ostavila te ona rospija, a? A šta si ti: momak, cura? O, momak, momak, vidi ga, ima prstić. Gle, gle!
Vidak uzima malog u naručje i nosi u hladovitu staničnu Sjenicu. Tamo je za pola sata već čitav vašar: šerpa s mlijekom, hljeb, salama, kašike, ručNici, sud s vodom. S djetetom u krilu, konjokradica gnječi kašikom udrobljenu sredinu hljeba i priča:
— E, moj dragi ...kako ti je ono ime ...Ne znaš? Eto, na priliku, Vaskrsije. E, moj dragi Vaskrsije, tako su ti mene ovdje, kako se to službeno veli, priveli i zadržali, seljački rečeno: strpali me u buvaru. A one sam konje vidio taman toliko koliko i ti. Zatekli me u polju s ovim mamuzama na nogama. Šta će ti, veli, mamuze, na bose noge ako ideš poštenim poslom? To ti se, vidiš, naziva otežavajuća okolnost, moj Vaskrsije.
Kroz čitavu stanicu prostrujalo odnekud nešto nesvakodnevno i svečano. Mlad milicionar, skoro dječak, referiše obasjana lica:
— Eno ga, sad ga kupa u koritu za veš. I priča li, priča.
— A šta priča? — pita komandir.
— Priča kako će on i Vaskrsije pokrasti najbolje konje po srezu, pa u Karlovac, na vašar. Miliciju će, kaže, razoružati, a tebe zaklati.
— Auh, sto mu! ...A ko mu je sad taj Vaskrsije?
— Onaj mali. On ga tako zove.
Komandir zateže uniformu i gologlav izlazi napolje. Po sunčanom dvorištu, držeći se za Vidakov prst, nesigurno nabada mališan s ogromnom milicionarskom kapom na glavi, jedva vidi kud ide. Konjokradica ga neumorno hrabri:
— Aha, tako, tako, samo se ti drži, druže poručniče. Ništa se ti ne boj onoga tamo čike, njega ćemo mi večeras: kolj-kolj!
— Lijepo ti vaspitavaš omladinu! — grakće komandir. — Deder, gukni još nešto.
Konjokradica ispravlja leđa i raznježeno-sjetno kaže:
— Šta ćeš, tako su i meni tepali.
Već pokasno, odnekud iz večernjeg požara, ispada ogaravljena Savka i juriša na konjokradicu.
— Ovamo to daj! Vidi ti njega.
— Zar moga Vaskrsija? — kliče Vidak.
— Ovo je moj Milan, a nije Vaskrsije. Vaskrsije je tvoj ćaća — viče cura.
— Zar nam odnese dječaka? — čudi se komandir.
— Ne bi vi znali! — galami luda. — Ovo je moj sin, a vama ako treba djece, napravite sebi, dokoni ste.
Veoma ljuta, Savka bez pozdrava okrenu put kapije, čvrsto stežući zamotuljak u naručju kao da zazire da joj ga neko ne otme.
— Navrati, bolan, Savka, ta nismo se potukli oko pečenih krompira — doviknu joj komandir.
Opljačkani konjokradica obori glavu, pogleda u svoje mamuze i zamišljeno reče:
— Svakom je bog dao neku radost, pa i budali ...E, moj Vaskrsije, ti nas danas baš lijepo razgovori, hvala ti ko bratu.

Treba naložiti vatru

Među bregovima, na bezimenoj zaravni obrasloj rijetkom šikarom, tišina se slila u duboko jezero. Kakvo ime i da daš ovoj izgubljenoj plitici zavjetrine, bez glasa i pokreta, kad u njoj nemaš volje ni usta da otvoriš. Tuda su u ratu prolazile vojske, izbjeglice i razni karavani, ali sve ispade nemušto, zaravan ime nije dobila.
Eto, baš tu sam sreo neobična starca koji je bez prestanka sam sa sobom pričao tražeći nešto po žbunju. Pritezao je oko sebe prostran zimski kaput, očigledno tuđi, i sve se činilo da će to biti neki zlosrećni molilac koji se već unaprijed zbunjuje kako će početi i šta će kazati.
Kad sam ga oslovio, čiča se samo zakratko pokoleba, a zatim se osmijehnu nečem što je on samo znao.
— Pst, lakše, tražim tu jednog dječaka.
— Aha, sakrio se, valjda, obješenjak, šali se?
— A, ne, ne, nije to — objasni čiča zavjereničkim šapatom. — Ne krije se on od mene, nego tako... ja se sve nadam neće li on odakle naići ili je već tu. Valja mi malo okolo potražiti.
