Đukan Skakavac

Izvor: Викизворник
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Simo Matavulj


Đukan Skakavac


Idemo iz škole ja i neki moj drug, pa se pred gradom sretosmo s nekim čovjekom u novim haljinama, težačkoga kroja, onako kako se nose primorski zagrađani, a ne seljaci. Čovjek je bio osrednjeg rasta, malene glave sa niskim čelom i riđim velikim brcima. Na gunju je imao medalju.

- Znaš li ko je to? - zapita moj drug takim glasom i izrazom lica da sam odmah pomislio da ću čuti nešto neobično.

- Ne znam, - rekoh.

- Ne znaš!? ... Pa to je Đukan Skakavac što je sad došao iz vojske, što je u ratu ubio francuskog đenerala! Ta ni o čem se drugom ne govori nego o njemu! Eno vidiš kako ga svijet gleda!

Zbilja, dvije-tri ženske obazriješe se za njim.

Moj drug uze pričati događaj koji je Đukana obesmrtio. Znao je sve potankosti, kao da je očima gledao, a ja sam opet sve vjerovao, kao da očima gledam. Kad najposlije on preduši od silnoga pričanja, prenerazim ja njega ovijem riječima:

- A znaš li ti da je Đukan moj kum. Žao mi je što nijesam znao da je on to, a ja bih ga ustavio i zdravio se s njim... Ali ja ću to učiniti prvi put kad ga sretnem, i on će mi sam pričati kako je bilo u ratu u Italiji!

Na licu moga druga mogla se čitati velika zavist, - i tako se rastanemo.

Doista, moj pokojni otac bio je kum sa Skakavcima. Mnogobrojna i imućna zadruga što je nosila taj nadimak živjela je u zaseoku, čas hoda od naše varoši. Skakavci su bili na glasu kao vrijedni i pošteni težaci, malo arumi i tvrdice. Govorilo se, doduše, da u toj kući uvijek ima poneki vidovit čovjek, a od njihovijeh odiva da su poneke vještice, ali kanda su to najviše razglasili "Svatini"...

Meni je glava bila tako puna junačkih djela Đukanovih da se začudih kad u kući zatekoh tetku i njenog postarijeg rođaka gdje razgovaraju o drugim stvarima, a ne o njemu. Ja sam nestrpljivo očekivao kad će se oni sjetiti glavnog predmeta, pa, videći da oni na to i ne pomišljaju, umiješah se u razgovor.

- Je li, boga ti, striko, poznaješ li Đukana Skakavca?

- Što ti treba znati? - zapita tetka, po svome običaju, oporo.

- Pa kažu, teto, da je taj Đukan ubio u ratu francuskog đenerala i da mu je za to car svojom rukom prikačio medalju!...

- Prikačiću ja tebi medalju, ako smjesta ne uzmeš knjigu i ne gledaš svoj posao!

Ja se odmaknem, ali ne toliko da ne bih čuo dalji razgovor. Ona nastavi:

- Zbilja, Krsto, je li istina to što se priča za moga Đukana? I ja sam to čula.

- A jadi ga znali, sestro. On to priča, ali ko će mu vjerovati! Ti znaš da svi naši lažu kad iz soldata dođu! Svaki je činio čudesa, svaki je govorio s carem.

- A je si li se ti sastajao s Đukanom?

- Jesam. Onomad smo pili zajedno. Bilo nas je desetak. Đukan brblja, brblja, nikad kraja. Mi ga prekidamo i zadirkujemo. Šantavi Lovro Balmas poče pričati kako je on u mladosti ubio pašu travničkoga... Zarekao se, veli, da će ga pogubiti, i on samo sam otišao u Travnik i smakao ga. Možeš zamisliti je li bilo smijeha! Drugi opet počeše lagati kako je sa trojicom drugova dočekao u klancu pedeset gornjačkih kiridžija pa ih oplijenio... Svaki je izmišljao po kakvu komendiju, samo da se Đukan sjeti da se rugamo, ali se on gradi nevješt.

- Ama najposlije zašto bi mu dali medalju? - zapita tetka.

- A đavo bi ga znao! - odgovara Krsto smijući se... - Može biti za to što ima jake zube... E, to ne laže, to sam vidio svojim očima. Turi krajcaru među kutnjake, pa je nagrize s obje strane.

- Tako ti boga! - reče tetka, očigledno misleći o nečem drugom.

- Tako mi boga, sestro! Nagrize krajcaru na obje strane, onako kao što bismo mi potvrđu koru hljeba!... E, jadan ti sam, da su mi njegovi zubi, a džaba mu sva njegova slava i medalja!

- A vele da je donio i novaca!

- Pa jeste. Ti znaš kakvi su Skakavci. Da staviš koga od njih navrh Velebita, on bi opet našao načina da iskamči odnekud i nekako koju paru... Ali nije lijepo od Đukana što hoće da se odijeli od zadruge. Otkad je došao, nije ni svraćao kući. Već je poveo parnicu radi dijela.

- E, moj Krsto, - prihvati tetka, - znaš li što 'no se kaže: "Ako smo mi braća, nijesu naše kese sestre". Đukan je punijeh dvanaest godina bio u vojsci, a oni mu ne poslaše nijedne pare. Zar je to lijepo od njih?

Po tome sam vidio da tetka zva o Đukanu mnogo više nego što sam mogao misliti.

Krsto slegne ramenima i pođe. Tetaka pođe s njim. U dvorištu oni su zastajkivali u živu razgovoru. Najzad Krsto otide ulicom, a tetka svrati u susjedstvo, k Marti udovici.

Ta tetka bila je meni i mojoj braći i sestrama i otac i mati i kućevni starešina. Bila je oštra i uporna, ali pravična i zauzeta za naše dobro... Toliko samo mogu da kažem, a toliko je i dosta za razumijevanje ove priče.

Udovica Marta, koju pomenuh, bila je žena od trideset godina, visoka, jedra, crnomanjasta, bijele kože kao da je u kavezu rasla. Po mome ondašnjem ukusu, to je bila najlepša žena u našem mjestu. Imala je samo jedno žensko dijete od četiri godine, sušta materina prilika, kojoj mi dadosmo nadimak Fifina. Marta i naša tetka pazile su se kao dvije rođene sestre.

Kad prvi put poslije toga sretoh Đukana, njegovo me obličje odbi. Sitne a mutne oči uvukle se duboko pod nisko čelo kao dva razbojnika u zasjedi. Pogled mu je strašniji izgledao zbog gustih obrva. Kako je brijao bradu, ostala mu je sjenka od brijotine, te su mu obrazi imali dvije boje. Preplanuli vrat bješe snop samijeh žila. Ruke sve do kraja prstiju bjehu mu rutave.

Drugi put sretoh ga pijana. Nije posrtao, nego je išao raskoračen, jedva vukući noge, a u sebi je nešto bobotao.

Ja to ispričah u kući, a tetka me jako izgrdi.

Treći put sukobim se s Đukanom u našoj ulici. Bilo je u sutonu. Nijesam mogao vjerovati svojim očima, ali morao sam vjerovati. Đukan je izišao iz Martina dvorišta, i vidio sam nju kad je zatvorila vrata.

Sav usplahiren dopadoh u kuću. Moji baš sjeli da večeraju. Ja zaboravih i da nazovem boga, nego započeh:

- Znate šta sam sad vidio!... Đukan Skakavac izišao je iz kuće tetke Marte!

- Evo ti potvrde za to! - reče moja prava tetka, udariv me što je bolje mogla dlanom po obrazu ... - To ti je u isto vrijeme i večera!... Odmah idi lezi!

Morao sam se pokoriti. Dugo sam se okretao i prevrtao u krevetu, dokle sam se smirio i počeo razmišljati. Nijesam baš bio dijete, bilo mi je oko dvanaest godina, ali mi nikako nije išlo u glavu da bi se lijepa i bogata tetka Marta mogla zagledati u maljavog Skakavca, tijem većma što je odbila mnoge prosioce... A šta je opet navrlo tetki da ja gotovo ne smijem ni pomenuti Đukana!... Sve je to bilo suviše zagonetno.

Prođe nekoliko nedjelja. Ja sam često sretao Đukana i po varoši i pred kućom udovičinom. Dva ili tri puta zatekoh ga i u našoj kući, u razgovoru sa tetkom, ali me on nikad ne pogleda.

Razumije se da sam se dobro čuvao da ga ne pominjem pred njom, ali u naknadu govorio sam mnogo o njemu sa djecom, a govorio sam tako da ga oni počeše od srca mrzeti. To je kanda došlo i Marti do ušiju, jer od nekoga vremena poče okretati glavu od mene i sklanjati Fifinu, iako je znala kako ja to dijete milujem.

Najzad, jednoga večera u početku jeseni, tetka mi reče, da ćemo ja i ona docnije večerati jer da ima sa mnom nekoga razgovora. Kruta žena rekla mi je to koliko je mogla ljubaznije, te sam vidio da će se sa mnom postupati kao s malim domaćinom, što je rijetko bivalo a uvijek mi laskalo.

Sjećam se da je toga dana duvala silna bjelojužina.

Pošto naredi djecu, ona se ogrnu, naredi i meni da se ogrnem, pa pođosmo. Tek pošto izađosmo iz dvorišta progovori ona:

- Idemo k Marti... Ona se udaje za Đukana. Sjutra će bita prvo oglašenje. Do tri nedjelje vjenčaće se... Ti ćeš im biti kum.

- Zar ja!?

- Zar ti!? - okosi se tetka... - A što ne?! Vi ste odavna vezani kumstvom sa Skakavcima. On te je sam izabrao.

- On? ... A tetka Marta?

- Pa i ona, razumije se... Sad nemoj da ulaziš nakostriješen u tuđu kuću, a tobož prvi put u pohode kumovima.

- Ah, jadna Fifina! - rekoh nehotice.

- Šta jadna Fifina! - ciknu tetka. - Što će faliti Fifini? Gledaj ti, molim te, pametna, zrela čovjeka, koji zna šta kome dolikuje, koji umije žaliti tuđu djecu!... Ovo je baš da se čovjek i preko jada nasmije... Šta ti najposlije imaš protiv toga čovjeka, a? Ja znam sve što ti djeci govoriš, ali kaži šta ti imaš protiv njega?... Nije ti mio, to je sve, a to je ništa!

Tetka ućuta za nekoliko trenutaka zagledavši mi se dobro u oči pa nastavi:

- Dobro! Recimo nije najbolji. A bi li ti želio da se Marta uda za kakvog... Latinina?

- Bože sačuvaj! - viknuh ja zaprepašćen.

- Eto vidiš! A to bi bilo da nije Đukana, jer među ženicima našega zakona osim njega nema za nju prilike. On se sad odijelio od svojih, on je bogat, mlad, bio u svijetu, pa šta ćeš više!... Marta je inokosna, i treba da se uda, a Latini navalili sa sviju strana da je prose... Razumiješ li sad zašto se ja toliko zauzimam za njega?

- Razumijem, teto! - odgovorih dirnut, jer sam dobro znao kakva je ona fanatična pravoslavka, te sad već nijesam sumnjao da pametno radi.

I tako mi veseli uđosmo u Martinu kuću.

Kuća je bila na dva poda. Donji je služio kao podrum. Iz njega su izvodile drvene strme stepenice. Vjetar je tako silno duvao da tek kad mi dođosmo pred gornja vrata, Marta ču korake i reče: "Evo ih", pa nam pođe u susret. Đukan je sjedjeo za postavljenim stolom, na kome je gorela "lukijerna" sa tri plamička, ali je slabo osvijetljavala veliki prostor, koji je bio samo pri kraju pregrađen.

Pošto nazvasmo boga, reći će tetka svečano:

- Evo vam kuma! Srećan vam bio!

- Da bog da! - prihvati Skakavac, pa ustade i zapuši mi usta svojim oštrim brčinama. Sjećam se da sam pomišljao kako će to neprijatno bosti puna lijepa usta Martina. I ona se poljubi sa mnom.

Đukan započe:

- Sjedi, đače, mudroslovče, pa nam kaži svoj žvr!

- Koga mu đavola znači "žvr", - rekoh u sebi i; glasno odgovorih:-Hoću samo da vidim Fifinu. - I otidem ka krevetu, te poljubim dijete.

- Zaspala je već, - odgovori Marta, pa okrenuv se tetki nastavi: - On je sa njom komendijao cijelo veče... Bože, šta s njom radi! Uzme je, pa je digne uvis, vrh sebe, pa okreće njom, pa čini da se premeće.

- Dakle, hoće k njemu? - pita moja tetka.

- Još kako! Zove ga ćaćom. Sve pita: đe je ćaća?

Marta otide u pregradak, gdje je bila kujna, pa sa svojom najamnicom Tomkom iznese večeru.

Posjedasmo svi otrnuti, jer je duvalo malo manje nego na ulici. Sva tri plamička vrtjela su se u kovitlac, te ih je svakoga trenutka trebalo zaklanjati rukom da se ne ugase.

Skakavac se opet obrati meni:

- Dakle, kume, šta učiš?... Znaš li već latijanski i talijanski i srbljanski?... Zbilja, razumiješ li tudeški?

- Pomalo, - rekoh.

- Aja, ne valja tu pomalo, nego treba baš onako... žvr!

- Ama, šta ti je to žvr? - rekoh. Udovica prsnu u smijeh i dodade:

- I ja mu to ne razumijem!... To baš nije ni lijepo!... Svaki čas "žmr", "žmr"!...

Skakavac se malo namršti, pa, pruživši ruku, diže pun veliki vrč vina. Kanda nam je htio pokazati svoju snagu, jer zadrža nekoliko trenutaka teški vrč u pruženoj ruci, a drugom je gladio brke. I onda reče:

- Žvr je sve, pa i to kad čovjek hoće da se napije i da nazdravi... Dakle, babo moja, žvr! - I Đukan, mrdnuvši obrvama na Martu, nagnu vrčem.

Tetka me gurnu nogom, jer vidje na mom licu izraz negodovanja što on pije iz velikoga suda. I on kao da to opazi, te pružajući Marti vino i pošto donjom usnom ože brk, reći će:

- Na, babo! Mi ćemo ovako po starinsku, a ova finija čeljad, ako će, mogu i čašom, - eto ih pred njima... I to je žvr!

I tetka se napi iz zajedničkog suda, pa sam morao i ja.

Odmah zatijem, Đukan zapodjenu razgovor o domaćoj privrjedi. Kaže da će prije svega kupiti dobru mazgu. Zatijem, veli, prodaće sve svoje zemlje u zaseoku i pokupovaće druge u blizini Martinog imanja, da ga zaokrugli. Marta je u dobroj godini nalazila do sto barjela vina i desetak barjela ulja, a i njegovo će toliko donositi. To je, boga mi, dohodak - žvr! A kakav će već dohodak biti do nekoliko godina, pošto on sve ljudski obradi i pošto umnoži imovinu! To će biti tri puta žvr! Jer on neće prodavati vino i ulje u nevrijeme kao što čine "naši dronjavci", u nevrijeme kad Talijanac i Ličanin kupuju pošto hoće oni, nego će ga prodavati pri kraju ljeta, kao što rade gazde... Uopšte, on će pokazati da je ostao dobar težak, iako se dvanaest godina klančao po kasarnama i po bojištima; - pokazaće da zna "šta misli zemlja i voćka", iako već neki zlurado tvrde da se on odvikao od težačkih poslova te da nije više ni za što nego da grije klupe po krčmama!...

Dugo je trajalo to njegovo razlaganje, ispresijecano nebrojenim "žvrkanjem" da cijelo vrijeme Marta nije očiju s njega digla. Ja sam opet nju posmatrao. Spočetka, ona mu ni jednom ne upravi pogleda milošte, nego ga je gledala s nekim čudnim izrazom, kao da nešto očekuje, ali, malo pomalo, kad se vino poče odazivati, kad mu se zarumeniše jagodice, te mu i pogled postade najprije određeniji i slobodniji, pa onda i umiljat, onda udovici se oči zažariše.

Tomka dođe da odnese sudove. Bila je to zdrava, snažna plavuša od petnaest godina, a u najmu kod Marte iz djetinjstva. Ona nešto šapnu gospodarici, pa dodade glasno:

- A što se mrznete ovdje, kad na ognjištu bukti velika vatra!

- Boga mi, pravo kaže, - rekoh ja i otidoh kujnu. Tomka siđe u podrum da donese još vina.

Njih troje još su razgovarali, pa dođoše k meni i posjedaše oko ognjišta. Đukan svuče gunj, ogrnu se njim i diže dlane prema plamenu. Iz širokih rukava promaljale su žilave i rutave mišice.

- Ej, da mi je kadgod bila ovaka vatra!... Da mi je bila onda kad sam poslije boja, gladan i umoran, ležao među mrtvijema i ranjenijema na vlažnoj zemlji!

- Uh, ne spominji! - reče Marta ježeći se... - Samo o tome ne govori!

- Znam, - rekoh, - tebi je već pričao, ali i ja bih rado čuo kako je ubio đenerala!

- Dok se dođe do đenerala treba žvr! - veli Đukan. - Šta je i šta bilo dok sam ja do toga došao.

- Pa pričaj, kume, molim te!

- Boga mi, kume, nijesu ti mišice suviše debele kao za junaka, - reče tetka.

To bi Đukanu kao da ga ko udari po obrazu. On je pogleda začuđen i uvrijeđen, škrgutnu zubima, zasuka rukav, ustade i raskorači se.

- Šta je, zaboga... šta hoćeš!? - jedva izreče Marta od straha.

- Žvr! sad će se vidjeti valja li što moja tanka mišica, - veli on. - Ček', ček', da vidite!

- Ama, zaboga, žena se našalila.

- I ja se šalim!... Ded' ti, kume, uhvati me iza šake... uhvati me obema rukama. Ti, Tomka, uhvati odmah do njega! Ti, Marta, kao najjača, drži za sredinu, a ti kumo, za mišicu, do ramena. Ded'!

Mi učinismo tako, više od straha, nego od sile.

- E, sad, kad rečem: jedan, dva, tri, vi uprite svom snagom, da vidim hoćete li previti ovu tanku mišicu! ... Nemojte se smijati, nego onako žvr!... Ded'!... Jedan, dva, tri!

Mi navalismo smijući se, pa onda baš zbiljski, ali nam je bila sva muka uzalud, baš kao da smo htjeli previti suho drvo.

