Ajiša/1

Izvor: Викизворник
Idi na navigaciju Idi na pretragu

◄   Насловна I ČIN II ЧИН   ►

I ČIN

     (Velika, raskošno nameštena soba. Pod prekriven teškim, persiskim ćilimima. Unaokolo minderluci prekriveni finim, mekanim serdžadama. Oko minderluka, uza zid, prislonjeni debeli jastuci. U donjem zidu, oko vrata, uzidani visoki musanderi, od orahovog drveta, sa izvedenim kanatima i malim, zlatnim alkama u sredini. Po vezenom peliješu musandera nanizani svetli, kalajisani sahani i nekolike maštrave. Desni zid iskićen oružjem i zlatom okićenim dolamama. Oko demirli-prozora, na lijevoj strani, lelujaju se šarene stambolske zavjese; blizu jedne zavjese visi o klinu jedna oveća šargija. Ispred minderluka, na ćošama, namještene male mumtartice.
     Hatidža sjedi na minderluku i igra se s nizom bisera. Ajiša, gotovo neobučena, u košulji, prekrivena tankim čaršavom, leži. Uzvalila se uz jastuke, savivši obje ruke pod glavom).

HATIDžA: I tako uvijek?
AJIŠA: Uvijek me prekorava.
HATIDžA: Jesi li kušala da ga umiriš, da mu se dodvoriš?
AJIŠA (kratko): Jok!
HATIDžA: Nijesi?
AJIŠA (lijeno, kao mazeći se): Pa... kad ga ne volim...
HATIDžA: Ali ...
AJIŠA (življe): Čim mu glas čujem, čim ga ugledam, dođe mi da se sakrijem, da bježim nekuda... (Proteže se). Ne znam se pretvarati... a lagati ne mogu... (Zjevajući). A i kad bi znala, slabo bi pomoglo.
HATIDžA: Zar ti ne bi vjerovao?
AJIŠA: Nikako ... (opet se proteže. Lijeno). A i ne treba da vjeruje.
HATIDžA (tiše): Udari li kadgod?
AJIŠA: Nikada.
HATIDžA: Ni kad se naljuti?
AJIŠA: Ni tada.
HATIDžA: Čudno!
AJIŠA: Šta više: dodija mi s ponudama... Svega nudi, daje ... Nakita, svile, zlata... Svega!
HATIDžA: Zar da pokaže kako je bogat?
AJIŠA: Uzalud!... Ibrahim-beg mi i bez zlata miliji!... (Sklopivši oči, vatreno). Sevdah moj, blago moje!...
HATIDžA(suvo): Zaboravi na njega!
AJIŠA (valjuškajući se. Sjetno): Da zaboravim? ... Mogu li?
HATIDžA: Moraš!
AJIŠA (držeći mali prst u ustima, meko): Eh, da mi ga je viđeti!
HATIDžA: Kakve bi fajde bilo i kad bi viđela? ... Tvoj više nikad biti neće!.. . Zaboravi!
AJIŠA (kao u zanosu nekom): Da mi je da čujem jednu riječ njegovu!... I još jednom, samo jednom, da se naslonim na rame njegovo pod granom onom, pod lehanderom!
HATIDžA (osvrće se. Boji se da ko nije čuo): Udata žena!... Zar bi omjela?
AJIŠA: Koga da se bojim? (Nekako s prezrenjem). Zar Rašid-bega?
HATIDžA (strogo): On ti đuvegija, domaćin!
AJIŠA (prkosno): Šta mi može? ... Šta? ... Da ubije? ... Neka ubije! ... (Meko). Slatko li bi bilo umrijeti na ramenu Ibrahim-begovu, pod granom onom, pod lehanderom!
HATIDžA (uporno): Ibrahim-beg više i ne misli na te!
AJIŠA (sa puno uvjerenja): On me ne zaboravlja!... Nikad!...
HATIDžA: Varaš se...
