Njegoševa kapela na Lovćenu srpska svetinja
Nijedan srpski rodoljub ne može biti ravnodušan kada se povede polemika o tome koji je najdostojniji način da se trajno izrazi dužno poštovanje i narodna zahvalnost prema uspomeni jednog velikana našeg roda. Pogotovu kada je riječ o najvećem: o Njegošu. Zbog toga je razumljivo što je srpska javnost, kako ona u zemlji tako i ona u slobodnom svijetu, s uznemirenošću i protestima primila vijest o namjeri današnjih vlastodržaca u zemlji da namjesto postojeće kapele na grobu velikog vladike podignu jedan mramorni mauzolej, djelo vajara Ivana Meštrovića.
Grob vladike Rada u spomen-kapeli na vrhu Lovćena je srpska nacionalna svetinja. Na nju se i u Prvom i u Drugom svjetskom ratu bio sručio bijes neprijatelja. U Prvom svjetskom ratu austro-ugarski okupator bio je porušio kapelu, a kovčeg sa Njegoševim kostima bio je prenijet u Cetinjski manastir zahvaljujući staranju tadašnjeg crnogorskog mitropolita Mitrofana. Poslije Oslobođenja i Ujedinjenja, kapelu je s pijetetom obnovio kralj Aleksandar: nova kapela bila je potpuno vjerna replika prvobitne. U nju su Njegoševe kosti svečano prenijete i položene prilikom njenog osvećenja, 1925 godine. U Drugom svjetskom ratu, kapelu su oštetili italijanski fašisti, ali je glavnokomandujući italijanskih trupa smatrao za potrebno da se javno ogradi od toga varvarskog postupka. U oba svjetska rata, Njegošev nadgrobni spomenik bio je simbol stradanja i borbe srpskog naroda. I u svome vječnom prebivalištu vladika Rade dijelio je sudbinu svoga naroda
Vječni pokoj najvećeg srpskog Pjesnika i mislioca dosad su se usuđivali da remete samo dušmani Srpstva u danima srpske tragedije. Sada su i crnogorski komunisti naumili da Njegošev nadgrobni spomenik preuređuju po svojoj obijesti. „Za pravilo ludost izabraše“. pa su odlučili da kapelu na vrhu Lovćena sruše i da na njeno mjesto postave jedan svetovnjački spomenik.
Srpska pravoslavna crkva, kojoj u prvom redu pripada dužnost čuvanja i održavanja, najprije glasom Crnogorsko-primorskog mitropolita Danila. a potom svečanom izjavom Svetog arhijerejskog sabora, da je ona odlučno protivna tome nerazumnom projektu. I s pravom. Vladika Rads bio je poglavar Srpske pravoslavne crkve. Vjera u Boga i duboko produhovljena hrišćanska etika bile su temelji njegovog duhovnog života i misaonog stvaralaštva. On js još za života podigao kapelu na vrhu Lovćena i odredio da u njoj bude sahranjen. Kao vladar i kao pjesnik Njegoš je želeo da njegovi zemni ostaci prebivaju na visinama, na vrhu Lovćena, stožer-planini Crne Gore i slobodnog Srpstva kroz vjekove. Ali kao religiozni čovjek i prvosveštenik, on je odredio da mu grob bude na posvećenom mjestu. u kapeli, u podnožju krsta, simbola ovozemaljskog stradanja i vječnog spasenja.
Njegoševa kapela skladno dovršava prirodnu kupolu Jezerskog vrha i s njim se sliva u veličanstveni nadgrobni spomenik koji savršeno izražava vasionski domet Njegoševog duha. Tome spomeniku nema šta da se dodaje ni da se oduzima. Ljuba Nenadović najljepše je opisao svu neprolaznu veličinu ovog spomenika. „Piramide. grobovi egipatskih kraljeva“, pisao je Ljuba Nenadović, „šta su drugo nego gomila kamenja prema Lovćenskom vrhu, prema tome Vladičinom spomeniku. I kad na ovom svetu nestane bregova i ljudi, meni se čini još će trajati dva crnogorska kolosa: Lovćen i Vladika“.
Zamisao da se Njegoševa kapela ukloni sa vrha Lovćena. a na njeno mjesto postavi glomazni mramorni mauzolej za čije podizanje treba da se i sam vrh Lovćena porubi i zaravna, a ispod njega planina izbuši galerijom od nekoliko stotina metara, je izraz bahatosti i megalomanije komunističkih vlastodržaca. Nju sprovesti u djelo, značilo bi pogaziti Njegošev amanet. Ona je protivna najosnovnijim osjećajima mjere i čojstva, kako je to umjesno podvukao Episkop gornjo-karlovački Simeon. Protiv toga projekta odlučno se izjasnila većina mjerodavnih umjetnika i stručnjaka koji su bili konsultovani po tome pitanju. Štaviše, protiv njega se jednodušno izjasnila i Komisija za reorganizaciju Muzeja na Cetinju, sastavljena od uglednih stručnjaka, koju je bio obrazovao niko drugi do sam Republički sekretarijat za prosvjetu i kulturu SR Crne Gore. Evo šta je ta komisija zaključila o pomenutom projektu: „Meštrovićev projekat predviđa izmjenu siluete i čitavog terena Lovćena, i to u jednom negativnom smislu koji bi grubo narušio izgled jednog od najljepših predjela u našoj zemlji“.
Projekat mauzoleja na vrhu Lovćena namjesto Njegoševe kapele za osudu je i sa etičke i sa estetske tačke gledišta. On je i za osudu s obzirom i na sve ono što se iza njega krije. Ako je crnogorskim komunistima stalo da, kao što tvrde, podignu Njegošu spomenik dostojan njegovog genija, zašto Meštrovićev mauzolej ne postavljaju na Cetinju, kao što preporučuje većina mjerodavnih stručnjaka i kulturnih radnika? Zašto hoće pošto-poto da ruše kapelu na vrhu Lovćena? Komunistička propaganda u zemlji ostrvila se na Srpsku pravoslavnu crkvu. Komunisti optužuju Crkvu da“bespravno prisvaja“ vladiku Rada i da se suprostavlja njihovom projektu „iz sebičnih razloga“. Po svome običaju, komunisti optužuju druge za grijeh koji hoće sami oni da počine. Njihov projekat s Meštrovićevim mauzolejom je paravan iza kog se krije manevar uperen protiv uticaja Srpske pravoslavne crkve i jedinstva srpskog naroda. Kampanja o spomeniku na vrhu Lovćena u tijesnoj je vezi s jednom drugom kampanjom koja nastoji da proturi čudovišne teze o tobožnjoj „naciji“ i nekoj „posebnoj crnogorskoj kulturi“. I jedna i druga duboko vrijeđaju srpski nacionalni osjećaj i ponos pravog Crnogorca.
Srpska pravoslavna crkva legigimni je čuvar Njegoševog groba i kapele na Jezerskom vrhu. Njen stav u odbranu one srpske nacionalne svetinje je u potpunom skladu s njenom vjerskom i nacionalnom misijom. Odrođeni cetinjski komunisti drsko izjavljuju da je njihova „odluka“ konačna i neopoziva. Sa vrha Lovćena na njih grmi neumrli glas velikog vladike:
Ne trebuje carstvo neljudima, Nako da se pred svijetom ruže.
U Parizu, maja 1969 godine
Knjaz Mihailo Petrović – Njegoš[1]
Izvor
[uredi]Reference
[uredi]- ↑ Glas kanadskih Srba 1969. godina