- O, brate, ovo je zbilja đavolska snaga, - reče tetka... - Dosta! Što da se mučimo uzalud!

- Ne, nego još! - doda Marta, sva zajapurena. - Hoćemo baš da mu pokažemo!

- Još, još! - veli Đukan.

Ja zamotrih da on prstima lijeve ruke škaklje udovicu iza vrata. To me navede da i ja to isto pokušam na Tomkinu vratu. Djevojčica me pogleda, pa zaturi glavu smijući se, pa i ona stade vikati:

- Još! još!...

Najzad, sustali, posjedasmo, ali on ostade onako raskoračen, sučući brke, slušajući naše hvale, pa odjednom dohvati iza sebe s police tanjir, turi ga u usta i odgrize parče, kao što bi gladan čovjek odgrizao okrajak od pogače. I baci tanjir i okrajak posred kujne.

To je bilo za koliko bi udario dlanom o dlan.

- Ovako ću ja tebi, babo, pregristi grlo kad me najediš!... U mene ti nema pet ni šest, nego odmah... žvr! - reče smijući se, pa sjede.

Sjećam se vrlo dobro da me je ta šala neugodno dirnula, ali na moje veliko čudo udovica sa izrazom najveće poniznosti odgovori:

- Ti si moj gospodar, ali ja se opet nadam da ćeš mi biti dobar!

Tetka pogleda mene i Tomku, (sjedeli smo jedno do drugog), pa, videći valjda kako mi željno očekujemo nastavak ljubavnog tepanja, ona nađe za dobro da da drugi pravac razgovoru.

- Valaj, ako iko, ti ćeš, Đukane, živjeti sto godina, ali opet pričuvaj svoju snagu! Zube čuvaj za starost, a već za mišicu lako je... Jesi li ikad bolovao?

Đukan nagnu vrčem. Toga puta jedva je predušio, - pio je kao vo.

- Bolovao sam često u vojsci, ali nikad nijesam uzimao lijekova... Aja, brate, neka oni daju kome drugome, ali meni žvr!... Ono znaš, čim se razboliš, dođe veničar, pa te pregleda, pa ti propiše lijek. Ali, opet vam kažem, ja nijesam nikad lijek progutao, nego ako ga uzmem pred njim, ja ga zadržim u ustima, pa ga ispljujem; ako nema nikoga, ja ga bacim. Jer, bolan, oni grade sve lijekove od otrova. Šta je lijek nego otrov? Istina je da ti pomogne na prvi mah, ali poslije siđe u slezinu, pa tu ostane dovijeka.

- To nijesam znala, - reče Marta začuđena. Tetka se osmjehnu.

- Ja ti kažem - nastavi Đukan - da lijek nikad ne izlazi iz čovjeka, nego mu se skupi u slezini... Tako se kupi, kupi, kupi, pa ko ih mnogo pije nadme se kao tenac a u licu je žut kao limun.

- Jao meni, to je istina" - veli Marta. - A ja sam davala Fifini neke praškove zbog bubina.

- Rđavo si radila. Ali opet dijete će lakše prekužiti.

- Ama, kume Đukane, nečim se treba liječiti, - reče tetka.

- Treba, treba... Fifini treba davati zapaprene rakije, ako je istina da ima bubine. Pomalo, razumije se, jer koliko treba piletu? Vino i rakija i vatra i pijavice, to je lijek za sve. Doduše, kad je čovjek bolestan, treba i da gladuje.

- A od čega si ti bolovao? - upita Marta.

- Od vraga i njegova druga, - veli Đukan mršteći se. - Uvali mi se vrag u trbuh, pa me muči po dvije-tri ure... boga mi, i to cijelu noć. Ono što kažu, razvije se pupak, a nema koga da istrlja, a nema ni vina ni rakije, ni vatre. Muka živa! Dok sam bio kod kuće, bio sam zdrav kao drijen, ali u vojsci...

- Pa šta si radio, jadniče? - pita Marta bolećivo.

- Stisnem zube pa trpim. Eto šta! Dao bih talijer za oku vina, ali o tome nema ni pomena. Kad ne mogu ništa drugo, ja se trljam sam i štipam se svuda. Jer i to je dobro. Ništa bolje nego se dobro štipati, da krv uzavri.

- Sačuvaj bože i Bogorodice! - reče Tomka kao nehotice, ali takvim izrazom da svi prsnusmo u smijeh.

- A za probade i uboje najbolje su pijavice, - nastavi Đukan.

- To je istina, - potvrdi tetka.

- Jednom sam se u kasarni potukao sa soldatima Talijanima i Tudeškima. To je bilo u Veroni. Na nesreću, ne desi se u sobi niko od naših, a njih sedam-osam kidisaše na me. Bili smo se pesnicama, pa onda kundacima. Ja ih premlatih dvojicu, trojicu, ali, boga mi, i oni meni namjestiše rebra. I dva loša ubiše Miloša. Tako je trajalo dok ne stigoše neki naši. Ja sam se jedva na nogama držao, osjećao sam da, ako ovakav legnem i dopanem šaka ljekaru, da neću više ustati. Srećom imao sam nekoliko talijera, te zamolim nekog Sinjanina da me odvede do berberina. On me odvede. Ja izvadim Mariju Tereziju i pružim je berberinu i kažem: "Evo ti, ali da mi staviš pijavice ovako s nogu, da ih načičkaš svud gdje ima modrica". Pa onda se svučem i kažem zemljaku: gledaj dobro da mete pijavice svuda gdje su modrice, jer jarac talijanski hoće da prevari. Kad me Sinjanin vidje gola, stade se čuditi: "Jao, veli, pa ti si sav isprebijan!" Berberin opet odmahnu rukom. "Ne mogu ja vama za talijer da potrošim toliko pijavica. Tu će ih otići dvije pregršti"... Na to, neka ga đavo nosi, ja mu dadoh dvije Terezije... A moj brate, muka živa, i koliko je to trajalo. To je bilo žvr! Pa onda onako sa pijavicama na sebi vratih se u kasarnu. Razumije se da me više Sinjanin nosio nego što sam išao. Poslije dvije-tri ure skinuše ljudi pijavice s mene, ali nijesam mogao sjutra ustati. Veničar jarac poznade šta sam uradio, pa me tuži, te me osudiše na četiri nedjelje apsa. Odležao sam aps, ali sam iznio glavu, a da sam se dao ljekarima u ruke, bio bi žvr.

- O, majko božja, šta se s tobom radilo! - reče Marta i prekrsti se.

Na to se tek prenuše u Đukanu uspomene, a kako se svakoga časa mašao vrča, to su one vaskrsavale sve življe i življe. Jedna mi se osobito udubila u pameti. Pričao je o nekom svom drugu sjenovitu čovjeku, koji je imao "čudne moći". Taj je čovjek bio Furlan, dakle, iz zemlje gdje je od starine pomiješana slovenska i latinska krv. Bio je, veli, suv i crn kao đavo, očiju kao u zeca. Furlan, veli, zagleda se čovjeku u oči, zagleda se, zagleda, pa se počne izmicati natraške, a onaj u koga je gledao mora da ide za njim. Nema tu hoće ili neće, nego baš mora! Bilo ih je, veli, koji su se kladili s Furlanom da ih neće privući, ali je svaki izgubio opkladu. I sjedneš, veli, na zemlju ili na stolicu, ili legneš nauznak, svejedno; i smiješ se i govoriš što god hoćeš, a on samo stavi ruke iza leđa, pa upaoči onim pustijem očima, pa kad vidi da je vrijeme, a on se počne polako izmicati, a onaj drugi na jedan mah ublijedi i zanijemi, pa za njim, za njim, sve za njim, kao da ga je užem privezao. A mi naokolo da puknemo od smijeha.

- O, bože, svačega li ima na svijetu! - veli Marta.

- Ima toga i u nas, - ispravi tetka. - Pokojna baba Rogatića mogla je tako privlačiti očima stoku. Zagleda se tako u mazgu, ili goveče, ili magare, ili ovcu, a životinja ide za njom, kao što ti reče, kao da je privlače užetom.

- Ja, - nastavi Đukan... - Tako ti je to moj Furlan bio strah sve kasarne. Ali s jednim je bio žvr! s jednim je izgubio opkladu.

- A s kim to!? - zapitasmo.

- Sa mnom. Mene nije mogao ni maći smjesta. Gleda me, gleda me, a ja mu isplazim jezik i odmjerim rukom. Najzad se trgne i pođe nazad, a ja se iz glasa smijem, pa ni da se maknem. On se tome čudio i krivo mu je bilo. Tako je kušao dva-tri puta, pa kad vidje da ne može, on mi pruži ruku i reče da sam mu ja brat.

- Kako to? - pita Marta.

- Pa to da imam i ja njegov duv.

- A je li to istina? - opet će žena.

- Ja, boga mi, ne znam. Nijesam nikad pokušavao, ali bi mogao sad... Što da ne?... Sad ću se zagledati u Tomku... Sjedi, mala, mirno!

Tomka vrisnu i skoči.

To je bio povod novom smijehu i ponudama da se obredimo vinom. Đukanu su oči svijetlile kao u onoga Furlana. A i svi smo bili malo uzavaćeni. Čak i moja ozbiljna i umjerena tetka bješe crvena.

- Ama, molim te, kume, - rekoh ja dodajući vrč Tomki - da čujem već jednom kako je bilo sa onim francuskim đeneralom, jer to je za mene najveći... žvr!

I Đukan se nasmija kad ja, nakon kratkog zatezanja, izgovorih mu njegovu omiljenu riječ.

- Bilo je, sinak, evo ovako, - poče on i zaćuta tražeći nešto, pa skupi preda se čaše (koje ionako nijesu trebale), vrč i vatralj, jednu ljusku od jaja, izvadi nož iza pojasa, uze iz kutije nekoliko kresavica i bog ti ga zna šta još.

- Dakle bitka na Solferinu bila je na dan svetoga Antonija. E, sad pazite šta će biti. Ovo je rijeka. Vidiš li Marta? - zapita polažući vatralj.

- Vidim, Đukane.

- A ovo je most. Vidiš li kume? - i po-loži nož preko vatralja.

- Vidim, kume.

On brzo načini nekoliko gomilica od pepela i pobode od tih kresavica, pa onda razredi čaše, ljusku i ostale stvari, pa poče objašnjavati.

- Ovo su Francuzi, a ovo su Talijani, a ovo smo mi... ne, boga mi, nego su ovo Talijani, a ovo smo mi.

- Dakle, vi ste pod brdom? - pita Marta.

- Svi smo pod brdom! -.. Samo slušajte!... Evo... - I nastade taka zbrka riječi i pokreta, nastade takvo premještanje "pomagača", da ni najtrijezniji ne bi ništa razumio. Doduše, ja i Tomka marili smo za to koliko za lanjski snijeg, jer mi upotrebismo tu priliku da se nekoliko puta cmoknemo. Ali u neke viknu Đukan:

- Pazi, kume, sad će poginuti đeneral... Dakle, ja sam ovdje, a on je tu, a ovo je šanac, a ovo su konjanici!... E, sad vidi!... Padaju ljudi, padaju oko mene, kao muve! Vidim ja jarčinu... imao je bradu kao jarac, a na njemu crvene pantalone, te ti se zaletim te žvr!

I Đukan zvrčkom pogodi kresavicu, koja odleti preko plamena.

- Živio, moj sokole! - viknu Marta.

- Živio, kume! - viknuh ja.

To je dalo povoda tetki da se sjeti naših starih junaka, naših primorskih i kotarskih serdara i četnika, Jankovića, Smiljanića, Mandušića i ostalijeh. Ali je slabo ko slušao. Vrijeme je već bilo da se raziđemo. Meni je glava kružila, te ne znam kako sam otišao i legao...

Otada pa do Martine svadbe, svakoga dana, ja i tetka iđasmo na večeru i na sijelo k njoj. I svakog bogovetnog večera, sve je išlo istijem redom kao i prvog. Fifina spava, Đukan započne ozbiljan razgovor o domaćim poslovima i o privrjedi, tetka i Marta pomalo se o tome prepiru, pa onda se navrstamo oko ognjišta, gdje primorska crvenika učini svoje, gdje se Đukanova žestoka mašta razuzda, te nam se ređaju prizori kakvi se ni u snu ne viđaju.

Đukanovi pogledi na svijet, njegovo mišljenje o ustanovama i svijem ljudskim uredbama, mnogo su ličili na njegove nazore o higijeni i medecini. To su bile krnje i površne misli mlada težaka, otrgnuta od svoga rala i motike, odvedena u tuđ svijet, provođena kroz neslućenu i beskrajnu panoramu, koju mu niko nije objašnjavao, upregnuta u jaram kome nije razumijevao ni povoda ni smjera, proglušena tuđim jezicima, zajažena svijem tuđinskim, počinjući od hrane i odijela, pa do vavijesti o dužnosti, o bogu, - krnje i površne misli, koje su se neprirodno razvile u kasarni. On je uvjeren bio da je naš narod i naravstvenošću i umljem snažniji od svojih gospodara, ali su ovi posljednji silniji zato što su lukaviji, zato što su obrazovaniji. Obrazovanje nije ništa drugo do prepredenost i lukavstvo, dakle žvr! On se bojao one tajne sile kojoj je izvor u redu i zaptu - bojao se, ali je nije poštovao. Sve je bilo zbrkano u njegovoj glavi od prvobitnih domaćih predanja i naivnih vjerovanja do onoga što je u tuđini naučio ili nazrio iz suvremenog napretka.

Naravno, ja sad to razumijem, ali onda sam kroz Đukanove riječi, malo pomalo, stjecao uvjerenje da je zbilja tako. Ljudi od zakona i činovnici bili su gori od ljekara, popovi pak najgori. Sve su to varalice i levente, koji kako postaju prepredeniji i proždrljiviji, to se penju na viša mjesta... Sve je to žvr, koji, kad bi čovjek mogao, najbolje bi učinio da jednom snažnom zvrčkom otpravi u nedođiju.

Tetka, Tomka i ja, manje više podlijegali smo njegovu uticaju, ali Marta prionu svom dušom uz njega. Za divno čudo, ta stamena žena, koja bješe pristala da se uda jedino zbog nekih razloga, poslije malo vremena predade cijelo srce i dušu tom energičnom i fantastičnom čovjeku.

Jednoga večera, već pri kraju sijela, Marta ispriča kako se počeo javljati neki pokojni Anto Svambiša, čija je kuća bila treća ili četvrta u redu do njene. Taj Anto bješe siromah nadničar, čestit čovjek, a umro je naglo od plućne upale, ostavivši ženu sa mnogo sitne djece. Anto se počeo javljati sedme noći poslije smrti. Čim žena s djecom legne, odmah nešto počne vrdati po kući i ugledaju bijelu priliku u pomrčini. S početka žena je mislila da joj se samo prizire, ali kako se avetinja redovno javljala, ona dozove drugu ženu da s njom spava, i ta se žena kune svačim na svijetu da je poznala Anta, da je vidjela kako lomi ruke nad djecom.

Tetka nije to vjerovala, - ne zato što nije vjerovala da se mrtvi Latini ne dižu iz grobova, nego, veli, Antova je udova poznata lažljivica.

- Ama, zašto naši mrtvi ne ustaju? - zapitah ja.

- E, tako je bog odredio, - odgovori tetka. - Po tome se vidi da je "stari zakon" bolji!

- Ko ti ga zna je li baš i tako! - veli Đukan... - I naši se javljaju u drugim prilikama, recimo, kao psi.

- Ne govori, bolan, tako! - prekori ga Marta. - Zar ti, bolan, nije grjehota da tako govoriš za našu vjeru!?

- Ama, žvr, što je istina, istina je!... Što ja znam, to mi ne mogu iz glave izvaditi svi popovi i kaluđeri i vladike!

- Pa de, šta znaš? - zapitah ja.

- Znate li kad ono udariše crne ospe po našim krajevima? To je bilo upravo godinu dana prije nego me uzeše u vojsku. Dakle nijesam bio dijete. Bilo mi je devetnaest godina. Bolest je najprije ovdje počela, pa se rasprostrije i po selima. U nas je prvi umro Nikola Kamčina, pa onda za nekoliko dana umrije više od deset duša, što djece, što odraslijeh. U našoj kući razboli se samo pokojni Sišo, moj rođak i vršnjak. On je bolovao samo četiri dana, pa preminu... To je bilo nekako oko Preobraženja. Ja sam pudario u gornjim vinogradima. Kući nijesam dolazio, te nijesam bio ni na pogrebu... Ele, sjedim ja u sutonu pred pudaricom, tužan i zamišljen. Uza me je, kao uvijek, dvocijevka. Na jedan mah zaškripa nešto daleko na ulasku vinograda. Pogledam ja, a ono nekakva grdna crna psina. Šunja se, oborila glavu, a podvila rep. Vidim da nije pseto iz našeg sela, jer ih poznajem sve, a vidim opet nešto neobično krupno... Otkuda ga đavo donese! mislim sam u sebi. Ono se lagano primicalo, kao da je njušilo trag. Ja nategnem dvocijevku i podignem je oprezno da nanišanim a u sebi pomislim: "Odakle si, da si, bićeš gazdi pečenje!" ali u koji mah nanišanim, u taj mah psina sjede, iskezi zube i raskoluti ovolike oči... Meni klonuše ruke, kosa mi se nakostriješi, a srce da iskoči iz grudi. Onda pseto, uzdignute glave i repa, potrča k meni. Ja klekoh i pokušah da nanišanim, a ono opet kao i prije čučnu i iskezi zube. Kad spustih pušku, ono već ne pođe k meni, nego se vrati lagano, jedva idući, kao da je isprebijano.

- Takav me strah obuze da nijesam smio sam prenoćiti u kolibi, nego otidem k drugom pudaru, koji je bio na puškomet od mene. U putu sam se razabrao. Vidim da nije ništa drugo, nego zalutalo pseto!

- I nije moglo ništa drugo biti, - veli Marta.

- Čekaj, molim te!... Otidem k čovjeku, ali mu od sramote ne kazujem šta je, nego velim, obuzela me sjeta, pa došao da razgovaram. Tu i prenoćim.

