Jelini i Latini u XV-tom vijeku
| Jelini i Latini u XV-tom vijeku (Helenos y latinos en el siglo XV) (1897) Pisac: Emilio Kastelar, prevodilac: Vicko Matov Tripković Podnopoljski |
Kad se je Jovan Paleolog, car vizantijski, krećao put Zapada s namjerom da sjedini dvije crkve: grčku i latinsku, on nije nikako znao, da ove velike raznolikosti, koje toliko traju u istoriji, potječu od iste prirode.
Uzdignuv se mišlju u srce svijeh vremena i razumijevajući istoriju svijeh naroda, pojavljuje se ovaj princip razlike tako potreban, kao princip zajednice, životu cijeloga svijeta. Etar, kojeg se čini da nema, pretvara se u svjetlost u toplinu, toplina u gibanje, gibanje u život, a život, proizlazeći iz jednog ovog početka, promjenjuje se i rastavlja u aerolite i sunca, u planete i mjesece, u komete i „mliječne putove”, u tjelesa svijetla i tamna, čas samostalne, čas reflektivne svjetlosti, koja sačinjava protuslovlje i harmoniju, privlačenje i odbijanje, mržnju i ljubav, koje vladaju u neizmjernosti prostora. Po ovom principu imade sposobnosti kod čovjeka, koje teže zarazličnošću, kao mašta, i sposobnosti, koje teže za zajednicom, kao razum; zakoni u naravi, koji daju pojedince i mnoštvo. Po ovom su principu u društvu ličnosti, porodice, narodi, plemena, koja sačinjavaju raznolikost, humanost, razum, svijest, ideju, koja stvaraju općenitost, jedinstvo. O, ne gledajte da ugasite u nama jedinstvo, jer biste ugasili narode, pojedince, porodice, plemena! Mi nemamo prava raditi protiv fatalnih zakona, koji pripadaju objavi Božjoj, ali imamo prava pripoznati i proglasiti ih. Narodi, plemena žive od vazdašnje utakmice, od vječnog suparništva, od neizmjernih borba, koje se pojavljuju u umjetnosti, ugledu, trgovini, oortu, nauci i u svima pojavama života. Francuska klasična, skeptična, čisto demokratska, a Engleska romantična, individualistička, vjerujuća i po svojoj naravi kao i istoriji u svemu aristokratska; Azija, puna naroda, koji žive kao izvan sebe od ushićenja kod noga njihovih idola, a Amerika puna naroda, koji predviđaju budućnost, koji svojim strojevima poslušnim čine materiju, koji slobodno žive u republici, koji ismijavaju sve idole i šire sve ideje. Rat, koji se priviđa najjačom opozicijom, u istini je manje važan. Jači uzroci rađaju te borbe, koje krvave površinu planete. Otporu je korijen u samoj naravi ljudskoj. I tako je, da sa svih strana nastaju nesuglasice. Protivnost između naroda Azije i Grčke zapisana je kod Salamine i Termopilskog Klanca; protivnost između makedonskih i perzijskih kraljeva zabilježena je četovanjem Aleksandra; protivnost između naroda latinskog i kartaškog zabilježena je trima kolosalnim punskim ratovima; protivnost između Rima i Aleksandrije zabilježena je na vrhuncu piramida i Kleopatrinom grobu; protivnost između Rima i Carigrada u modernom vijeku, obadva grada carska, obadva hrišćanska, ali onaj čisto zakonodavni, ovaj čisto metafizički; ovaj čisto teoretni; onaj majka sabora, koji određuju kanone; ovaj majka sabora, koji određuju dogme; onaj majka u modernom vijeku, carstvo germano-latinskoga, ovaj carstva jelinsko-istočnoga; ovaj sa svojim papama; onaj sa svojim patrijarsima; obadva osuđena na opoziciju bez pomirenja, koja se nazvati može baš ratom bez prestanka. — Dakle papa Eugen IV-ti i car Jovan Paleolog