AJIŠA (vatrenije): I sada ... kad sam sama ... ja ga zovem, tepam mu, razgovaram s njim... Tice mi donose pozdrave, a vjetar njegove poljupce. (Opet se uzvali. Strasno).Sevdah moj, orce moje! ...
HATIDžA: Lakše!... Mogu nas čuti!
AJIŠA (jogunasto): Neka čuju!... Neka dođu!... Ne bojim se ja!.. Nikoga se ne bojim!...
NEDžIBA (lagano ulazi, noseći preko ruke Ajišino odijelo. Za njom pristaju druge dvije sluškinje. Nose češljeve, ogledala, cvijeće, mirise): Da te obučemo, hanuma?
AJIŠA (ne gleda ih. Nemarno): Neka... Čekajte!
NEDžIBA: A ako komšinice dođu?... Zar da te zateku neobučenu?
AJIŠA (proteže se): Ja i zaboravila na njih! (Hatidži). On često zove hanume, komšinice, da dođu, da mi prave društvo. (Zijeva). Ah!.. . Jadno mi tako društvo!...
HATIDžA (oštrije): Obuci se!... Nemoj da te nađu neurednu...
AJIŠA (lagano se pridiže. Nedžibi, lijeno): Evo me . . . Radite šta znate...
NEDžIBA (rasplećući joj pletenice): Danas ćemo da upletemo u kosu same karamfile.
AJIŠA (brzo): Karamfile? ... Nipošto!
NEDžIBA: Beg je naredio.
AJIŠA: Ako beg hoće, nek svoju kosu kiti karamfilima.
HATIDžA (strogo): Beg je naredio, treba poslušati!... (Nedžibi). Upletite karamfile!
NEDžIBA (lukavo): I nov đerdan poslao ti ... (Pokazuje). Evo!...
AJIŠA (neće ni da pogleda. Prezrivo): Našto će mi?
HATIDžA (uzela đerdan, gleda ga): Lijepa li đerdana!... Ni sama ne bi’ ljepši odabrala!
NEDžIBA (naglašuje): I nove papuče! (Pokazuje).
HATIDžA (zadivljena): Ih!...
AJIŠA (jogunasto): Nosite!... Bacajte!... (Ispravi se i odbacuje haljine). Neću se ni oblačiti!
NEDžIBA (U čudu): Šta ti bi?
AJIŠA (oštro): Neću! (Hatidži, žešće). Šta će mi đerdan? ... Šta će papučice? ... Ogrlica? ... Biser? ... (Odbacuje od sebe, gura). Ne treba!... Ne treba!... Ništa mi ne treba!...
HATIDžA: Ajiša!
AJIŠA (razdraženo): Bježi!... Ostavi me! ... Ni ti mi ne trebaš!...
HATIDžA: Znaš li šta radiš?
AJIŠA (ponosito): Znam... Ne volim ga!... Neću njegovih poklona!
HATIDžA: Naljutićeš ga...
AJIŠA (pakosno): I hoću da ga naljutim!... Neka bjesni, nek viče, nek se muči kao što se i ja, nesretnica, mučim!...
HATIDžA (Nedžibi strogo): Oblačite je!
AJIŠA (nemoćna. Pokrije lice rukama): Ah!... (Predaje se da je oblače).
HATIDžA (tiho): Kako si luda!
AJIŠA (bolno): Kako sam jadna!
HATIDžA (i sama pomaže pri oblačenju): A ovu ružu ovđe! (Veliku, rascvjetanu ružu gura joj među peševe od ječemre, na prsa).
NEDžIBA (škropi je, mirisima. Zanosno): Kako si lijepa, hanuma!
HATIDžA (nežno): Kumrijo moja!... (Ljubi je u čelo).
(Sa sokaka se čuje vesela momačka pjesma.)
AJIŠA (prene se kao iza sna): Eno! ...
HATIDžA: Šta je?
AJIŠA: Ona pjesma!... Momci prolaze!
HATIDžA (mirno): Neka ih!
AJIŠA: A ako je i on s njima? ... Ko zna! (Potrči prema prozoru). Može biti ...