- Sjutradan, u isto doba, na istom mjestu pojavi se crna psina. Ja sam bio sasvim miran i priseban. Pseto se primicalo kao i prvi put, njušeći trag... Pustiću ga, mislim, na šest koraka od sebe, pa ću ga gađati u grudi. Kad se toliko primače, ja nanišanim, a ono čučnu, iskezi zube i zakapa krvavijem očima i zaprijeti mi šapom... Meni kapa otide uvis, pa skočim natraške, vičući: "Kumim te bogom i samrtnim časom, ako je u tebi Sišina duša, javi mi se!..." Čim ja to izgovorih, pseto zaurlika tako strahovito da me i sad jeza hvata kad se sjetim... I smjesta ga nestade, kao da ga zemlja proguta. To je sve istina, tako mi ove krvi Hristove. Ali što je najčudnovatije, ja nijesam na Sišu pomišljao dokle onako ne skočih, i one mi riječi same izletješe iz usta...

Ta nas je priča užasno potresla. Sjećam se da sam se pribio uz tetku kad smo se vraćali, a ona dva-tri puta u sebi ponovi:

- Ne kaže se uzalud da su Skakavci vidoviti!

II

Da je Đukan ikako mogao izbjeći crkveni obred, on bi to najradije učinio, jer sve je to "žvr", a osobito ono okretanje oko stola privezanijeh ruku i sa vijencima na glavi. Razumije se da je tetku i Martu veoma ljutilo tako ismijevanje svetijeh stvari. Dalje on je tražio da se vjenčaju u kući, na što je Marta, nakon duge prepirke, i pristala, ali ne pristade lop, jer, veli, to ne može biti bez naročitog dopuštenja vladičina, a za to, opet, treba imati dobar razlog. Đukan nazva, popa najmanje dvadeset puta "jarčinom", a uvjeren je bio da se pop ne da presloviti zato što mu nije ponudio veliko mito. Najzad, na sve jade, uglavismo da će vjenčanje biti nekog malog jesenjeg svečanika, koji se primicao. I za sve ostalo utvrdismo, a razglasismo da će svadba biti tek na božitnje poklade.

U toku toga pregovora, jednom prekipje tetki, te viknu:

- Ama, Đukane, ti kao da se stidiš što uzimlješ Martu, ili hoćeš da u svemu budeš mimo ljude!

Ali je Marta utiša.

- Nemoj, seko, molim te! Čovjek ima svoju ćud, a odvikao se od naših običaja, pa šta ćeš mu!

Marta je sve njegove nastranosti opravdavala tijem što on ima svoju ćud, iako joj se često na licu moglo čitati kako je teško uvrijeđena njegovijem postupcima i riječima.

Uoči svadbe, u prvi mrak, iznenadi nas Đukan svojim dolaskom. Bio je veoma zbunjen. Pošto posjedi, govoreći koje o čemu, on zamoli mene i tetku da pođemo s njim k Marti. Putem ne htjede kazati šta mu je.

Marta| se začudi i uplaši. Baš se spremala da legne.

Đukan započe:

- Hoće ćaćetina da dođe sjutra!... Pomislite, to mi je večeras poručio, - nema ura da sam primio poruku!... Eto šta je!

Marta pogleda nas, kao tražeći da joj objasnimo, a na to tetka prsnu u smijeh i krsteći se odgovori:

- Pa, čovječe božji, zar je to tako nešto strašno da treba da nas okupljaš u ovo doba i da nam to kažeš takijem licem!? ... Budi bog s nama!

- Ama, zašto se on u pošljednjem trenutku predomislio? - zapita Đukan. - Ne razumijete vi njegovu pulitiku! Tu ima nekakav žvr, i ja sam došao da se s vama razgovorim o tome.

- Nemamo se tu šta razgovarati! - reče tetka. - Ako je tu kakva pulitika, to je njegova sramota, a tvoja je dužnost da ga pričekaš kao oca. Što se u potonjem času predomislio, to je pametno učinio. Pravo da ti kažem, zazorno bi bilo i dugo bi se spominjalo da se Marta nazvala tvojom, a da se i ne pozna ni s kim od tvojih! Ta me pomisao mučila, a nijesam je nijednom iskazala.

Marta briznu u plač.

I Đukanu se ražali, te se odjednom sjeti svoga djetinjstva i kako je u ljubavi živio s bratom Jovom i Glišom. Osobito je hvalio Jovinu ženu Katu, koja je prema njemu bila kao sestra. Te nježne uspomene Đukan završi pitanjem:

- A kako bi bilo da okvasimo pusto grlo?

- Ni kapi! - reče tetka odlučno i ustavi Martu koja se krenu... - Hajdemote! I pođosmo.

Pošto se na ulici razdvojismo od njega, tetka se prekrsti govoreći:

- O, bože, luda čovjeka!

Tada prvi put izreče preda mnom tu riječ, koju je poslije često i javno ponavljala.

Sjutradan ustadosmo rano. Nebo je bilo natušteno, a od mora je duvao mlak vjetar, obični preteča duge kiše.

Tetka reče zlovoljno:

- Ovo je baš kao da je Đukan od boga izmolio da mu bude gluha svadba! Žalibože novijeh haljina, ali ćemo se ogrnuti.

Kad zvona prvom oglasiše jutrenju, nas dvoje uputismo se k nevjesti i zatekosmo je gdje cucka Fifinu na krilu i plače. Bila je blijeda kao smrt. Tetka udari u šalu, na koju se Marta osmjehnu, ali su suze jednako tekle. Cijele noći, veli, sanjala je prvoga muža. Bio je, veli, tužan što se preudaje i prorekao je da će izgubiti Fifinu...

Đukan dođe poslije drugog oglasa jutrenje. Bio je u novim haljinama sa medaljom na gunju, sa povećim bjelokorcem za pojasom, a ogrnut izlinjalom kabanicom, koja je imala kukuljaču. On uđe veseo. Čim uđe, uze Fifinu i poče je nosati zviždeći vojničku koračnicu. A na pretrg je govorio:

- Što si se, babo, prepodobila!... Da ti je ovo prvi žvr, hajd' hajd', al' ovo ti je drugi!... A kad će tebi, Fifino, biti žvr? - I uze da ljubi dijete.

Ja mu rekoh:

- Kume, ti si veseo i stoga što je ovako vrijeme, što ćemo proći gotovo neopaženi!

- E, to si pogodio, kume! Kiša je berićet i na ovakav dan! I moj se ćaća, pričaju, vjenčao kišljiva dana, pa mu je žena bila rodna.

- Evo je! Sad će kao iz kabla, - reče tetka, posmatrajući prve krupne kaplje što počeše udarati u prozore.

- Pa, da idemo! - veli Đukan, predajući dijete Tomki. - Ona će jarčina brzo sažvakati jutrenju, pa bi se mogla naljutiti ako ne dođemo na vrijeme.

- A ja sam mislila da još pričekamo. Ko zna mogao bi ćaća ranije doći, - reče Marta.

- Aja! - prihvati Đukan ogrnuv se u najvećoj žurbi. - Ako dođe tek pred ručak. Hajdemo, kumiću.

U taj mah začusmo bahat na ulici, te sve četvoro pohitasmo na prozore.

Visok čovjek, ogrnut kabanicom, sa kukuljačom na glavi, jahao je na mazgi. Za njim su išla dva čovjeka i dvije žene, pa druga natovarena mazga i za njom gončin.

- Tako ti boga! - reći će tetka, - ovo je stari Mijat sa Jovom i Glišom i njihovijem ženama!... Sva moba, - pravo veselje!

- Blago meni i dovijeka! - reče Marta.

- Jarčine od jarčina, svetitelja im njihova! - viknu Đukan lupnuvši prozorima.

- Molim te, Đukane, ne čini komendija, nego idi ocu i braći u susret, kao što dolikuje! - viknu tetka.

_ Ko da im ide u susret?! - viknu Đukan i škrgutnu zubima... - Zar ja?... Sad će biti žvr, da će se pripovjedati dokle je ljudi.

Đukan bješe pozelenio.

Meni srce zalupa, te, čisto nehotice, izvučem mu nož iza pojasa.

Ali Marta dopade, istrže mi nož i turi ga ženiku opet za pojas, a u isti mah poljubi ga u ruku i pogleda ga takvim očajničkim pogledom da se i sam Đukan trgnu. Tetka, ja i Tomka oblijekolismo ga, govoreći svi u jedan mah i preklinjući ga da se stiša.

Skakavci su već. bili u dvorištu.

Mi svi, onako u gomili i vukući Đukana, krenusmo se niz stube.

Srećom sukobismo se s njima u pomrčini "konobe", a proglušeni grajom: "Srećno veselje, da bog da... Kamo ženik? Kamo nam nevjesta?"

I mi svi, osim Đukana, proglušismo njih otpozdravima: "Dobro nam došli!... Sa srećom da bog da!... Evo nas, evo nas!"

I nastade opšte cmakanje. Meni se čini da sam se tri puta poljubio sve s jednijem.

Pošto su se i Skakavci snebivali, to Đukanova mrzovolja prođe neopažena. Pa onda, trebalo je i hitati, jer je služba morala biti pri kraju. Dakle, čim se gosti obrediše rakijom, a momak njihov unese darove (pečenice, pogače, burače vina i rakije), odmah se uputismo, ali ne kao što smo prije nekoliko trenutaka smišljali, nego svečano. Najprije pođe starac Mijat s Jovom, pa onda ja i Đukan, pa Gliša sa nekim, pa nevjesta sa jenđama i tetkom. Kao za prkos Đukanu, kiša prestade i ukaza se malo problijeska na nebu. Svi prozori u susjedstvu bjehu načičkani glavama, te počeše sipati na nas bajami i slatke bobice...

Đukan je ječao, škrgutao zubma i prizivao sve nebeske sile da ih počasti. U neki mah ja se pobojah da ne pobjegne, te ga uhvatih za ruku i počeh mu govoriti ma šta, samo da ga s druge strane proglušim. Najposle on natače kukulj, ali tim učini gore, jer se začuše uzvici: "Eno, ono je mladoženja onaj što je pokrio glavu!" Bilo je i ljudskih pozdrava, kao: "Sa srećom svatovi", ali, boga mi, bilo ih je i svakojakih. Jednom čak i striko Mijat obazrije se i pljunu preko ramena, jer ču gdje neka Latinka viknu:

"Sklanjajte dicu, jer su u Skakavaca urokljive oči."

Od silnog jeda Đukan već bješe malaksao, te je potpuno izgledao kao osuđenik koga vode na pogubljenje.

U crkvi opet dočeka nas gomila i tišma. Pop je zbilja bio ljut kao što je Đukan predviđao, te poče izgovarati svete riječi kao što bi izgovarao kakve grdnje. To malko ublaži Đukana; čak se jednom i osmjehnu. Al', kad nastade onaj "žvr" oko stola, onda sam se sasvim ozbiljno bojao da će Đukan "zamlatiti jarčinu" ili da će pobjeći.

Kad pođosmo iz crkve, udari pljusak kao iz kabla, te se vratismo kući bez reda i trkom. Kad se primakosmo kući, doprije nam iz nje silna graja. Tomka se s nekim svađala, a od velike ljutine bješe joj se izmijenio glas.

Svi se zaustavismo na donjem spratu u konobi da nam se ocijedi voda sa haljina. Kao što kazah u početku, u toj su suvoti bile vinske i uljane bačve. Na ulasku gorio je fenjer. Tetka istrča sama gore, te se začu vrisak djece i prigušena grdnja odraslih, a domalo siđe čitava povorka ženskadije svakoga doba...

Ja tek onda opazih da nema ženika među nama i dadoh znak tetki.

Kao što bješe obično, ona se brzo pribra i šapnu mi:

- Trči, ako boga znaš, nađi ga i reci mu... reci mu nešto, kako znaš... da je to sramota, nek ide odmah kući!

Ja potekoh izvan i sretoh se s Đukanom pred dvorištem. On je išao oborene glave i kao prebijen, a pod onim silnim pljuskom ne samo da bješe spustio kukulj, nego je i kapu snimio, te mu je voda curila niz glavu.

- Šta to radiš, kume, ako si božji! Je si li pri sebi!?

On stade gledajući me zamućenim očima, pa odmahnu rukom.

- Tebi je zlo? Hajdemo u kuću! ne stoj na kiši! - nastavim ja.

- Neće mi biti ništa od vode, ali mi glava gori kao usijana. Vidiš da sam kao otrovan. Sad da popijem samo čašicu rakije odmah bi pobijesnio.

- Pa kad je tako, nemoj da piješ, molim te!... Pomišljaj na jadnu ženu, koja tek što što se nazvala tvojom, pa da na današnji dan dočeka kakvu strahotu od tebe! A jadnica sve strijepi da ćeš joj zacrniti današnji dan! A nije, kume, zaslužila, tako mi boga, jer je ona čestita žena, a, povrh svega, luduje za tobom.

Ja se sam začudih svojoj rječitosti. Kanda se i Đukan tome čudio, jer me je posmatrao prije nego što odgovori:

- Ja se bojim, kumiću, da će mi se đavo uvaliti u drob, - znaš ona moja bolest, za koju sam ti pričao! Već me probada s jedne strane u slabinama.

- Pa, dobro, strpi se još malo. Glavno je već prošlo, a oni se neće moći dugo baviti, jer je dan kratak.

Đukan se osmjehnu.

- Ne poznaješ ti Skakavce, oblaporne jarčine! Neće se oni s mjesta maći, dokle ne požderu sve što su donijeli!

- Pa šta da se radi, ako boga znaš?... Oni te gore čekaju i čude se... Pomisli samo kako je Marti!... Idi gore, pa lezi!

- Aja! Kaži Marti i tetki da mi je zlo, te da sam otišao vašoj kući da letnem.

- Dobro, - rekoh. - Pričekaj samo da im kažem, pa ću odmah doći da te ispratim.

Dok sam se penjao, zače mi se pomisao da kažem sve njegovoj snasi, Kati Jovovoj, koju je on jedinu jutros hvalio.

Sva tri Skakavca sjedela su oko ognjišta u živu razgovoru i pijući rakiju. U velikoj sobi žene se zbile u uglu oko Marte.

Ja izazovem Katu i kažem joj šta se zbiva sa djeverom.

Bješe to žena otprilike od četrdeset i pet godina, omalena, živolazna, pitoma i mila lica, na kome se ogledala mirnoća i pamet.

Ona samo malko mrdnu obrvom i otide niz stube bez žurbe.

Ostale žene, sjem Marte, pođoše k meni i zaokupiše me pitanjima.

Ja im počeh pričati šta je, ali u isti mah zatutnjiše koraci uza stube. Đukan je išao s Katom. Ona mu je nosila kabanicu i kapu. I ova s blagim osmijehom započe:

- Evo, hoće brajo da se razboli, ali to ne damo! Ženik ne smije da je bolestan... Hajde, brajo, k vatri, pa ćeš vidjeti kako će to brzo proći.

- Hoću, hoću, poslušaću te, - veli Đukan, s izrazom pokorna djeteta.

Ja sam gledao Martu, koja bješe ustala vrlo uzbuđena, pa kad vide kako se on ponaša s Katom, ona se prekrsti.

Kata mu stavi stolicu kraj ognjišta i reče svojima:

- Nemojte ga dirati ni dražiti, jer čovjeku nije dobro.

Mijat odmahnu glavom, pa napi:

- Ej, šta ćeš, provinio se čovjek za toliko godina u lastvovanju i u gospoštini, pa mu sad naškodi i kad malo pokisne!... Ali, opet, Đukane, da si mi zdrav, neka ti bude srećno veselje!

- Bog ti dao zdravlja, - prihvati Đukan, sastavivši podbradak s grudima.

- A što se klanjaš kao da si ti nevjesta! - veli mu Glišo. - Što se, bolan, stidiš?

Đukan lagano diže glavu, zavali mutnijem očima na njih, ali mu Kata stavi ruku na rame i odgovori:

- Ne znam ko bi ovdje imao koga da se stidi, kad bi vrijeme bilo da se to raspravi!... Ali pomišljajte, ljudi, da je dan kratak a nama daleko konak i da ne bi zgoreg bilo da se već posijeda... Hajde, zbilja, ljudi, haj'te sijedajte.

Na to svi, pa i Đukan, izađoše iz kujne te se posadismo.

Đukan sjede između mene i Kate, prema nevjesti.

Domalo nastade žvakanje, - ono užasno žvakanje prostijega svijeta koje nam najbolje napominje koliko smo odmakli od naše niže braće životinja.

Samo Đukan i Marta jedva što se zalagahu.

Pljusak je jednako trajao.

Najzad, nakon dugog ćutanja, Mijat napi mladencima i iskiti blagoslov.

To isto učiniše Jovo i Glišo.

Đukan je održao riječ, nije ni okusio vina.

Kad se počeše češće obređivati, onda uzavri žagor, onda pokuša Mijat da pecka Đukana poradi diobe, ali već Đukan nije dizao očiju.

Još je malo trajala graja, pa odjednom, kao na nečiju zapovijest, utiša se, te zavlada nesnosna zapetost koju prekide Kata natjeravši Đukana da legne i svoje da idu.

Čim Skakavci otidoše, Đukan ustade i otide k vatri, pa naredi ženi da ga izuje i raspaše, pa pripari dlane i tabane tako blizu plamenu, kako ne bi niko drugi izdržao. Tako je ćutao više od pola sata, pa onda zaiska zabiberene rakije da počne tjerati "vraga iz droba". Do noći, dokle smo mi sjedeli, popio je valjda oku rakije.

Tetka se vrati kući vrlo snuždena. Dugo je stojala na prozoru, gledajući kroz kišu osvijetljene prozore Martine.

Ja sam sjedio iza nje tobož učeći zadatak. U jedan mah ona srdito zatvori prozore i reče kao za sebe:

- Daj bože da bude na dobro!... Idi lezi a sjutra nipošto da ne svraćaš k njima!

III

Sjutradan mi tek ustali, a dođe k nama kum Đukan. Dođe u izlinjalom, iskrpljenom i prljavom težatnom ruhu, koje mu je bilo dugačko i široko, - očevidno dronjci prvog muža Martina. Kapa mu je bila pljesniva, za opancima se vukla oputa. U licu je bio veoma žut, ali uđe smijući se i s veselijem uzvikom.

- Dobro jutro svima i svakom obaška!

- Bog ti dao dobro! - prihvati tetka, zastajući poslije svake riječi, posmatrajući ga začuđena.

Mi djeca samo što se zglednusmo, pa prsnusmo u smijeh.

Onda i tetka ne moga odoljeti, nego okrete glavu, tobož da traži stolicu. To me posokoli, te ga zapitam:

- Kume žvr! kakav si to?

