Jovan i divski starješina

Car hoćaše izgubiti ljubu,
Car hoćaše, i nevolja mu je,
E mu ljuba mlogo zakrivila,
I za to je care pomrzio;
Ma je sluge izgubit' ne dadu,
No se mole caru čestitome,
Te gospođu svoju izmoliše:
Car je svoje sluge poslušao,
Pokloni joj život za godinu.
Ona sina imaše Jovana,
Pa đetetu svome govorila:
"O kamo te, moj Jovane sine!
"Hoćeš li se odricat' od majke?"
Dijete su suze propanule,
Pa dijete majci govorilo:
"Čuješ li me, moja mila majko!
"Ja ću s tobom po sv'jetu bježati."
A njemu je majka govorila:
"Hajd' uljezi caru u saraje,
"Te izvedi gojena Labuda,
"Da bježimo, sinko, po svijetu."
Skoči Jovan od zemlje na noge,
Te je majku svoju poslušao
(A nema mu do petnaest ljetah),
I Labuda svoga izvodio,
Bačiše se njemu o ramena;
No je Jovan majci govorio:
"A za Boga, moja mila majko!
"Kad m' odvoji od oca mojega,
"Koji nema do mene jednoga,
"Kud ćemo se, majko, dijevati?"
A majka je sinu govorila:
"Da bježimo, sinko, po svijetu,
"A od cara i moga i tvoga,
"A daleko trideset konakah,
"Đe ne care ni čuti ne može,
"A nekmoli očima viđeti."
Oni bježe zemljom i svijetom,
Dok dođoše u divsku planinu,
Tu nađoše studenu pećinu,
Ali u nju sedamdeset divah,
Među njima divski starješina.
Kad Jovana divi ugledaše,
Krenuše se, da mu uzmu glavu;
Žestok li je ludani Jovane!
Od bedrice sablju izvadio,
Slobodno je njima udario,
I pos'ječe sedamdeset divah,
A skri mu se divski starješina.
On je s majkom nojcu boravio;
A kad sjutra dan i zora dođe,
No se Jovan strpljeti ne moga',
Već on u lov u planinu pođe
Na njegova gojena Labuda,
Te on lovi srne i košute;
Kad po podne sunce navalilo,
On otide u pećinu k majci
I donese srnu i košutu,
Da zarani odagnatu majku.
No mu majka tader besjedila:
"O Jovane, hajde pred pećinu,
"Te počini trudan i umoran."
On posluša roditelja svoga.
Hitro Jovan pred pećinu pođe,
A majka mu diva ugledala
U pećinu, divsku starješinu,
Pa joj divski starješina vika:
"Hajd' ovamo, Jovanova majko!
"Hodi k mene, da ašikujemo."
A ona mu tader besjedila:
"Hodi k mene, divski starješina!
"Hodi k mene, da mi lice ljubiš."
A on joj je tader govorio:
"Ja ne smijem od Jovana tvoga,
"Koji zgubi sedamdeset divah,
"No kad dođe Jovan u pećinu,
"A ti tvoje dijete upitaj,
"Boji li se do Boga i koga,
"Pa najprije igru zametnite,
"Prokletoga u ruke prstena,
"Oko njega te se kune krivo,
"Dijete je ludo i nevješto,
"Ti ćeš njega lasno nadigrati,
"Pak mu sveži ruke naopako,
"A ja ću ga onda pogubiti,
"Pak ćem' onda mi ašikovati."
A kad Jovan u pećinu dođe,
Večeraše gospodsku večeru,
Pa mu tader majka govorila:
"O Jovane, moj jedini sine!
"Ti izgubi sedamdeset divah,
"A ti ideš, sinko, planinama,
"Bojiš li se do Boga i koga?"
No joj Jovan riječ govorio:
"Ja se bojim Boga velikoga,
"Ne bojim se nikakva junaka,
"Doklen mi je gojeni Labude."
Tad' Jovanu besjedila majka:
"O Jovane, moj jedini sine!
"Mi smo jadni, sinko, obojica,
"Hod', da malu igru zametnemo."
Jovan svoju poslušao majku,
Pa je šnjome igru zametnuo,
Ponajprijed u ruke prstena;
On mogaše nadigrati majku,
On mogaše, nego ne hoćaše,
No je njega majka nadigrala:
"Ja sam tebe, dijete, dobila."
Pa mu obje savezala ruke
Od lakatah te do vrh nokatah;
Ludi Jovan rastegnu rukama,
Na sedmoro konop raskinuo.
Kada sjutra dan i zora dođe,
Jovan pođe u lov u planinu.
Kad na drumu carevome dođe,
Iz svijeta srete ćiridžije
I pred njima ćiridžiju Rada,
Đe ćeraju šezdeset tovarah
Sve na golo vina i šenice;
Jovan im se na put učinio,
I pred njima kapicu skinuo:
"Molim vi se, braćo iz svijeta,
"Prodajte mi šezdeset tovarah
"Sve na golo vina i šenice,
"Da ja ranim odagnatu majku,
"Da vi platim žutijem dukatom."
