Ja ne mogu mirovati, što navada radi!
Što se kome svagda mili, nigda s’ ne dosadi.
Ohote nam može biti i mudra i luda,
Ali droplje preutile l’jenost samo huda.
Pust nek’ l’jeni snom propada, koji meni smeta, 5
Ta biće mi sna suviše, živi ovog sveta.
Svi imamo ćudi svoje, svakom svoja draga,
Ako snosiš, prijatelje si, inače sto vraga,
Vražda srcam u djetinstvu i ljupkost se vliva,
Još dok otrok četveronog, što muž i ne sniva. 10
Blago grudi koja ljudski vospitana diše!
Kad to velim, znam da mnogi, bud’ je tako, kiše.
No daj, gdi je, ko se sebi zlovospitan viđa?
Crnomastnu bolja crna, plavu kosa riđa.
Ko je kakvu sreću imo, s kakvim svojstvom t’jela, 15
Takav mu s’ je srastvorio duhu konac djela.
Ko god leti, nek’ se prezne, kad o nami sudi,
Što ko takav, više s’ uzrok, neg’ on, proći ljudi.
Zamjeriti nikom neću, nek’ mi ne zamjera,
Sve iz dobrog proishodi, zlo - dobro bez mjera. 20
Nek’ se gordi Grand u Spanji, kako bolje znade,
Angličanin neka blago svega sveta krade,
Gal Veneri nek’ se kaje, ona nek’ mu sudi,
Nek’ zavide (gr’jeh je s oka), i Rusi su ljudi.
N’jemcu neka sreća pliva u veselom pivu, 25
Pamjatozlob išt’ osvetu Talijan svom krivu.
Turčin neka noge skrsti, dugi danak z’jeva,
Svak po umu, kako bolje, neka svom usp’jeva:
Jer najposle, sve što biva, tako oće ljudi,
Njeki hodi neporočno, njeki gr’ješno bludi, 30
Ti je malo: smjesa pače sv’jetom našim vlada.
Scjepljenoga vkusniji su soci plodu sada.
Čoveku, mnje, čovečeskog ništa čuža nema,
Kako svakog srce k čemu, i moje se sprema;
Različije negli samo (neko biti mora), 35
Što ja polzu vući umem od moji zlotvora.
Smiriti se, što vi gore, to ja bolje dnevno,
Lučše bude, svoskliknimo, ljubvi slatkopjevno.
Mrzosti je tako malo dostojni predmeta,
Da je pače sama ljubov duša ovog sveta. 40
Za nju sozdan, to je uzrok, što ja ne univam,
Ljubim danju i na odru o ljubovi snivam.
Lepo djeva iz Galije Skideri nam kaže,
U čemu se prava mjera zasluge pokaže.
Prava mjera dostojnosti valja da se snima 45
Sa prostranstva te kadrosti, što ko v’ ljubvi ima.
Namršteni nek’ se mrze, neka žale hudi,
O našoj se, po ljubovi, c’jeni pravo sudi.