- Šta, kakav sam? - pripita on mršteći se.

- Kako si se to obukao?

- Kao što dolikuje težaku težatnog dana, kume žvr! - reče on i sjede. - A što si to mislio, bolan? Ti si mislio: sad je Skakavac zapao u tuđe dobro, pa će da se kicoši, da lastvuje kao pravi lacmanin?

- Bože sačuvaj, da sam ja to pomišljao! - rekoh ja crveneći. - Ni na kraj pameti mi to nije bilo, nego...

Tetka me prekide i odmahnu rukom:

- Jesi li za kavu, kume Đukane?

- Kakvu kavu! - viknu on uvrijeđen. - Tako ti boga, kumo, sprdaš li se i ti sa mnom kao ova đeca? Zar težak koji se krenuo na rabotu da srče kavu?

- Ama, čoče, niti se rugam s tobom ja, ni djeca, - započe tetka dostojanstveno, kao što je već ona umjela. - Ti se nijesi krenuo na rad, neto si mi došao u pohode. Pravo da ti kažem, malo mi je čudno...

- E, onda zbogom! - viknu Đukan i đipi.

- Ama, stani čovječe, šta ti je jutros! - viknu i tetka smijući se i stavi mu ruke na ramena. - Zar da se zavađamo jutros, - prvog jutra poslije tvoje svadbe, u mojoj kući! Bog s tobom, kume! Sjedi, pa razgovarajmo.

- Ama zašto se čudiš što sam došao? - reče on i sjede.

- Ja se tome i ne čudim. Ja to nijesam rekla.

- Kako da nijesi rekla!... Ali sad sve-jedno, samo mi je čudo što se i ti držiš bapskih tandara! Ja sam, boga mi, mislio da ti to ne zarezuješ!

- Kakvijeh bapskih tandara!

- Pa takvijeh! Kao i ona. Bolan, jutros je bio u kući pravi žvr! Ona me proglušila najprije sitnijem riječima, pa onda ih je zalila suzama. Bio je pravi pljusak, baš kao i juče. Te, ne znam, ne valja ovo, ne valja ono, - trista nekakvijeh ženskijeh regula! Najprije joj ne valja što oblačim njegove oderine. "I da nijesu njegove, veli, opet nije lijepo da na današnji dan izlaziš kao kakav prosjak, da se prerušiš kao radi žalovanja! Teško meni, sav će svijet to pomisliti i bićemo za priču i gradu i zagrađu!" Pa onda, kad se uputih, pita me: kuda ću. "Idem, rekoh, do kume, da se s njom posavjetujem za nešto." "Ne zaboga!" viknu ona. "Nije u redu da jutros svraćaš u kumovsku kuću! To se ne čini. I zbog toga iznitiće se priča!" I onda: kuku njoj! teško njoj! - kažem ti, pravi žvr! Ja mislim i sad slini!

I Đukan obrisa palcem jedno oko, pa drugo, jer i njemu, kao god i tetki i meni, bjehu navrle suze.

Tetka i ja pogledasmo se. Meni dođe da opet prsnem u smijeh, ali se savladah.

- Pa, jadan Đukane, zar ti nije od boga grehota da je tako ucviliš prvog dana! - poče tetka silno uzbuđena. - Kaži mi, zašto to činiš? Ta, eto, i ti se sad kaješ!

Đukan nadu obraze i zamaha glavom.

- Nije to bez razloga, kumo! Poznajem ja žensku ćud! Treba njoj, odmah - namah, pokazati da sam ja gospodar, da se moja ne poriče kao ni carska! Treba njoj smjesta udariti žvr! Jakako! A, boga mi, ne krijem ti da je i mene zaboljelo u srcu od njenijeh riječi! Ali, da se kajem, ne kajem se, jer, opet kažem, poznajem vašu ćud, znam kako treba sa ženom!

- Jada mi ti poznaješ žensku ćud! - reče tetka zamišljena. - Hajde, da odem ja malo do nje, da je umirim!

- Šta? - viknu Đukan. - Da ti sad ideš k njoj, da... !? Još bi to trebalo! A ja, lulavac, mislio sam... Boga mi i svetog mi Nikole, moga krsnog imena... uvijek sam mislio da si ti po pameti kao njeka muška glava! A oprosti što ti to kažem, ali... evo... vidiš... kao što sam prije rekao, ja sam baš došao da se s tobom posavjetujem oko domaćih poslova.

Tetka se promijeni u licu kad joj Đukan nače njen ugled, ali se odmah savlada. Pa onda se tek sjeti da smo mi djeca slušali što nije za nas, te nam mrdnu glavom da izlazimo. A, inače, bješe već vrijeme da se ide u školu. Ja se rukovah s kumom i pođoh, ali ona reče:

- Ded' otrči i donesi kumu rakije. Rano je još. Stići ćeš na vrijeme u školu. Donesi i smokava.

- To mogu, - veli Đukan. - A znaš šta? Neka kumić trkne časkom do nas, pa neka donese cjelica, - od onijeh davnijeh cjelica, što su one gube juče donijele, tobož na dar.

- To ja ne dam, - veli tetka ošinuvši ga pogledom. - Imamo i mi cjelica, i rasplaćenica, kakve su da su. Hajde, dijete!

Kad se ja vratih s mezom i pićem, Đukan je pokorno primao njene savjete. Ja naiđoh kad je govorila ovo:

- Kume Đukane, poslušaj ti mene, prođi se zasad svake novotarije, radi sve kao i drugi ljudi, bar dokle ne središ ljetinu, dokle i vino i ulje ne bude u konobi. Dotle će i proleće, a dotle imaćeš vremena i da razmisliš i da pronađeš kako će biti najbolje, ako baš budeš htio prodavati svoju baštinu, pa da kupuješ drugu do ženine. Osim svega sad su ljudi slabo pri novcu, sad je svak u najvećem poslu.

- To pravo kažeš, - reče Đukan. - A šta mi veliš za životinje i za najamnika? Da idem sjutra u Klanac?

- Idi. To se ne može odgađati. Kupi dobru mazgu i nađi kakva radišna mlada čovjeka, jer su ljudi iz gornjih krajeva u najmu bolji od naših.

Ja pođem u školu.

Na Martinim prozorima kapci su bili pritvoreni. Na vratima od dvorišta stojala je Tomka, držeći u naručju Fifinu. Obe su bile blijede i žalosne. Ja poljubim Fifinu i htjedoh da zavrgnem razgovor, ali mi se učini da škrgnu kapak i da Marta viri iza njega, te otidem vrlo neveseo, razmišljajući prvi put u svom vijeku o stvarima suviše krupnijem za moj mozak. Za mene već nije bilo sumnje da je zli udes nanio soldata u tu primorsku kuću, u kojoj se dotle živjelo skromno i zadovoljno, u kojoj se bog prizivao zaista od srca. Krivo mi je bilo na tetku, na Martu, na mene, a najviše na udes, a za divno čudo, nijesam mrzio Đukana, jer mi ga je pravdala njegova ćud. "Šta je on kriv što je lulavac?"

Đukan sjutradan otide na sajam, a dva dana poslije toga, Marta i Fifina bjehu na ručku u nas. Žena se nevjerovno preobrazila za to kratko vrijeme; lice joj je bilo nažuto, oči upale, usne blijede; na mahove bi se zagledala kao uplašena i pomalo trzala. Opazivši da je ja pažljivo posmatram, ona mi se potuži kako je prozebla na dan vjenčanja. Pa odmah uze hvaliti muža kako je bolećiva srca, kako joj ne da da izlazi, kako je čuva od promaje i nagoni da pije paprenu rakiju. Ona je sa zanosom govorila o tome čudotvornom lijeku. Uopšte ona je nesvjesno ponavljala mnoge njegove misli, uvjerena da govori iz svoje glave. Ona ga je uvijek pominjala s miloštom, - moj Đukan, moj dobri Đukan, što 'no reko moj pametni Đukan! I jednako se govorilo o njemu, ni o čem drugom nego o njemu, o njegovoj prošlosti, o njegovoj rodbini, o njegovim nasnovama. Doduše bivalo je trenutaka kad bi se njih dvije ćutke i sjetno zagledale jedna u drugu. Baš nakon jedne takve tišine Marta izgovori kao za sebe: "Ono, boga mi, valja istinu reći, mučan je čovjek, teško mu je naći kraja, ali, opet, dobra je srca i bistar je kao munja. Pa, najposlije, on je gospodar. Je li tako?"

- Razumije se, - veli tetka zamišljena.

- Pa svi su oni (Skakavci) taki! Svi su malo arumi, ali gotovo svi lijepo žive sa ženama. Eno Kata Jovova - vidjela si na svadbi - prosto caruje nad svima. Da mi je znati kako ona to umije.

- A ono jest mudra žena! - potvrdi tetka.

- Baš mudra! Blato njoj! Moj je Đukan u zvijezde kuje! Kaže da je njemu trebala onakva žena. Bože moj, što bih ja pregorjela da mi se češće s njom sastajati!... Ali, opet, u boga se nadam da ću i ja umjeti sa mojim Đukanom kad mu bolje poznam narav. On sam kaže: "Ti samo stisni zube kad meni dođe moj žvr, pa ću se ja odmah raskraviti!"

- Đavo mu odnio taj njegov žvr! - veli tetka smijući se. - Suviše je rano!

- Ama, šta ćeš kad mu je to od boga! - na-stavi Marta. - I onda, najposlije, svaki čovjek ima svoj žvr, - kaže moj Đukan, - a tako i mora biti!... Ali da si ga vidjela kad se praštao! Vjeruj bogu, ni mati ne bi bila milostivija kad se razdvaja s djetetom. Pa nije da je ižljubio Fifinu, nego kao da će je pojesti. Nađi mi drugog čovjeka da tako miluje tuđe dijete! - završi Marta i oči joj zavodniše i na njenom licu zasija nadanje nekog neiskazanog blaženstva, te je u tome trenutku bila ljepša na oči nego ikad.

Marta se nadala da će Đukan doći tog dana oko zaranka, te otide da mu zgotovi večeru. Kad je već. bilo vrijeme da stigne, iziđem ja te se stanem šetati po ulici, jer sam želio da mu vidim mazgu. To je bio znatan događaj u Martinim domaćim poslovima, jer otada će, nakon više godina, sama pribirati ljetinu; dotle joj baštine bjehu u napolici. Ja sam hodao dokle se ne uhvati suton. Marta je često promaljala glavu kroz prozor i uzvikivala: "Eda ga?... Bože moj, šta li je s njim, a rekao je da će doći za vidjela!" Najzad poče slutiti i kukati. Doista mu se nešto dogodilo - neki žvr!

Boga mi i mi smo legli i ustali u toj bojazni, ali nas o sunčanom uranku umiri Tomka. Ona dopade s izrazom koji je nagovještavao velike novosti, ali ništa strašno. Mi baš sjeli da doručkujemo.

- Nu, šta je novo? - pita tetka. - Je li ti došao gospodar?

- Došao je sinoć kasno i bio je... (Tomka zausti da nešto rekne, pa se predomisli i nastavi): - Dojahao je na mazgi, a najamnik na magarcu... Mazga je lulava, magarcu je otsječeno pola uva, a Kursup je beštija! (U tome nadimku Kursup, ja sam izmijenio jedno slovo, ali je Tomka izgovarala kako treba.) Sinoć kad dođoše, mi siđosmo u dvorište s fenjerom. Gospodarica je sve dotle plakala, misleći da je gospodar poginuo. Gospodar je bio pijan; on odjaha, a mazga se poče ritati, umal što ne ubi gospodaricu. Pa ona se ritala sve dalje, sve u krug, kako je on vukao za oglav. Kako je udarala pločama u zid, sve su varnice vrcale. Sreća što gospodar nije ispustio oglav, a inače bi nas bila sve pobila, jer smo ja i gospodarica stajale kao skamenjene. A može biti da bi Lulina koga i ujela, jer Kursup kaže da i ujeda.

- Ja te ništa ne razumijem! - prekide je tetka. - Ti si sve zaplela! Pominješ nekakva Kursupa, nekakvu Lulinu, kao da ih ja bogzna od kad poznajem!

- Ama Kursup je taj dobrosrećni najamnik. Da ga samo vidite kakav je! Čim su ušli gospo-dar viknu: "Drž', Kursupe, prihvati Lulinu, a Kapurala odmah ućeraj u staju!"

- Kapural (kaplar) je igle magarcu? - zapitah ja.

- Kapural je magarac, nego šta! - reče Tomka s takim izrazom kao da se to po sebi razumije.

- Dobro, šta je bilo dalje? - pita tetka.

- Šta je bilo dalje? Svašta. Lulina se sve jednako ritala i optrkivala kao u vršaju, gospodar je vikao, a Kursup se previjao od smijeha, dokle mu se najzad gospodar ne primače, te ga udari nogom tako silno da se odmah preturi. Onda mu gospodar viknu: "Što mi se tu keziš, magareća bagro, što ne uzmeš motku da smiriš Lulinu!" Onda Kursup dohvati motku, pa poče lijemati Lulinu, dokle se nije smirila. Sva je drhtala i znoj je probio. Onda joj skidoše samar, pa je istrljaše i uvedoše u stojnicu.

- A Kursup nije ništa rekao kad ga je Đukan udario? - pitam ja.

- Jest rekao: "Bogme, gospodaru, i ti se ritaš kao i Lulina!" Pa se udario smijati kao lud. A lud i jest! Kažem vam: prava beštija!

- Budi bog s nama! - reče tetka krsteći se. - A Marta? Šta veli Marta?

- Gospodarica nije ništa govorila dokle ne uđoše u kuću, pa onda se poče jadati. Kaže: "Što si doveo ludu mazgu da pogine kogod, može biti ja ili dijete!" A on kaže: "Ono što je lulavo, ono i valja. Ja neću mrcine oko sebe nego žvr! Ja sam izabrao, što sam htio, i mazgu, i momka, ja sam gospodar!" A ona kaže: "A što nadijevaš životinji i čovjeku imena od komendije?" A on viknu: "Dosta!" i zaškrguta zubma. Gospodarica nije ništa okusila, nego je plakala. I Fifina je plakala. A Kursup je...

- Je li te Marta k meni poslala? - prekide je tetka.

Tomka se trže i udari se dlanom po čelu.

- Jao meni jadnoj, šta ja radim! Ubiće me gospodar! On me je poslao da mi date vaš maljić; naš se izgubio. Hoće sad da potkivaju Lulinu, jer joj sinoć otpala ploča.

Ja otrčim, nađem joj maljić i pođem s njom. Gotovo u trku mi se razgovarasmo:

- Dakle, tako, Tomka. Đukan je, veliš, bio pijan i grdio Martu?

- Umalo što nije stavio ruku na nju. A rekao joj je: "Jezik za zube, babo, ili će sad biti žvr po tvojim leđima!" Pomisli, da je bije šesti dan poslije vjenčanja. Ali, boga mi, danas sjutra to će biti. I na mene se okašao. Rekao mi je jednu grdnu riječ. Boga mi, ako mi još jednom reče, pljunuću mu u brke, pa da je on ubio stotinu dženerala! Jer ja mu nijesam žena da mi može svašta govoriti!

- A šta ti je rekao? - pitam ja i zaustavismo se pred vratima našeg dvorišta.

- Ništa, - veli djevojka mršteći se.

- Nemoj se ti šaliti glavom, - počeh ja. - Ma šta ti rek'o nemoj da pljuneš na nj, jer bi te on na mjestu ubio! Vidiš, bona, da je on zvjer... A, šta veliš, taj Kursup je nakaza?

- Videćeš kakav je! Nije meni do ramena, a zubi mu ovoliki. (Tomka pokaza nokat na palcu.) A što je pojedljiv to je za pripovijest. Žvaće lagano, melje - melje, nikada kraja! Ja sam večerala i oprala sudove, a on nikako ne prestaje. A svačem se smije. Onamo u kamari gospodar tutnji, psuje boga i Bogorodicu, gospodarica i Fifina i ja ceptimo kao prutići, a njemu to smiješno, beštiji jednoj!

- A jeste li što razgovarali?

- Ja sam ga pitala odakle je, a on mi kaza... ne znam kako se zove to mjesto ispod Velebita. Veli: rođen je u planini. Veli: da je nahod. Kad je bio dijete, kaže, da je hvatao žive vučiće. Bio je čobanin, pa je služio po krčmama i kod nekijeh popova. Još priča da je umak'o od vojnice, da se krije, da mu ne mogu naći krštenice i... ko ti ga zna šta još. Ja mislim sve laže.

- A nije ti ništa rekao na to što ga je Đukan udario?

- Pa jeste. Kaže: "Zato je gospodar, pa neka bije! Neka on mene hrani i odijeva i plaća, kao što smo se pogodili, petnaest talijera na godinu, pa neka bije koliko god hoće. Volijem, veli, da me čovjek tuče, neg da me kakav mlakonja miluje. A gospodar Đukan baš je žvr čovečji!"

- Idi sad! - rekoh joj. - Ako te uskara, reci da se i naš maljić bio zameo, pa da smo ga tražili!

Tomka otrča, a ja pođoh lagano za njom. Čim ona uđe u dvorište, diže se silna graja. Čuh vrisak, rzanje, lupatanje vrata, neke nepoznate glasove ljudi a među njima i Đukanov koji sve nadvika. On se derao:

- Šikuljo od šikulje!... Rastrgnuću te! Crijeva ću ti prosuti... I - ša! šikuljo!

Ja potekoh. Srce mi je bilo da iskoči. Zamišljao sam užasnu kasapnicu - Martu i Tomku gdje se u krvi valjaju.

Zastadoh pred vratima. Marta je vikala s prozora:

- Nemoj, Đukane, ako boga znaš! Mlado je ludo, možeš pokarati, ali...

- A šta mi ti tu popuješ! - viče Đukan. - Šta mlado ludo, apostola joj njezinog! Zar ona jedina u ovoj kući da nema žvr od mene. Treba joj ura da dođe iz susjedstva. Ja joj kažem da je šikulja!

Tomka ciknu:

- Nijesam ja to! Nije niko od moga roda to! Ne smiješ ti mene...

- Muči, jadna bila! - viknu neko.

- Muči, de! - dodaje Marta. - U kuću hajde!

- A što da mučim! Nijesam mu ni žena, ni sestra, ni kći da može sa mnom činiti šta hoće, da mi može svašta govoriti! Najposlije ja nijesam u najmu kod njega, nego kod tebe. Ja izlazim odavdje s ovijeh stopa!