varali su se i to grdno varali, kad su mislili da je dosta, da putuju, da se sastanu, da drže sjednice, rasprave, da se potpišu pod reskripte, pa da zbrišu opozicije, koje, za to što imađahu korijen u samoj prirodi, moradoše ih nadživljeti na stranicama istorije. Putovanje je Jovana Paleologa jedna od najvećih i najsjajnijih Odiseja usađenih u ljudskoj pameti. Pod vidom religijoznim malo znači, a ništa ne pruža; ali pod vidom naučnim, literarnim umjetničkim, brod, koji nosi cara, ostavlja tako sjajan trag u okeanu svijesti, kao svijetlost sunca na mrežnici oka. Istoričar, koji mu se divi na zlaćanoj galiji sa papinskim grbom, pod carskim baldahinom, tjeranoj silom vjetra uprta u svilena jedra, u krugu pratnje, koja se sjaji, kao u sjajnoj dvorani za igranje, mora posmatrati one valove presječene provom, a lizane koritom poput onih tritona, koji idu za brodom igrajući se i poput nimfa na njihovim kolima od školjaka, i diviti se plastičnim umjetnostima, grčkom govorništvu, demostenskom razlaganju, akademijama fiorentijskim, kipovima klasičnim, likovima, koji izbijaju iz slika u tisuće boja, orgijama mletačkim, cijeloj vojsci umjetnika, horovima muza, plamenu oživljavajućem razležanog renesansa. Jovan Paleolog izgleda Enej, koji po padu Troje dolazi sa svojim penatima na božanske grudi osmjehnute Italije, da traži utočište neugasivoj vatri svetog nadahnuća, uslijed kojeg se čini, da čovječanstvo gubi svoju zemaljsku prirodu, i da se duhom vine u prostore idealne, mnogo ljepše od prostora nebeskog plavetnila. Jadni care, koji kao blago i krotko sredstvo Proviđenja iđaše iz Carigrada u Italiju, zaboravljajući, staro neprijateljstvo, da tražiš milostinju, dok ne znaš da na svom brodu nosiš najveće blago, blago renesansa, kojim ćeš postaviti svoj emalj na dragulje Girlandaja, svoje udarce dlijeta na kipove Buonarota, svoju helensku riječ u rasprave Fićina, svoju briljantnu boju na slike Ticijana, svoj klasični potez na Djevice Rafaela, svoje Nereide u more Grčke i Italije, svoju nadprirodnu toplinu, u smrzle žile roda ljudskog!
Površni istoričari obično reknu, da ovaj put valja smatrati kao pozorišni prizor, a ne razlikuju upliv površni, koji je imao u religioznim stvarima, od onog upliva pravog, koji je imao u umjetnostima i naukama. Njegov gori izgled jest onaj protivan saboru bazilejskom. Odstrani duhove od sjednica onog sabora, rastavi ga u dvije skupštine protivne, proizvede raskol papinski sa drugim raskolom saborskim; i pripravljajući reformu imao je glavni udio u prevratu. Tako da i ne zapriječivši predaju Carigrada Turcima, predade nevjernicima svakako najvažniji dio stare Evrope. Ne zapriječi, ne, raskol, nego za kratko vrijeme; ne odstrani ni za čas radikalnu opoziciju između Istoka i Zapada; ne odstrani suparništvo između plemena latinskoga i plemena jelinskoga; ali naprotiv mnogo pridonese propasti sinteze latinsko-germanske, sklopljene sporazumom između Pontifikata i Carstva Zapadnoga. Ovako često bivaju sva djela ljudska. Volja individualna imade djelokrug dobro ograničen, i kada cilja k jednoj svrsi, Proviđenje je vodi često sasvim drugoj, nepredviđenoj. Bez sumnje: neuspjeh reforme u Kostanci i Bazileji bio je uzrokom prevratu u Germaniji i Engleskoj. S toga navedimo događaje, prije nego li izvedemo i registrujemo logične pošljedice.