Ćiridžije robu mu prodale;
No ga pita ćiridžija Rade:
"A tako ti, dijete Jovane!
"Đe je tvoja ostarala majka?"
Jovan majku u pećinu kaže;
Pa s' ondolen šnjima podignuo,
Kad daleko od pećine bili,
Ma pećinu bjehu ugledali,
I Jovana ugledala majka,
Pa se ona vrnu u pećinu,
Pa je divu riječ govorila:
"Nu hod', dive, da mi promislimo,
"Evo ide dijete Jovane,
"Kako bismo njega izgubili,
"Pa mi tader da ašikujemo."
A div joj je riječ govorio:
"Učini se bez nevolje bona;
"A kad dođe dijete Jovane,
"On se hoće majci prepanuti,
"Pa će majku za ponude pitat':
""Bi li, majko, kakvijeh ponudah?" "
"Ti ćeš njemu ovako kazati:
""Ja bih, sinko, sa bukve jabuku
""Iz velike vode Kaladžijnske;" "
"U vodu je nesita aždaha,
"Što proždire konje i junake,
"I kod nje su dva ljuta arslana,
"Što iziju živoga junaka;
"Ne bi li ga proždrla aždaha,
"Il' izjeli dva ljuti arslana."
Pa kad Jovan u pećinu dođe,
Ali bonu nahodio majku;
Sjede Jovan majci više glave,
Žalosne ga suze propanule:
"Kuku mene, moja mila majko!
"Bi li, majko, kakvijeh ponudah?"
Ona mu je riječ govorila.
"Ja bih, sinko, sa bukve jabuku
"Iz velike vode Kaladžijnske,
"Čini mi se, bi mi bolje bilo."
Skoči Jovan od zemlje na noge,
I Labuda svoga uzjahao,
Pa otide noći bez mjeseca,
Hitro Jovan k vodi dolazio,
I u vodu ugoni Labuda,
Te dofati sa bukve jabuku,
A kad bio ukraj vode ladne,
Opazi ga nesita aždaha,
Na Jovana uriš učinjela,
Na sablju je Jovan dočekuje,
I aždahi glavu okinuo;
Al' skočiše dva silni arslana,
I veliku vodu zamutiše,
A Jovanu skaču na Labuda,
Dijete je srca žestokoga,
Oba ih je živa ufatio,
Labudu ih za rep savezao,
Povede ih zelenom planinom,
U pećinu majci dolazio,
I dade joj sa bukve jabuku.
Kad to viđe Jovanova majka,
Jovanu je riječ govorila:
"O Jovane, da te, sinko, pitam:
"Bud sam ideš zelenom planinom,
"Da t' ufate od gore hajduci,
"Da ti spute obadvije ruke,
"Bi l' ti i što zadržalo ruke?"
A Jovan joj tader govorio:
"Ja bih svašto, majko, raskinuo,
"Do prokleto drndarsko tetivo."
Kad to čula Jovanova majka,
Ona skoči od zemlje na noge,
I tetivo hitro nalazila,
Pa je njemu ruke savezala
Od lakatah te do vrh nokatah,
Od nokatah lije krvca crna,
Pa je Jovan majci govorio:
"A za Boga, ostarala majko!
"Odriješi moje b'jele ruke,
"Jer mi, majko, obje otpadoše."
Ona trnu od zemlje na noge,
Hitro diva iz pećine vika.
Brzo divski dođe starješina;
Od Jovana muku napraviše:
Obadva mu oka izvadiše,
Bačiše ga ukraj od pećine.
Pa su onđe nojcu boravili.
Kada sjutra dan i zora dođe,
No se kučka s divom dogovara:
"Čuješ li me, divski starješina!
"Ti dofati ludoga Jovana,
"Slijepa ga na Labuda bači,
"Povedi ga zelenom planinom,
"Te ga bači u jamu studenu."
Skoči dive, dofati Jovana,
Kad ga dive bješe dofatio,
Stade cika ludoga Jovana,
Pa ih kumi Bogom velikijem:
"Nemojte me u jamu bačivat',
No me bač'te na drum u planinu."
No mu majka ni habera ne ma,
Već je ona divu govorila:
"Bači, dive, vraga i đavola."
Povede ga zelenom planinom,
Silnu jamu ukraj druma nađe,
Pa ga jami u dubljinu bači.
Kud će diva nesreća taknuti!
Ali je to Gospod naredio,
Te mu sveza nad jamu Labuda,
Pa otolen u pećinu pođe.
Malo bilo, ništa ne stanulo,
Da je kome žalost poslušati:
Stoji cika gojena Labuda,
Labud bije jamu kopitima
(Od kopitah cjepanice skaču),
Da dofati zubom gospodara;
Ali stade tutanj uz planinu:
Evo ide tridest ćiridžija
I pred njima ćiridžija Rade,
Kad pogleda ukraj druma puta,
Višti Labud viš' luda Jovana,
No govori ćiridžija Rade:
"Nu viđite, moja braćo draga!
