Bakonja fra Brne/VI
VI ĐAKOVANjE I DRUGI DOGAĐAJ
Tek o Novoj godini Bakonja poče učiti knjigu. Bolešljivi đakon Škoranca (pravijem imenom: Inoćentije Lovrić, sin jednoga obućara iz grada) poče mu pokazivati glagolicu. Povazdan Bakonja mrmljaše: az, buki, vjedje, glagoli itd. i mučaše se da nauči pisati one čudne grabulje i škorpije, što se zovu glagolica. Takođe nauči odgovarati jutrenju i misu. Bakonja imadijaše umiljat i snažan glas, zbog čega veoma omili fra-Tetki, koji, premda bješe najučeniji fratar u B., opet je više to tražio od đaka, no marljivost u nauci.
Evo kako je Bakonja provodio vrijeme prve godine svoga đakovanja.
Pošto bi odzvonio budionicu, obuću stricu i doneo mu vode, odastajao jutrenju pospremio stričeve ćelije, onda bi čekao svoga „vra“ (tako ukratko zvaše fra-Brnu) da se vrati sa doručka.
— Jesi li zatvorija ponistre — pitaše vra sa trijema, jer, i ljeti, bojaše se ući u sobu, ako stakla nijesu zatvorena.
— Jesam, duovniče.
— Jesi li istresâ tapiće i prašinu otra?
— Jesam, duovniče.
— Da nisi dovatâ karte na tavulinu ili orlođe?
— Bože sačuvaj, duovniče!
— Taa-ko.
Svakoga bogovetnoga jutra Naćvar bi izređao sva ta pitanja, a Bakonja uvijek jednako odgovaraše.
Na stolu „vravou“ bješe gomila hartija (većinom Naćvareve pjesmice), a Bakonji bijaše najoštrije zabranjeno da ih ne dotiče, no ih je vra slagao, čisteći guščijim perom prašinu ispod njih. Zatijem bi se vra izvalio u naslonjaču, pa stavio preda se dva špažna zlatna časovnika. To mu bijaše uživanje da sluša kako klopoću ona dva velika na stjenama i dva mala pred njim. Ako se noću koji ustavi, onda bi se vra odmah probudio; ako se dva slože u kucanju, onda bi se docnije probudio.
Od strica Bakonja bi otišao ka svome zaštitniku Baleganu, da „struni rosu sa srca“, kako kažu naši. Inače, po običaju, đački doručak bijaše komad hljeba. Iz zahvalnosti, Bakonja bi pomogao kuvaru isjeći meso, ili očistiti ribu, ili operušati kokoš itd., pa onda bi se opet vratio ka stricu.
Sad, ako vra nadme obraze i pregne glavu, Bakonja dohvati sa police jedan tanki, odjeljeni prutić, pa ga lagano udjene stricu pod košulju i češka ga po plećima. To trajaše najmanje polak časa, jer poslije kucanja časovnikâ, to bješe vrau najveće uživanje, to ga njekako spremaše da uzmogne s nasladom čitati najdublja bogoslovska djela i pisati stihove. A ako vra odmah ne nadme obraze i ne pregne glavu, onda Bakonja čeka dok to bude, jer bez toga nijesu se razdvajali jutrom.
Poslije toga izašao bi Bakonja i obrnuo bi drugim laktom trijema, protivnijem pravcem od kujine, te bi zakucao i ušao kroz jedna vrata između riznice i gvardijanovih soba.
Tu je bila knjižnica, a u isto vrijeme i „skula“.
Najprije bi Bakonjin nos osjetio zadah vlage i prašljivijeh knjiga, pa onda bi njegove oči otišle ka velikom Isukrstu na stijeni i na katedru pod njim, gdje bi sjedio jedan fratar. Bakonja bi navrh prstâ otišao da ga poljubi u ruku, pa bi otišao na svoje mjesto, u treću klupu. U prolasku morao se pokloniti đakonima Čimavici i Škoranci, koji sjedijahu na stolicama, između katedre i klupa. Škoranca je vrlo često izostajao, zbog bolesti. Najzad bi sio Bakonja, kao što rekosmo, u treću klupu, iza trojice svojih drugova: Mačka, Bujasa i Lisa, koje ispitivaše jedan od đakona.