Prvi grad, u koji se je iskrcao Jovan Paleolog, bio je besamrtni grad Mljeci, koji se je već bio počeo oblačiti i ukrašavati plijenom svojih tečevina. Putnik, koji posjećuje danas njegove puste palače i njegove bogate muzeje, može još vidjeti uspomene onog doba. Treba vidjeti pozornicu, da se razumije sva veličina prizora. Tamo je nebo uvijek obojeno, o čemu nam može dati pojam samo sjajan kolorit slikarske škole mletačke. More se pričinja la je od bisera i opala, sa odblijeskom sada smaragdskim, sada rubinskim, kao duga morska raširena na vodama mjesto da lebdi u vazduhu; otoci se cakle u lomu valova i tako se slažu odsijevajuća igala sa listovima i cvjetovima stabala, da se svaki od onih ograničenih prostora pričinja kao raj, koji pliva i koji će skoro da kroz lagune sv. Marka pođe strujama Adrije; a njegove zgrade pružaju takvu kombinaciju dragoga mramora, zračnih stupova, sjajnih mozaika, lakih kipova, podignutih na piedestalima i kupolama, kao da se penju put nebesa, da biste povjerovali, e ste plijen fantastična sna, kad ih gledate gdje se odbijaju od pozadine sjajnog horizonta, a izlaze iz ogledala kanala, od čije se vode odbijaju; zamađijana pozornica, koje glumci povećavaju ljepotu. Zlaćane galije kod crnih gondola, žuta jedra kod bijelih jedara, sličnih gigantskim krilima tropskih ptica; mrcari odjeveni razom, a patriciji purpurom; paži sa njihovim dalmatinkama od kadife, a stražari sa svijetlim oružjem; gospođe crnih očiju sa prosutim safirima među kosom, koja se pričinja žuta kao zlato; mladići odjeveni odijelom od elegantnoga brokata, sa slikovitom kapicom, a za njom pero labudovo; senatori u njihovom crnom i crvenom odijelu; dužde obavijen tkaninom od ermeline, okrunjen dijademom, koji svršava sa istoričkom frigijskom kapicom; i svi spremni dočekati cara Carigradskog, koji dolazi od Lida uzduž Obale Slovenske, sa mnogobrojnom pratnjom pontiFikalnom, praćenog od patrijarha grčkoga, od biskupa, arhiepiskopa, uglednika, dvorjana, opkoljenih vizantijskim bogastvom, koje sjaje na onim zadnjim ostacima jedne civilizacije, kao nakiti na mumijama. I ovaj prizor daje Mljecima između muzičkih koncerata, pjevanja, zvonjenja zvona, tutnjave topova, kiše cvijeća, vijanja barjaka, kretanja naroda skupljenog na nasipima, lučicama, lađama: sav magičan izgled fantastične svečanosti.
Car je obišao otoke grčke i prošao onih dana mimo jadranske obale, slušajući poklike naroda, koji je izbjegao mač turski, i koji se nada, da će mu se sve zlo brzo svršiti. Polazi za tim iz Adrije na lagune, sa laguna na ušće Pada međ oduševljenjem Italije, koja se nada vidjeti svoj sveti Rim, gdje iznova proteže vlast religioZnu latinsku do najudaljenijih krajeva Istoka. U sve ovo vrijeme redaju se svečanosti, a iz svečanosti niču nade, kao leptiri iz kožurice. Ali kad počnu pregovori, nastaju poteškoće.
Eugen IV-ti čeka na svom prijestolu Jovana Paleologa, a kad ovaj stigne na konju do vrata dvorane, treba matematički mjeriti korake, da ni jedan ni drugi ne bude hodio ni za dlaku više od dužnosti, da se obojica mognu sastati baš u sredini onog prostora, jer od etikete ove vrste obično zavise istoričke vlasti, čim su više zašle u propadanje i čim su bliže propasti i ruševini. A lako je razumjeti kako su se divili jelinski prelati prizoru, u kojem prelati latinski ljube papuču papi, a kako su ovi ostali začuđeni pred njihovom gordošću, koji samo ceremoniozno nagnuše glavu pred papom. Više od ideja, zanimale su ih ceremonije: jasan dokaz, da su se oni organizmi polako ohlađivali, gubeći svu toplinu i intenzivnost života. Nipošto ne bi car bio unišao u dvor papi, kad ga ne bi bili primili pod palijem papinim, i nipošto ne bi bio primio ovaj isti palij, kad ga ne bi bili držali knezovi vladalačkih kuća. Nikad ne bi pristupio vratima dvorane osim na konju i poslije nego što odjaše sva pratnja. Patrijarh provede cijeli jedan dan i noć na lađi, jer mu nije prijao i nije mu se pričinjao dovoljnim njegove veličine ceremonijal ulaska, koji ne htje osim u pratnji četiri kardinala, dvadeset i pet biskupa i arhijepiskopa, dvora papinoga, plemića u skupu i gospodara Este i Ferare. S druge strane papa, ljubomoran također svojih ceremonija, nipošto ne bi primio jelinski klir, što ne bi zahtijevao da ga poljube u časti stariji u lice, srednji u koljena, a najniži u nogu. Predsjedništo dovede do većeg spora. Car ga je htio na svaki način, pod izgovorima što je na istočnim saborima uvijek predsjedavala svjetska vlast, kao u Nikeji i Kalcedoniji, gdje su imali prvo mjesto njegovi predhodnici Konstantin i Marcijan. Mnogo se je papa morao da muči da odredi granice između političke i religijske vlasti, i opredijeli mjesto, koje pristoji jednom caru i ono, koje pristoji jednom papi. I tako je trajalo mnogo dana veliko poduzeće da se odrede mjesta, prijestola, visine, koje će zauzeti svaki od onih uglednika, tako pažljivih na spoljne počasti, i tako zaboravnih, da nad prevratom duhovnim bljeska religiozni prevrat, i prijeti turski mač.