Ovaj građanski obučen starac, koga čovjek nikako ne bi očekivao u ovoj brdskoj zabiti, sad mi se učini još čudniji. Zapitah ga odakle je, možda odnekle iz okoline.
— A, ne druže, ja sam iz jednog staračkog doma, pa sam tu skoro ...
— Pobjegao, a?
— Ne, ne, iselio sam. Regulisao sam penziju, okućio se ...
— Pa šta sad? Otkud ovdje?
— Kažem, pošao sam da nađem jednog dječaka, kakvog plavušana, što bi najbolje bilo.
— Pobogu, čovječe, objasni mi zašto ih tražiš baš ovdje, u ovoj pustolini? Ovdje nikoga nema.
Starac se osmijehnu tajanstveno i zaneseno.
— He-he, nema nikoga! Moj druže, to se samo tako čini onome ko ne zna.
Sad se i ja ogledah oko sebe, u neprilici i s lakom jezom.
— Pa koga bi tu bilo?
Starac nepovjerljivo naviri iza zgusnuta žbuna crnoga graba i onda se okrenu meni.
— Da ja tebi ispričam, druže: u ratu, baš u četvrtoj ofanzivi, mi smo ovuda vodili čitavu kolonu djece, sve izbjeglice i siročad iz jednog doma na slobodnoj partizanskoj teritoriji.
— Znam na koji dom misliš, dolazio sam ja tamo.
— Eto ti vidiš. Vodimo ih tako, pa ćemo ovdje zastati, odmarati se, vatru ložiti. Popadalo to s nogu, ostaje uz put, a tek ovdje — oslobodi, bože! Zovi ga, moli, ubij — od vatre neće. Poneko, opet, vidiš da je krenulo, kad ovamo, začas ti šmugne iza ovoga žbunja, prikrije se, pa opet natrag, vatri.
— Već mogu misliti kako je bilo.
— Jednog plavušana, tako, odnekle s Banije, triput sam vraćao natrag u kolonu i opet mi se negdje sakri. Golema ova šikara, zgodno se prikriti.
— I ostade plavušan?
— Ostade toga dosta, a šta se tu moglo. Pao sam i sam s nogu, jedva se vučem. Ostalo mi je samo da molim, zovem, prijetim, ali je sve to slabo pomagalo. — Pa si danas došao da se podsjetiš na one dane, a?
— Došao da vidim, da potražim. Toliko je njih ovuda ostalo. Neko je, valjda, i živ, spasio se, pa možda opet navrati ovdje, zastane, odmori se. Vidiš kako sam ja došao.
— Vidim, vidim, stari.
— Pa opet ja ovdje mogu nekoga od njih sresti, zašto ne bi. Zaviriš samo iza lijeske, a ono dječak, neki plavojko, kao zreo ječam. Svi oni mene znaju i vole.
Meni se odjednom oduzeše noge i zakova glas.
— Čovječe, aman, čovječe — nemušto zavapih u šumnoj panici, skoro gluv — pa ti su tvoji dječaci danas odrasli ljudi, prošlo je otada preko dvadeset godina. Ej, nema više dječaka!
Ta posljednja rečenica „ej, nema više dječaka“, koja mi se umalo ne ote iz usta, i samog me uplaši. Pogledah zato starca saučesnički i čvrsto zagrizoh usnu. — Šta, mislio si kazati: nema ih, neću ih naći, sažaljivo zaškilji starac. — Ništa ti, druže, ne brini. Glavno je da sam ja dovde stigao.
Starac sanjalački upilji u travu.
— Vidiš, sad imam stančić, penzijicu, sȃm sam na svijetu, lijepo bi bilo dječaku sa mnom. Eh, samo da me sreća namjeri na onoga plavog, srce mi je kod njega ostalo.
— Nećeš ti, bogami, u ovoj pustinji nikoga naći — pokušah da ga odvratim naoko nemarno, ali starac poučno diže prst i uzvi obrvama.
— A šta je Kolumbo radio, moj druže: pred njim sve voda, more, nigdje slamke, a on traži ništa manje nego Ameriku. Ameriku, ej, a nikad je ni vidio nije.
— Pa jeste, tačno je.
— Da, da. A ja sam dječaka i vidio i poznavao, čak se i ponekog imena sjećam, pa zašto da ne krenem u potragu za njima.
— Stani, čovječe, pa gdje su ti već danas ti isti dječaci?!
— Ništa ti ne brini — šapatom upozori starac. — Treba samo uveče ovdje naložiti vatru i odmah ti eto nekog od mojih dječaka. Ozeblo je to, nasmrzavalo se, vatra će ga uvijek privući. To ću ja uraditi koliko večeras.