Bakonja bi izvadio svoj bukvar i počeo mrmoljiti iz njega, ili bi gledao slike oko sebe.
Svud unaokolo bijahu veliki ormani puni knjiga, koje su mahom miši načeli, a povrh knjiga velike slike svetaca, provincijala itd., na platnu. Bakonji se reklo da su njeke od tijeh slika od velike vrijednosti, a to bijahu: sveti Frane, suh i bezbrk, drži njeku tičicu na dlanu, a miluje ju drugom rukom; sveti Lovre, mršav, visok, mlad čovjek, drži roštilj na kome su ga krvnici pekli; sveti Jeronim („naš zemjak“), sijede brade do pojasa, grbasta nosa i krupnijeh očiju, koje je izbuljio gledajući ljudsku lubanju, te se činjaše da se čudi on njoj a ona njemu; najzad, njeki koštunjav i napolak goli svetac, kleči u vazduhu, visoko povrh jedne gomile ljudi, a raširio ruke i zakovrnuo očima.
Predavanje obično počinje gvardijan sa đakonima. To je trajalo samo njekoliko minuta. Ako bi Bakonja i stigao na vrijeme da sluša odgovore đakona, to njemu bijaše sasvijem kao turski, toliko je mogao razumjeti. Gvardijana bi zamijenio fra-Duvalo, te ispitivao đake, ili bi naredio Čimavici da ih preslišava. Duvala zamijeni fra-Vrtirep, i tada bi Bakonja bar nješto razumijevao, jer se tumačahu „kriposti“ bogoslovske i kršćanske, „dila milosti“, dužnosti redovničke, izreke svetijeh otaca itd. Najzad bi Vrtirep izazvao Bakonju da, po stoti put, piše glagolicu. Ređe bi tražio da Bakonja sriče rečenice, koje se nalažahu pod svakim slovom. Ispod „az“ bješe „a-ki“. Ispod „buki“: „bes-mrь-tь-nъ.“. Ispod „vѣdѣ“: „vь-se-drъ-ži-te-lю“.
Vrtirep bi preporučio đakonima i đacima da „pritvrde“ maloga Jerkovića, pa bi ih sve predao fra-Tetki koji je predavao pjevanje.
Tada bi i đakoni sjeli sa đacima, a tada se isticaše Bakonja, iako mu bješe prva godina „skuljenja“.
Tetka bi se prošetao gore-dolje, ispred njih, pa bi zamahao prutićem, a na to bi se složili glasovi. Bakonjine su oči sjaktile, prateći svaki pokret prutića, a kad bi se vršak toga prutića k njemu obratio, te on dao maha svome zvonkome glasu, tada bi sinule oči Tetkine.
— Bravo Jerkoviću. Dede jopeta sâm: Krste u-sli-ši nas! Krste-po-miluj nas. Ki-i-i-ri-je elejson!
I tijem bi se svršilo predavanje.
Srdar se nije miješao u to, on se bavio privredom. Fra-Blitvar je bio zauzet drugim poslom, on je vodio manastirske račune. Navćvar je predavao crkovnu povjest, dogmatiku, ermeneutiku i... sve više stvari, ali samo poslije „sijeste“.
Iz skule opet bi se Bakonja javio svome vrau da vidi treba li mu što, pa bi otišao da odzvoni časove. Iz crkve bi sa ostalijem drugovima pratio fratre u ručaonicu, te posluživao.
Poslije ručka fratri bi otišli na svoju sijestu, a đaci na svoju, u skulu, gdje bi se obično zavrgla komendija. Svaki se šalio na svoj način, a Bakonja prikazivaše sve fratre kako idu, govore, njihove uzrečice i druge osobine. Bakonja je bio pravi glumac.
Poslije sijeste otišao bi da češka strica po listovima od nogu, pa bi zajedno u skulu. Iz skule bi na večernju, sa večernje u konjušnicu da pomogne Stipanu i čistibaši Škelju napojiti konje.
