Uvod (Narodne pjesme otoka Zlarina)
Pjesnička građa koju objavljujem u ovoj knjizi »Narodne umjetnosti«, a koja je građa zabilježena na otoku Zlarinu, nije plod rada jednog sakupljača nego više njih. Naime ta je građa zapisana u tri navrata, i to prvi put (pogledaj pjesme 1-6) negdje na kraju prve polovice devetnaestoga stoljeca, drugi put (pogledaj pjesme br. 7-48) godine 1955, dakle stotinu i devet godina kasnije, a treći put (pogledaj pjesme br. 49-55) godine 1975, 1976. i 1977, što ne znači drugo do u same naše dane.
Što se tiče prvog dijela ove građe, inače objavljene godine 1846. u »Zori dalmatinskoj«, ne znamo ime onome koji ju je zapisao, kao ni imena onih (ukoliko ih je bilo više) koji su mu je kazivali. Dok za drugi i treći dio građe, koja je čitaču pred očima, znamo i za jedno i za drugo.
I zanimljivo je, kako je ta građa zabilježena u prilično velikim vremenskim razmacima, a naročito u podosta dugom vremenskom razmaku koji ide od prvog do drugog njezina bilježenja, sačuvala mnogo toga, što je i u jezičnom i u stilskom smislu povezuje i pokraj nejednaka odnosa prema njoj u onih koji su je zapisivali.
Dosta ce biti da za tu svoju tvrdnju navedem iz prvog dijela zapisa, završne stihove pjesme br. 3, a u kojima se iznosi kako se zarobljena djevojka domogla slobode (zarobio ju je bio odnosno oteo Mate Senjanin) posluživši se lukavstvom:
»Sunce moje Senjanine Mate,
pusti mene na Dunaj na vode,
da umijem moje bilo lice,
zašto mi je puna potavnilo
plačuć mlada staru majku moju
i Bogdana draga brata moga.«
Kad to čuje Senjanin Mate
privari se, ujide ga zmija,
skinija je niz konja vranoga.
Nije mlada lice umivala,
već u Dunaj u vodu skočila,
berzo mlada vodu priplivala,
na drugu se stranu ufatila,
iz tanašca grla zapjevala:
»Ostaj zbogom, Senju bijeli grade
i delijo Senjanine Mate,
uteče ti mlada robjinica!«
Ili da nam za drugi primjer posluže uvodni stihovi pjesme br. 10 iz drugog dijela zapisa, a koji uvodni stihovi glase:
Bol boluje Kraljeviću Marko,
bol boluje devet godin dana,
i njega je odbigla rodbina
i njegova ljuba Anđelija
i njegova stara mila majka,
ostala mu Anica sestrica,
koja j' bratu rane pregledala,
pa je sele bratu govorila:
»Kaži meni, moj mijeli brale,
os umriti, oli ozdraviti?«
»Oj Anice, moja mila sele,
neću umrit, oću ozdraviti,
da mi se je samo napit vode
sa izvora što u gori tece.«
»Posla bi' ti sele u goricu,
al' se bojim Mijata ajduka,
moga prvog, brale, vjerenika.«
A za treći primjer da nam posluže isto tako uvodni stihovi pjesme koja se nalazi pod br. 50 u trećem dijelu zapisa:
Kolika je Velebit planina,
tolika je kula Dejanova,
na njoj su dvoja, troja vrata,
kroz jedna je sunce isticalo,
kroz druga voda izvirala,
na tretima majka Dejanova.
Ta povezanost u jezicnom i stilskom smisiu navedenih primjera posebno se ističe miješanjem ikavskih ijekavskih oblika u istom umotvoru (pogiavito dvaju prvih, no to je jedna od općih značajki hrvatske usmene poezije), pa u posebnom formuliranju pojedinih stanja. Takvo je npr. one u pjesmi br. 3: »skinija je niz konja vranoga« (to Mate Senjanin otetu djevojku pošto ga je umolila da joj dopusti da opere lice u vodi), ili u pjesmi br. 10, kad nepoznati kazivač objašnjava: »i njega je odbigla rodbina«, a odnosi se na tesko razboljena Marka Kraijevića, kojega su svi u bolesti napustili osim rođene sestre, ili u pjesmi br. 50, a odnosi se na ona vrata na koja je »sunce isticalo«, itd.
