San zaspala plemenita Mara
Na čardaku na debelu ladu,
Kod nje majka ruho prelagaše,
Iza sna se probudila Mara,
Ona pita ostaralu majku: 5
„Kome, majko, bjelo ruho slažeš?“
„Bogme tebe, moja mila šćerce!
„Ja sam tebe Jovan begu dala,
„Sad će doći kićeni svatovi.“
„Bogme neću, moja mila majko! 10
„Ili ću se zamaknuti sama.“
U riječi u kojoj bijahu,
U to doba kićeni svatovi.
Majk' izađe pred bijelu kulu,
Te zavika tanko glasovito: 15
„Moje druge, umrije mi Mara!“
Svi se svati natrag povratiše,
Al' ne vrće đuvegija Jovo,
Nego ide na bijelu kulu,
Pa mi sjede Mari više glave: 20
Nad očim' joj bupme prosipaše,
Mrtva Mara ni dušom ne diše.
Ne vjeruje đuvegija mladi,
Već joj meće u njedarca ruke,
Mrtva Mara ni dušom ne diše. 25
Ni tako joj ne vjerov'o Jovo,
No joj loži vatru na njedarca,
Mrtva Mara ni dušom ne diše.
Ni tako joj ne vjerov'o Jovo,
No ufati guju prisojkinju, 30
Te je meće Mari u njedarca,
Mrtva Mara ni miče ni dihće.
Ode Jovo dvoru bijelome.
Usta Mara sa meka dušeka,
Ona sjede na demir pendžere, 35
Pitala je ostarala Majka:
„Kakve ćerce! najjadnije muke!
„Nebi muka burme po očima,
„Ni bi muka živa žeravica,
„Niti muka šarovita guja, 40
„No su muke ruke u njedarca.“
Srpske narodne pjesme iz Hercegovine (ženske), za štampu ih priredio Vuk Stef. Karadžić, (Troškom narodnijeh prijatelja), u Beču, u nakladi Ane udove V. S. Karadžića, 1866., str. 173-174.
Srpske narodne pjesme, skupio ih i na svjet izdao Vuk Stefanović Karadžić, knjiga peta, u kojoj su različne ženske pjesme, državno izdanje, Biograd, Štamparija Kraljevine Srbije, 1896, str. 376-378.