To bješe najmilije doba Bakonjino. Lijepo ga bješe vidjeti, onako stasita i okretna, kad uzjaše na gola konja, koji se pod njim malko propinje, ili grabi sitnijem kasom, ili igra „zečki“. Stipan proricaše: da nikad nije bilo crnorisca binjadžije kao što će biti s vremenom taj mali Jerković. I Srdarina reče više puta: „Ovaj Kušmeljić kâ da nije od njiove bagre! Ovo će biti junačina, dobar vojnik sv. Frane!“
Tako se Bakonji nizao dan za danom u manastiru. S njime rastahu „lipos, kripos, bogoljubnos, milos“, kako je ono govorio stric Čagljina; ali je on slabo napredovao u bukvaru, čemu nije bio on kriv, niti je kriv bio dobrodušni đakon Lovrić, koji je Bakonju od prvog dana zavolio, ali koji ga je slabo mogao poučavati, zbog svoje bolesti. Ako je kome to na duši bilo, bilo je fra-Brni. Ali, opet, i fra-Brne se mogaše opravdati, jer čovjek koji lomi glavu sa djelima Jeronimovim, Tome Akvinskoga i pedeset drugih otaca, taj se ne može baviti početnikom.
Uostalom fra-Brne bješe potpuno zadovoljan sa sinovcem, iako fratar to nije nikada izričito potvrdio. Ali se to moglo suditi po njekim biljezima, ali najviše po tome što na kraju ljeta reče bratu Kušmelju, koji dođe da raspita:
— Jeto jes magareće krvi, ali jopeta ne mogu se puno tužiti na nj. Vidićemo, vidićemo s vrimenom!
Možete zamisliti, kako je to knez iskitio u povratku i kako to odjeknu po Zvrljevu.
Krkotići i Zubaci pucahu od jada, ali, pored svega toga, Čagljiva, došavši poslom jedared u manastir, tražio je — baš je tražio — da se umili Kušmeljiću. A mudri Kušmeljić odazva se najljubaznije stricu i pozdravi Roru, Rdala, Krkotu, Contronu, Čandrljoku i sve, sve sreda.
Kad prispje vrijeme berbi, svi se iz manastira raziđoše preko vode, osim gvardijana, Škorance i Balegana. Bakonja osta četiri nedjelje sa stricem u vinogradima, i svijem seljacima omilje i njegovo se ime razglasi i dalje od župa sv. Frane.
Pa onda opet nasta mrtva jesen i nastavi se jednolični život manastirski. Tako hoćaše trajati do proljeća, da se licem na Novu godinu, ne desi nemili događaj, koji je imao čudnijeh pošljedica.
Na prvi dan Nove godine uždio sjever, rek’ bi sve ponese! Rasklimane štice vrhu trijema i nezakačeni kapci na prozorima luparahu na sve strane. Fra-Tetka, jedini ustalac od sve braće, izlazio je noću dva-tri puta iz svoje ćelije, te obilazio trijem, bojeći se da vjetar ne ponese otkle žeravak i ne nanese ga na trulinu.
U praskozorje sva četiri zvona oglasiše jutrenju, ali im se zvuk jedva mogaše čuti kroz vjetrenju hupu. Fratri, ogrnuti kabanima, protrčaše trijemom od crkve.
Tri najmlađa duhovnika obukoše se u crkvene haljine i služba otpoče. Bakonja i Mačak, u stiharima, kađahu pred njima. Balegan je vukao konope iza orgulja, a fra-Tetka, kuckajući po zupcima, tapkao je nogama da ih zgrije, vrtio je glavom da mu se vrat ne ukočanji, a kad god mogaše ugrabiti, prinosio je šake ustima da duva u njih. Tako činjahu i svi ostali, a uz to derahu se svi skupa, jer se zbilja čovjek njekog jada ugrije pjevajući. Kad ta „derba“ doprije do najvećeg nesklada, fra-Tetka se najedi, pa i on poče nemilice udarati po zupcima, te iz cijevi izlijetahu svakojaki glasovi.