- Idi! I bolje za tebe! - veli Đukan.

- Otići će, ostavi je sad,- veli Marta.- Ja ću, koliko danas, poručiti njezinijem da njeko dođe po nju. Ja ne mogu sad na ulicu s njom, kad je od djetinjstva kod mene, kad mi je o duši.

Nastade malo tišine.

Ne znam da sam ikad dotle onako bio uzbuđen i da mi je kadgod za nekoliko trenutaka onolika sila misli u glavi se rojila! Sav sam drhtao od gnjeva i učini mi se da tek tada poznadoh pravu ćud Đukanovu. Njegove riječi "zar ona jedina da nema žvr od mene" pokazivahu jasno šta on hoće, što mu je u krvi, - hoće samovlast bez granica! A što je najgore, on je očevidno u podložnosti prema sebi barabario Martu, Tomku, Kursupa, Lulinu i Kapurala! Sve je to njemu potpuno barabar!

Đukan započe promuklim glasom:

- Hajde, Kursupe, uzjaši, nek joj bude teže dizati g...! A ti, Mijate, nemoj šmedlati oko nje, nego joj odmah digni zadnju nogu!... Lulino, mir!

Odmah zatijem čuh hrzanje, žagor i smijeh njekog čudnog debelog glasa, što je tutnjio kao da iz badnja dopire.

- Mir, Lulino, apostola ti tvoga! - viče Đukan. - A ti, dronjo, nemoj šmedlati, rekoh li ti! Stoj sa strane i drži čvrsto. Ne može ti ništa. Kursupe, beštijo, na sapi se izmakni pa prilegni! Drž' de!... Haj, Lulino, haj ne znaš ti još s kim imaš posla!. .. Lu-li! Lu-li! Lu-lino, hop-la!

Ja promolih glavu.

Imao sam šta i vidjeti!

Đukan stegao oglav i gleda Lulinu u oči, mrmoljeći nešto. Njeki zdeponja uzjahao na nju i uhvatio je za grivu. Njeki Mijat, nadničar iz susjedstva, postariji suh čovjek, pokušavao je da joj digne stražnju nogu. Na drugom kraju dvorišta Kapural je mirno preživao i kao da je s prezrenjem posmatrao sve to.

Iz kuće se čulo jecanje Tomkino i Martin glas.

Odjednom Lulina se ritnu tako đavolski da umalo ne odbi vilicu nadničarevu. Čovjek kroči natraške psujući, onaj na njoj otskoči za. dvije pedi i bubnu glavom o njenu glavu, pa se poče smijati, a smijeh mu je nalikovao na lajanje kakvog starog tornog psa; Đukan je stade udarati nogom u slabine i vikati:

- Dur, Lulino, dur! A nećeš na lijepo, je li? A hoćeš sa mnom da se vučeš klipka, je li? A hoćeš da poznaš šta je žvr, je li? ... Eva ti žvr! Evo ti žvr!

- Nemoj, gospodaru, tako ti svetog Jovana!- viče Kursup klimatajući na njoj. - Nemoj više, nagrdićeš je!

Mijat se češkao po glavi, pa kad se Đukan smiri, započe:

- O, brate, zle zvijeri! O, brate, da bog sačuva! ona će najposlije ubiti njekoga!

- A šta mi tu naričeš kao ženturina! - viknu Đukan. - Ubiće, poješće ne znam koga ako ne kakvog mrtvika kao što si ti! Ne znaš ti šta je moj žvr! A, Kursupe?

- Ne zna, jašto nego ne zna! - zabobonja zdeponja odmičući se opet na sapi.

- A sad ćemo drukčije, - nastavi Đukan. - Ded' ti, Mijate, drž' za oglav, drž' čvrsto a ja ću je potkivati, ikonu joj njezinu. Ali najprije da je okrenemo na drugu stranu.

Kad to učiniše, rabota poče napredovati. Lulina, mlada, snažna doratuša, strigla je ušima i valjala očima kao da traži svoga strašnoga gospodara. On pak, uz neprekidno tepanje i psovanje, pribijao je klince sve jače i jače. Kursup, češkajući je po glavi, ponavljao je svaku riječ Đukanovu, te ko bi ih slušao a ne vidio, mislio bi da Đukan govori pred kakvom pećinom što odjekuje.

Tada mi je tek bila zgoda da dobro vidim Kursupa. Bio je to mladić, gotovo u pravom smislu riječi, širi nego duži, pravi "bobov snop" - što'n se kaže. Noge mu bjehu kratke, vrat kratak, glava velika i obla, nisko čelo, plave i buljave oči, usta mal' da ne od uha do uha, zubi plosnati i kao snijeg bijeli. Imao je bujnu kao povjesmo bjeličastu kosu, a inače bješe ćosast i riđih, čekinjastih obrva. Na prvi pogled izraz njegova lica činio se zvjerski, ali je to bilo veoma ublaženo bezazlenijem izrazom očiju, koje kao da su se neprestano nečem čudile i očekivale povod smijehu. Ali prostrani koš, oble mišice i bivolski vrat, napominjahu snagu orangutana; vidjelo se da u onoj tjelesini spava silna snaga, koja, probuđena strašću, može počiniti čuda. Kursupu je moglo biti najviše dvadeset i četiri godine. Odijelo mu bješe gornjačkog kroja, sve iskrpljeno; bio je bos, sa prstom gliba na stopalima.

Lulina se opet ritnu, aši Đukan ne ispusti nogu, nego joj još trgnu repom, te ona zarza od muke. U isti mah Kapural zanjaka, a kroz prozor doprije jači vrisak Tomkin.

Ja pobjegoh noseći utisak kao da su Martinu kuću opsjeli sami đavoli, sa svojim poglavicom Velzevuhom i da je Tomka prva žrtva te nečastive najezde, - prva, ali, po svoj prilici, ne najnesrećnija!

Istoga dana uveče cijelo je susjedstvo slušalo kako je Đukan lijemao Kursupa i kako se on derao i molio: "Ne po trbuvu, ćaća moj! A-jao! udri kud god hoćeš, samo ne po trbuvu, ćaća si mi moj!"...

Ja ga sretoh sjutradan kad je vodio Lulinu i Kapurala na pojište. On se gegao držeći oglav i zviždukao.

- A što ne uzjašiš, Kursupe? - zapitah ga kao da smo stari znanci. On mi namignu i reče:

- Čekaj dok iziđem iz ulice, pa ću na Lulinu, pa ću sve zečki! - I udari u smijeh kao lud.

- A, što te bio gospodar sinoć?

- A, što ga je volja! - veli Kursup, slegnuvši ramenima.

- A, što bi učinio da te ko drugi udari, - recimo ja?

Kursup se nakostriješi i škljocnu zubma, te me čisto trnci poduzeše. Pa onda. uzjaha na golu Lulinu i odigra u sav trk.

Razumije se da su Kursup, Lulina i Kapural, kao god i njihov gospodar, bili predmet razgovora i šale, najprije u našoj ulici, pa sve dalje. Đukana već nijesu drukčije zvali nego "Žvr", ili "Martin Žvr". Osim toga, ta riječ, kao god i u ustima Đukanovim, značila je stotinu stvari. Žene su vikale djeci: "Žvr te odnio, da bog da!... Daću ja tebi žvr! Ne znaš ti kakva sam, kad meni dođe moj žvr!" Jednog krupnog težaka prozvaše Žvrkalinom. - Đukan je to često slušao, ali ne samo da se nije ljutio, nego bi se uvijek osmijehnuo kad bi čuo svoju omiljenu riječ. Jer (nijeste, valjda, zaboravili) da je "sve na svijetu žvr!"

Dječurlija odmah krsti Kursupa i drugim nadimkom; nazvala ga G .. novaljem!

Drugog dana otidoše gospodar i momak prvi put u polje. Otidoše zorom i sa srećom.

A istog dana poslije podne, kada sam se vraćao kući, začuh u Đukanovom dvorištu lavež pasa i vidjeh Martu, moju tetku, Tomku sa Fifinom u naručju i dvije postarije, nepoznate ženske. Ja zastadoh. Tomka je ljubila dijete gušeći se od plača. I ostale su ženske brisale oči. Jedna od dviju nepoznatijeh ženskih držala je oglav, a za njom je stojalo magare, natovareno šarenijem kovčežićem i sprtvom. Tomkin prtljažić! Tomka me pogleda ne može biti žalosnije i mahnu glavom, a ja otidoh da se ne zaplačem pred ženskim glavama!

Dugo sam sjedio u našem dvorištu, sjetan i zamišljen. Najzad vrati se tetka vodeći za ruku Fifinu. Za njima je išla jedna od onijeh dviju ženskih, kojoj se začudih kad je videh izbliza. Bila je to stara djevojka, što se poznavalo po crvenoj kapici, oko koje bješe savila prosijede pletenice. Kapica joj bješe načičkana silesijom đinđuva, pulica i banovaca. Na njoj bješe košulja sa crvenijem vezom oko grla, duž grudi i širokih rukava, bio zubun, nova tkanica i nova klečana opregača. Nijesam se začudio ni njenoj nošnji, ni tome što je stara djevojka, nego njenom obličju. Bila je povisoka, suha kao ukljeva, žute kože kao limun, suviše otegnutijeh obraza, crnijeh utonulijeh očiju, koje su sijale kao da bješe u groznici.

- Ko je to? - zapitah lagano tetku uzimljući Fifinu k sebi.

- To im je nova najamnica, - odgovori tetka, mrdnuvši obrvama naviše.

- A Tomka ode?

- Ode! - reče ona, pa odmahnu rukom i uputi se u kuću.

I njoj je bilo veoma žao Tomke.

Ja stadoh razgovarati Fifinu, kojoj očice bjehu pune suza. Fifina je bila blijeda i zadavala rakijom i biberom, jer u pošljednje vrijeme jednako je poboljevala, te su je jednako zapajali Đukanovijem omiljenijem lijekom.

Nova najamnica stajaše prema nama, prekrštenijeh ruku i oborenijeh očiju, s izrazom kao da će odjednom zalelekati.

- A odakle si, sejo? - zapitah je najposlije.

- A, mi smo ozgo... iz gornjijeh mjesta, - odgovori ona otežući.

- A kako ti je ime?

- A, ime mi je Anđelija.

- Anđelija "četovića"?

- A tako, Anđelija... samo Anđelija. Po tome razumjedoh da je nahotkinja, - jadno starogonče, što je od djetinjstva izmećarilo nemilu i nedragu, dokle ne doprije do Đukana. Nakon kratka ćutanja opet započeh:

- A hoćeš li se moći obiknuti u Primorju?

Anđelija kanda ne razumjede odmah pitanje, kanda se domišljala šta to znači, pa odgovori otežući kao i prije:

- A bog je svuda, i krštene su duše svuda! A ja kad čujem zvona, ja... - ne dovrši što je započela nego se prekrsti i zapita me plašljivo:

- A jesi li ti od naše ruke (pravoslavni)?

- Jesam, - rekoh, - ali ovdje ima mnogo više "njihovijeh".

Anđelija diže ruke, kao da hoćaše reći: "Ne pominji mi to", pa se odmače i s dubokim uzdahom sjede na kamenu klupu i zagleda se u zemlju.

Gdje li kum Žvr nađe tu "lulavu" usidje pitao sam sam sebe. Već vidim da on hoće da se opkoli samo "lulavijem" i "arumijem"; već mi je jasna stvar da on barabari i krštene duše i stoku, da pred njegovijem očima Marta, Fifina, Kursup, Lulina, Kapural i sad ova Anđelija, samo su podložnici, kojima je glavna dužnost potpuno jednaka, naime, slijepa pokornost i poštovanje njegova "žvr-a", ali gdje on natrapa na ovo čeljade?

- Je li, boga ti, - rekoh, - gdje tebe nađe moj kum Đukan?

Anđelija se malo namršti, kao da joj bi krivo što je trgoh iz dubokih misli. Jedva odgovori:

- Ja sam bila u najmu u Žitniću kod jednoga.

- Pa si izišla iskraj toga i tražila službu i naišla na Đukana, je li? - pomogoh joj ja, ne bi li se što prije objasnila.

Ona zavrti glavom.

- Aja! Đukan je do'dio u selo, pa je kupio psa, pa mi je reko da ga dovedem, - to toliko.

To mi je bilo nejasno, ali se sjetih laveža u dvorištu; to mi je bilo preče, te nastavih:

- A tako! Dakle, ti si dovela psa? Je li koliki? Kako mu je ime?

- Bogme, nije mali. Mi smo ga vabili Zeljov, a on neka ga vabi kako god 'oće! - reče Anđelija, pa diže ruke i pljunu.

Mene spopade smijeh. Doista, ona je to slučajno rekla, ali mi to napomenu njegovu maniju da svakom i svačem predijeva imena. Smiješno je, dakle, bilo što se činilo kao da ona to zna.

Anđelija ustade i opet duboko uzdahnu.

- Da vodim dijete? - veli. - Mogla bi se | karati gospodarica.

- Dobro, idi ali mi, čoče, ne reče kako si se pogodila za najam.

- Ja se nijesam pogađala; to toliko što mi reče: "Dovedi Zeljova, pa možeš ostati kod mene. Ja sam se oženio."

- Aha, dakle, ti si poznavala i od prije Đukana?

Usidjelica sva pocrveni i reče zbunjeno:

- Pa jesam... onaj... bila sam u najmu kod njih, kod strica Mijata, kad je Đukan bio dijete.

Kad to reče, pogleda plašljivo oko sebe, pa u mene, čisto strahujući da je još što ne pitam, te odvede Fifinu.

Toga večera dopirala je iz dvorišta Đukanova silna graja, kao da se đavoli žene, što'no rijek. Čulo se rzanje, njakanje, lajanje, glasina Kursupova, a nada sve psovanje i vika Đukanova. Osim ostaloga, čusmo jasno gde dovikuje psu:

"Tambur, mirno!... Lezi, Tambur!" Pa onda, dva-tri puta zovnu: "O-o-o, Đinđuvija!"

Dakle, najamnicu prozva Đinđuvijom, a Zeljova Tamburom!

Otada za mnogo vremena nijesam izbliza vidio ni Đukana, ni Kursupa, jer su uvijek zorom odlazili u polje. Viđao sam ih kadikad s večera, kad su se, kao i ostali težaci zagrađani, vraćali. Đukan bi uvijek na pomol ulice potjerao Lulinu u trk, te bi njegova nerazdvojna dvocijevka otskakala mu na plećima, a pod nogama mazginim vrcali bi kamičci. Žene su sklanjale djecu, grdeći "lulavog žvr-a", a, boga mi, mnogi su mu ljudi prijetili u oči da će se razračunati s njim. Za njim bi kaskao Kursup na Kapuralu, a za njima Tambur. Ako bi se desilo djece na ulici, odmah se digne uhakanje i graja. Djeca viču: "o-la-la! o-hoj! Eto Kursupa, G .. novalja, Bubote! Juriš na njega!" A Kursup, kezeći se, vraća im milo za drago, pominje im majke i oceve. A Tambur laje, pribijajući se uz Kapurala. Ali ako samo jedna kamenica pogodi Kursupa, ili Kapurala, ili Tambura, on onda odjaše, pa zasiplje bubuljima kao gradom. Često je i kakav nevin stradao, često je zbog toga bilo dernjave i prijetnje po cijeloj ulici.

Ali i kad ih nijesam viđao s večera, ipak sam ih uvijek čuo poslije prvog mraka. Obično čim večeraju, nastane graja i lupatanje. Đukan psuje "babu" ili Đinđuviju, ili Kursupa; ili lijema momka, Lulinu, ili Kapurala, ili Tambura. Ma ga opet da se na nekim iskali, bije magarca, a Kursup oboje.

Doduše, iako se uopšte mislilo da bije i Martu, iako se često čuo njen vrisak, opet se to nije pouzdano znalo. Marta bi planula kad god bi to kogod pomenuo i klela se djetetom da to nije istina. I moja se tetka prepirala sa ženama iz susjedstva tvrdeći da to nije istina.

Tako je trajalo još nekoliko dana, dokle ne započe berba. Onda Đukan s momkom i s nadničarima poče sasvim kasno dogoniti kljuk. Kola se u ono vrijeme još nijesu upotrebljavala u nas. Ljetina bješe dobra za pripovijest. Đukan kao da se bješe smirio. Marta i Đinđuvija imadijahu pune šake posla ispirajući i namještajući bačve i kace. Fifina je većinom danjivala u nas.

Martu sam rijetko kad viđao, - ponjekad na prozoru. Bila je svakog dana bleđa i žalosnija, ali uvijek bi mi se javila s osmjejkom. Jednom je zastadoh namrštenu, zamišljenu, ali čim me opazi, poče se smijati i poče mi pričati o Kursupovim glupostima.

Kad je već sav kljuk bio u konobi, te Đukan i Kursup počeše ranije dolaziti, nastade opet pređašnji život.

Pa onda započe kiša, - beskrajna primorska kiša pred zimu.

Đukan se poče klancati po krčmama i pijan dolaziti kući. Dolazio je oko ponoći, pred zoru, ustajao pred podne, jeo kad ga je volja i što se zateče, a uvijek uz viku i psovku. Bilo je glasova da se bije po krčmama, da su mu nekoliko puta "izmjerili rebra".

Kursup je po cio dan ležao u staji, pored Luline i Kapurala, pa, kad nije spavao, onda je pjevao. Razumije se da bi često uveče dobio svoj obrok od Đukana, te bi otkukao pjevanje.

Đinđuviju sam često viđao na prozoru, gdje nalakćena tužno gleda u zamućeno nebo.

Marta se nikada nije viđala.

Jednoga vjetrenog večera, baš kad htjedosmo leći" došunja se Đinđuvija, kao kakva utvara. Bila je žuća nego obično i sva je drhtala.

- Šta je? - viknusmo uglas ja i tetka... - Šta se dogodilo?

- A ubi je gospodar! - jedva izgovori ona.

- Koga, jadna ne bila!... Govori brzo! - viknu tetka.

- A gospodaricu!

Mi potekosmo.

Pred vratima je ležao Kursup potrbuške i jecao. U konobi bješe pomrčina. Gore se ništa nije čulo.

- Đukane! - viknu tetka izvan sebe.

Začu se stenjanje i Martin glas.

Mi se popesmo kroz pomrčinu.