Čiča se okrenu lijevo-desno, obuhvati pogledom čitavu zaravan i sav prosinu kao da mu se odjednom smjesti u srce to neočekivano bogatstvo od žbunja, uvala i brojnih loga, od kojih svaka može da bude skrovište nekom lukavom dječaku.
— Vidiš, svi danas kažu, lud je čiča, kakvi dječaci! E, moj druže, zna stari šta radi. Treba samo naložiti vatru.

Potopljeno djetinjstvo

Prije mnogo i mnogo godina, na razdvoju djetinjstva i dječaštva, jedan mali putnik oprostio se baš na ovoj uzvišici od rodnog mjesta, stiješnjenog u dolini rijeke, i otišao u svijet strmim kamenitim drumom. Sad se tim istim drumom, ispranim i obrušenim, drumom koji više nikud ne vodi, jedan prosijed čovjek pokušava vratiti djetinjstvu, zavičaju, uspomenama.
Pred sneveseljenim putnikom nema više duboke zelene doline s nejednakim raznobojnim krpama njiva i polomljenim ogledalima rijeke nanizanim uz vrbike. Pogled više ne može da sunovratke zaroni u poznat udubljen predjeo, da srce pretvori u slobodnu pticu koja će zaploviti nizvodno kao čaplje za sušna vremena. Sad je pred čovjekom samo pusto blijedo nebo odslikano u mirnoj vodi prostranog vještačkog jezera. Po njegovim ivicama, nepotrebno udvojeni i suvišni, okrenuti naglavce, ćute okolni bregovi. Ti novi bregovi nijemi su kao i svi utopljenici, ali ipak žive nekakvim svojim životom ukletih sjenki, podložni mijenama godišnjih doba, bilježeći vjerno i nepogrešivo svaki pokret i promjenu kod svoje žive braće blizanaca.
Pobjednička voda utišala se nad rodnim krajem, nad cikom i vikom djetinjstva, nad grajom negdašnjih jutara. Juriša ona svojim mirom i na srce došljaka. — Putniče, nemaš više s kim razgovarati, nemaš kome otići. Vidiš li, put vodi u jezero, u dubinu, ribama. Tu, na još novoj, nezasječenoj ivici jezera, sve se prekida, nestaje.
— Ne, tu sve počinje šapuće došljaku negdašnji dječak. — Bolje što nismo vidjeli, što više ne možemo vidjeti, kako to sve izgleda danas. Tako smo sačuvali sve neokrnjeno, spasili uspomenu, sve je ostalo isto kao i nekad kad smo kretali na put. Sjećaš li se?
— Sjećam — kaže putnik samo pokretom usana, jer tu, pred vodom, izlišan je svaki zvuk.
— Najprije sam se oprostio od svojih pitomih zečeva — počinje dječak. — Bila ih puna ona stara štala. Kad sam ušao da ih posljednji put vidim, skakutali su po sumračnoj prostoriji tako ravnodušno, tako im je bilo sve svejedno, da me je grč u grlu stegao. Osjetio sam: čim iziđem, u toj prostoriji više me niko neće pamtiti, nikom neću nedostajati.
— Jeste, žalosno je to, iako su u pitanju samo zečevi, obični pitomi zečevi, glupi i spori ...da, da. Ali zato, sjećaš li se, lugareva Dragica dugo ti je mahala iza niske ograde u cvijeću. Kad si već zavijao iza okuke, ona se naginjala daleko nad put, lomila se u pasu, i kad si se posljednji put okrenuo, vidio si još samo njezinu dugu mršavu ruku, koja ti je mahala. Zar nisi poželio da se još jednom vratiš za korak-dva natrag, da je još jednom ...
— Da, poželio sam, zastao, ali se ipak nisam vratio ...Nisam, ali sam se kasnije, u tuđini, hiljadu puta okrenuo iza sebe i tražio dragi lik, priželjkivao svoju trinaestogodišnju prijateljicu, ali sve je već bilo prekasno, gorko prekasno ...Kud li mi se samo žurilo?
— A ti je sad potraži, brzopleti moj prijatelju neveselo se smješka prosijedi sagovornik. — Nigdje više na svijetu nećeš naći jedno tako bezazleno bosonogo djevojče, koje pojma nema da od bljeska njenih očiju i biserja njezina smiješka mrkne svjetlost nad čitavom našom dolinom.