Ako je takih poteškoća bilo već u spoljnom, u konvencionalnom, u ceremonijalu, može se pomisliti koliko ih je više bilo u unutrašnjem, u bitnom, u dogmatici. Grci su vjerovali u proizlazak Duha Svetoga, kao i Latini, ali oni su vjerovali da proizlazi od samog Oca, a ovi od Oca i Sina u isto doba. Latini su vjerovali u Čistilište, a Grci ne, barem su dvojili. Latini su se pričešćivali hljebom beskvasnim, a Grci kvasnim kruhom. Latini su nalagali neženjenje svijem sveštenicima, a Grci nekijem jesu, a nekim nijesu. Latini su tražili, da se u odlučivanju postupa raspravom, a Grci su htjeli da se postupa pitanjem i odgovorom, kao u školama. Latini su držali ovaj tekst simvola Nikejskog: „Patri, filioque procedit”; a Grci su držali, da je „filioque” krivi umetak. Latini tvrđahu, da su Grci umetnuli u originalnom tekstu: „Descendit de coelis” i „Secundum scripturas”, a ovi nijekahu. Tako da je bilo u ceremonijama, u obredima, u dogmama, u tumačenju nesuglasica, koje su otkrivale vazdašnju antitezu, koja postoji još od najtamnijeg doba istorije, između Istoka i Zapada.
Za razmirice, koje je valjalo ukloniti trebalo je mnogo vremena, trebalo je mnogo novaca. Car, patrijarh, vladike, arhijepiskopi, svi Grci, hranili su se o trošku papinom. A papa bio je veoma upropašćen, jer dohotci religiozni smanjivali su se pod udarcima odluka bazilejskih, a kraljevske, državne mu dohodke, trošahu vojnici rimski.
Kako da se izađe iz tijeh poteškoća?
Ako papa, radi ekonomije, otpusti sabor, grdne li štete za katoličku crkvu! A ako ga sadrži, kolika li propast blagajnici!
Sva njegova duhovna vlast bila je uložena da zadrži Sabor, a sva njegova svjetovna vlast, da se raz- riješi.
U toj velikoj neprilici pane na um pomisao da se obrati Kozmu Mediči, dokazujući mu koliko bi njegova Fiorencija, koja se nazivaše ocem, dobila, kad bi Sabor njen gost bio. Kozmo, koji je, kako zli jezici govorahu, bio neizmjerno bogat, jer je baštinin novac, zgrnut od pape Ivana XXIII., grdno je trošio ne samo radi sjaja svoje familije i svoje ličnosti, nego i na korist svojeg grada i svoje domovine.
Moćan, bogat, raskalašan, inteligentan, ovdje je držao akademiju, gdje su raspravljali mudraci, ondje školu, gdje su učili dječaci, tamo radionicu, gdje su radili radnici, onamo baštu, gdje su svirali svirači i žene pjevale, pa tri ili četiri veličanstvene crkve u Fiorenciji, tri ili četiri divna manastira na bližnjim humkama, prostranu bolnicu u Jerusalimu, zavode svake vrste, koji su činili njegov grad svetilištem, a njegovu porodicu božanstvom onog neprispodobivog perioda, u kojem je počela pucati zora Renesansa. Držati Sabor i Fiorenciji, ugostiti patrijarha grčkoga u onoj republici atenskoj, vidjeti i družiti se sa toliko slavnih naučenjaka, raspravljati o najvećim problemima sa ljudima iz svih krajeva svijeta, pokazati onu nadahnutu Fiorenciju, zvonik Điotov, kupolu crkve Santa Marija del Fiore, palače i crkve: prava napast za veliku dušu, koja je znala otpočinuti na prizorima umjetnosti i koja je znala obožavati sve velike ideje.
