Baba i đak manastirski
Bila nekakva baba blizu jednog manastira, koja je bila vrlo pobožna tako, da je malo kad preskočila večernju, jutrenju i leturđiju, već da bi bila što slaba. Tako često idući u manastir uspozna se s jednim đakom manastirskim, i malo bi kad došla da mu ne bi donijela po koji dar, kao n. pr. jaje, sira, orah, smokvu, lješnik i t. d. a najviše za to, što je ovaj đak lijepo u crkvi pojao. Sve na jedan put ova baba prestane đaku davati, i bogme glavu na stranu okrenuti kad mimo nj prođe. Začudi se jadni đak, šta ovo sad bi. Ko ga zavadn s babom? i za što mu ona po običaju ne dava; te on šta će i kako će, pošlje k babi jednog svog druga, da je iskuša šta se to ona na njega najedila. Kad ovi drugi zapita babu šta je? ona mu odgovori: kako se ne ću naljutiti moj sinko! kad evo godina dana od kako mu vazda po nešto donosim, ne bi li me đegođ uz božju pjesnu pripjevao, a on nikako, nego sve nekakvu svoju jaranicu: radujsja nevjesto nenevjestnaja, pa eto mu nevjeste neka mu ona dava. Đak kad babu čuje potrči odmah, te kaže đaku svom drugu, a ovi šjutra dan na jutrenju, kad vidi babu da je u crkvi počne pojati što gođ je jače mogao: vozbranoj vojevodje; no ne završi sa radujsja nevjesto nenevjestnaja nego: radujsja bako bakuštaja!
Izvor[uredi]
Vrčević, V. 1868. Srpske narodne pripovijetke ponajviše kratke i šaljive. Biograd: Srpsko učeno društvo. str. 112.