"Eno Labud ludoga Jovana,
"Đe mu pusti u planinu višti,
"Bog zna, mu je Jovan poginuo;
"Haj'te, braćo, da vidimo onđe."
Kad dođoše na jamu studenu,
Višti Labud, kopitama kaže;
Tadar skoči ćiridžija Rade,
I sastavi tridest konopaca,
I zasuka po dva u jednoga,
Te napravi petnaest komata,
Pa se Rade preko pasa sveza,
Spustiše ga tridest ćiridžija;
Tu Jovana u životu nađe,
I izvadi ludoga Jovana,
Pa mu b'jele odriješi ruke,
Krenu da ga vodi po svijetu;
Kumi Rada dijete Jovane:
"Bogom brate, ćiridžija Rade!
"Ne vodite mene po svijetu,
"No me bač'te na pusta Labuda,
"Zajmite me vodi Kaladžijnskoj,
"E umrijeh od žeđi junačke;
"A pođite dva tri u Kosovo,
"A u moje Bogom posestrime,
"Posestrime krčmarice Jane,
"Neka dođe vodi Kaladžijnskoj,
"Da me zajmi u polje Kosovo,
"Razumna je uma i pameti,
"Guslara joj u svijetu nema,
"Ne bi li me guđet' naučila."
To je Rade za Boga primio,
Te ga bači na konja Labuda,
A zajmi ga vodi Kaladžijnskoj,
Tu Jovana bješe ostavio,
A sahiju posla u Kosovo.
Kad je Janu haber dopanuo,
Hitro dvije dozivala sluge,
Te joj sluge konje dovedoše,
Pa otide šnjima niz Kosovo.
Sam na vodi Jovan Kaladžijnskoj,
Pišti momče, kako zmija ljuta,
No ga čula od planine vila,
K Jovanu je brzo dolećela,
Kad pogleda ludoga Jovana,
E su njemu oči izvađene,
Umi njega vodom Kaladžijnskom,
Pa je vila Boga zamolila,
I Jovanu oči satvorila.
Kad se Jovan očih dofatio,
I svojega uzjaha Labuda,
Pa ga igra pokraj vode ladne,
Poje Jovan iz grla bijela:
"Mili Bože, na svemu ti fala,
"Koji si mi bio na pomoći!
"No ne fala mojoj staroj majci,
"Koja svoje iskobi dijete!"
Ali ide krčmarica Jana
Na silnoga hata debeloga,
A kad viđe ludoga Jovana,
Prije su je suze propanule,
Pa se potljen grohotljivo smije
"Blago mene, mio pobratime!
"Bog zna, su ti oči proboljele?"
Ruke šire, u lica se ljube,
Za velje ga jade upitala,
Što j' od majke čedo dočekalo,
Što učini! prokleta joj duša!
Pa se ladna napojiše vina
Ondolen se oni razdvojiše:
Jana minu u polje Kosovo,
Jovan pođe da traži krvnike.
A kad Jovan pred pećinu dođe,
Al' mu sjedi pred pećinu majka,
Strašna diva u perčinu bište,
Pa pogleda, ugleda Jovana,
Pa je divu riječ govorila:
"Kuku, dive, evo Jovan ludi!"
Pa skočiše od zemlje na noge:
Stan' da vidiš Jovanove majke,
Kako prama kučka u planinu!
Div ulježe u lednu pećinu.
Brzo Jovan majku ufatio,
Pa joj sputi obadvije ruke,
Frk je bači na silna Labuda,
A divu je glavu okinuo,
Pa se Jovan bači na Labuda,
On otide zemljom i svijetom,
Da on traži svoju postojbinu.
Kad se bješe primaknuo blizu,
Nogo caru muštuluci gredu:
Koji prvi na muštuluk dođe,
Njima hate nesedlane daje;
Koji drugi na muštuluk dođe,
Njima spenzu nebrojenu daje;
Koji treći na muštuluk dođe,
Njima čohu nekrojenu daje
Kad ispade Jovan na Labudu,
Željna li ga sluge ugledale,
A caru su riječ govorili:
"A evo ga, dragi gospodaru!"
Skoči care iz svoje stolice,
Te car svoje susrete dijete,
Žalosno je sina prigrlio,
Pa Jovanu riječ govorio:
"A Jovane, sve ti prosto, sinko!
"Što učini od oca svojega?
Ja sam reka', nikad doći ne ćeš "
Pa mu silni šemluk udariše;
No se caru dijete požali,
Što je njemu učinjela majka;
Pa skočiše, te je ufatiše,
Obukli joj tananu košulju,
Namazaše prahom i katranom,
Pa zaždiše su četiri strane;
Ali vika Jovanova majka:
"Ne daj majku, dijete Jovane!
"Izgorje ti majku oganj živi."
No joj Jovan riječ govorio:
"A neka te, prokleta ti duša!"
Sva izgorje o njegovoj duši.