Na stolu je gorela lukijerna. Đukan je hrkao, obučen na krevetu. Između dvaju prozora sjedeći na podu, a leđima prislonjena uza zid, blijeda kao smrt, iskolačenijeh očiju, prislonjena bješe Marta.

- Jao meni, je li živa! - vrisnu tetka i pade na koljena pored nje... - Marta! Marta!

- Čujem, seko, - šapnu bijedna žena.

- Jao meni, jesi li ranjena?

- Nijesam, - šapće ona. - Pomozite mi da ustanem...

Mi je s mukom podigosmo i privedosmo ka krevetu. Tetka je poče svlačiti i razgovarati potiho, a meni naredi da iziđem, te da je pričekam u dvorištu.

Kad iziđoh, a ono Kursup i Đinđuvija sjede ćutke i snuždeni jedno do drugog. I ja sjedoh bez riječi. Ostali smo tako, ja mislim više od jednog časa. Vjetar je duvao na mahove, a čulo se preživanje i režanje Tamburovo.

Kad tetka izađe, ja je zapitah:

- Šta je, ako boga znaš! Je li je nagrdio? Tetka je ćutala. Tek kad uđosmo u ulicu ona reče:

- A nije to, nego..., ali ti ne razumiješ ženske stvari... nije je bio kao što reče ona smetenica, nego je malo karao, a ona je u drugom dobu.

IV

Bješe nedjelja. Ja sam se vraćao iz crkve. Pod zimnjom vedrinom, koja jedva već bješe nastala, staklila su se lomna primorska brda, isplakana beskrajnijem pljuskom. Pod nogama škripao je pijesak. Koga god sam sretao i spazio, svak bješe veseo, kao da je iz tamnice izišao. Ljudi su se najvećma razgovarali o silnoj šteti što su duge kiše nanijele maslinskoj ljetini; tješili su se da će vedrina potrajati, te da će dajbudi nješto napabirčiti od blagoslovena roda. Ženske su se raspitivale za bolesnike, jer zimnja vlaga bješe takođe donijela groznice. Ali je mimogretke bilo razgovora i o svadbama, moglo se čuti ljubavnog peckanja momčadije i djevojačkog kikotanja. Sjećam se da sam bio vrlo veseo.

Sa vrha naše ulice ugledah čitavu hrpu žena gdje se sunčaju, a iz Martina dvorišta iziđe neka omalena lacmanka, idući mi u susret. Ona se ustavi pored žena, pričajući im nješto. Ja se veoma začudih kad je poznadoh. Bješe to opštinska babica, čuvena i kao ljekarica. Ja ubrzah korake, ali me zaustavi jedna susjeda.

- Jadna tvoja kuma! - veli. - Baš nijesam srećne ruke. Eto joj vajde od udaje, od drugog čovjeka!

- Šta je bilo? - zapitah uplašen.

- Kako, šta je bilo? - veli žena gledajući me nekako čudno.

- Ama šta je to bilo? - viknuh ja. - Kunem ti se bogom da ništa ne znam!

- Pa, valjda, znaš, da je Marta pobacila, zato što je Žvr (ono pseto!) udario nogom u trbuh! Sad joj se dalo na gore. Fifini se rastrovala utrobica, pa je jednako u konvulšijunima. "Kumara" kaže da se boji e dijete neće dočekati sjutrašnjeg dana.

Ja potrčah bez duše k Martinoj kući. Iako nijesam razumio šta je Marti - jer nijesam razumio onu riječ, iako sam mislio da susjeda pretjeruje, opet sam vjerovao da je zlo. Tada sam razumio zašto je tetka bila jednako zlovoljna, zašto gotovo nije izbijala iz kuće Martine, za sve ono vrijeme, dokle je kiša padala.

U dvorištu ne bješe nikoga. Tambur je kunjao u drvenoj štenari. Iz stojnice dopirao je glas Kursupov, kojim je tepao Lulini i Kapuralu. Na ulasku mračne konobe gorio je fenjer, kao ono na dan svadbe. Kad uđoh, zaguši me miris od vina. Odozgo dopirao je nječiji glas. To nije bio običan govor, nego mi je napominjao učenje kakvoga đaka. Pošto tako postojah, pretvorivši se sav u uho, poznadoh da je Đukanov glas i učini mi se kao da molitve čita. Njeko se iskašlja i poče trti nogom podinu, pa se nasmija i stade nješto govoriti. To je bio glas moje tetke. Hiljadu misli proleće mi glavom.

Vratim se u dvorište i zovnem Kursupa. On iziđe iz stojnice zviždukajući. Jedva ga poznadoh. Na njemu su bile nove novcite haljine primorskoga kroja, a bješe se umio i ošišao. On mi se primicao svojim vječitim, blesastim smijehom, pa se raskorači preda mnom.

- Gle, boga ti, kako si lijep! E srećne ti nove haljine.

- E vala ti, - veli on.

- A kako je gospodarici? - zapitah.

- A ona leži... Hoćeš li ti sjutra s nama da kupimo masline?... Gospodar je rekao da će te zvati. Ti ćeš uzjahati na Kapurala a ja ću ići pješke.

- Dakle, gospodarica leži? - prekidoh ga ja.

- Jakako, - reče Kursup i poče opet zviždati.

- A je li istina da je Fifina teško bolesna?

On slegnu ramenima ne prekidajući zviždanje.

- A je li istina da je kuma pobacila? Kursup se zagleda u mene začuđeno, pa udari u smijeh.

- Što se smiješ, beštijo? Zar je to nješto smiješno?

Kursup me odmjeri od glave do pete, pa poteče k štenari i odriješi Tambura držeći kraj od sindžira u ruci i stade drškati psa na mene. Tambur mi se najprije primicao mašući repom, pa poče lajati. Na to se otvori prozor i promoli žuta glava Đinđuvijina. Ja joj dadoh znak da ćuti, ali ona okrete glavu, kazujući onima unutra ko je, pa mi reče da me zovu.

Tada se uvjerih da me je susjeda slagala, te potekoh uz mračne stepenice.

Ali u velikoj, meni dobro poznatoj sobi, zatekoh čudan prizor. Na širokom bračnom krevetu, pod ikonama, pred kojima goraše kandioce, ležala je Marta, upravo većma je sidjela sa mnoštvom jastuka pod plećima. Da nijesam znao e je ona, da nijesam poznavao njenu crnu kosu i oči, ne bih je poznao, toliko se bješe izmijenila, - prava avet. U drugom uglu, na krevetiću, virila je ispod pokrivača blijeda glavica Fifinina. Pored nje sidjela je tetka, držeći jednu ruku pod pokrivačem. Između kreveta, pod čađavom slikom ruskoga cara, Đukan uzjahao na stolicu, držeći na njenom naslonu njeku veliku ukoričenu knjigu, koju sam ja vrlo dobro poznavao, jer bješe jedina u kući, jer sam je bogzna koliko puta čitao. To bješe Kačićev: Razgovor ugodni naroda slovinskog. Rijetka je u Primorju kuća bez te knjige.

Ja se snebih. Nijesam znao kako da počnem, ni kuda ću pogledom.

Đukan mi klimnu glavom, Marta, gledajući me ispitljivo, osmjehnu se i započe:

- Hodi, kumiću, sjedi do mene na krevet. Hvala ti. Baš mi je milo što si došao. Jesi li bio u crkvi?

- Bio sam, - rekoh sjednuvši na njen kre-vet, čelo nogu.

Ona me opet stade posmatrati. Đukan, oborivši oči na otvorenu knjigu, poče mrmoriti u sebi, pri čemu je mrdao obrvama, a brčine mu treperahu. Tetka me ne pogleda, baš kao da me ne bješe ni opazila, nego je sjedila licem okrenutim prozoru.

- Je li bilo dosta svijeta u crkvi? - započe Marta.

- Bogme nije, - rekoh. - Vrlo malo! Đukan sklopi knjigu, pa stade hodati, mašući njom. I on započe:

- A neće, bolan, naše jarčine da idu u crkvu. Kako se mi bogu molimo, onako nam i pomaže! A tamo u svijetu, Tudešci i Talijani vrve na bogomolju kao ovce na so!

Marta je pratila svaki njegov pokret. Kad on ućuta, ona uzdahnu i htjede nješto da reče, ali on nastavi.

- Istina, moglo bi se to isto i meni prigovoriti, ali ja ne idem u crkvu samo zbog popine... Boga mi, samo zbog njega, jer ga mrzim, a da je kakav drugi, recimo da je kakav stari kaluđer, ja bih od miline išao svakog svečanika.

- Ama ne ide se u crkvu radi popa, neto radi boga, - reče žena umiljato, kao uvijek kad je s njim razgovarala.

Đukan joj se primače i stade je milovati po kosi. U tome mahu po izrazu lica toliko se bješe preobrazio da bješe mio čovjek. Ali u isti mah meni se predoči njegov grozni, nečovječni postupak. Naslućivao sam šta znači ona kobna riječ, pa onda sjetih se njegova ponašanja sa Tomkom, njegova kinjenja Đinđuvije, Kursupa i stoke. Bio mi je odvratan.

Bona žena uze ga za ruku i, s izrazom kao da bješe u svesrdnoj molitvi, prošapta:

- Je li istina, Đukane, što kažem?

- Istina je, moja dobra, moja mila Marto, - odgovori on, zatutkavajući pokrivač oko nje. Pa dodade uzdahnuvši: - Ti uvijek istinu govoriš, ti uvek pravo imaš! Ja ću tebe uvijek slušati. Kad da bog i Bogorodica da ozdraviš ti i dijete, ja ću ići u crkvu. Viđećeš da ću ići svake nedjelje. Pa ići ćemo sve troje. Jer, bolan, ja vjerujem u boga, - ti nijesi nikad čula od mene, da ga se ja ne bojim! Jer, bolan, ja nisam od onijeh koji kažu da je i to žvr! Jer kad svemu na svijetu ima starješina, onda ima i svijetu starješina! Je li tako?

- Tako je! - potvrdi Marta.

- A ima gubavaca koji se ne boje boga. Ja sam zapazio da se ti ljudi boje svakoga drugog. A ja vjerujem u boga i majku božju i sv. Nikolu i u sve ugodnike božje. (Đukan snimi kapu i prekrsti se triput gledajući sa strahom u ikone.) A svi smo grješni! Kaži mi, ko nije grješan? Zar ovi Latini što jednako ližu oltare, zar onaj pupavi šjor Krštan što svakog jutra ide na misu, a daje novac na dobit, sa dvadeset od sto? Aja, aja, ja nijesam taki. Ja sam zao, opak čovjek, jer mi je to u krvi, ali se bojim bota u dubini duše i dao bih svoj život za svakoga ko mi je mio!

Glas mu je drhtao. Oči mu se napuniše suza. Marta ga gledaše sa neiskazanom predanošću, a suze joj se kotrljahu niz lice.

Đukan joj obrisa oči, pa zapita nježno:

- Zbilja, hoćeš li da poručim za Katu Jovovu da dođe da ti bude u društvu?... Mogao bih ja danas poslije ručka da otidem za nju.

Marta odmahnu rukom pokretom koji je značio: ostavi, poslije ćemo o tome govoriti.

- A hoćeš li da ti štijem dalje? - nastavi Đukan.

Marta potvrdi glavom.

- A znaš šta? - doda Đukan. - Neka kuma i kumić ostanu na ručku s nama.

Marta se osmijehnu i opet potvrdi. Onda Đukan zovnu tiho:

- O, Anđelija!

Stara djevojka (koju je gospodar doista prvi put zovnuo pravijem imenom) dođe lagano iz kujne i stade pred nama oborenijeh očiju.

- Hoće li biti dosta ručka za sve nas što nas je ovdje? - zapita Đukan.

Sluškinja se namršti i slegnu ramenima.

- Ja mislim ima u kući dosta pirinča. Dodaj koliko treba! - nastavi on.

Đinđuvija kao da je nješto premišljala. Najzad progovori:

- Aja ko velju... ko znaš... najposlije kako znate! - završi srdito i raskolači oči na Martu i Fifinu, pa se, kao zgrožena, trže i otide brzo.

Đukan sav preblijedi i zagleda se za njom. Ali ga Marta opet uze za ruku i reče mu:

- Hajde, bolan, štij mi onu pjesmu o Sken-der-begu.

Za vrijeme toga razgovora Đukan mi bješe zaklonio tetku i Fifinu, te, kad se on odmače, vidjeh da nam je tetka okrenula leđa i sasvim se nagla nad djetetom. Marta se uzvijeri i s nategom sjede. Đukan, koji ništa od toga ne bješe opazio, uzjaha ponovo ia stolicu, rasklopi knjigu i započe deklamovati:

"Sanak snila Vojslava kraljica,

vjerna ljuba kralja od Epira.

Sanak snila, u snu je vidila

da je ljuta omaja porodila..."

- Ps! - učini tetka i diže ruku, ali Đukan ne opazi ni to, te nastavi:

"Krila su mu Epir pokrivala,

Carigradu glava dopirala..."

- Prekini, zla ti pjesma! - viknu tetka... - evo opet konvulšiun (fras).

Marta ciknu mučeći se da siđe s kreveta. Ja i Đukan potekosmo Fifini.

Dijete sklopilo oči. Kapci mu, svaki mišićak na obrazu, uši, podvaljčić, vratne žile i grudi počeše drhtati, ali sasvim onako kao što drhti meso mlada jagnjeta kad je razuđeno odmah posle zaklanja.

- Jao meni, eto umrije! - zakuka Đukan hvatajući se za kosu... - Jao meni, dajte svijeću!... Anđelija, donesi svijeću!

Začu se užasan vrisak iza mojih leđa, i Marta se sruši kao gromom ošinuta.

Nastade neopisan metež i vika.

Najzad, pravijem zapovjedničkim izrazom tetka poče izdavati naredbe.

- Mir, - viknu ona. - Smirite se, nije dijete još u opasnosti. Đukane i ti Anđelija, odnesite Martu na krevet, poprskajte vodom i ostanite pored nje!... Ti (okrenuvši se meni) odmah otrči po doktora Verdu! Već znaš gdje nastava. Kaži mu neka odmah dođe... Ja sam luda bila što nijesam odavno to učinila!... Idi brzo!

Trčeći niz stepenice, čuh Đukana gdje govori plačnijem glasom:

- Po bogu da si mi majka i sestra, radi što znaš i kako god znaš!... Ja sam, bolan, prava beštija, gori od Luline!... Što si me slušala?

Ja trkom pređoh našu ulicu, ne obzirući se na zapitkivanja žena, što se sunčahu. Tako sam trčao sve do bedema a onda pođoh nešto lakše, kroza splet uličica primorskoga grada. Tada sam pravo osjetio kako sam ljubio Fifinu. Od sustalosti i uzbuđenja, u trijemu ljekareve kuće ne mogoh odmah odgovoriti njegovoj sluzi.

- Nije u kući, - reče mi sluga. - Po svoj prilici on je sad na velikoj misi u katedrali, a inače u ovo doba on je uvijek u kasini.

Otidoh u kasinu gdje ga ne bi, a odande u sabornu crkvu, koja je bila dupkom puna. Bješe tek na polovini službe, a tišina i pribranost bijahu take da se nijesam usudio proći kroz redove klupa. Uzalud sam pogledom tražio po desnom odjeljenju pred velikijem oltarom, gdje sjede plemići i viši činovnici. Ne ostade mi drugo nego da čekam dok se služba svrši, te iziđem i stanem hodati ispred crkve. Najzad, kad svijet navrije iz nje, jedva ga nađoh u gomili.

Bješe taj doktor Verde visok, ličan starac, bijele brade gotovo do pojasa, a od starinskog čuvenog vlasteoskog doma.

- Šta je? Ko je bolestan kod vas? - zapita me starac ljubazno, videći moje veliko uzbuđenje.

Kad mu ispričah šta je, on, pogledavši na časovnik, reče:

- Ne poznajem tu familiju. Uostalom svejedno, doći ću poslije ručka. Sad je već prošlo jedanaest.

Ali ja ga zaokupih moliti takom toplinom da i preko volje pođe sa mnom. Išao je vrlo sporo. Često se zaustavljao sa poznanicima. Najzad stade raspitivati za bolesno dijete. Ja mu ispričah koliko sam mogao, čuvajući se da ne pomenem babicu i još manje liječenje zabiberenom rakijom. Kažem da je od početka jeseni poboljevala od groznice, a sad, u razmaku od desetak časova, da je imala dva nastupa konvulsija, pošljednji nastup jači. Zatijem počeh pričati o Marti i njenijem neprilikama, kao i to da boluje od nazeba. Ali, videći da me ne sluša ni na jedno uho, ja ućutah.

Kad stigosmo, Kursup je sjedio pred kutnjim vratima, zlovoljan, pa ni da se pomače.

- Digni fenjer, pa svijetli pred gospodinom uza skale, - rekoh mu.

On opsova kroza zube, pa ustade i otšunja se u stojnicu.

Ja onda potekoh i digoh fenjer, ali u tome začuh jecanje u mračnoj konobi. U uglu, pored rpe maslina, sjedio je Đukan na zemlji, sastavio glavu i koljena i jeca. Ruka mi zadrhta, umal' ne ispu-stih fenjer. I rekoh:

- Svršeno je, gospodine doktore!... Doista je dijete umrlo!

- Pa, hajde, kad sam već tu, - reče on mrzovoljno. - Ovaj vinski miris, ovo je nezdravo, a, kako vidim na tavanici nema štropa!

I on oprezno iđaše za mnom uza strme stepenice.

Čelo glave Fifinine stajala je Anđelija sa zapaljenom voštanicom u ruci. Tetka je činila neke čudne pokrete, a Marta je klečala na podu zaronivši glavom u dušek.

Ženske ne skretoše glave na naše korake.

Jadna Fifina u samoj košuljici bješe zakovrnula, a ruke i noge trzahu se silno. Zjenice joj utekle naviše, te se vidjela samo bjelina očiju. Zubi joj bjehu čvrsto stisnuti, nozdrve raširene i crvene; lice joj je igralo.

Ljekar dade znak tetki da ne dira malu mučenicu, pa je stade mirno posmatrati. Dugo je tako posmatrao, pa se malo namršti i otide da sjede za veliki sto, zovnuvši prstom tetku. Njih dvoje uzeše šaputati i on pokaza glavom na Martu. Najposlije on izvadi iz šlaga lisnicu, otkide listak i stade lagano bilježiti pisaljkom. Zatim njih dvoje pođoše Marti.

