Anđelija, sestra Filipa Madžarina
Kulu gradi Filip Madžarine.
Ne gradi je č’jem se kula gradi,
Nego košću konjskom i junačkom;
Ne krije je č’jem se kriju kule,
Nego velom i bijelim platnom, 5
Srmom l’jepom i suhijem zlatom.
Ne tavani č’jem tavane kule,
Neg’ tavani pečom i tal’jerom.
Na njoj vrata pleći od junaka,
Ključanice ruke djevojačke. 10
Kad je Filip kulu sagradio,
Tad Filipu mala knjiga dođe
Iz Stambola grada bijeloga,
Od onoga cara od Stambola,
U knjizi ga ’vako povdravljaše: 15
„O, Filipe, dragi pobratime!
Jesam čuo, care, od drugoga,
Da si junak, da te boljeg nema
U Turčina, ni u kaurina.
Evo ima godinica dana, 20
Da ja imam crnog Arap’ Mora,
Više mi je Moro dodijao:
Koliko je u godini dana,
Toliko je dobio megdana,
Junačkijeh osjekao glava, 25
Djevojaka mladih oblubio,
Obljubio i obeščastio.
Svaki danak zaoblicu mesa
I bario vina crvenoga,
Svaki danak peču kruha b’jela, 30
Svaki danak ljubi po djevojku,
Lzubi curu, pa je doma vraća.
Neg’ te molim, Filip Macarine,
Da izađeš Moru na megdana.
Ako bi ti Bog i sreća dala, 35
Te bi Moru megdan zadobio,
Za pašu bi tebe postavio,
Postavio za devet godina, .
Da pašuješ po Stambolu gradu,
Po Stambolu, po mojemu dvoru. 40
Kad iziđe devet godinica,
Daću tebi devet konja blaga
I suviše devet pratiđija,
Da te prate do bijele kule.“
Kad vidio Filip Mafarine, 45
Kad vidio, šta mu knjiga kaže,
On mi cvili i suze proljeva,
Jer se boji izać’ na megdana,
Čuva dobro svoju rusu glavu,
Bijelom se kulom razgovara: 50
„L’jepa ti si, b’jela kulo moja,
Zaludu ti sva ljepota tvoja,
Kad se jadna ponosit ne može
Sa Filipom jadnim Madžarinom.“
Tako junak kuli progovara. 55
Misli, jadan, da ne čuje niko;
Al ga sluša Anđelija sele,
Filipa je brata dozivala:
„O, Filipe, moj rođeni - brate!
Što ti cviliš i suze proljevaš, 60
Koja ti je u Boga nevolja?“
Kad je Filip selu razumio
Od jada joj kazat ne umio,
Nego joj je knjigu poklonio.
Kada viđe kitna Anđelija, 65
Kada viđe, šta joj knjiga kaže,
Filipa je brata dozivala:
„O, Filipe, moj rođeni brate,
Daj ti meni britvu od bijura
I tvojega sjajnog ogledala, 70
Ja ću kidat kose na junačku,
Ostavi ću perćin na delinsku;
Daj mi tvoga od sanduka ključa,
Da ja uzmem tvoje ruho sjajno,
Da ja, mlada, na megdana idem, 75
Na megdana crnom Arap’ Moru.“
Kad to čuo Filip Madžarine,
Od jada se jeste nasmijao,
Anđeliji seli govorio:
„A ne luduj, draga sele moja, 80
Kad megdana ni vidjela n’jesi,
A nekmo li da ćeš na megdane.
Boljijeh je Arapine Moro
I od mene pogubio ljudi,
A nek’mo li, draga sele moja, 85
Ti ćeš Moru na megdana poći.“
Anđelija bratu progovara:
„Daj, Filipe, moj rođeni brate!