Ali kad sunce granu, vjetar poče slabiti, pa malo-pomalo, utoli sasvim, onda se povrati sklad i u crkvi. Svako se prepade svoje grješne rabote, pa da pokaje, poče svaki umiljato pojati.
Poslije službe fratri odoše u trpezariju. Pod Isukrstovom večerom bješe već poređano osam stolica, te fratri posjedaše, sve po godinama i po starješinstvu. Pošto posrkaše kavu, Balegan otvori vrata. Prvi pristupi đakon Čimavica, te cjeliva gvardijana u ruku, rekavši:
— Na zdravlje vam mlado lito. Daj bože da i’ mnogo doživite!
Gvardijan mu dade njekakvu knjižicu crvenijeh korica, pa reče:
— Jevo ti, sinko, ovi mali, ali dragoceni dar. Ovo je „Cvit kršćanski’ kriposti“ našega učenoga fra-Jerolima Alatovića. Štij ovaj libar, sinko, dan i noć, i ladaj se po njemu, zarad spasenja duše svoje. Amen!
Đakon ga ponovo poljubi u ruku, pa to isto učini svakome, ponavljajući istu čestitku. Za njim priđoše đačići: Mačak, Bujas, Lis i Bakonja. Svaki primi po pletu od gvardijana. Za njima Balegan, i on primi dukat. Za kuvarom čestitaše: mlinar Boban, kovač Trtak, konjušar Stipan, pak vozari Beljan i Dundak, a najzad govedar. Fra-Pirija kolendisa, koga više koga manje, prema godinama službovanja. Najzad Balegan rasječe njekoliko jabuka i pošto ponudi služinčad, nali čašicu rakije, pak nazdravi:
— U ime božje, a za dobar početak! U zdravlje našeg pripoštovanog oca gvardijana i sviju redovnika, koji su ovdi i koji nisu ovdi, i svega puka kršćanskog i njegovog poglavice, svetog oca pape! Živili!
— Živili! — zagrajaše mlađi!
— A šta je s Lovrićem? Je li mu ko kavu ponija? — zapitaće gvardijan đakona Čimavicu posred graje.
Čimavica smignu ramenima pak izađe.
Dundaka nagonjahu drugovi da nazdravi svakome fratru, a uz svaku zdravicu da iskapi po čašicu. On se smije, a sve pogleduje fra-Piriju (kome, uzgred budi rečeno, taj nadimak ne bje zaludu dat). Fratar namignu, a na to Dundak, u tinji čas, sali u se sedam kupica rakije, uz nazdravice.
— Sad, neka iščati molitvu! — reče Boban.
— Kakvu molitvu!? — zapita fra-Tetka.
— Ma, dujo, niku rišćansku molitvu! Čućeš je!
Fratri se zgledaše smijući se, a to posokoli Dundaka, te razmahnu rukama. Napravi se kolo oko njega, on se prekrsti tri puta sa tri prsta „po rišćansku“, metanisa tri puta šapućući nješto, pa prekrsti ruke na grudima, diže glavu pa poče popijevajući:
— Zelembaća koze vraća, po duboku, po široku, da napase, da namuze, da nakupi, ugnju masla, da namaže žvale i nadimale! Nadimlji se crni vraže, kâ ’no Grci po polici. Oni jesu dobri lovci. Strijeljahu jednu goru i uvatiše ticu srnadicu. Iz nje vade taloga, da namažu takole. Takoli riču, takoli buču, takoli idu šešarskijem putem i nalaze šešerskoje dijete. Dijete u... opanke kiselilo, prstom nabadalo, a zubma okruživalo... gospodi pomiluj, amin!“
Ponovo zače da klanja i da se krsti.
Usred te graje dopade Čimavica, blijed kao krpa, a kose mu se nakostriješile.
Jedva jedvice izgovori:
— Zlo! — pa gutnu pljuvačku i zavrti glavom i opet će: — Zlo!
— Zlo Lovriću? — zapita gvardijan.
— On je pri-mi-nu-ja!
— Šta?