- Ustani, Marta! - veli joj tetka podižući je. - Evo g. dotura!... Hajde mani je, hajde lezi! Protiv božje ne može se ništa, nego treba da čuvaš svoj život.

Nesrećna žena posluša nesvjesno, ali kad ugleda dijete u samrtnim mukama, ciknu i stade čupati kose vičući:

- Jao! ne dajte!... Jao, Anice, milo dijete, tata te zove, je li? Tata me proklinje?... Vidiš li, drugo, onaj moj san?... Jao, bože i Bogorodice, uzmite mene ja sam kriva, ja sam kriva!

Jedva je malo smirismo i natjerasmo da legne.

Ja sam opazio da se ljekar veoma iznenadio kad je vidio lice Martino. On je uze za bilo, pitajući nešto tetku talijanski, ali u taj mah Anđelija vrisnu.

Svi potekosmo onamo.

Fifina izdahnu.

Ljekar pobježe.

Nastade užasan prizor.

Za tili čas napuni se kuća žena. U tišmi vidjeh i Kursupa gdje se vrze i plače obilato. Gomila jedna natušti se oko djeteta, druga oko Marte, grajući sve uglas, proglušujući jedna drugu. Tetka pridržavala je Martu i sa izrazom najveće srdnje vikala je nešto, pokazujući rukom. Najzad ja razabrah gdje kaže da se otvore prozori. I ja učinih to. Pa onda me tetka zovnu i šapnu mi nešto. Razumjeh samo toliko da pomenu Anđeliju. Ja otidoh.

Stara djevojka tako je užasno jecala da joj se ruka s voštanicom trzala. Žene, mjesto da joj uzmu svijeću iz ruke, držahu je da ne padne nauznak. Ona je izgovarala nješto na pretrg, nješto, što je doista zadovoljavalo radoznalost žena. To sam poznao po njihovijem licima. Pa onda, dvije-tri prekrstiše se, kao od čuda. Njene, inače strašne zjenice, bjehu se nevjerovatno raširile.

Ja joj se primakoh i uzeh svijeću, pa je stadoh gurati da se odmakne.

Ona pođe, ali ne prekide, nego čuh:

- Grijeh!... Grijeh... mu je... na... duši... Đukanu!... Sve... će... on... platiti... Bogu!... Sve ... sve... i za mene... i za nju... i za njih!... Ja viđu boga! Ja viđu boga!...

Malo pomalo, graja se utiša i zamijeni je tiho jecanje.

Na jedan mah Marta sjede na krevetu sa izrazom straha. Ona se zagleda u Kursupa i viknu:

- Đe ti je gospodar?

Nastade takva tišina da bi se čulo da muha prozuji.

- Ja ne znam! - odgovori Kursup zvjerajući oko sebe, čudeći se što su toliki pogledi uprti u njega.

- Đukan je u konobi, - rekoh ja.

- Aja! - veli Kursup mašući glavom. - On je poprijed izišao, kad ono poče lelekanje.

- Brzo idi, nađi ga! - viknu jače Marta.

- Ja ću, kumo! - rekoh. - Ja ću ga brzo naći! Marta me pogleda takim izrazom kao da sam je spasao.

Onda lagano zaokruži glavom i dodade tužno:

- Jao meni, šta je s njim!... Jao meni, drugo moja, sad me je velika briga za njega!... Bojim se da ne učini što od sebe!... Vi ne znate kako je on to dijete ljubio!... Jao, moj dobri, jadni Đukane! ... Idi, kumiću, bog ti dao!

Tetka dodade:

- Hvala vam, žene, što se nađoste u nevolji! A sad bi dobro bilo da nas ostavite same.

Diže se mala graja, pa za tren iziđoše.

Kako sam išao za njima, čuh razne primjedbe, ali samo dvije privukoše moju pažnju.

Jedna glasno govoraše:

- Ču li ti kako Đinđuvija sebe petlja u nešto, u nekakav grijeh! Kaže da joj je kriv Đukan. Šta to može biti?

Zaista i ja sam se pitao šta znače čudne riječi stare najamnice.

Druga žena otpoče jetko:

- Ćeraju nas, bolan, jer rkaći ne kupaju mrtvaca kao mi, niti oni dadu da mi gledamo.

Oko toga nastade spor. Jedna je tvrdila da su rkaći kao god i bunjevci pravi kršćani...

Dugo sam tražio Đukana. Najzad ga nađoh u krčmi. On je sjedio nalakćen pred punijem bokalom, ali još ne bješe okusio vina. Kad kazah rašta sam došao, on okrete svoje mutne oči u mene, pa me zadugo gledao, čisto kao da se domišljao ko sam ja. U neke posumnjah da je pomjerio pameću. Ali odjednom, briznuše mu suze i on pade glavom na prekrštene ruke, plačući gorko i naričući nejasno.

Nakon četvrt časa pođe sa mnom. Jedva se popeo uza stepenice, jedva dođe do Martina kreveta, gdje pade na koljena.

Ona mu položi ruku na glavu. I tako dugo ostadoše.

V

Vidjeli smo kako je snaha Đukanova, Kata Jovova, spriječila veliku bruku na dan njegove svadbe i kako su je u velike poštovali i svekar i muž i djeverovi, a najviše najarumniji od sviju Skakavaca.

Da ne bi te razumne žene, sam bog zna kakva bi nereda bilo u Martinoj kući na dan pogreba! Marta je ležala gotovo onesviješćena; Đukan se previjao u kujni, jer mu se bješe "vrag uvalio u drob"; Anđelija je sjedila u mračnoj konobi nijema, nepomična, gluha na svačiji poziv. A ženske navalile sa zluradom ispitljivošću, jer ih je kopkalo da doznadu za tajnu stare "Đinđuvije".

Ali Kata Jovova bješe ne samo dobra i pametna, nego i neobično vješta. Ona je imala spreman osmijak za sve, - i za ono što je smiješno, i za ono što je tužno, i za pametno i za bezobrazno. Njekoliko zgodnijeh riječi i njima prikladan osmijak, pa svak bješe miran.

- Jadne ne bile, vi ne poznajete Anđeliju, zato joj se čudite! - rekla je ona ženama. - Anđelija je dobro žvrknuta. Ona je uvrtjela u glavu da je sve grijeh, pa i ženiti se i udati se, a najviše udovici preudati se, te je uvjerena da je bog Martu kaznio! Zato ona vikaše: "Viđu boga!"

Tako bi umjela zabašuriti i koja druga ženska glava, ali bi joj nedostajao Katin izraz očiju i lica, njeno osmijevanje, njena mirnoća, njen prirodni, neusiljeni prijelaz na drugi predmet razgovora, što sve skupa mnogo većma utiče nego riječi.

I sve žalosne potrebe Kata je svršila lako, u tišini, kao mimogred. Naravno, da joj je moja tetka bila u svemu pri ruci, ali se tetki mililo da graje i kad ne treba. I tako, hvala Kati, svrši se što mrtvacu treba u redu i pristojnosti. Osim svega, Kata je divno zamijenila bolesnu majku, - ona je tako umješno naricala da je izmamila suze i samome popu.

Đukan, u dronjavim haljinama, u licu kao zemlja, poguren, neobrijan, privlačio je svačiju pažnju i navodio svakoga na čudne misli. Nije ništa govorio, nego je samo ječao.

U povratku, pošto Kata pusti da izduši silna tuga bone žene, nađe opet zgodan osmijak i reći će Marti:

- Crna seko, što najposle da toliko tuguješ! Da je ostala u životu, lijepu bi sreću dočekala! Dočekala bi ono što i ti i ja i svaka žena!... Bolje je ne biti, nego biti žensko!...

Metež je trajao u kući još jedan dan. Kata je imala na oku Anđeliju, koja za sve vrijeme ne bješe ništa okusila, osim, može biti, vode, niti se kud makla iz mračne konobe. Kata joj nije ništa pravce govorila, nego je namjerno jadikovala da nema ko da u kući pomogne, da učini ovo ili ono. Najposlije, drugoga dana poslije podne, baš kad sam ja naišao, Kata joj reče:

- Anđelijo, po bogu sestro, imaš li ti duše, bojiš li se boga?... Samo mi to kaži: bojiš li se boga?

Na to se Anđelija trže i ustajući: s nategom započe preneražena:

- Veliš li da se ja ne bojim boga?

- Pa ti! Da ga se bojiš, bi li ti ostavila bonu gospodaricu, kojoj nema ko ni vode dodati?

- A đe je on? - zapita plašljivo sluškinja.

- I on je u kući, ali je bolestan. Čuj, de! (Kata joj nješto prišapta, na što Anđelija planu:)

- Aja, bogme! Neka oni plate što je moje, pa idem s ovijeh stopa!

Kata joj okrete leđa i pođe uza stepenice, govoreći:

- Dobro! Dosta! Platiće se ono što je tvoje, pa idi s istijeh stopa i ponesi grijeh na duši da si ostavila dobru svoju gospodaricu u najvećoj muci! A i svijet će pljuvati na tebe s toga, ne boj se!

Onda stara djevojka briznu u plač.

- Da si mi po bogu sestra, ne govori tako! Evo, poslušaću te!

I otide za njom.

Ja se pritajah na vratima.

Gore, pošto prestadoše njihovi koraci, nastade tihi razgovor i jecanje. Iza mene Tambur je na izmjenu režao i urlikao, ali istiha. Pomislih da će biti gladan, i zaista, kad pođoh k njemu, on ustade i umilostivi oči. Pođem k stojnici, ali me odonud srete prigušeni lelek. Kursup je plakao i zapjevao:

- Jao meni, jadan ti sam! Teško meni i dovijeka!

Nijesam se nadao da je Kursup tako meka srca, ali bi smiješno bilo da ga ja tješim, te pođem gore u kuću.

Đukan je sjedio iza kreveta Fifinina do prozora, a tetka i Kata pletijahu do Marte. Oni prekidoše neki razgovor. Ja započeh:

- Mora da je Tambur gladan, jer sve urliče! Kata odgovori:

- Ja sam rekla sluškinji da mu umijesi mekinja... O, Anđelija! Odnesi psu jelo!

Anđelija pronese zamijesu.

Nastade opet ćutanje, isprekidano uzdasima i Đukanovijem ječanjem. Najposlije Kata nastavi pređašnji razgovor:

- Mijat je siguran! On može sjutra početi. Sad bi dobro bilo da nađeš tri četiri kupljača, pa da prionete, kad je bog dao ovako suho vrijeme! Dosta je bilo dangube! Grjehota bi bilo da i dalje propada blago božje? Je li tako?

- Tako je, - potvrdi tetka.

- Pa da idem, kad ti veliš, da zađem po komšiluku, - reče Đukan i okrete glavu prema Marti...

- Bogme, kako koji dan sve će biti skuplji, a red je svršiti, - dodade Marta.

Marta zamaha glavom i započe slabim glasom:

- Neću da on ide! Neka zađe Kursup po komšiluku, pa neka zovne Ivaniju Žvrkalinu i sina pokojnog Anta i dječurliju Mijatovu. Oni su uvijek u mene radili. Neka ih samo zovne, pa ćeš se ti s njima pogoditi, Kato... Idi zovni Kursupa!

- A ko zna đe je Kursupina? - veli Đukan. - Ja ga nikako ne viđam!

- Ja ću vam ga sad poslati! - rekoh i iziđoh. Iziđoh smućen, jer me nemilo iznenadi što se Marta u jeku svoje žalosti i u onome stanju može baviti običnijem, domaćim poslovima, a, što je još gore, samo misli o njemu i o njegovu ugledu. Upoređivao sam je sa glupijem Kursupom, koji krišom leleče za Fifinom, i iz toga upoređenja Marta mi se snizi pred očima. Kad se primakoh, čuh opet njegovu kuknjavu, ali čuh i Anđelijin glas. Zaustavih se pred mračnom stojnicom. Ona ga je, valjda, tješila, a on je naricao, upravo njekoga je kleo.

- Da bog da svi pocrkali! - reče Kursup. Jadnik! rekoh u sebi, kune gospodare što nijesu umjeli čuvati Fifinu.

Anđelija zamrmori nješto, a on se izdera na nju:

- Tri dana se davim suvijem kruvom! Da bog da crkli i oni, kao što je crkla Vivina!

- Kursupe! - viknuh užasnut.

- Šta je? - odazva se on istijem glasom.

- Kako ti to govoriš, beštijo jedna! Ako ja to kažem gospodaru, znaće ti rebra. On poteče k meni, vičući:

- A šta ti tu prisluškuješ, rastriženjače, apostola ti tvoga! Ček', da ti pokažem koliko se bojim i tebe i lulavog gospodara! Stan' da...

Ali mu riječ zape u grlu. Njeka rutava ruka povrh moje glave ščepa ga za grlo, te mu iskočiše oči i stade krkljati. U isti mah. njeka druga suha ruka uhvati Đukana za kosu i povuče ga natrag, i to baš u mahu kad Kursup istrže nož iza pojasa i zamahnu njim u trbuh gospodarev.

Sve je to bilo za trenutak, bez i jedne riječi. Anđelija se zagleda u Đukana svojijem strašnijem očima, izrazom odvratnosti, čikanja i preziranja. Usred toga užasa, ona je tek bila pravi užas, - bila je utvara, avetinja, kakva se ni u snu ne viđa. I Đukan, krvožedna zvijer, gotov da ponova kidiše na slugu, ustuknu pred njom. A ona mu se primače, mičući blijedijem usnama, ali se nije čula ni jedna riječ. Onda Đukan okrete glavu i otide pred kutnja vrata, pa sjede. Ja otrčim u kuću i krijući se od Marte dadnem znak Kati da iziđe. Nijesam mogao govoriti, nego sam je vukao. Zatekosmo ga na istom mjestu. Vrata od stojnice bjehu zatvorena.

- Šta je to bilo:? - zapita žena.

On diže glavu i stade nas gledati kao da se budi iz sna, i ja joj ukratko i na prekid ispričah šta se dogodilo.

Žena se prekrsti i sjede do njega, a meni dade znak da uđem u kuću. Srećom, tetka je bila u razgovoru s Martom, te ne vidješe koliko sam uzbuđen. Primaknem se prozoru, otvorim ga i vidjeh njih dvoje bolje. Kata se jednom rukom podbočila, a drugom uhvatila za čelo, pa mu nješto govori. A on sluša oborene glave. To je poduže trajalo. Najposlije Kata otide pred stojnicu i zovnu momka, koji lagano otvori, blijed kao smrt. Nije mu dugo govorila, i on pođe za njom oborene glave kao stidna nevjesta, pa stade pred Đukana i poljubi ga u ruku.

Ja se oprostim s Martom i pođem kući. U prolasku zatečem njih dvoje na istom mjestu, a na ulici vidjeh Kursupa gdje se gega i zvižduka. Pošao je da traži kupljače.

Sjutradan gospodar i sluga sa najamnicima otidoše da kupe masline, a Mijat je u konobi gnječio one gnjile. Anđelija je pomagala Mijatu, pazila da se voda ne ohladi. Kata i tetka bjehu pored Marte.

Tako je trajalo dokle se Marta počela pridizati, a Kata je ostavi kad joj se snaga dobro povrati.

Za cijelo to vrijeme Đukanu ni jednom ne dođe njegov "žvr", nego je bio uzoran muž i domaćin, tako da i moja tetka poče vjerovati e se "iz temelja" izmijenio, kako govoraše Marta. Na Kursupu se iskaljivao samo u polju, od Anđelije se klonio, sa ženom je postupao da ne može biti bolje. Ali, pošto sredi pošljednji dio ljetine, kad nastade prava zima Đukan poče opet zalaziti u krčmu. Dva-tri puta sretoh ga pijana. Pa onda, jednog večera, diže se graja u kući, sasvijem onako kao i u pređašnje vrijeme. Opet se ču vekanje Đinđuvijino i Kursupova dernjava: "Ne po, trbuvu, ćaćo moj!" Opet je sjutradan Marta krivila sluge, a pravdala njega! I to je sad išlo redom svakog bogovjetnog večera.

A jednom, oko ponoći, (bješe oko Bogojavljenja), probudi nas Kursup, zapomažući:

- Pogibe gospodar!

Taj nas glas nije iznenadio ni ražalostio bogzna kako. Potekosmo raspitujući o pojedinostima.

Probo ga, veli, nožem neki Arambašić u krčmi kod "Tri krune". Sporječkali se nješto, pa Đukan ćušio Arambašića, a ovaj njega nožem u bok. Donijeli su ga kući jedva živa...

- Dakle, živ je! - viknu tetka čisto nezadovoljna.

Nađosmo oko njega, osim Marte, njekoliko ljudi. Na krevetu bješe bara krvi. Đukan je ležao na zdravom boku, sa zavaljenom glavom. Jedan od ljudi ispiraše mu ranu vodom i rakijom.

- Je li pri sebi? - pita tetka vukući Martu nastranu.

- Ajao meni! - tuži žena... - Ubiše ga prava, zdrava! Evo svi svjedoče da nije kriv!

- Boga mi, mi to ne kažemo! - reče jedno momče.

- Ama je li pri sebi? - ponovi tetka.

- Ama kako nije! - odvrati drugi. - Nije ga progrizilo, nije mu ni utrobicu dohvatio, - ni đavola mu! A gledaj kako je gojan u bokovima.

Cijelu noć smo proveli pored ranjenika. Ljudi su takođe sjedili i pili.

Đukan nije htio ljekara, nego se liječio rakijom spolja, a vinom iznutra. "Rljudao" je do polovine proljeća, pa se brzo pojmi i osnaži, te mu se povrati i stari "žvr".

Toga ljeta često sam s njim išao izvan grada, njekad u lov, a njekad obilazeći rod. I sve njegove baštine poznadoh sjem "gornjih vinograda", a tu me najviše želja vukla.

VI Na Preobraženje, zorom, Đukan dođe u naše dvorište i stade me dozivati.

- Hajde, veli, da idemo u gornje vinograde, da vidimo ima li šarka!

Đukan je bio u težatnom ruhu, sa razdrljenom košuljom, sa dvocijevkom o ramenu.

Tetka me pusti. Kursup izvede Lulinu i Kapurala. Tambur je išao za njima.