Hoću poći, ako ne ću doći.“
Kad to čguo Filip Madžarine, 90
Ne htijaše, s manje ne mogaše:
Dava Anđi britve od bijura
I njegovog sjajnog ogledala,
Dava njome od sanduka ključe,
Da se cura za megdana redi; 95
A Filipe u konjske podrume,
Da naredi konja za megdana.
Dok je Filip konja naredio,
U to doba kitna Anđelija
Stade, mlada, pred bijelu kulu. 100
Sjaje junak ka’ na gori sunce,
Sve bi reko, ne bi se aakleo,
Da nij’ ono sele Filipova,
Veće da je Filip Madžarine.
Prihvatila konja od megdana, 105
Pa se njemu na ramena baci.
Sad da vidiš Filip Madžarina,
On je l’jepo selu svjetovao:
„Anđelijo, moja sele draga,
Kad ti dođeš u Stambola grada, 110
U dvorove cara od Stambola,
Tad se caru pokloni lijepo,
Ljubi njega u skut i u ruke,
Crnu zemlju, gde mu stoje noge.“
Kako brate sele svjetovao, 115
Bolje mu je savjete primala.
Kad je došla u Stambola grada,
U dvorove cara od Stambola,
Lijepo se caru poklonila,
Ljubi njega u skut i u ruke, 120
Crnu zemlju, gdje mu noge stoje.
Lj’epo mi ga care dočekao,
Stavio ga carr uz koljeno,
Uz koljeno, kao sina svoga,
A mlađi mu kafu doniješe, 125
Bojani je čibuk zapalio,
Za nevolju ni grehota nije.
Tu mi stoji tri bijela dana.
Kad je treće osvanulo jutro,
Na noge je Anđa ustajala, 130
Ljubi cara u skut i u ruke,
Crnu zemlju, gdje mu noge stoje,
Te mi ide Moru na megdana,
Pod Stambolom gradom bijelijem.
Tu mi nađe Arapina Mora, 135
Razapeo svilena čadora,
Pod čadorom rujno vince pije.
A da vidiš Filip Madžarina!
Na čadora konja nagonio.
Al ’ mu veli Arapine Moro: 140
„Stan’polako, Filip Madžarine!
Hod’ pod čador, da pijemo vino!
Isto ćeš mi danas poginuti
Pod Stambolom bijelijem gradom,“
A govori Filip Madžarine: 145
„Spomeni se, Arapine Moro,
Da je u me đogat od megdana,
U tebe je bedevija vita,
Da u žensku prosperišta nije,“
Kad to čuo Arapine Moro, 150
Grohotom se jeste nasmijao,
Te se skače na noge lagane,
Pa se hvata vite bedevije,
Okročio, te je poklopio,
Pa zaviče, da se razliježe: 155
„Evo ti me, Filip Madžarine,
Evo ti me piku na bilegu!“
Al’ govori Filip Madžarine:
„Tvoje zvanje, tvoje pozivanje!
Evo ti me piku na biljegu, 160
Gađi prvi, da ti žao nije.“
Kad to čuo Arapine Moro:
Bojno mi je koplje uzimao,
Junački je koplje položio,
Konja dobra gleda po ušima, 165
A junaka po svilenu pasu.
Istom Moro koplja ispustio,
Al’ je konjic bio od megdana,
On tad kleče na sve četir’ noge.
Prek’ junaka koplje prelećelo. 170
Još ga Filip u ruke primio,
Ivlomi ga u dvoje, u troje,
Pa ga baca u travu zelenu.
Kad to viđe Arapine Moro,
Tad Filipu junak progovara: 175
„Danu čekaj, Filip Madžarine!
Neka uzmem drugo koplje bojno,
Ono koplje nije od megdana,
Da ja uzmem drugo koplje bojno!“
Mudra bila mlada Anđelija. 180
Neda, mlada, sebe prevariti,
Već govori Arapinu Moru:
„Stani meni, Arapine Moro,
Stani meni piku na biljegu,
Stani meni, kao i ja tebi! 185
Nije mene dva put porodila majka,
Nego jednom jadno i žalosno!“
Kad to čuo Araiine Moro.
