Ljenivi slijepac

Srete jedan lijenština na putu slijepca đe u jednu torbu nosi punu kruva a u drugu gusle, pak sjede pred kućom jednom i uzme slijepac gusle te uza njih mnogo lijepu i krasnu pjesnu ispjeva. Slušajući ga ljenivac, stane mu zaviditi govoreći, da niko na svijetu lasnije od slijepca ne živi, a za to što mukte jede a uz gusle pjeva bez najmanje brige, te počne moliti Boga da oslijepi. Bog kao Bog, vala njemu, oduzme mu vid očinji, te ondar on veseo. Kupi od njekuda gusle i počne se učiti pojati, te dobavi vođu te s njime po svijetu krenu šljepački i svake pjesme pojući. Jedan dan zar su mu se bile gusle nešto pokvarile, kako li, ele nikako ne mogaše započeti da s njima napreduje, pak pred skupljenijema nasmija se i reče: "Vala, gospodo, kad mi gusli lijepo ne isleišu, ne mili mi se ni da sam oslijepio."

Izvor

• Karadžić, V. S. 1870. Srpske narodne pripovijetke, drugo umnoženo izdanje. Beč, u nakladi Ane, udovice V.S. Karadžića. str. 285.

Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Vuk Stefanović Karadžić, umro 1864, pre 160 godina.