— Da... umra!... umra je!...
Svi potekoše u đakonsku ćeliju, koja se nalazila između Naćvareve i Tetkine. Zbilja jadni Škoranca ukočanjio se, a otvorene mu oči. Na krevetu i na podu dvije lokvice krvi. Kraj njega, na stoliću, njekoliko sklenica ljekarija. Haljine mu pobacane vrh pokrivača. Prema njegovu krevetu, uz duvar, bijaše drugi krevet, na kome spavaše Čimavica.
Pošto se gvardijan razabra malo, zasu grdnjama Čimavicu.
— Gade, gubo, rđo, izmetu, smrdljiva Čimavico, tako li si pazija druga, a? Tako si se brinuja za nj!...
Svi navališe na đakona, ko će bolje. Fra-Srdaru ne bi ni to dosta, no ga udari dva-tri puta, a da je mogao od naloge u tijesnoj sobi, ćaše ga i nogom napipati.
Fra-Brne nadimlje obraze i drži se za trbuh. Kadgod bi vidio što nemilo hoćaše ga zaboljeti u kulji.
Svi graju. Balegan otkrio mrtvaca, pa ga kuca prstima po utonulu želucu, a drugom rukom maha i govori nješto. Dundak stade otvarati sklenice ljekarija i svaku mirisaše. Boban digao suhu nogu mrtvoga, pa joj mjeri prstima debljinu. Jedini Stipan sastavio ruke na grudima i gleda.
— Ma šta sam ja kriv? Šta sam kriv, za rane Isukrstove? — kuka Čimavica, kad ga jedva dopade red da ga čuju. — Šta sam mogâ učiniti? Jeto sinoć uvatija ga oganj i kašljâ je i znojija se, kâ i svaku veče! A to ste znali svi. Baš sinoćke bi mu lakše i razgovarali smo se i smijali. Još reče da će jutroske na matutin, ako vitar ujenja. — „Ma isto nemoj me buditi, ako se sam ne probudim“ — reče mi. A jutroske, posli prvi zvona, ja ga dva puta polako zovnu: „Inocenco! Inocenco!“ Pa kad sam vidija da spava (jer sam mislija da spava), ja ga ostavi, jer šta bi drugo činija?...
— Taa-ko! Dakle, on je preminuja još noćaske? — pita fra-Brne.
— Pa to se zna! To se odma vidi! — veli Tetka.
— O, bože! bože! pa ovako? Bez ispovisti i bez pričešća!
— Šta ćemo, de? Šta ti je, tu ti je!
— Sad ne pomaže karabulina, nego da se uredi što triba urediti! — reče fra-Tetka.
— Ali, šta sam ja kriv? Šta sam mogâ učiniti, za blaženu Divicu? — kuka jednako Čimavica.
— Ma, bolan, ko tebe krivi? Ko kaže da si šta kriv? — tješi ga fra-Brne.
Sad svi počeše tješiti đakona.
— A zašta me onda bije? — pita đakon.
— Zašta, zašta? — veli gvardijan. — Jeto tako! Potriba se čoviku iskaliti, a ti si mlađi, a... ajdemo. Ajdemo-te da se svrši šta je triba!
Stipan, koji odavno imađaše zub na fra-Srdara, izlazeći, prostrijelja ga očima, pa reče oprho:
— Lako se iskaliti na nejačem i na mlađem, ali nije pravo, a, križa mi...
— A šta, križa ti — planu žestoki Srdar — šta bi bilo da sam tebe, a? de?...
Razdvojiše ih odmah.
— O, o, o! — poče tiho fra-Blitvar. — Ti, Stipane, kanda gubiš rišpet redovnicima, o! o!
— Ja, vire mi, dujo, malo marim, kad ko oće da tabači, pa da je i biskup, razumiš li? A onaj ditić nije kriv, a mene boli kad vidim nepravdu.
Fra-Srdar se zagna na nj, ali ga srećom njegovom ustaviše, jer odista ćaše nagrajisati.