Pleći dade i bježati stade
Sad da vidiš Filip Madžarine! 190
Iz korica sablju izvukao,
S golom sabljom u desnici ruci,
Kako viče Arapina Mora:
„Čekaj mene, Arapine Moro!
Čekaj mene, ženska strašivice, 195
Da si meni jučer pobjegnuo,
Danas bi te, junak, dostignuo!“
Još je junak u riječi bio,
Al dostiže Arapina Mora,
Mahnu ćordom i desnicom rukom, 200
Pa mu pasju osiječe glavu,
Te je nosi caru za jabuku.
Kad to viđe od Stambola care,
Za pašu je njega postavio,
Da pašuje u Stambolu gradu, 205
Po Stambolu, po carevu dvoru,
Da pašuje za devet godina.
Kad je ljeti pramaleće bilo,
Sluge care na kupanje šalje,
A sa njima Filip Madžarina. 210
Kad su bili na vodvci hladnoj,
Sad da vidiš Anđelije mlade;
Njome vrazi mirovat ne dadu:
Na njedarca dojke izmetala,
Hladnom ih je vodom umivala. 215
Kad vidjele dv’je careve sluge,
Gospodaru, stambolskom sultanu,
Gospodaru caru poviđele:
„O, naš care, dragi gospodare!
Ono nije Filip Madžarine, 220
Neg’ je ono sestra Filipova,
Filipova kitna Anđelija.“
Kad je care sluge razumio,
On uzimnje spenjce nebrojene,
Te ih šalje na nove pazare, 225
Ovako je slugam’ govorio:
„Po Bogu vam, dvije sluge moje!
Uzmite mi noža pozlaćena;
Ako bude Filip Madžarine,
I on će ga, junak, uzimati; 230
Ako bude sele Filipova,
Ona na to ni gledati ne će,
Neg’ će uzet svile za vezivo.
Ja imadem sina jedinoga
I hoću ga oženiti njome.“ 235
Kad to čule dve careve sluge,
Uzimlju mu nebrojeno blago;
Oni idu na nove pazare:
Uviml»u mi pozlaćene nože,
A.nđelija svijetlo oružje. 240
Kad su došli dvoru bijelome,
Sve mi caru po istini kažu:
„Ono nije Filip Madžarine,
Neg’ je ono sestra Filipova,
Filipova kitna Anđelija.“ 245
Kad to čuo care od Stambola,
Svoje sluge dovivao opet
I ovako njima govorio:
„Po Bogu vam, dvije sluge moje!
Udarite prahom iz pušaka. 250
Ako bude sestra Filipova,
Na to, mlada, ni gledati ne će;
Ako bude Filip Madžarine,
On će, junak, ostat ponajzadi,
Sviju će vas, junak, premetnuti.“ 255
Kad to čule dve careve sluge,
Udaraju prahom iz pušaka.
No da vidiš seke Filipove,
No da vidiš kitne Anđelije!
On im junak ponajzadnji osta. 260
Sviju ih je, junak, premetnuo,
Mogla bi ga ukopati majka,
Krajem njega i konja svojega.
No da vidiš dve careve sluge,
Sve mi caru po istini kažu, 265
Kažu pravo, što je i kako je.
Care slugam’ svojim govorio:
,,Po Bogu vam, dvije sluge moje,
Vi tad druge zametnite igre:
Meći te se kamenom s ramena. 270
Ako bude Filip Madžarine,
On će, junak, ostat ponajzadnji,
Sviju će vas, junak premetnuti;
Ako bude sestra Fiiipova.
Na to, mlada, ni gledati ne će.“ 275
Kad to čule dve careve sluge,
Druge igre oni zametnuše,
Te se meću kamenom s ramena.
Al’ da vidiš Filip Madžarina!
On mi, junak, osta ponajzadnji, 280
Te se meće kamenom s ramena:
Sviju ih je, junak, premetnuo.
