Ljutica Bogdan i vojvoda Dragija

Služio je Ljutica Bogdane,
Služio je vojvodu Dragaju,
Služio ga za devet godina;
Ne služi ga, što on blaga nema,
Već za dobra iz potaje šarca.
Kad nastala godina deseta,
Podiže se vojvoda Dragija
Sa gospodom itar lov loviti;
Sva gospoda sokole ponela,
A Dragija malena kraguja.
Kad dođoše na jezero mutno,
Po jezeru utve zlatokrile,
Sva gospoda sokole pustiše,
A Dragija malena kraguja;
Svaki soko utvu uvatio,
Kraguj ptica utve ne uvati.
To Dragiji vrlo mučno bilo,
Pak doziva Ljuticu Bogdana:
"O Bogdane, moja verna slugo!
"Trči, sine, dvoru bijelome,
"Donesi mi sivoga sokola,
"Đda bi nam utvu uvatio,
"Eda bi nam obraz osvetlao
"Na jezeru među gospodari."
A besedi Ljutica Bogdane:
"O Dragija, dragi gospodaru!
"Ne će dati razumna gospođa
"Bez tvojega kaka obeležja."
On mu dade i dva obeležja:
Od pojasa svilenu maramu,
S desne ruke burmu pozlaćenu:
"Evo, sine, i dva obeležja,
"Dones' brže sivoga sokola."
Uze Bogdan oba obeležja,
Ode brže dvoru Dragijinu,
Pak doziva ljubu Dragijinu:
"O gospođo, Dragijina ljubo!
"Pozdravlje ti od tvog gospodara,
"Gospodara i moga i tvoga,
"Da mu pošlješ iz potaje šarca,
"I da pošlješ sivoga sokola."
A besedi ljuba Dragijina:
"O Bogdane, naša verna slugo!
"Ja ću dati sivoga sokola,
"Ali ne smem iz potaje šarca."
On izvadi oba obeležja:
"Evo burma za viteza šarca,
"A marama za siva sokola."
Nema kuda ljuba Dragijina,
Otvorila devetora vrata
I desetu bravu Dubrovničku,
Iz potaje konja izvodila,
Osedla ga i nakiti lepo,
Pa ga dade Ljutici Bogdanu,
Dade njemu konja i sokola;
Kad se Bogdan na šarcu vidio,
Onda reče Ljutica Bogdane:
"Ostaj s Bogom, ljubo Dragijina!
"Ja ne dvorim tebe i Dragiju
"Evo ima devet godinica
"I nastala godina deseta,
"Ne dvorim vas, što ja blaga nemam,
"Već za ovog iz potaje šarca."
Otište se preko polja ravna,
Kano zvezda preko vedra neba;
A zapišta ljuba Dragijina,
Pa potrča u gospodske dvore,
Te doziva devera Manojla:
"Jao mene, devere Manojlo!
"Odbeže nas Ljutica Bogdane,
"I odvede iz potaje šarca,
"I odnese sivoga sokola."
Onda skoči dijete Manojlo,
Pa usede na konja Šavrana,
Otište se za njim preko polja.
Brzo Šavran dostignuo šarca;
Kad to vide Ljutica Bogdane,
Osvrte se s desna na lijevo,
Te pogubi dijete Manojla,
Pa osvoji i konja Šavrana,
Te sastavi šarca i Šavrana.
Glas dopade Dragiji vojvodi:
"Zlo si seo, vojvoda Dragija!
"Zlo si seo i vino popio
"Na jezeru među gospodari!
"Odbeže te Ljutica Bogdane,
"Odvede ti šarca i Šavrana,
"Manojla ti brata pogubio."
Onda skoči vojvoda Dragija,
Ode vriško dvoru gospodskome,
Pa usede šaru bedeviju,
Od koje je i Šavran i šarac;
Dobroj šari dobru volju daje,
Ciči šara, kako zmija ljuta,
Na nozdrve modar plamen liže,
Meće pene preko gospodara,
No s tri koplja u visine skače,
No s četiri dobre u napredak;
Brzo šara dostiže Bogdana,
Dostiže ga, pa ga i prestiže;
A kada se natrag povratila,
Ona ciknu, kako zmija ljuta,
Pak dovati Ljuticu Bogdana,
Dovati ga zubi za oždrelje,
Ud'ri šnjime o zemljicu čarnu,
Te se Bogdan s dušom rastanuo.
Nad njim stao vojvoda Dragija,
Nad njim: stao, te suze proliva:
"O Bogdane, moja slugo verna!
"I Bogdane, moje čedo drago!
"Kad je tebe šarac omilio,
"Za što mi ga zaiskao nisi?
"Ja bi ti ga poklonio, sine,
"I tvoju bi trudbu naplatio;
"Ne bi tako ludo poginuo,
"Ni ja moga braca izgubio."
Pa Bogdana onde saranio,
Braca svoga dvoru odnesao,
Te i njega saranio lepo,
Obojici izdao za dušu,
Kako carski valja i trebuje,
Kako j' zakon u veri rišćanskoj.