Jesen (Vojislav Ilić)
| Jesen Pisac: Vojislav Ilić |
K'o gorda carica i bajna, sa snopom zlatnoga klasja,
Na polju jesen stoji. Sa njene dražesne glave
Lisnatih vreža splet čarobno spušta se dole,
Do same mirisne trave.
Puhorom posut grozd u jednoj podigla ruci,
I slatko smeši se na nj. Pitome i blage ćudi,
Priprema ona sad spokojne večeri i dane,
I žetvu bogatu nudi.
Kako je mamljivo sve! Na starom ognjištu mirno
Puckara crvenkast plam. Kad magla pokrije ravni
I vlagom ispuni zrak, tu prošlost vaskrsne drevna,
I gatke vremena davni'.
I pozno u tavnu noć razgovor spokojno bruji,
Dok dremež ne svlada sve. I strasno šaptanje tada
Kroz mirni prošušti dom — al' i to gubi se brzo,
I san lagano pada...
Izvor
[uredi]- Rakitić Slobodan, Antologija poezije srpskog romantizma, Beograd: SKZ, 2011, str 457
|
Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Petar Sundečić, umro 1894, pre 130 godina.
|