— Znam ...ne govori. Ja još uvijek osjećam na sebi njen pogled, kos i nepovjerljiv. To u meni i sad pulsiraju i luduju mojih uznemirenih četrnaest godina. — Kako je to dobro što je čovjek bar jednom imao četrnaest godina i što mu se one, kad se tome i ne nada, ponekad vrate kao smiješna i zakašnjela dječja boljka od koje ga poduzme groznica, koja i nije baš tako bezopasna.
Smješka se prosijedi putnik i sebi i svom nedoraslom sagovorniku, smiješi se oproštajno i s razumijevanjem nad glatkom spasonosnom vodom, koja smireno pokriva sve njihove tajne. Lako je njemu, može on sve to podnijeti, ali probuđeni dječak vri i klobuča, živ mlad izvor tek proključao ispod mrke stijene. — A sjećaš li se kako me ispratila naša dobra stara kuja? Zapristajala je za mnom sve do iza posljednjih kuća mjesta, pratila me do pola ove iste strme kose, a onda je počela da zastaje i da se obzire. Čini se da je osjetila dalek put bez skorog povratka. Ostala je na jednoj okuci, neodlučna, tužna, i kanda malo postiđena zbog te nehotične izdaje ...Eh, eh, tada sam prvi put zaplakao, osjetio sam da iza mene ostaje djetinjstvo. Peckao me je u tim suzama gorko-slan ukus našeg zavičaja. Evo, opet ga osjećam, ima ukus pelina, koji škrto miriše na suncem oprljenom kamenjaru.
— Baš se vidi da si dijete, dječak — lako ga prekorijeva prosij edi. — Najteže ti pade oproštaj s kucom. Pa da ...Evo, i ja kao da vidim tu istu kuju kako se s mukom otkida od znanog rodnog dvorišta, dok jezero polagacko raste i osvaja dolinu. Ona je uzmicala stopu po stopu, zabrinuto sjedila na ivice vode, povlačila se i opet se vraćala, ali je jezero nemilosrdno napredovalo. Neosjetno je mililo kroz travu, dizalo uvis perje, suvarke, slamu. Plutali su po njemu otpaci zavičaja, samo otpaci, a sve ostalo pokrivala je i sahranjivala svemoćna voda, životvorni vječiti elemenat koji ne stari, bez godina, bez promjene ...
— Bez godina, bez promjene? — upitno se javi dječak, taknut oštricom tuge. A zašto on, ljudski stvor, nema tu čarobnu osobinu da se izmigolji iz hladne struje vremena?
— Jeste, dječače, ostaće ista ova voda, ali mijenjaće se i godine sticati njezina okolina, njezine šume i obale. Ovo malo mirno more, sada tako pusto i tuđe nama obojici, postaće sjutra zavičajni vidik nekog novog dječaka. Ukriveni zatoni naseliće se dječjim tajnama, mališan putnik ponijeće sa sobom predvečernje tišine jezera, njegov zimski okvir od inja i, možda, sliku ribareve djevojčice koja mu oproštajno domahuje iz uskolebana čamca.
— A kuca? Hoće li tu biti i neka stara kuca, troma i vjerna, puna predanosti i tuge? — nije odstupao dječak.
— Naravno. Za kucu uvijek ima mjesta. Već hiljadama godina ona postojano zapristaje za svojim dječakom, pa zašto da je baš sad otjeramo. Ako smo stvorili vještačko jezero, nismo još vještačke prijatelje. Biće i ona, i neko djevojče, i voljen kutak u šiblju, i prekinute igre, i onaj koji će sve to ostavljati, opraštati se i tugovati.
— Sve će biti — ponavlja dječak tješeći se, i sad već malo vedrije gleda ogoljeno jezero-došljaka, koje još uvijek otuđeno opipava svoje nove, tek ovlaš omeđene obale.
Pod tom smirenom razlivenom vodom ćutalo je njegovo djetinjstvo sa svim svojim tajnama, nestašlucima i neponovljivim čarima. Ćutalo je, dobro čuvano u rodnoj kolijevci zavičaja, kroz koji više neće mesti glasne oluje, rušilački vjetrovi, niti će ga prekrajati i mijenjati ravnodušni stranci. Potopljen kao i svaka prošlost, zavičaj će živjeti svojim životom nijeme sjenke i za vedra, sunčana dana, on će se, vjerovatno, čak i nazirati u sijeroj mirnoj vodi jezera.

Nepostojeća bakica

Činovnica opštine niti ču niti vidje kad su se otvorila vrata (a kanda nije drijemala!). Spazi samo kako se u njezinu kancelariju nečujno uvulja crna bakica u novim žutim opancima i već istog trena joj u ušima zažubori dobrostiv mekan glas i znane riječi, nezaboravna pratnja njezinog rođenog djetinjstva.