Gvardijan smjesta isplati najam Stipanu i izagna ga. FraBrne, hučući jednako i držeći se za kulju, darova mu pet krunaša zato što mu je dobro pazio kulaša. I tako delija Stipan iznese stope iz manastira.
Pa onda poslaše momke s pismom u grad majstoru Bortulu Lovriću, obućaru, i javiše mu da mu je sin Inocenco nenadno preminuo.
Pa obukoše mrtvaca i preniješe u crkvu, gdje mu na poređe, počeše čatiti bdjenja.
Bakonja je lio četvorostruke suze i nije se micao od mrtvaca. On jedini u manastiru bješe veoma rastužen.
U fratarskoj trpezariji, za objedom, završe se žestoka bogoslovska raspra. Fra-Tetka dokazivaše da se o velikijem godovima ne može, bez nevolje, opojati mrtav svećenik. Fra-Duvalo je protivno tvrdio. Pirija i Naćvar bijahu mišljenja Duvalova, a ostali pristajahu uz Tetku. Svaki se naprezao da se sjeti kakvijeh riječi iz svetijeh knjiga, kojima bi mogao potvrditi svoje mišljenje. Vrtirep se opkladio sa Naćvarom da će nješto naći u njekoj knjizi, pa je stoga hodio u manastirsku knjižnicu i izgubio opkladu. Najzad osta svak pri svome mišljenju.
Sutradan dođe majstor Lovrić. Bijaše to čačurak, ali žilav i okretan, dugačkijeh crnijeh brkova i crvena nosa. Mogao je imati oko pedeset godina. On ne pokaza prevelike žalosti. Najbolje ga uteši Dundak, s kojim je do podne osušio oku mučenice.
— Viš! — reče mu Dundak. — On bijaše briljuzak, brate. Ti znaš šta mi u Kotarima zovemo briljuzak? To je, znaš, jaje koje se izleže bez kore. A on je bio tako jaje, pa je pukao od studeni...
— Sakrrr! — viknu majstor. — Na koga se uvrgao, sakr!? Ja sam se dvadeset godina lomija po Taliji, po Češkoj; bija sam tri godine u Beču, četiri godine u Moraviji, u Štiriji, u Šlovaniji, Salizburgu, Špilibergu, Trentu, Triještu, Veroni, Mantuvi, Pjačenci, pa u Ungariji, svu sam Ungariju obišâ kâ ovaj dlan, razumiš li? Bija sam u vraga doma! Bija sam u papinoj zemlji, i tukâ se s Francezima. Dreždâ sam napolju po noći, kisnuja, odija pišice po deset ura na dan, pa nikada ni da sam se naladija. A on... što ti kažeš... briljuzak, dođe na svit bez dua! Zato ga i dado ovdi među ove (dodade šapatom) site dokonjake, pa, pa, jeto sve jednako, sakrr...
— Ali, može biti da baš njemu utrnuše zubi stoga što si ti ija nezrila voća? — reče Dundak, kome se, kao i svoj manastirskoj čeljadi, zakačila u pameti po koja izreka iz Svetoga pisma.
Majstora Lovrića, u mladijem godinama, otpravi općina na silu „u soldatiju“, jer cijela varoš nemade mira od njegova bakočenja. Kad se, nakon petnaest godina, vrnu doma, oženi se jednom slabunjavom, a već zrelom curom, koja imađaše nješto svoga. U vojsci nauči crevljarski zanat, pa je u gradu prolazio lijepo. On je izrađivao obuću fratrima, stoga mu i primiše sina. To bješe jedini đak kojemu ne bijaše rod nijedan fratar. Žena Lovriću umrije poslije četiri godine, a eto vidjesmo kako sin svrši u dvadeset prvoj godini svoga jadnoga vijeka.
Sahraniše nesrećnog đakona, pak se, malo-pomalo, poče povraćati stari red u manastiru, ali se, u isto vrijeme, poče osjećati „žata“.