HATIDžA (uhvatila je. Drži): Nećeš ići!
AJIŠA: Pusti me! (Otima se).
HATIDžA: Ne puštam!
AJIŠA (kroz plač): Pusti!... (Otrgne se). Pusti! Kučko! Dotrči do prozora. Penje se; proviruje).
HATIDžA (ide za njom; meko): Ajiša!
AJIŠA (snuždeno): Nema ga... Neće ovuda ni da prođe ... (Uzdahne) Nikada!
HATIDžA (Nedžibi): Idite!... Ne trebate više!...
(Sluškinje odu).
AJIŠA (stoji, sa opuštenim rukama; poluglasno): Nema ga... Nema ...
HATIDžA (gleda je, prekorno): Ajiša, ti ćeš zlo proći!
AJIŠA (nemarno uzvije ramenom): Tešto!
HATIDžA: Da ogvoriš onako: pred sluškinjama!
AJIŠA: Zar sluškinje nemaju srca?
HATIDžA: Ali imaju i dugačke jezike.
AJIŠA (ne sluša je): Svak ima srca, samo ga moj otac nije imao. On me od Ibrahim-bega rastavio, prosto mu ne bilo!
HATIDžA: Ne proklinji oca, Ajša!... Grehota je!
AJIŠA: A nije li grehota svoje dijete na silu dati nedragome?... Samo zato što ima puno dukata...
HATIDžA: Rašid-beg je i Koljenović!
AJIŠA: I ružan, i bolešljiv i ... (Bolno), i nije mi drag!... Nije!...
NEDžIBA (Brzo ulazi): Eto bega! (Širom otvori vrata i stane pokraj njih. Dvije druge sluškinje oko nje. Oborile glave i drže ruke na pojasu kao da dvore).
HATIDžA (nekako poplašeno): Zar? ... A ja Još ovđe! (Brzo se zaogrće feredžom, da joj tuđi muž lice ne zagleda).
RAŠID-BEG (ulazi. Zastane kraj vrata i zapovednički viče trima Cigankama): Ulazite!
CIGANKE: Evo nas ... (Lagano ulaze, noseći pod pazuhima goleme zavežljaje).
RAŠID-BEG: Pokažite šta ste donijele!
CIGANKE: Odmah, čestiti beg!... Odmah! (Brzo driješe zavežljaje. Izvlače tešku, skupocjenu svilu. Razastiru po sobi).
RAŠID-BEG (Ajiši, ljubazno): Biraj!
AJIŠA (ne gleda na svilu; hladno): Zar nemam pune sanduke nekrojene evile? Šta će mi više?...
RAŠID-BEG: Ovake svile nemaš ... Biraj!
CIGANKE (pokazuju svilu, rastresaju): Biraj, hanuma, biraj!
AJIŠA (suvo): Ne sviđa mi se.
RAŠID-BEG (ne odvaja pogleda od nje; prati joj svaki pokret): Zapelo ti oko za plavu? ... Poznajem ja... (Uzme komad plave svile i baca na minderluk. Cigankama): Kupujem.
AJIŠA (uvrijeđena što je on odabrao svilu brzo): Nemoj plavu!... Crvena je ljepša!
RAŠID-BEG (zadovoljan): Aha! (Cigankama). Kupujem i crvenu!
CIGANKA (lukavo): A ova žuta, na grane?... Pogledaj, hanuma!... U Stambolu je pašinice nose!
RAŠID-BEG (ponosno): Pašinice?... I ona može da nosi kao pašinica! (Uzima i žutu svilu). I ovo je njezino!
AJIŠA: Ali ja imam ...
RAŠID-BEG (Cigankama): Gotovi smo ... (Ciganke opet uređuJu zavežljaje). Dođmte, da platim! (Izađe. Ciganke idu za njim, za Cigankama sluškinje).
HATIDžA (opet se otkrije): Kako je dobar!
AJIŠA (suvo): I kako mi mrzak!