— Dobro jutro, pile bakino. Baš dobro što sam pogodila sobu s curicom, lakše ću joj iskontati svoju muku.
— Šta je, bako, kakva je tebe nevolja doćerala?
— Ćeram ja, dušo, nju, penziju, nevolju moju golemu evo već druge opanke derem, a opet se nijesam s mjesta makla.
— A oko čega je zapelo, bako?
— Ajme, ćeri, jadna ti sam i žalosna, to ti od čuda ne mogu ni kazati, pomislićeš da je baka sišla s pameti.
— Pričaj, bako, pričaj.
— Jagodo moja, nećeš mi vjerovati, traže mi potvrdu da sam živa i da sam ovo ja. Kuku meni, na šta sam udarila pod stare dane.
— Pa to će biti kod matičara, bako. Jesi li išla kod njega?
— Bila sam, ovčice moja rođena, pa ne pomaže. Mogu ti, veli, baba, izdati samo umrlicu, to da si umrla, a drugo ništa. Tvoj Dane još davno je prijavio tvoju pogibiju.
— Kako sad to, bako?
Ovako je to bilo, sunašce moje ogrijano. U onoj bježaniji, u ratu, izgubim se ja od svog komšiluka, od našeg svijeta, pa ću ti, onako s noge ća uogu, zgoditi nekud čak u Dalmaciju. Bježala sam, jadna ti sam, sve dok me nije dočekala voda.
— Do mora, bako?
— Tako je, kokice moja ćubasta. Pa ti tu, kraj mora, moju kukavnu bakicu spaponjaju drugovi, s njom u lađu, pa ljulj-tamo, ljulj-vamo, prevezu preko vode i sjave u jedan tor u nekakvoj fabrici.
— Kakvoj fabrici? Da to neće biti u Africi, bako, u El Šatu?
— E-e, baš tamo, kućo moja rođena, u Fabrici. A moj čemerni Dane, ne budi lijen, ode u naš odbor i prijavi da sam negdje poginula. Naumio, valjda, da dovede kakvu drugu babetinu. Šta će, kukavac, nema ga ko trijebiti, prekrpljati, nužda naćerala.
— Pa hoće li stari dovesti babu, šta li će?
— Hoće, lopov, znaš ti već ove naše muškaćine, očenašu moj. Doveo babu, izbjeglicu od Glamoča, pa se razbolio od tifusa i umro.
— Umro?
— Baš umro, namrtav, kućo bakina. Dolazim ja iz bježanije, opet me prevukli preko mora, kad pred mojom kućom stoji golema baba, kolik plast, a na njoj Danin kaput. Ajme meni, ja se presjekoh. Odakle tebi, velim, ženska glavo, taj kaput? Od mog pokojnog Dane, kaže ona. Kuku meni jadnoj, zar moj Dane umro, pljusnuh ja rukama. Umro, sestro, oplakala sam ga i sahranila kako sam najljepše znala i umjela.
— Pa kako se s tom drugom raspravi, bako? Da nije bilo boja?
— Nije, mjeseče moj, nije. Tu ti se onda nas dvije zagrlimo, poljubimo, zaplačemo, pa u kuću. Čitavu smo noć pripovijedale i plakale, a zorom odemo na groblje, pa se i tu, kod našeg Dane, site naplačemo.
— O, bako, bako.
— Jest, bogami, dušo. Onda lijepo podijelimo ono nešto žita i kokošiju, poklonim joj englesku bluzu i konzervu kave, pa ona ode svojoj kući, sinovima, a ja ostado plačući i za njom i za sobom.
—A onda ćeš čuti da su te proglasili za mrtvu, a?
— Proglasili, kućo moja. Pođem ja da ćeram Daninu penziju, on je toliko godina bio cestar, putar, a oni me dočekaše ko na sablju: baba, ti si poginula, kakva penzija. Pa vidiš li, sinko, da sam živa? A vidiš li ti, baba, šta u knjizi piše? Bog te pita ko si ti. Ovdje stoji, crno na bijelo, da je Trivuna Babić, iz toga i toga sela, poginula u ratu. Izvadi ti najprije krštenicu da mi vidimo da si baš ti ta Trivuna, a onda ćeš tražiti potvrdu da si još živa. — Pa šta si uradila, bako?