Koliko ih malo premetnuo,
Mogla bi ga pokopati majka,
Krajem njega i konja svojega. 285
Kad vidješe dve careve sluge,
Kad vidješe, što je i kako je,
Sve mi caru po istini kažu:
„O, naš care, dragi gospodare!
Mi smo druge zametnuli igre, 290
Mećali se kamenom s ramena,
On je, junak, ost’o ponajzadnji,
Sviju nas je, junak, premetnuo.
Koliko nas malo premetnuo;
Mogla bi ga pokopati majka, 295
Krajem njega i konja svojega.
Ono nije Filip Madžarine,
Neg’ je ono sele Filipova.“
Kad je care sluge razumio,
Tad je slugam’ care govorio: 300
„Po Bogu vam, dvije moje sluge!
Vi još jedne igre zametnite:
Skačite mi skoka junačkoga.
Ako bude Filip Madžarine,
On će, junak, ostat’ ponajzadnji; 305
Ako bude sestra Filipova,
Na to, mlada, ni gledati ne će.“
Sad da vidiš dve careve sluge!
Oni skaču skoka junačkoga;
Al da vidiš Filip Madžarina! 310
On ti, junak, osta ponajzadnji:
Sviju ih je junak premetnuo,
Premetnuo i njih preskočio,
Koliko ih malo preskočpo
Mogla bi ga pokopati majka, '315
Pokraj njega i konja svojega.
Kad vidješe dve careve sluge,
Kad vidješe, što je i kako je,
Gospodaru caru poviđele:
„O, naš care, dragi gospodare! 320
Mi ti jesmo igre zametali,
Skakali smo skoka junačkoga,
Ponajzadnja Anđelija mlada,
Sviju nas je, mlada, preskočila.
Koliko nas malo preskočola, 325
Mogla bi je pokopati majka
A pokraj nje i konja svojega.
Ono nije Filip Madžarine,
Ono nije, vjeruj, gospodaru,
Već je ono sestra Filipova.“ 330
Kad je care sluge razumio,
On ih meće u tamnice mrkle,
A Filipa u bijelu kulu.
Za pašu je njega postavio,
Da pašuje u Stambolu gradu, 335
Da pašuje za devet godina.
Kad izašlo devet godinica,
Tad ga vraća dvoru bijelome,
I dava mu devet konja blaga
A suviše devet pratiđija, 340
Da ga prate do bijela dvora.
Al da vidiš Anđelije mlade!
Kad’ mi pođe dvoru bijelome,
Ona nađe brata rođenoga,
Gdje se više junak oženio, 345
On imade dvoje djece ludo.
Sad da vidiš Anđelije mlade!
Ona stade pa mi knjigu piše,
A na ruke caru od Stambola,
U knjizi ga ’vako pozdravljaše: 350
„Gospodare, care od Stambola,
Ono nije Filip Madžarine,
On ti nije Mora pogubio,
Niti bio Moru na megdana;
Neg’ je ono sestra Filiiova, 355
Mila seja, Anđelija mlada.“
Kad se care knjige dohvatno,
Knjigu štije i na nju se smije.
On mi pusti iz tamnice sluge
I ovako njima progovara: 360
„Oprostite, dvije moje sluge,
Što vas danas uvrjedih tamnicom.
Pa on kupi kićene svatove:
Sila svata, ni broja se ne zna.
On imade jednog mladog sina, 365
Oženi ga Anđelijom mladom,
Anđelijom, sestrom Filipovom,
Sestrom dragom Filip Madžarina.
Lijep njemu porod porodiše:
Dvije kćeri i četiri sina, 370
Mlađe kćeri, starije sinove.
Za mladosti kćeri poudaše,
A pod starost sinove ženiše.
Lijep život učinješe oba,
Umriješe, ne prekoriše se. 375
Datoteka:Murat Sipan vinjeta.jpg
