Jakšićima dvori poharani

Vino piju dva brata Jakšića,
Jakšić Dmitar i Jakšić Bogdane,
U Užicu gradu bijelome,
Ali njima sitna knjiga dođe
Od onoga grada Bijograda:
"A zlo sjeli, dva Jakšića mlada!
"U zlo sjeli i vino popili!
"Kada vaši dvori izgoreše,
"Stara majka konjma pregažena,
"Odvedeni konji iz arova,
"Odnešeno blago iz riznica,
"Odvedena sestrica Jelica."
Kad to čuše dva Jakšića mlada,
A skočiše na noge lagane,
Mašiše se konjma na ramena,
Otidoše pravo Bijogradu,
Malo našli u životu majku,
Pa je pita Jakšić Dimitrija:
"Bog tebe, stara naša majko!
"Tko popali naše b'jele dvore?
"Tko je tebe konjma pregazio?
"Tko odvede konje iz arova?
"Tko odnese blago iz riznica?
"Tko odvede sestricu Jelicu?
"Kakvi konji, kakvi li Junaci?
"kud odoše, na koju li stranu?"
Onda njima majka odgovara:
"Dva Jakšića, a dva moja sina!
"Vrani konji, a crni junaci;
"Otidoše pravo niz Dunavo."
Kad to čuše dva brata Jakšića,
Prav' odoše u zemlju Arapsku,
Traže sestru tri godine dana,
A ne mogu ni da čuju za nju,
Kad nastala godina četvrta,
Onda veli Jakšić Dimitrija:
"O Bogdane, moj brate rođeni!
"Hajde, brate, da se rastanemo:
"Pa ta idi pravo Bijogradu,
"Viđi, jeli naša živa majka;
"Ja sam idem kroz zemlju Arapsku,
"Eda Boga, da ja sestru nađem!"
To rekoše, pa se rastadoše:
Ode Bogdan natrag Bijogradu,
Ode Dmitar kroz zemlju Arapsku,
A kad dođe na vodu Stupnicu,
Na njoj nađe četiri robinje,
Njima Dmitar Božju pomoć viče,
One njemu dobro privatiše;
"Zdravo da si, neznana delijo!"
Opet im je Dmitar govorio:
"Boga vama, četiri đevojke!
"Zavat'te mi vode sa Stupnice,
"Jer sam, dušo, vrlo ožednio."
One njemu onda besjediše:
"Boga tebe, neznana delijo!
"Možemo ti vode zavatiti,
"Ali nije zdrava po junake;
"Već kad vodu Stupnicu prijeđeš
"I kad budeš tamo kroz čaršiju,
"Obazri se s desna na lijevo,
"Velike ćeš dvore ugledati,
"Pokrivene limom i đumišem,
"Oko dvora bakrena avlija,
"Pred kapijom srebrna ćuprija;
"To su dvori age Arap-age,
"Da bi Bog da', ostali mu pusti!
"U njima je sestra Jakšićeva,
"Za onijem agom Arap-agom,
"Kogođ putem kroz čaršiju prođe,
"Ona nosi studenu vodicu,
"Ona poji po putu putnike
"A za zdravlje dvaju braće svoje."
Kad to čuo Jakšić Dimitrije,
On ne traži mosta ni brodova,
Već nagoni konja na Stupnicu,
A kad Dmitar dođe u čaršiju
I ugleda Arapove dvore,
On zapjeva tanko glasovito,
U dvoru ga sestra poznavala,
Niz obraze suze proljevala;
Pitala je Arapka zaova:
"Što je tebe, snaho moja draga?"
Ona njojzi tiho govorila:
"Ne pitaj me, moja zaovice!
"Evo junak pjeva kroz čaršiju,
"Kao da je od mog vilaeta,
"Minu mene želja brata moga."
A kad Dmitar na kapiju dođe,
On podviknu iz grla junačkog:
"Izađide, Arapaginice,
"Iznesi mi da s' napijem vina
"A tako ti do dva brata živa!"
Umah ga je sestra poznavala,
Pa iziđe k njemu na kapiju,
Ruke šire, u lice se ljube,
Žalosno ga za vilaet pita;
Ne imade da iznese vina,
Izvadi mu trideset dukata:
"Na ti, brate, trideset dukata,
"Pa ti idi mehandžiji Jovu,
"Pa pij brate, vino do jacije,
"Ođe nema age Arap-age,
"Arap-aga doveče će doći,
"Ja ću njega ljuto opojiti,
"A kapije ne ću zatvoriti;
"A kad bude velika jacija
"I zauče hodže na džamijam',
"Dođi brate, os'jeci mu glavu."
Ode Dmitar mehandžiji Jovu,
Pa on pije vino do jacije;
A kad bila velika jacija,
Zaučiše odže na džamijam',
Usta Dmitar na noge lagane,
Prav' otide Arapovu dvoru,
A kad junak u avliju uđe,
Pa pogleda gore uz čardake,
Al' još sjedi aga Arap-aga:
Vina pije s dvoma Arapčadi,
Vina služi sestra Jakšićeva,
Njoj govori aga Arap-aga:
"Oj Srpkinjo, draga moja ljubo!
"Evo ima tri pune godine,
"Kako si se ti moja nazvala,
"Što 'vo nikog od tvog roda nema?
"Jal' ne mare, Jal' ne čuju za te."
Onda ona njemu besjedila:
"O Boga ti, aga Arap-aga!
"Koliko je nebo od zemljice,
"Toliko je i moj rod od mene."
A to Dmitar i gleda i sluša,
Uze mača u desnicu ruku,
A buzdovan u lijevu ruku,
A pomenu Boga jedinoga,
Prav' iziđe gore uz čardake,
Manu mačem i desnicom rukom,
Arap-agi odsiječe glavu,
I pos'ječe dvoje Arapčadi,
Onda mu je sestra govorila:
"Nemoj, brate, ovoga maloga,
"Ža' mi ga je, ako je i crno."
Dmitar mu je dvore zapalio,
Majku mu je konjem pogazio,
I njegovo blago pokupio,
Izvede mu konje iz arova,
Pa na konje natovari blago;
Povrati mu žalost za sramotu,
Pa uzima sestricu Jelicu,
Pa šnjom bježi na vodu Stupnicu;
A kad dođe na vodu Stupnicu,
Al' procvili Arapinče crno,
Onda veli Jakšić Dimitrija:
"Daj mi, sejo, Arapinče crno,
"Hoće njega ujak zabaviti."
Ona dade Arapinče crno,
Uze njega Jakšić Dimitrije,
Rastavi mu glavu i ramena,
Pa ga baci u vodu Stupnicu,
Onda mu je sestra govorila:
"Rašta, brate, da od Boga nađeš?
"Ža' mi ga je, ako je i crno,
"Jer sam njega od srca rodila."
Veli njojzi Jakšić Dimitrija:
"Sestro, ćuti, nemoj budaliti;
"Bolje će te braća udomiti,
"Đe ćeš bolji porod izroditi,
"Neg' za onim Arapinom crnim;
"Od zla roda nek nema poroda,
"Od zla pseta nek nema šteneta."