— Jadna ti sam, sasvim sam se zbenavila, pa nit više znam jesam li ovo ja, niti sam sigurna jesam li živa. Odem da vadim krštenicu, a oni tamo odmahnuše rukom: baba, nema od toga ništa, ti si se rodila još pod Austrijom, a davno je Austrija otišla, knjige izgubljene. Pa kud je otišla, bog je vidio, šta ću sad? Da je tražim, a? Džabe ti je, veli, tražiti, nema je više. Nema, kažete? Onda je najbolje da zapnem odavle pa pravo na Unu, da šmrćnem u najdublji vir. — Ma zar tako, bako?
— Baš tako, razgovore moj. Hodam tamo-amo oko Une, biram lijep vir gdje ću sebi, jadnoj, suditi, a sve korim svog pokojnog Danu: jesam li ja tebi, Dane, govorila da ti ne smiješ umrijeti prije mene. Ti si vješt oko vlasti, oko sudova, poreza, žandara, a ja to ne znam. Nemoj se šaliti glavom da me samu ostavljaš.
— A on ostavio, a?
— Ostavio, lopov, prevario me. Nosila sam i kokicu da koga potplatim i podmažem neće li mi potvrditi da sam živa, pa ni to ne pomaže. Nemoj, veli, baba, biti dosadna, tebe nema ter nema: kamo ti napismeno kad si se rodila, gdje si se rodila? A kako sam onda poginula kad se nijesam ni rodila? Evo knjige, vele oni. Evo i mene, vičem ja. Ko tebi vjeruje da si to ti kad nemaš potvrde? Ispametiše me načisto, pa sve se obnoć mislim: e, Trivuna, Trivuna, možda si ti zaista i poginula, a ovo se nekakva druga baba pripovratila iz te proklete Afabrike, pa sad s tobom mrtvom sprdnju ćera i hoće da se dočepa Danine penzije.
— Hajde, bolan, bako, ne šali se.
— Bogami, ne šalim, oko bakino. Sve se meni čini da je ovo u mojim opancima nekakva druga babetina, pa ću ja jednog jutra lijepo zažmiriti i gurnuti je u najdublji vir: hajde, sestro, niz Unu, dosta si ti namučila staru Trivunu i dala je na komediju da joj se ruga i kus i repat. — Ma čekaj, bako, da nešto smislimo?
— Pričekaću, oblače bakin, samo dok Dani ogradim grob, makar i trnjem, da me ne kori na onome svijetu, a onda će baka polagacko niz Unu. Što da smetam ljudima kad me već u knjigama nema.

Magarac sa čeljadećim nogama

Istutnja se rat u grdnom tresku gvožđarije, vatre i dima, a onda po čitavom svijetu pade gar i tišina nevesele pustinje. Baba Sovija, prvi put nakon četiri godine, pokuša da ispravi leđa i oslušnu.
— Eto ti, toliki talambasi, ga-bu, ga-bu, pa opet zadžabe: gdje si bio, nigdje, šta si radio, ništa. Tako ti je sa svakim muškim poslom — karte, pijančenje, rat, politika! — kad se najzad istrijezne, i čude se i stide.
Ipak, ipak ...iza ovoga posljednjeg rata ostade nešto u vazduhu, nešto tako ...nijesu uzalud čak i nedorasli dječaci bježali od kuća u čete ...Bilo je tu nešto.
Osluškuje baba u nedoumici, s lakom tugom: ne, nije ovo više ona stara tišina. Neće je više nikad ni biti. Mili tu, mravinja nešto kao za ranog proljeća kad neko nevidljiv lazi kroz vrbik i za sobom ostavlja svjetlucave piknje po pepeljavim granama.
Sve to što je u potaji kljucalo i sazrijevalo, jednog jutra slobodno se objavi svojim grgutavim glasom nezrela poletarca.
— Baba, i ti da znaš, nema više boga. Nemoj nam odsad dosađivati raznim tamo molitvama i čantranjem, to su nazadne i kažnjive stvari.
Za tren oka nad babom opusti miloliko ljetnje nebo. Ostade nad glavom samo plehnata plavičasta kupola s istrtim dokrajčenim mjesecom.
Šta ćemo sad? Život, uglavnom, prošao, noge već odgorijevaju od ove naše teške zemlje, a da dušu utješiš nečim drugim — toga više nema. Izgubiše se i mili bogo, i rođeni svetitelji i blažena rajska hladovina, toliko draga utruđenoj seljačkoj duši.
I pođe tako baka po selu s hladnim pepelom na srcu. Koga da pita za savjet, kome da se obrati za utješnu riječ?
Babino posvojče, vragometni šeret Spasoje, odavna je odmaglio u rat i sad se javlja iz armije. Kaže, poručnik je. I veća su se čuda danas pokazala, pa nek bude i to — Spasoje poručnik.
