Đurđeva Jerina

Pošetala Đurđeva Jerina
Ispod grada b'jela Smedereva
Pokraj vode tihoga Dunava,
A za njome Grgurević Makso,
Za Maksimom majka Maksimova
Besjedila Đurđeva Jerina:
"Moj unuče, nejačak Maksime!
"Bi li mene nešto sjetovao?
"Ja imadem šćercu mljezinicu,
"Troji su je prosci zaprosili:
"Jedno prosi Vilip Madžarine,
"Od Madžarske od zemlje bogate;
"Drugo prosi od Moskova kralju;
"Treće prosi car Otmanoviću
"Od Stambola grada Carigrada;
"Sjetuj mene dijete, Maksime,
"Kom ću proscu moju ćerku dati?"
Besjedi joj dijete Maksime:
"Ja ću tebe, bako, sjetovati:
"Ako hoćeš mene poslušati,
"Podaj ćerku Vilipu Madžaru,
"Te će ona biti u bogatu;
"Ako ne daš ćerku za Madžara,
"A ti podaj od Moskovske kralju,
"Kad budemo s kraljem prijatelji,
"Moskovi su od boja junaci,
"Mogu nama pomoć' vojevati;
"Ako li je dadeš za Turčina,
"Turčin hoće zemlju od miraza,
"Hoće zemlju, hoće i gradove."
Kad to začu Đurđeva Jerina,
Maksima je rukom udarila,
Udari ga rukom po obrazu,
Kako ga je lako udarila,
Udarila po bijelu licu,
Četiri mu pomjerila zuba,
Maksim pade u travu zelenu,
Svega g' crna krvca obalila,
Krvcu pljuje, a tiho besjedi:
"Bog t' ubio, moja stara bako!
"Kud je dala, u z'o čas je dala!
"S njome dala zemlju i gradove!"
Kako reče, onako se steče:
Dade ćerku za Otmanovića,
I s njom dade zemlju i gradove.