Đačka blagodarnost
Na dan Sv. Save
Ushićeno srce moje
U radosnom plamti žaru,
Pa kome bih mor'o biti
Blagodaran na tom daru?
Zar Kosovskim junacima,
Što padoše za rod mili?
To priznajem, haran sam im
Jer su Srpstvo cijenili.
Nema na sv'jet srpske duše,
Njino ime da ne časti;
Jer se rodu posvetiše
Ne žaleći žrtvom pasti.
Dosta mi je kad spomenem
Car Lazara, - ljute lave –
Obilića, Jugoviće,
Što se širom Srpstva slave.
Oni su nam ogledalo,
Oni povjest u narodu;
Oni primjer kako valja
Poslužiti milom rodu.
Kada se njih sjetim samo,
U zanosu i ljubavi
Uskoleba srce moje,
Da ih vječno štuje, slavi.
Pored ovih div-junaka,
Kosovskijeh mučenika,
Na hiljade Srpstvo broji
Što su rodu sjaj i dika.
Ushićeno srce moje,
U radosnom plamti žaru,
Pa kome bih mor'o biti
Blagodaran na tom daru?
Opetujem, ada kako!
Ovim slavnim junacima;
Jer dok sija sunce žarko,
Klanjaće se Srpstvo njima.
Ali danas iz sve duše,
Kličem: slava! Svetom Savi,
Jer si škole zasnovao
I prosvjeti teme stavi.
Slava dakle Nemanjiću!
C'jelim Srpstvom nek se hori;
Slava svetom dobrotvoru,
Koj' prosvjetu nama stvori.
|
Bar (Crna Gora) 1900. , Milo Jovović, „Golub“, broj 5., u Somboru, 1. marta 1901., str. 67.