Čimavica, pošto je četiri dana ležao gdje i prije, odjednom navali da ga premjeste. On ne htje kazati od čega se prepao, no kad ga ko zapita o tome, on naburi, a na licu mu se čitahu strašne priče. Toliko bješe dosta da strah obuzme đake. A kad još Čimavica zaiska i dobi dopust da ode doma na njeko vrijeme, onda se strah useli u sve sluge pa dohvati i fra-Brnu. Zlosrećni Čimavica, ne ustavi se ni na tome, nego pisa iz svoje kuće stricu fra-Pinjati Ćuku, koji u to doba držaše parohiju u O. U pismu se moli da ga starac premjesti u koji drugi manastir, jer da je radiji „svući se“, no se povratiti u V., pošto je kuća sjenovita („mnogo sinovita“). Fra-Pinjata povolji sinovcu, a njegovo pismo pošlje fra-Piriji, dodavši sam kako bi dobro bilo da braća očate bdjenje za pokoj Škorančine duše. Sad prionu strah i fratrima, osim Tetke i Srdara. Zaludu se ova dvojica opirahu da se bdjenje ne čati jer će se tek nakon toga raspaliti mašta mladeži. Fra-Brne je dokazivao da treba, a uz nj pristajahu još četiri brata. Zapodjede se žestoka bogoslovska parba, te se prizivali sveti oci u pomoć. Ali, kako obično biva u takijem prilikama, nadjačani se većma ražestiše i ostadoše pri svojoj. Junački fra-Srdarina ne umijaše se preti, no im vikaše:
— Ona guba, ona smrdljiva Čimavica, izmislila koješta, samo da nađe izvit kako će se proskitati, a vi odma: tum! bum! odma po sridi svete oce i korabljice! Valaj je dobro učinija što se očistija odavlen, jer da se opet navrati, napipâ bi ga nogom di je najpošteniji! Ćuk od ćuka, kao što su svi njegovi, a najviše Pinjatina!... A mrtvi Škoranca neka se meni javi, ako je kadar.
Bakonja je pio riječi Srdarove. Bakonju zanošaše sve što je muško i sokolasto, te iako se čudio učenosti ostalijeh fratara, divio se još više srčanosti Srdarevoj. Ne bojati se mrtvoga Škoranice, nego ga još čikati!
Drugoga večera pošto stiže pismo Pinjatino, sjeli fratri da večeraju. Bujas za nalonjom poče da čati život svetitelja čiji je dan.
— Mali Jerkoviću! — zovnu Srdarina, prekinuvši štioca.
— Šta velite? — odazva se Bakonja, ušav k njima.
— Ajde mi donesi ubrus iz kamare, jevo ti ključ! — Bakonja se obazrije, mignuvši Mačku.
— A kuda ćeš ti? — pita Srdar Mačka.
— Ja... onaj...
— Ti, onaj, ostani di si, a ti, Jerkoviću, donesi šta sam ti naredija.
„Štioc“ nastavi: „Blaženi že slišav to ot angela, pade nic na zemju, i pokloni se, i glagola...“
U tome se Bakonja povrati, blijed kao krpa, i predade ubrus. Fratri ga svi pogledaše. Bakonja se — u đačkoj trpezariji — stropošta na klupu i poče brisati ledeni znoj sa čela.
— Vidija si ga, je li? — pitaju Mačak i Lis.
Bakonja zavrti glavom, pa jedva izgovori:
— Nisam, ali mi se sve činilo, da mi je iza leđa...
— Škopiću! — viknu fra-Tetka.
— Šta velite? — odazva se Mačak.
— Ajde mi donesi onu kutiju praška iz moje kamare! Zaboravija sam ga, a triba da ga pijem s vinom!
Mačak nemade kud ni kamo. Vidi zlu igru fratarsku, ali je red slušati. Kad je bio prema školskoj dvornici, stade ga dreka pak se vrati.
— Šta je? — pitaju ga.
— Ajme meni! Vidija sam ga...
— Koga? — zapita Srdar, pa skoči i stade prema njemu.
— Ja ne znam... fra... može biti, učinilo mi se...
Srdar izađe, psujući. Za njim poteče Tetka.
Onda Mačak pade na koljena prema Isukrstu.
— Tako mi ovoga raspela, duovnici, bija je on... On, Škoranca glavom!
