Gorući taj tvoj plam, ljubavi neprava,
velike muke nam svaki čas zadava.
Često se zadosti u tebi prigađa,
da velje gorkosti mala slas porađa.
Sveđer je na svit saj oko tvoga cvita
žestoka ljuta taj zla zmija povita.
Ki ruse u taj tvoj perivoj brat hode,
vazda ih dračje toj zlo sasma izbode.
Stan u tvoj uniti s prva jur lasno je,
ali pak iziti veomi prem mučno je.
Tvoja je taština u svako nam vrime
od ljeta maglina, vedrina od zime;
rana, koj nać se lik u lijecijeh ne more,
koje zlo može vik na svitu bit gore?
Duša svijeh naga dobrijeh prem dila,
gdi rados nije draga, a muka jes mila.
Služba tvoga dvora s štete je mladosti,
a sa zla prijekora nejakoj starosti.
Zled, koja trpi vik, i ako joj koji daš
pristojan vridan lik, stvari se gora dvaš.
Nijednoga s tobom ni kripka vik zlamena,
gnjivi su cakleni, a vjera kamena;
himbena rič je tva, stvari su zla čina,
dobit je sumnjiva, a pogib istina.
Krepko su stojuće sve s tobom žalosti,
a naglo bjeguće prem sasma radosti;
u malo jes meda veomi nemilo
sve od zloga ijeda skroveno grčilo.
Neplodni pijesak taj svak sije, tkogodi
za tobom na svit saj bludeći dni vodi.
Tko hoće da čuje, tve što su nehari,
ove sve trebuje da pati on stvari,
očitit skrovena željen'ja kada gre,
da mu rič studena sred usta vazda mre,
u svojoj čemernoj kad tuzi tuguje,
nevjeri nevjernoj da vjerno vjeruje.
RANJENU RANI vik, ni rano ni zaran
nije moći naći lik u nidnoj svita stran',
još da se srcome prem duša rastavi,
da žive željome vrh reda naravi,
da pušta mir za rat, da kopni, da zgara;
da sebe tisućkrat priko dan zlo vara,
da poje, da piše vil sve čas sve svoje dni,
da plačem užiže taj mramor studeni;
na svaku promjenu u željah sve trnut,
i u stvar ljubljenu sasma se obrnut;
sad crven, sad bio plam na licu nositi,
kadgod strah ali sram uzbude sliditi;
tvorit plač priljuti s načini čudnime,
sred ljeta stinuti, goriti sred zime;
zaklinjat, dvoriti, moliti i služit,
plakati, cviliti, uzdisat i tužit,
čin't jadi da česti budu te sve morit,
pasti se bolesti, plačući smih tvorit,
od srama uzlom bit vas jezik zavezan
i velmi besjedit kadgodi reda van,
kod ognja, zrak gdi sja, sve se zlo lediti,
a kad je dalek tja, vas u plam vruć iti,
želeći jedan dan izletit mnogo lit,
pak naglo jakno san zginuti na saj svit,
ne ostaviv taj tva čes za sobom stvar drugu,
neg s stidom zlu boles, kajan'je i tugu;
ne hotjet primiti nikada vrijedan svjet,
na sebe mrziti, a druzim dobra ktjet;
cviliti dan i noć s čemera i s jada,
hotin'ju podat moć, razlogom da vlada;
svim tužno vrh svega zlo srce nositi
i od grijeha tuđega prošten'je prositi;
hranit se sveđ tome, za sve er se ne prima,
jestvinom, kojome smrt život uzima;
u srcu plakati, a zdvora privelje
druzima kazati radosno vesel'je;
sve drugo misliti, a paka prem jedne
besjede činiti razbjeno neredne,
kadno je zla zima, tjerati vrh toga
s nemoćnim stupima jeljena plahoga;
u miru nikade ne živjet sobome,
sijane livade polivat morome;
česte imat rati, a rijetke mire,
na ledu pisati bez nijedne jur mire;
većekrat još na tu stvar taštu, da bude
dostojat, i platu ne pitat za trude.
Stvar je pak najhuđa vrh svega napokon,
ktin'ja ktjet da tuđa vazda t' su za zakon;
oda zla umora pakao imati
u srcu, a zdvora raj veseo kazati,
lijeno objet vršiti, a naglo prijevare
himbene tvoriti, ke činit zli mare;
dni jadno sve trajat i život gubiti,
za slobod ne hajat, a robstvo ljubiti,
i vazda pod nebi, čim sunce zgar sviti,
mrtav bit u sebi, a u druzih živiti.