HATIDžA (razgleda svilu. Uzdahne): Kad bi meni nudili ovako!
AJIŠA (brzo): Želiš li? .. Uzmi!... (Kušlja svilu i gura joj u krilo). Uzmi sve!
HATIDžA (začuđena): Da uzmem?
AJIŠA: Uzmi!... Nosi!... Uzmi!
HATIDžA (otvara kanat od musandera i ostavlja svilu): Bože sačuvaj!
NEDžIBA (zastala na pragu): Hanume dolaze!
HATIDžA: Sad pazi! (Popravlja joj kosu). Barem pred njima budi vesela!
AJIŠA: Na silu vesela?... Jok!...
(Ulaze: Melva, Zejna, Hajkuna, Đulsa, Zlatija, Fatima i još nekolike. Ulaze dosgojanstveno, mirno, bez graje. Feredže daju Nedžibi i sluškinjama, koje ih odnose u drugu sobu. Ljube se sa Ajišom i Hatidžom. Tek pošto sjednu, sve pozdrave: Selam alejkum. Hatidža i Ajiša otpozdrave: Alejkimu selam).
MELVA (miluje Ajišu; zabrinuto): Nešto si mi blijeda, Ajiša?
ĐULSA (namignuvši): Beg je, zar, prečesto ljubi!
ZEJNA: I još češće san joj prekida!
(Sve se zasmeju, Ajiša i ljutito i postiđeno okrene glavu u stranu).
MELVA (prekorno): Nemojte mi je zastiđivati!
SVE (brzo, kao dražeći Ajišu): Zastidila se!... Zastidila!...
AJIŠA (prkosno. Sa suznim očima): Nijesam ...
SVE (zasmiju se): Sad će i zaplakati!...
AJIŠA (samo što nije zaplakala. Jogunasto): Ih! ... Kakve ste!...
SVE: Oštre? ... Nemilosne? ... Je li?
AJIŠA: Dosadne... Uh!... (Zaroni glavu u dimije).
(Sluškinje donose raspaljene čibuke i nargile. Nude svakoj. Neke uzimaju, neke odbijaju... Toči se i kava, ispija).
FATIMA (nakon kraće počivke): Uzdišeš li i sada kad pane noć, kad se mjesečina po baštama razlije?
HAJKUNA: Kad ti nabreknu prsa od čežnje, kad se mlada krv uspali, kidaš li i sada sama sebe, lomiš li se?
ZEJNA (namigne): Ne valjuškaš se više, kao ranjena tica, sama po svome dušeku kad pane noć?
FATIMA: Ne očekuješ više po čitave sahate da samo čuješ muški glas, da vidiš lice muško?
MELVA: Sad je on uvijek pored tebe i njegove ti ruke raširene!
ĐULSA: On te i čuva i pazi... On ne da da tuguješ kad pane noć...
AJIŠA (proteže se i zijeva, praveći se kao da ih i ne sluša... Ipak kao da joj dodijao čitav razgovor. Nasloni se na jastuk i uzdahne).
(Sluškinje unose na tepsiji rahatlokume, alvu. Donose i medovinu u srebrnim maštrafama).
MELVA (Ajiši, tiho): Opet uzdišeš?
ZLATIJA (Hatidži): Kakva si jaranica, kad ne možeš da je razveseliš?...
ĐULSA: Žališ li za babom?... Beg umije bolje njegovati!
ZEJNA: Žališ li za majkom?... Beg umije slađe milovati!
SVE: Ajiša, šta ti je?
AJIŠA (sjetno). Šta mi je? ... (Gleda ih. Lakše). Šta mi je?... (Bolno). Zalud pitate kad pomoći ne možete.
(Nedžiba dolazi noseći tamburu; druge dvije sluškilje nose dahire i kastaljete. Sjednu u kraj i kao da čekaju na zapovijest).
ZLATIJA: Nedžiba hoće da pjeva!... (Odbija dimove). Počni, Nedžiba!
AJIŠA (otišla do prozora i naslonila se na demire).
NEDžIBA (zapjeva).
