Jedna gobela u kao a druga iz kala

Izvor: Викизворник
Idi na navigaciju Idi na pretragu

Žena Premudroga Solomuna zagleda se u nekaka drugoga cara, i namisli da ostavi prvoga muža i da bježi ovome drugome; ali nikako nije mogla da se ukrade, jer je je Solomun vrlo čuvao; za to se dogovori s ovijem drugijem carem te joj pošalje nešto te popije pa se učini kao mrtva. Kad ona tako umre, Solomun joj osiječe mali prst u ruke da vidi jeli zaista umrla, i kad vidi da žena ne osjeća ništa nego da je mrtva, onda je zakopa. A onaj car naredi svoje ljude, te je noću iskopaju i donesu njemu i on joj opet nekako povrati život, i uzevši je za ženu stane s njome življeti. Kad Premudri Solomun dozna šta je bilo od njegove žene, on se digne da je traži, i povede sa sobom podosta naoružanijeh ljudi, pa kad dođe blizu stolice onoga cara što mu je ženu uzeo, ostavi ljude u šumi kazavši im kad čuju truba da zatrubi, onda da idu na njezin glas njemu u pomoć noseći svaki pred sobom po zelenu šumnatu granu, a on otide sam u carev dvor. Kad tamo, a to žena sa slugama sama u dvoru, a car otišao u lov. Kad žena opazi svojega prvog muža, ona se poplaši, ali ga opet nekako prevari te ga u jednoj sobi zatvori. Kad car dođe iz lova, žena mu kaže da je došao Premudri Solomun, i da je u toj i u toj sobi zatvoren: „nego“ veli „idi sad odmah k njemu u sobu te ga posijeci; ali se nemoj šaliti da i što počneš s njim govoriti, jer ako ga pustiš samo jednu riječ da progovori, prevariće te.“ Car s golom sabljom u rukama otvori vrata, i pođe k Premudrome Solomunu da mu osiječe glavu. Solomun je mirno i bez straha sjedio na jastuku, pa kad vidi ovoga đe ide k njemu sa sabljom, a on se nasmije. Kad car to vidi, nije se mogao uzdržati da ga ne zapita za što se smije, a Solomun mu odgovori da se smije đe car cara hoće da pogubi na ženskom uzglavlju. Car ga onda upita: „A da kako?“ A Solomun mu odgovori: „Ja sam već u tvojim rukama; sveži me pa izvedi na polje iza grada te me pogubi na vidiku, pa prije nego me pogubiš, zapovjedi da se tri puta zatrubi u trubu da čuje svatko i ko hoće da može doći da vidi, pa će poći i gora da gleda đe car cara gubi.“ Car to posluša osobito da vidi da li je istina da će i gora poći da gleda đe car cara gubi. Pa onda sveže Solomuna i metne ga na jedna prosta kola, pa ga sa svojim momcima i dvoranima povede na polje da pogubi. Kad su tako išli Solomun se kroz kola bio zagledao u prednje točkove, što, se u jedan put nasmije. Car koji je pored njega jahao na konju zapita ga što se smije, a on mu odgovori: „Smijem se gledajući kako jedna gobela u kao a druga iz kala.“ Onda car okrenuvši glavu od njega rekne: „Hvala Bogu, ljudi govore Premudri Solomun, a on budala!“ Kad u tom dođu na mjesto đe hoće da ga pogube, car zapovjedi te se jedan put zatrubi. Kako čuju trubu vojnici Solomunovi, oni se krenu. Kad se drugi put zatrubi, oni se stanu primicati, ali se ljudi nijesu viđeli nego samo zelene grane pred njima kao gora. Car se tome vrlo začudi i uvjeri se da je istina što mu je Solomun kazao, pa zapovjedi te se zatrubi i treći put; u tom Solomunovi vojnici stignu na ono mjesto te Solomuna otmu, a cara i sve njegove momke i dvorane pohvataju i pobiju.

Izvor[uredi]

  • Karadžić, V. S. 1870. Srpske narodne pripovijetke, drugo umnoženo izdanje. Beč, u nakladi Ane, udovice V.S. Karadžića. str. 155–157.


Javno vlasništvo
Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Vuk Stefanović Karadžić, umro 1864, pre 156 godina.