Doklipsao Spase jednog dana na odsustvo, ravno svojoj baki, kom će drugom. Istina je, poručnik je, zakopčan, utegnut, oči mu samo iste ostale, šarene, veseličaste. Vidi se po njima, Spase je, niko drugi, ne da se to sakriti.
Opazio lukavi posvojak promjenu na svojoj starici i sve se pita: otkuda li ta tuga i pustoš? Ispitivao, pipkao i konačno se dosjetio. Ne bi to bio stari Spase kad ne bi bio takav.
Na Ilindan, pred veče, vraća se Spasoje s crkvenog sabora i referiše starici:
— Bako, nikom ni riječi o ovome što ćeš čuti: danas na zboru pojavio se magarac s čeljadećim nogama. Pravi pravcati magarac, a pod njim ljudske noge. Starica se zdrveni i od čuda se umalo ne prekrsti.
— S čeljadećim nogama?
— Jeste, mila i rođena bako. Bio je to nekakav čovjek pa, petkom, u posni dan, kuvao sebi meso, kad na vrata čovjek s bijelom bradom. Zar meso u petak? — pita ga. — Odlazi, magarče jedan, šta je to tebe briga! — povika čovjek. — E, kad je tako, onda ćeš ti odsad biti magarac — reče mu bradonja i nekud iščeze, a moj ti se žderonja onoga trena preobrati u magare. Ostadoše mu samo čeljadeće noge, da se drugi ljudi sjetuju i uzmu u pamet. Starica odjednom živnu, usvijetli očima i pobjednički graknu:
— Aha, nek mi sad kažu da ga nema.
— Koga to, bako?
— Koga! Milog i dragog boga, moj sinko. Uzgalamili se tuda razni benaši, nema pa nema, a vidiš li ti sad ovo: mora on, svedržitelj naš, čak i magarce s čeljadećim nogama slati po svijetu da se budale pameti dozovu.
Spasoje lukavo ukosi oči.
— Ništa ja, bako, nijesam kazao. Uniforma je na meni, a ona te stvari ne dopušta.
— De, de, dobro je, znam i ja da nijesi. Hvala tebi samo što si ti svoju baku razgovorio i dušu joj razgalio.
Ispekla baba posinku za večeru pitu i postavila sofru u dvorištu. Neka, nek i dragi bog vidi kako je ona odgajila svoje bivše siroče i vojnika od njega načinila. Sad je on kadar da štiti i sebe, i babu, i svu nejač i slabe na ovome svijetu. Pa ni milom se bogu taj ne ruga, ozbiljan dječak. Bog radi svoj posao, a on svoj, i mirna Bosna.
I opet je sve kako treba pod starim dobrim nebom. Zvijezde trepere, mjesec putuje, a dolje u mlakoj tami, na svojoj voljenoj zemljici, čovjek spokojno uživa u dobroj komadeški pite.

Zatočnik

Seoskim drumom, pored kuće Stevana Batića, bivšeg ratnika, već tri-četiri dana promiču raznorazni ljudi i penju se na prostranu visoravan, tamo gdje se nalazi veliko partizansko groblje. Prolaze i kola s materijalom, gore se podiže tribina. Sprema se proslava dvadesetogodišnjice čuvene bitke u kojoj je do nogu potučena čitava jedna neprijateljska divizija.
Usukan, crn i bosonog, Stevan stoji na utrini poviše druma, čuva svojih pet ovaca (četiri ovce i jednog ovna). Predsjednik Saveza boraca iz varoši, dolazeći kolima, prepoznaje ga i zaustavlja šofera.
— Stanider malo, evo našeg Steve.
Pridošlica izlazi iz kola i veselo pozdravlja:
— Zdravo, Stevo, sokole, kako si mi?
— Kako? Pa nešto bolje neg oni gore, veselnici, na brdu.
— E, e, ti opet! — prijekorno će predsjednik. — Goniš uvijek ono svoje ter svoje.
— A šta bi drugo. Može mi se tako, pa eto.
— Spremaš li se za proslavu, Stevane?
— Ja sam svoje proslavio onda kad je trebalo. Vala sam i oseirio, do posljednjeg metka.
— Pa baš zato ćeš i doći.
— Jok! Idite vi ostali kom se ide, a ja ...
— Pa, bolan, čovječe, ti im čuvaš i uređuješ groblje već toliko godina, pa zar sad, na takvoj svečanosti . . .
— Jok, jok, zovite vi one kojima treba pouka kako se valja tući.
