Ko oće preveće,
izgubi i vreće.
Dunu vjetar jaki put Rusije,
nad Moskvom se u dim krstaš vije;
sa prestola oraj iskočio,
umalo ga plamen ne svatio!
Nego čuda evo da se priča:
ko išćera orla Pavloviča?
Soko itri na njeg' ne udari,
a za zmaja odavna ne mari,
već se kokot diga od Francije,
za njim pilad od svake nacije.
Svak se čudi ko ima pameti
i ko čojski može razumjeti
ka će s' kokot sa krstašem tući,
rod kokošji ime istog vući!
Oro silni s prestola skočio,
te kokota slijuć uočio,
samo g' gleda što oće da radi,
s kokoškam' li da čudesa gradi.
Gledat mu se čudo dodijalo,
svako s' Rušče Moskvom ogrijalo,
pa popusti iz gn'jezda orliće,
te rašćera kokotu piliće.
Koje grudma orlad ne pobiše
one žive u pl'jen uhvatiše,
a kokota zajmiše u more,
doklen krepa i bide mu gore.
Odsad pamet imajt', kokotovi,
ne izlaz'te đe s' viju orlovi;
vi pod kvočkom sjedite, pilići,
viš' ne id'te đe ciče orlići,
jer on glasom "ciju, ciju" ciče,
rod tvoj pod njim "piju, piju" piče!