Iz drugog to jest najopsežnijeg dijela pjesničke građe otoka Ziarina, ja
sam već bio upotrijebio nekoliko zapisa zbog njihove posebne umjetničke uspjelosti. Tako kad su mi takvi zapisi, na primjer, svojom prisutnošću ojačali pojedine strane antologije »Zlatna jabuka« objavijene godine 1956. Evo tih zapisa prema brojevima pjesama u netom spomenutoj publikaciji: br. 20 (u ovom izboru br. 13), br. 31 (u ovom izboru br. 17), br. 37 (u ovom izboru br. 25), br. 46 (u ovom izboru br. 18), br. 62 (u ovom izboru br. 21) i br. 95 (u ovom izboru br. 36), dakle u sve šest zapisa. A ne smijem zaboraviti da mi je posljednji od netom navedenih zapisa poslužio kao veoma uspio primjer pri raspravljanju o velikoj vrijednosti riječi u našoj usmenoj poeziji (vidi moj ogled »Autentičnost riječi u narodnoj knjizevnosti«, »Umjetnost riječi«, IV. godiste,
Zagreb 1960, br. 1, str. 47-55). Osim toga dva sam zapisa iz tog dijela izbora, i to onaj pod br. 30 i 31, objavio u svojoj zbirci »Ljuba Ivanova«, Split 1969. U toj se publikaciji antologijskog karaktera prvi zapis nalazi pod br. 31, a drugi pod br. 29. Tako se broj tiskanih zapisa iz drugog dijela ovog izbora popeo za još dva zapisa.
Velika je šteta da drugi dio ove građe (dakle građe kojoj sam ja zapisivao
i koja tvori okosnicu svega izbora) nisam objavio u kraćem vremenskom razmaku od njezina biljezenja. Jer bi mi mnogo toga, što je zbog znatnog broja godina izblijedilo u sjećanju, sad bilo prisutnije, bliže. I ne bih se morao bojati, kao što se opravdano bojim, da je nešto čega nema u »Popratnoj riječi« napisanoj za tu građu, potonulo u nemilu bezdanu vremena i zauvijek se izgubilo. Izgubila se tako na primjer i boja glasa Antule Acalin rod. Kordić, najvrednije kazivačice za vrijeme moga sabiračkog rada u Zlarinu, a kamoli da se nije izgubila boja glasa ostalih kazivačica s kojima sam se mnogo manje zadržavao u društvu nego s njome i koje su me se za tog posla mnogo manje
dojmile od nje. A koja se boja glasa znala najednom pojaviti u mome uhu i nakon duljeg vremena od susreta koji bi se s nekom kazivačicom zbio. Te koja je boja glasa pomagala - i to je posebno zanimljivo - da mi se čitav prizor u kojemu je dominirala ta boja glasa obnovi najednom vrlo živo u sjećanju. Da me na primjer neki stih, ili više stihova zajedno ovijeni bojom toga glasa, prate kraće vrijeme u tolikoj mjeri da sam prisiljen da ih sebi poluglasno izgovorim na mjestu i u situaciji kad to nisam nikako očekivao. Ponovim li danas stihove iz jedne od pjesama (vidi umotvor br. 36), koje mi je izrecitirala Antula Acalin rođ. Kordić pred dvadeset i četiri godine, i koji su mi se bili toliko svidjeli da sam ih neko vrijeme cešće sebi ponavljao, a glase:
Kad se Petar kite[1] dobavija,
un je nosi po žarkom sunajcu,
što je višje nosi po sunajcu,
to mu kita grede zelenija
čujem njihovu muziku ali ne čujem više nikakva glasa, osim svoga koji ih čita, a kamoli da bih čuo boju glasa one koja im ih je tako davno izgovarala.
Референце[уреди]
- ↑ To cvijeta ljubidraga.
Извор[уреди]
Olinko Delorko: Narodne pjesme otoka Zlarina, "Narodna umjetnost", 1980, knjiga 17, str. 281-