— Eno ga, de! A šta ti je to na tome tvom ovnu?
— Spomenica.
— Kakva spomenica?
— Moja, čija će druga biti.
— Pa dobro, brate, zašto tako, a? Spomenicu na ovna!
— Tako pa tako. Mogu s njom raditi šta hoću, moja je. Nije to prvi ovan sa Spomenicom.
— Ne znam, Stevo, šta da ti odgovorim. Moglo bi se o tome pričati, ali kako ćeš. Ti se otuđio, podivljačio, bježiš od svog društva. Šta je tebi krivo, daj reci jednom?
— Krivo, veliš? Ne znam, brate. Savilo se nešto na srcu, pa tišti, a šta je i zašto je, pitaj boga.
— Jesmo li te nešto uvrijedili, a? Ko to u čitavom ovome kraju može kazati lošu riječ za čuvenog mitraljesca Stevana Batića.
— To ti bolje znaš.
— Eh, ja. Pa, bolan, priča se da si o pravoslavnim zadušnicama palio svijeće gore po partizanskom groblju.
— To su matere radile. A ja sam upalio samo svom pomoćniku, njemu nema ko. Bio je siroče, seoski sluga.
— Stevo, Stevo, sav si naš, a udaraš u stranu ko jug u planinu. Šta ćemo s tobom?
— Gledaj ti druge, a za mene je lako. Sjedaj bez brige u ta tvoja kola, pa svršavaj poslove.
— E, Stevo, nevoljo moja, u ratu mi je lako s tobom bilo. Samo mi kažu: tamo je Stevo, ne brini.

• 
  

Završile se govorancije, opustila tribina, vjetar se neveselo sašaptava sa zastavama.
Na prostranoj poljani razgorijeva se i buči narodno veselje. Navaljao svijet jela i pića, pritisle sofre sunčanu ledinu. Tu i tamo već prasne pištolj ili zarešeta automat.
„Karabine, moj mileni druže . . .“
Pored same grobljanske ograde ulogorio se Stevan Batić sa svojom babom. Pred njima, na sastavljenim stolnjacima, pet pečenih brava (četiri ovce i ovan).
— Svraćaj , druže predsjedniče.
— Pobogu, Stevo, čije ti je to toliko pečenje?
— Moje, druže predsjedniče, individualno.
— Tvoje?!
— Što se čudiš, druže komesaru: Valja mi dati pomen mojoj četi. Onoga dana uglavnom je ovdje ostala.
— Pa zar čitavo svoje stado, brate mili?
— To je moja stvar.
— A šta ti veliš na to, drugarice? — okreće se predsjednik babi.
— Kako Stevo kaže — kratko izusti žena u crnom.
Predsjednik pažljivo odmjeri bivšeg mitraljesca. Izbrijao se ratnik, zakopčao, na grudima srebri se Spomenica, sijaju tri žuta Ordena za hrabrost.
— Bogami, ti se baš dotjerao, a?
— Pa jest, i red je. Došao u goste starom društvu, pa da se prepoznamo. I ovo bi sve, listom, bio spomeničar, i to onaj pravi, samo da su preživjeli.
Predsjednik se osmijehnu, pogleda Stevana mučeničkim neveselo reče: ,
— Lakše je tebi, Stevo, ti vodiš brigu samo o mrtvim spomeničarima, a meni su živi o vratu. Kad bi ti samo znao šta tu sve ima i u šta se sve to izvrće ...
Predsjednik se naglo okrenu i ćutke odlazi dalje, otkida korake od olova i tuge, a ratnik, svečan i krut, mjeri postrojene biljege partizanskog groblja i u očima mu iskre dvije sitne škrte suze.
Tiha, prevremeno ostarjela žena brižno gleda te dvije žiže u ratnikovim očima i sve zebe da se one ne otkinu i ne padnu na zemlju. Boji se, počeće da gori niska spržena trava.

• 
  

Zgomilali se na stanici ljudi s torbama, koferima i paketima. Puši se i ćuti pod oblačnim nebom neminovna rastanka.
Predsjednik stiže na desetak minuta prije nailaska brzog voza. Putuje i on, opet na neku od onih bezbroj nih konferencija.
U ćutljivoj gomili odmah je prepoznao svog ratnog druga.
— Stevo, i ti nekud na put?
— I ja, druže komesaru.
— Daleko?
— U Švedsku, druže kom ...
— Ostavljaš zemlju?
— Kao što vidiš. Branio je i odbranio, a sad ...Šta ćeš, trbuvom za kruvom kao i naši stari, druže moj mili, Stojane.