Ali osim toga svega bilo je i drugog razloga želji, da se Sabor jelinsko-latinski drži u Fiorenciji.
Medičevci su pripadali Akademiji, a tako su se duboko klanjali Platonu, kao i samom Isusu Hrisgu. Crkva latinska bila bi svojina aristotelizma, a crkva grčka platonizma; tražila se sinteza između dvije crkve, koja bi odgovarala drugoj sintezi između dvije škole. Ko bi je prije našao do Kozmo Mediči, Latinac porijeklom, Grk dušom? Sabor se prenese iz Ferare u Fiorenciju, a ovo prenosenje pruži priliku novim svečanosgima, novom dočekivanju, novim prizorima. Od Ferare do Fiorencije nizalo se jedno za drugim neopisano i opće oduševljenje.
Ali se raspravljanja veoma duljahu, a sloga se nikako ne postiže. Četiri mjeseca, od januara do aprila 1439. god., upotrebiše u raspravljanju: da li je sv. Vasilije držao ili nije, da Sveti Duh proizlazi zajedno od Oca i Sina. Papa da svrši ta razlaganja i prepirke, umanji u toliko obroke, da su oci Sabora upravo umirali od gladi. Nekoji odlučiše otputovati, a jamačno bi i krenuli, da to nije velika opreznost Republike energično zapriječila. A s ovim oklijevanjem sloga ne dobi ništa, jer niti Latini htjedoše napustiti jednu riječ niti Grci pridodati, od koje sve zavisaše, simvolima njihovih religija.
Najposlije je spletka Kozma Mediči uspjela više nego što je bio u stanju ugled Euegena IV., jer se prestiž trgovca uzdigao nad prestižom papinim. Kozmo okupi velikog oca jelinskog Visariona, a ovaj patrijarha vizantijskog, koji i ako ne htjede za svog života pustiti svoje mjesto rimskome patrijarhu na času smrti, kad više nije mogao uživati tu ispraznu veličinu, pristade uz latinski simvol i uđe za uvijek u krilo rimske crkve. Ovaj se slučaj dogodio 10. junija, koji sve svrši, ali ipak od 10. do 29. toga mjeseca, kad se potpisa ugovor, hiljadu puta nestade nade. Baš dana 26., dok se car sa papom krijepio u jednoj izbi poznatog manastira Santa Marija Novela, šest doktora zatvoriše se u biblioteci, da sklope ugovor.
Da bi utišao njihovu odveć veliku duševnost valjalo je, da Visarijon reče, kako Duh Sveti ne proizlazi ujedno od Oca i Sina, nego na protiv od Oca samog preko Sina, i hvala ovoj potankosti skolastičkoj, dvije se neprijateljske crkve sjediniše i pomiriše.
U Santa Marija del Fiore, pod kupolom koju je tu skoro sagradio Brunelesko, koji starinskim hramovima davaše lik hršćanski, kao što riječi tajanstvene posvete pretvaraju hljeb u Boga, u onom hramu, pola klasičnom, a pola gotskom, poput sloge, koja se je tada sklopila, Eugen IV., okrunjen tiarom, cizeliranom rukom Giberta, u kojoj se ogledaše prevlast latinskog svijeta, dospjelog do te veličine u umjetnosti, a do njega car, ukrašen svijem nakitima vizantijskim, od kojih odskakaše rubin velik kao golubije jaje, potamnjujući sve, usprkos neopisivom sjaju svijeh; Eugen IV. prvi poče, Te Deum, ponovljen od dva klira, grčkog i latinskog u horu. I uz zvonjavu svijeh zvona Fiorencije, uz podizanje hiljadu glasova praćenih u visine orguljama kao neprestani osana, i u prisustvu od dvije velike personifikacije Rima i Carigrada, kardinala odjevenih purpurom, a đakona odjevenih posrebrnjenom pianetom, prelata latinskih sa bijelim mitrama i kapama privrčšćenim dragim kamenom na prsima, i prelata istočnih sa njihovim odijelom od kadife, a kabanicom od svile i mitrom sličnoj carskoj i azijatskoj diademi; između tolikih plemena i narodnosti, čnnilo se da su se religiozne borbe za uvijek svršile, i da su razni narodi baš pri združenju u simvolu iste vjere, u njedrima iste crkve.