     Pošetao vezir mlad,
     Hajde, haj!
     Pošetao vezir mlad
     Niz čaršiju raspasan,
     Šibaj hajde, šibaj de
     Šibaj hajde, haj!...
SVE:
     Gledala ga Emina,
     Hajde, haj!
     Gledala ga Emina
     Sa demiri - pendžera,
     Šibaj hajde, šibaj de
     Šibaj hajde, haj!...
AJIŠA (začepila uši kao gadeći se): Phi!
MELVA. Beg ti najljepšu pjesmu pjeva!... Zato ne voliš naše pjesme.
AJIŠA (razdražena - podražava im rugajući se): Beg, beg, beg, beg!... (Žešće). Kad ćete prestati, da mi govorite o njemu!... (Pobjegne iz sobe).
HATIDžA: Ajiša!... Ajiša!... (Otrča za njom. Brzo odu i sluškinje).
MELVA: Čudna li je!
ZLATIJA: Vazda nevesela!
HAJKUNA: I sada misli na Ibrahim-bega!
ZLATIJA: Nikada ga zaboraviti neće!
MELVA (prezrivo): fukara!
ZLATIJA: Neka je i siromah, kršan je!... A ona ga voli!... (Tiše). Znam o svadbi joj, — ja sam bila tamo, — čitav se kijamet stvorio ...
SVE: Pričaj, ZLATIJA! .. Pričaj! —
ZLATIJA: Ali ...
SVE: Pričaj nam!... Pričaj!...
ZLATIJA (odbija dimove): Sjedila je među nama, u sobi, na kadifeli minderluku... Nakićena, nagizdana poput vezirovice... Oborila glavu kao pokošen cvijet, podnimila se, pa niti koga gleda, niti s kim govori ... Sjetna, zamišljena ...
MELVA: Kao i sad!
ZLATIJA: Iznenada, sa sokaka, zazvoni pjesma... Istrzana, malaksala pjesma, što dršće i treperi od derta i bola nevidovnog... Poznade glas Ibrahim-begov ... Vrisnu ... Skoči ... Potrča na pendžer... Dohvati demire, priljubi se uza njih i poče udarati čelom, prsima, ramenima, kao tica kad hoće da izleti iz kafeza...
HAJKUNA: Jadnica!
ZLATIJA (nastavlja): Poče kidati i ogrlice, grivne, cvijeće... Poče bacati, gaziti... „Neću za nedraga” iznemoglo muca, a sva drhti, cepti, streoa se... „Neću, neću, neću!” ...
MELVA (U čudu): A vi?
ZLATIJA: Uzalud se majka uvija oko nje, moli... Molimo i mi da se stiša, da nas ne bruka ... Kakva bruka da vrati svatove!
ĐULSA (tiho): Bolje da ih vratila!
ZLATIJA (ne sluša je. Nastavlja). D0k joj dođe i otac... Grom... „Ja sam te dao” zatutnja „i moja se riječ ne gazi”... Ona ciči, kuka, preklinje... ne htjede je saslušati ... Snažno je odiže, otrže, povuče... Silom predade svatovima ...
FATIMA (šapatom): Lakše!... Evo je!...
HATIDžA (vodeći Ajišu koja oborila glavu, kao dijete koje je nešto skrivilo): Ostavila vas, ni sama ne znajući šta radi ... Oprostite joj!
MELVA: A zar bi se i mogle naljutiti na nju? ... (Miluje Ajišu). Zlato naše!
NEDžIBA (sa vrata): Beg!
MELVA (kao poplašeno): Beg?
FATIMA: Kad beg dolazi, mi treba da idemo! (Sve se dižu). Zbogom!... Dovale!... (Ljube se, pozdravljaju. Sluškinje ih ogrću feredžama. Sve odu. Ostaje Ajiša sama, sa Neuibom).
AJIŠA (gleda za njima. Zatim i opet ode do prozora. Nasloni se ramenima uza zid i proviruje).