Đukan me podiže na sapi Lulini, preporučivši mi da se čvrsto držim za krstine od samara, a on uzjaha preda me i Lulina pođe kasom. Kad iziđosmo iz ulice, Đukan reče momku da tjera u sav trk. Zdeponja se poleguši i potjera što je bolje mogao. Tambur je lajući za njim trčao. Đukan stade vikati: "Aha, bolje, bolje, magarče na magarcu". Pa onda mi još jednom preporuči da se čvrsto držim, te obode Lulinu i ona poteče tako bijesno da sam ja otskakao za pedalj. Tako smo trčali dokle ne ostavismo "dva magarca" daleko iza nas. Kad pođosmo korakom, on započe:

- Duvaj, duvaj, puculjo! Dva dana nijesi nikud makla!

Kad sunce granu, stigosmo pod gornje vinograde, koji se zelenjahu po brdeljcima. Na najvišem vrhu bješe crkvica "Gospa od pomišljaja". Gdje i gdje iz pudarica izvijao se dim. Po međama bilo je maslina i pitomih voćaka.

- To li je Gospa od pomišljaja, gdje se mnogo priviđa? - zapitah.

- To je, - odgovori on. - Koliko zahvata crkovina, nema toga brkonje koji bi kadar bio prenoćiti na njoj!

Ja sam dosta slušao o toj sjenovitoj crkvi, u kojoj svaku noć sama zvona zvone, same se svijeće zapale, njeki tajanstveni sveštenik služi službu, kojoj prisustvuju pokojnici iz okoline, što imaju da otkaju smrtne grijehove.

Odjahasmo. Kursup povede životinje uzanom i krivudastom putanjom što se penjala kroza suhomeđe. Sa pola brijega uvratismo u Đukanov vinograd, koji je mogao imati do desetak motika; bješe dobra crnica zemlja, čokoće čvorasto i snažno. Otidosmo pred pudaricu, pod veliki lisnati orah. Kursup rasamari životinje i donese torbe. Đukan izvadi iz jedne prostranu ponjavu, koju pruži po travi. Pa iz nje izvadi Kačićev "Razgovor ugodni", koji baci na ponjavu. Iz druge torbe izvadi somun i sirac i buragu vina, a meni reče:

- Hajde, birkaj ako što nađeš, pa kad se nazoblješ, vrati se da činimo žvr!

Ja i Kursup birkali smo, dokle smo se siti najeli. Uzgred, on mi je štošta pričao, među ostalijem stvarima i to da će njeki od Skakavaca biti na svojim baštinama, te da će doći na razgovor Đukanu. A tu je uvijek njihov pudar Bubalo.

- A bi li ti smio noćiti u crkvenoj ogradi? - pitam ga ja.

On reče da bi kad bi imao dlake od crna psa i ne znam šta još. Pa mi uze pričati o avetinjama koje su mu se javljale u raznijem prilikama.

Zatekosmo Đukana gdje leži nalakćen i čita glasno Kačićevo pričanje "o bosanskim kraljevima". Ja legoh pored njega, a Kursup je stojke slušao njeko vrijeme, češkajući Tambura, pa u jedan mah, kad ču riječ "Kotromanović.", udari u goropadan smijeh, pa sjede podvivši noge na travu. I što je dalje Đukan čitao, to se momak sve većma smijao, a, na moje veliko čudo, Đukan ni glave ne obrnu na to. Najzad Đukan sjede, napi se rakije i dade Kursupu.

- Ama što se smije tako? - zapitah ja.

- Što je bezjak! - veli, Đukan, pogledavši Kursupa ljubazno. - Nema on, bolan, pameti ni koliko Kapural.

Kursup udari u još veći smijeh, pa veli:

- A da zašto su knjige, neto da se ljudi smiju!... De, boga ti, čati još malo, kako je onaj kralj ... ha, ha, ha, ha!

Đukan uze potanko pričati čiji je koji vinograd. Pa onda se sjeti svoga djetinjstva i svojijeh drugova, te završi s uzdahom.

- Poslije, kad se odmorimo, otići ću k crkvi, pa ću ti odande pokazati naše selo. Vidi se kao na dlanu. Sve ću ti pokazati...

- A je li se tebi kadgod što prizrelo ovuda?

- Meni nije, ali jest bratu Jovanu, ali nikom gore što ćaćetini. Kad je jednom išao iz grada pješke, pa dopre ondje gdje mi odjahasmo, veli, čuje korake ozgo. "Pogledam bolje, veli, i vidim u mraku tri čovjeka bez glava! Kad ja to viđu, reče, imadoh još toliko svijesti da pljunem iza sebe preko ramena, pa dadoh maha nogama. Jedva doprijeh živ do kuće."

Kursup se opet zaceni i pita: "O sveca im njihova, kako mogu trčati bez glave?"

Đukan nastavi:

- Svud se viđa ponješto, ali ovuda najviše, zato što su u staro vrijeme bile velike šume, pa su bile zasjede. Ljudi su dočekivali gornjake i ubijali ih. A kad čovjek umre bez pričešća, onda ne može sjen da mu se smiri.

Đukan nam je dugo pričao o ustravicama.

Sunce bješe otskočilo i pripeklo. Kosovi su pjevali, popci cvrčali. Po vinogradima, kroz zelenilo blijesnula bi gdjekoja cijev puščana.

Kursup prvi zaspa do Tambura. I Đukan leže. Ja sam dugo sjedio. Zvono zazvoni. Sa raznijeh krajeva ljudi su se penjali crkvici i ja sam živo zamišljao kako se noću istijem načinom prikupljaju pokojnici...

Najzad i ja se pružih nauznak i zagledah se u neizmjerni čivitasti svod nebeski. Od toga me obuze nesvjestica, te zaspah.

Doista sam dugo spavao. Dva pucnja, jedan za drugim, trgoše me, te skočih.

Kursup je trčao u pravcu kuda je bila naperena puška.

- Šta bi? - zapitah uplašen Đukana.

- Ništa! Gađao sam kosove, tek toliko da ispraznim pušku... A evo ih, evo ih! Sad će biti žvr!

I on se obazrije pogledavši na nebo i dodade: "O, bože, o sveti! Ilija, ne dajte!"

Daleko na zapadu, za golim brdima, kao kakav golem jezik promaljao se crn oblak. Spočetka lagano pa sve brže, crnina se primicala primorju Đukan je netremice posmatrao, pa: nadu obraze i reče:

- Oh-oh-oh" a ja nemam trojica!

Ja sam otprilike razumio da se boji grada, toga biča božjega za primorsku ljetinu. Kursup donese dva užasno iskrvavljena kosa. Jedan je još otvarao i zatvarao oči i kao da uprije prijekoran pogled na Đukana, pa izdahnu. On ih uze, tegnu ih na dlanu i baci daleko. Zatijem se okrete k crkvi i viknu:

- O-o-o, Bubalo!

- Oj, oj, - odazva se Bubalo odnjekud.

- A imaš li trojica? - viče Đukan. Nakon duga zastoja pudar odgovori:

- A imaće desetak!

- Pošalji mi četiri, - viknu Đukan, - a evo ti šaljem; banovac ((groš).

Kursup uze novac i otrča uz brdo. Đukan napuni pušku samo prahom, pogledajući svaki čas na nebo, na kome se oblak raširio.

I reče:

- A ja, magarac, da zaboravim da je danas Preobraženje, kad one uvijek čine da se preobrazi nebo!... Da zaboravim ponijeti trojica!... Baš sam gori od Kursupa!

Kursup dotrča, noseći u kapi nješto, što istrese na ponjavu. Bjehu četiri bijele gukice.

Đukan se prekrsti, pa razvi jednu bublicu. Bjehu to dva komadića svijeće, ukrštena i svijena. I on stavi u svaku cijev po jednu.

Ja se tada sjetih onoga što sam već davno znao. Na Trojičin dan, težaci donesu u crkvu svjećica, pa ih na liturgiji posle jevanđelja savijaju. Ti su purci namijenjeni da gađaju vještice koje vode ljetnje oblake. Vještice se samo boje Trojičina purka; njišta ih drugo pogoditi ne može.

Oblak već bješe pokrio sve gornje vinograde i drugi kraj prema njima. Kako je crnina letjela nad nama, tako se sjenka prelijevala preko zelenijeh vinograda.

Đukan ustade.

Svud po vinogradima stajali su ljudi gologlavi, sa naperenim puškama put neba.

Na jedan mah zagrmi nad nama. U isti mah zazvoni ka crkvi, groknu grozd pušaka i iz dva-deset-tridest grla diže se urlikanje...

Đukan je nanišanio u okrajak oblaka takom pažnjom i izrazom, kao da baš vidi nekoga, pa samo čeka da mu se zgodno naperi prema cijevi.

Najposlije i on opali, i sva se trojica stadosmo derati iz svega mozga.

- Eno je!... Eno ih dvije-tri! - vikao je Kursup užasno uzbuđen, dokle je Đukan uzdrhtalim rukama ponovo punio pušku. - Brzo, gospodaru, ako boga znaš. Ovoga puta bar jedna umaći neće!...

Grad se prosu na drugoj strani i samo dohvati okrajke gornjih vinograda. I meni se mašta toliko rasplamtila da mi se zbilja činilo e vidim njeke krupne ženske slike u oblacima.

Kursup ih je opet grdio najgadnijim riječima.

Đukan se opet prekrsti i opali.

Tako je poduže trajalo. Pucnjava i dernjava na sve strane.

Oblak se povijao, spuštao, dizao, kao kakva golema avet. Malo pomalo, oblak se izdulji i otplovi kroz plavetnilo nebesko, noseći užas drugim krajevima primorskim.

Svi vinogradi oko crkve bjehu pošteđeni.

Đukan sjede iznemogao. Zadugo riječi nije progovorio. Kursup, blijed kao krpa, započe:

- Ej, silo nebeska! Da ne bi tebe, gospodaru!...

Đukan ga mrko pogleda, a mene još gore, pa leže potrbuške i stade nešto gunđati. Najzad počesmo ćutke jesti. Zatijem legosmo opet do "popasnijeh doba." Onda Kursup odvede stoku na pojište, a Đukan mi manu glavom da idem za njim ka "Gospi od pomišljaja".

Put je bio strmenitiji, ali širi no do polovine brijega. Vinogradi su bili bolje omeđeni i zadračeni: čokoće i masline snažnije, te se na prvi pogled poznavalo da je zemlja. davno obrađivana.

On je lagano išao preda mnom, pognute glave. Kako ne bješe riječi progovorio poslije grada, to sam pomišljao da je zlovoljan zbog štete, jer je Martinih i njegovijeh vinograda bilo na drugim krajevima, koje je, može biti, grad obio. Ali, odjednom, poče on zastajkivati, ječati i škrgutati zubima, te posumnjah da ga je spopala ona njegova obična muka u utrobi, ili kako je on govorio, "da mu se vrag uvalio u drob". Čudio sam se zašto je pošao ako je osjetio bolove; i baš otvorih usta da ga zapitam, on stade, okrete se i zagleda se u me mutnijem zlobnijem očima.

Prva mi je pomisao bila da je svršeno sa mnom! Šta znam! Možda ga je spopao najveći "žvr" te traži krvi. Moje uplašene oči skrenuše se na dvocijevku i na ruke mu, koje su mlitavo visile.

On to, valjda, poznade na meni, jer razvuče usne i reče:

- Ej, kumiću! U tebe je srce kao u zeca! - pa se okrete i pođe sastavivši ruke na krstima.

- A kao zašto to misliš, kume? - zapitah ga uzdrhtalijem glasom. Ali mi već glas ne drhtaše od straha, nego od gnjeva.

- Hm! Zašto? Zato što je istina! Ti po cio dan mrmoljiš: br-br-br, - učiš se još sad kako ćeš varati svijet!... Svi ste vi takvi, svetitelja vam vašega, vi što prodajete riječi! Svi ste vi žvr! Gori ste od ženetina!...

- Može biti da se varaš, kume? - viknuh ja takvim glasom da se on okrete iznenađen.

Ja sam sav ceptio. Oči su moje pravo gledale u njegove. Ruka je moja spremna bila da dohvati zgodan, obao kamen, koji bi ga zviznuo posred čela, prije nego što bi se mašio dvocijevke...

On samo odmahnu glavom, pa pođe dalje, onako mlitavo, kao i prije.

Nakon njekoliko trenutaka, zapita me kroza zube:

- A viđe li tetku, viđe li?

Ja pomislih da je pomjerio pameću.

On se okrete i zapita me, doduše, snebivajući se:

- Tako ti boga, tako ti svega na svijetu, pravo reci, poznade li je?

- Ama koga, jadan ne bio? - pitam ja u čudu.

- Ama tvoju tetku, bolan!

- Ama, kakvu tetku, Đukane!? Đe je ona? ... I stadoh se obzirati.

On zatrepta očima mrdnuvši glavom naviše, na nebo, pa otide bržim koracima.

A ja ostadoh kao ukopan! Bi mi gore nego da mi je rekao najpogrdniju riječ, gore nego da me je udario, jer razumjedoh šta je htio da kaže. Vidio je moju tetku među vješticama i uvjeren je da sam je i ja vidio.

Ne znam kako sam se popeo na vršinu "Gospe od pomišljaja". U svakoj drugoj prilici zanio bi me čarni pogled sa toga visa, ali onda se zabavih o svome jadu i sramoti. Pući će bruka! Marta će povjerovati, bolje nego da je svojijem očima vidjela! Ko zna! Možda će grješna smetenica posumnjati da joj je tetka "izjela" Fifinu. Kursup će potvrditi najtežim zakletvama da je i on poznao tetku u oblacima!... Ako se dođe do suočenja, meni samom neće vjerovati da je nijesam vidio i ja ću ušeprtljiti! A najposlije - (najposlijeiakarce! kako kažu Primorci) - jesam li baš načisto da je nijesam vidio?...

Naravno, sad, pišući ove uspomene, ja se smijem ondašnjem mome uzbuđenju, ali ja sumnjam da sam ih jačih doživio.

Đukan je sjedio iza oltara, nalakćen, zamišljen, gledajući svoj zaselak, čuven zbog vidovitijeh ljudi i žena vještica.

Ja sjedoh na protivnu stranu, pred ulaskom u malu ogradu oko Gospe.

Mozak mi je kružio, suze su mi tekle, bilo mi je kao kad sahranih oca. Neizmjerna pučina morska, prosuta ostrva, brdeljci zaodjeveni zelenilom, gole "zamišljene" glavice, suri bedemi našega starog grada sa ponositijem ranama što mu ostadoše od divljačkih navala, sve se to zbrka pred mojim očima. Ali, malo pomalo, u večernjoj tišini, prema suncu na zahodu, sve mi to različje postajaše jasnije i moji se živci umiriše, samo osta nijemi bol.

Ustanem i zvirnem kroz prozor u starinsku crkvicu. Bješe obična latinska kapela, sa jednijem oltarem i potavnjelom slikom Bogorodice, pred kojom je gorjelo kandilo. Na stenama i platnima vidio se trag vremena; klupe bjehu puka crvotočina; krovu bi takođe trebalo opravke, ele u onoj samoći, a na visu, "Gospa od pomišljaja" zaista bješe bogomolja za noćne utvare!...

Stresoh se pomišljajući ia to... Pitao sam se otkud joj to čudno, "ubetno" ime?

Đukan je sjedio, jednako nepomičan, zamišljen. Kad ga trgoše moji koraci, on me pogleda tužno. I poče:

- Tako mi Savaota, kume, ti ne znaš kako mi je krivo, ti ne znaš šta bih pregorio da nijesam vidio što sam vidio!

- Tako ti Savaota, kume, - rekoh ja njemu na pretrg - ne griješi duše!... Moja je tetka oštra žena, ali je pobožna. Ona svakog svečanika ide na jutrenje, na liturđije i na večernje. U našoj kući uvijek gori kandilo. Ona nikad nije legla ni ustala što se nije bogu pomolila.

Ona...

Ne mogoh dalje, jer me zaguši plač.

On pođe preda mnom najbržim koracima.

Kursup bješe već osamario mazgu i magarca.

- Ti ćeš ostati ovdje s Tamburom. Naloži vatru. Nemoj da zaspiš odmah! - reče mu.

- Neću, - veli Kursup češkajući se, - ali, ovaj, što ću za sjutra. Ima nješto kruha i sira, ali...

- Biće ti dosta, magarčino proždrljiva, a ja ću doći zorom!... A je li? Jesi li ti poznao koju od vještica?

Ja sav preblijedih.

Kursup blenu u nas.

- Jesi li poznao koju, beštijo? - ponovi Đukan.

- Ja, boga mi, nijesam... A, ja, ja, jesam, jednu!... Bješe stara, hroma... čini mi se...

- Dobro, dobro, ako je kad vidiš u zagrađu, pokazaćeš mi je, - završi Đukan, i on usjede na Lulinu a ja na Kapurala, i ćutke vratismo se kući.

Nijesam mogao odoljeti da ne kažem tetki, a i on ženi, te se zavrže krajina između obje kumovske kuće.

Da se bunjevci ne sjete, krajina je bila iz potaje, sasvijem "gluhna", ali su u nevidjelici strijele letjele iz oba tabora. Ja sam se zdravio s njima, ponjekad i uvraćao, ali tetka nikada.

Tako je trajalo punu godinu, a pri njenom kraju, ja otidoh u svijet...

Đukan je još živ.

Pošljednji put sam ga vidio prije tri godine, kad je navršio sedamdesetu. Nijedne bijele ne imađaše na glavi, zubi mu bjehu svi zdravi, oči one iste razbojničke, samo što se malo pogurio i što mu se koža smežurala. Martu je sahranio prije petnaest godina, i uzeo pomlađu najamnicu, koja se boji i njegove sjenke, a u isto vrijeme i pretvara se, jer se nada da će je uzeti. Jedino što je prodao gornje vinograde, a inače je sačuvao svu baštinu. Dohodak troši nemilice. Ručali smo zajedno i pili sve do noći. Mene je na mahove sjeta obuzimala, sjećajući se Marte, tetke moje, Kate Jovove - sve upokojenijeh , a Đukan je govorio o njima mirno i hladno. Kako sam se ja često navraćao na te sjetne razgovore, on me jednom prekide:

- More, govorimo o veselijim stvarima, što si napopao mrtve! I to je žvr!

- A bojiš li se ti smrti, kume? - zapitah.

- A šta da! se bojim, ikonu joj njezinu, kad joj ne mogu umaći!... Doći će, pa će spetljati, pa onda je žvr!

- Pravi i pošljednji žvr! - rekoh kucajući se s njim.