Prizor onaj u Fiorenciji upravo je teatralan! Lični interesi dviju crkvenih aristokracija, najličnije ideje pape rimskoga i cara grčkoga, skolastički sastavci naučnika na njihovim skupštinama u Fiorenciji, ostaviše živu šizmu, koja ne samo proizlazaše iz vječitih nesuglasica naravi ljudske, nego također iz radikalnog i nepomirljivog opora između Istoka i Zapada i iz neutoljivog i starog neprijateljstva gradu Rimu grada Carigrada. Dok se carstvo Zapadno ne ponovi, i pape izgledahu podanici vizantijskih careva. Bilo je nesuglasica više ili manje teških između dvije crkve; ali nije bilo protuslovlja radikalnog i nerazriješivog.
U početku devetog vijeka na Vožić god. 800, utemelji se carstvo novo-latinsko, a sedamdeset i pet godina docnije uze već definitovno oblik i temelj šizma, koja para grudi Evrope hrišćanske i dijeli udvoje jedinstvo crkve. Ova savremenost između događaja carstva i nastalog razdora, tvrdi veliko mnoštvo razloga i uzroka političkih, koje opredjeljuju takvo gibanje, razloga i uzroka oteščanih pretvaranjem carstva karlovinaca u čisto njemačko carstvo. Gordi Grci, oholi na njihova historična imena, teško mogahu pripoznati kao starješinu u religiji papu rimskoga, prisiljenog da pripozna za starešinu u politici cara Germanije. Kad bi tako uradili, bili bi sasvim pomanjkali prema onoj ljubavi svakoga naroda dužnoj svoj historiji, i pretvorili bi se od gospodara u robove njihovih starih robova. Ovome glavnome uzroku pridružiše se mnogi drugi uzgredni, prigodni i odlučujući uzroci.
Nego ostavite na stranu rat ikonoklasta, ne uzmite u obzir borbe između patrijarha Fokija i patrijarha Ignjatija; zaboravite oholost Mihajla Ceretorija, koji zapečati razdor, kao što ga Fokije poče, i gledajući da se u jednoj istoj epohi događa obnova Zapadnoga carstva sredstvom katoličke crkve i odlučivanje ove od carstva Istočioga, pripišite političkom suparnirštvu ovaj nepopravljivi razdor. Hiljadu puta u njihovijeh tijesnim prilikama carevi Istoka pokušaše sjediniti se s papama Zapada. Aleksije Komnen pomagaše krstaše tražeći pomoć u Saboru u Pijačenci, kojem je predsjedavao Urban II.; Aleksije Angel pruži slogu Inokentiju III.; Andronik Mladić zatraži u Benedikta XII. Sabor da izravna uzajamne nesuglasice; carica Ana zakle Klementa IV. da je pomogne protiv Jovana Kantakuzena; Drago Paleolog pričesti se u Rimu primajući ostiju katoličku iz ruka Urbana V., i mnogi od one gospode, koji dođoše čak do toga da prodadu 4000 mladića grčkih Turcima, jer ne pripoznavahu proizlazak Svetoga Duha na način jelinski, valjali su se u prahu pred patrijarsima Zapada svaki put kad bi strašni turski mač i polumjesec Osmanov zablistao na istočnom horizonitu.
Došljedno, ako se ni u jednoj od ovih prilika nije moglo doći do sloge, još manje moglo se doći u prilici, o kojoj govorimo, jer je Rim bio podložan kapetanima, pustolovima, papa podvrgnut Saboru, podijeljeno hrišćanstvo između dvojice papa rimskih i dvije ekumenske skupštine, a prijetila je revolucija. I tako se sluči, da, čim su grčki poslanici i car prispjeli u Carigrad, sloga isčezne a razdor se nastavi.
Jedina očita pošljedica Sabora u Fiorenciji bila je strašna; prepriječi reFormu crkve preko Sabora u Baziliji i pripravi veliku vjersku revoluciju.
Izvori[uredi]
- Castelar y Ripoll, Emilio. 1885. “Helenos y latinos en el siglo XV”. Revista de España (1885): 5.
- 1897. Zora, list za zabavu, pouku i književnost. Godina treća. str. 31-32, 68-69, 110-112.
|