RAŠID-BEG (Nedžibi): Idi!... (Nedžiba ode. Beg zastao i kao začuđeno gleda na Ajišu, koja se i ne osvrće na njega). Ja ulazim, a ti me i ne gledaš... (S prekorom). Zar opet, kod pendžera?
AJIŠA (tiho): Ovđe mi najmilije ...
RAŠID-BEG (koga njena hladnoća draži): Čekaš li njega?
AJIŠA (čupka krajičak od stambolske zavjese; ćuti).
RAŠID-BEG (jače): Govori!... (Pauza). Što šutiš?
AJIŠA: Ne znam šta bih govorila?
RAŠID-BEG (sve se više ljuti): Govori!
AJIŠA (ćuti).
RAŠID-BEG (uzbuđen, počeo hodati po sobi): Ti baš hoćeš da me naljutiš!
AJIŠA (mirno): Ljutiš se i sam!
RAŠID-BEG (savlađuje se da ne vikne, da se ne razbjesni): Idi, molim te!.. Idi iz sobe!.. Planuću!...
AJIŠA (ne progovoriv ni riječi, pođe).
RAŠID-BEG (nekako pakosno gleda za njom. Željan je, da joj dobaci štogod uvredljivo. Savlada se. Kad je došla do vrata i zakročila preko praga, pođe i on za njom. Iznenada vikne): Stoj! ... kuda ćeš? ...
AJIŠA (mirno): Idem...
RAŠID-BEG: Kuda?
AJIŠA: Ti si zapovjedio...
RAŠID-BEG: A ti jedva dočekala da poslušaš, da me ostaviš... Je li?
AJIŠA: Pa...
RAŠID-BEG (i sam stane kraj prozora i, kao nakon kakva naporna posla, othukne. Vadi maramu i tare, znoj sa čela ... Zamoreno): Vrati se!... Hodi!. ..
AJIŠA (povrati se i stane blizu njega).
RAŠID-BEG (mekše, prekorno): Rašta si mislila na njega?
AJIŠA (zbunjena okreće glavu u stranu. Šapće): Nijesam.
RAŠID-BEG: Jesi! ... (Nasloni se leđima na zid. Bolno). Ti samo o njemu misliš... I u snu i na javi!...
AJIŠA (ćuti. Ne sme da mu pogleda u lice).
RAŠID-BEG: Zar ga ne možeš zaboraviti?... (Vatrenije). Išti šta hoćeš, samo ga, zaboravi!
AJIŠA (kojoj je čitav ovaj razgovor i mučan i dosadan, uzdahne): Bože moj!
RAŠID-BEG (jače): Hoćeš li dukata?... Evo! (Baca joj pred noge punu kesu). Reci: šta želiš, pa ću sve dati! (Mekše, kao moleći). Zaboravi ga. Ajiša!...
AJIŠA (hoće da laže, u nadi da će time prekratiti razgovor; tiho): Zaboravila sam.
RAŠID-BEG (uhvatio je za ruku i gleda joj u oči): Zaboravila?
AJIŠA (gledajući u ćilim): Davno ...
RAŠID-BEG (pusti joj ruku i opet ide prozoru): Ne vjerujem ti ...
AJIŠA (s dosadom): Znala sam da nećeš vjerovati.
RAŠID-BEG: Vjerovao bih, ali ne mogu...
AJIŠA: Eto!...
RAŠID-BEG (žešće): Vjerovaću onda, kad se samo oko mene počneš savijati kao ruža oko bora!... Kada mi se u vatri tvoga milovanja rastopi sumnja ova, što mi se svila oko srca k’o ljuta prisojkinja guja!... (Strasno). Ja sam željan ljubavi tvoje i tvoga zagrljaja, Ajiša bona!... Željan sam tople, milosne riječi, željan pitoma pogleda... (Uzbuđen hoda). Neću samo tijelo tvoje!.. Hoću i dušu!.. Dušu da mi daš!...
AJIŠA (izmorena. Sjeda na minderluk. Sjetno): Mogu li?