— Učinilo ti se, budalo.
— A, nije, kad vam se kunem!...
Gvardijan i svi ostali ne htjedoše slušati dalje, nego otidoše.
— On, on — nastavi Mačak đacima. — Naslonija se uza zid, a izdreljija oči na meneka. Ajme meni! Ajme meni! Kako nisam umra na mistu!...
— E, sad se već nema rašta kriti — poče Balegan. — dosad sam krija radi mira domaćega, a sad se već nema rašta kriti! I ja sam ga vidija!
Možete zamisliti, kako to tek prenerazi đake.
— Jesam... Ono što jest, jest, a vi znate da u mene nisu dvi riči! Prikojuče, uoči nedilje, kad ste svi bili na velikom blagoslovu, u prvi suton, ja se naslonija na ovaj prozor, pa gledam kakvo će vrime. Gledam, gledam, dok mi se oči poniše put greblja, a, tamo, on pomolija glavu priko zida, a izdreljija ovolike oči u meneka. A meni, brate moj, priviše se noge kâ dva konca. Oću da izmolim „Pozdrav gospin“, a ne mogu. Kako je mogâ dopriti glavom do onolike visine? Biće se popeja na grob pokojnog fraFelicijana Felicijanovića...
Još im Balegan kaza da se Škoranca javljao Bobanu, Beljanu, Trtku i govedaru, ali da se to krilo „radi mira domaćega“, a sad se već ne može kriti!
Razumije se da su toga istoga večera doznali i fratri, svaki od svog đaka. Sutradan, poslije blagoslova, okupiše se svi u pokojnikovu sobu, gdje se čatilo veliko bdjenje.
Ali, na veliko čudo svačije, ne pomaže ni bdjenje. Škoranca se poče javljati još češće. Najzad on sam objasni Dundaku zašto nema mira.
Dundaka srete Škoranca usred bijela dana, išao od voza k manastiru. Dundak, slobodan, a vješt kako se treba ponašati u takvijem prilikama, prekrsti se, izgovori polako „Pozdrav Divici“, pak zapita pudalinu: „Dušo kršćanska, šta želiš od meneka?“ — „Želim, da ti se ispovidim!“ — „Dušo kršćanska, ajde ka kome redovniku sporadi toga!“ — „Ne, nego baš onome, koga prvoga udesim! Tako mi je naređeno, za pedipsu šta sam to propuštija učiniti uoči smrti. Dakle, slušaj...“ Dundak morade slušati svu ispovijest do kraja, sve krupne i sitne grjehove Škorančine, čak i to kako je krao duvan fra-Duvalu, pa ga slao ocu u grad. Zatijem pudalina kaza da se zaludu pojalo bdjenje, jer da neće imati mira ni stanka u grobu, dokle on (Škoranca) ne otpjeva misu u manastirskoj crkvi. A to će biti noću. A biće kad se navrši vrijeme koje bi proteklo, da je živ, do „mlade mise!“
Čim se to razglasi, fra-Brne ne puštaše iskraj sebe Bakonju, te se poče s njim razgovarati koje o čem, pa, najposlije, poče ga zapitkivati o onome što bejše naučio kao đak. Bakonja sve svoje znanje istrese pred stricem u manje od po ure. Onda se vra tače duše, pa mu sta kazivati glavnije stvari.
Srdar se ljutio na „izumisli dičurlije“, a najviše na fra-Brnu, koji je baš „poditinjija“. Ali kad je morala njegova ljutnja doseći do vrška, onda baš omeča te ne karaše nikoga.
— Baš nije loše da se ove budalaštine razglase! — reče on fra-Tetki nasamo. — Naši se ljudi više boje jednoga mrtvoga negoli stotine živi. A bolje po nas ako se prikovođani pripanu, osobito ove godine, kako je slabo rodilo!
Zaista se preko vode razglasi kako se đakon potenčio, te se ne ćaše niko osloboditi da se noću došunja, pa da bi znao e će blago „privatiti“.
|
Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Simo Matavulj, umro 1908, pre 116 godina.
|