Alpiske tišine
Stoji tužna šuma modrih četinara
Pobožna i gluha; očekuje, sluti,
Kô pobožni fakir, sred žarkih pustara,
Što Alaha čeka, traži ga i ćuti ...
U dubini njenoj, kroz drveće gusto,
Širok, bujan, potok vidi se gdje blista,
I jezero jedno maleno i čisto
I vedro i plavo, kô nebesa ista ...
Zemlja svud zarasla u bujnom cvijeću,
A vazduh miriše mirom alpske ruže.
Kroz granje ptice vesele proleću
I vjeverica plašljivo se puže.
Daleko negdje odliježe zvono
Alpiskijeh stada,
I čobančad mlada
Pjevaju pjesmu tiho, monotono ...
Dok po brdu tamo, po kosi i strani,
Sve ćuti i diše spokojstvom i mirom.
No gle, i ovdje moje srce pati,
Tišina ova tugu čini širom
I veći sumor, što mi dušu prati.