RAŠID-BEG (nije je čuo. Sjeda pored nje i nastavlja mekše): Ja znam da sam grijeh učinio što sam te oteo Ibrahim-begu. Znam... Sevdisali se, a ja vas rastavio!.. Ali to sam učinio od jada svoga, od derta golemog!.. (Spušta joj ruku na rame). Jer i ja
bijah ašik na te, Ajiša! Bezmjeran, silovit sevdah zanio me k’o plahovita bujica, obujmio, stisnuo, da me zagrcne, udavi, utopi... Nit’ sam što mogao raditi ni misliti, nego samo, po danu i po noći, vrzao se oko tvoje kuće. Obilazio sam oko avlije, oko bašte, samo da te vidim. Makar, haljinu da vidim!.. Kušao sam da se razgovorim s tobom, — nijesi htjela ... Starao sam se da se dodvorim šaljući poklone, — sve si odbila.
AJIŠA (tiho): Jesam.
RAŠID-BEG (s bolom): A jedne noći vidio sam te s njime, sa Ibrahim-begom. Stajali ste pod lehanderom, pri dnu bašte, u prisjenku... On se leđima oslonio o iskrivljeno stablo lehanderovo, a ti mu spustila glavu i nešto šapćeš, šapćeš ... (Uzbuđen ustaje). Aman!... Jedva sam se svladao da ne vrisnem, da ne potrčim irema njemu i (pakosno, osvetnički) da ga bijem, bijem, bijem...
AJIŠA (uzbudila se i sama, dršće. Brzo): I nakon toga si zaprosio?...
RAŠID-BEG (muklo): Nakon toga ... (Lakše). Te noći bio sam bez pameti. Išao sam, lutao po mahalama, sokacima, baščama, vinogradima ... A u prsima srce leprša, a u grlu steže, davi ... (Kroz zube). Tada sam se zakleo da ću vas rastaviti. Na silu!... Znao sam, da će tvoj otac voliti meni nego njemu ... I odlučio sam da te od oca ištem ...
AJIŠA (sve uzbuđenija, nemirnija. Napošljetku, sa puno mržnje, izbaci): I ti imaš obraza da sada prekoravaš mene?
RAŠID-BEG Prekoravam te, jer si hladna prema meni kao zmija ... Jer ne možeš da ga zaboraviš... (Snuždeno). A ja se nadao, vjerovao da ćeš ga brzo zaboraviti! Vjerovao sam u se, u ljubav svoju, da će te osvojiti, zadobiti... Vjerovao da ćeš biti moja i dušom kao i tijelom!
AJIŠA (razdražena, gnjevna ustala i gleda ga oštro, neprijateljski). Kako si mogao biti tako bezdušan? ... Kako si mogao rastaviti?
RAŠID-BEG (kao u čudu): Jer sam volio!
AJIŠA (željna da se osveti, da ga uvrijedi): Dli ja tebe ne mogu voliti ... Nikada!
RAŠID-BEG (stao i gleda je tupim, šprokim pogledom; muklo): Nikada zar?
AJIŠA: Ne mogu te voliti! (Jače). I neću da te volim!... Neću!
RAŠID-BEG (zadrhti i drekne bijesno, pakosno): Lažeš, kučko!... Volićeš me!... Moraš voliti!... Silom!.. Moraš!... Kučko! .. (Zakašlje se i brzo pokrije usta maramom. Spusti se na minderluk i malaksalo nasloni na jastuke. Zatim odmakne maramu od usta, i gleda je, gleda... Zabrinuto, tupo). Opet krv! (Neprestano gleda u maramu, kao da je na sve drugo zaboravio).
AJIŠA (opaziv krv, strese se ... I odmah joj se sažali... Brzo mu pristupi i nemirno pita): Šta ti je?
RAŠID-BEG (gleda u maramu. Tiho): Ništa ... Ništa ... (Pogleda u nju; kratko). Sitnica!



Javno vlasništvo
Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Svetozar Ćorović, umro 1919, pre 101 godina.