Francusko-Pruski rat/22

Izvor: Викизворник

◄   PRIZOR I PRIZOR II PRIZOR III   ►

PRIZOR II
POPOVIĆ, JECA, MILAN i pređašnji
(JECA ulazi s MILANOM ispod ruke. POPOVIĆ ide za njima, čitajući novine; iz svakog džepa mu viri po koji list).


KATA:
Dobro nam došli, dobro nam došli!
JECA:
Bolje našli, bolje našli!
MILAN (Mariji):
Draga Marijo, jeste li zdravi i veseli?
MARIJA:
I jedno i drugo! A vi?
MILAN:
Ja sam najsretniji čovek na svetu! (Rukuju se).
KATA:
More Vaso, evo su došli gosti! Zar se ti nećeš krenuti s mesta?
JECA:
More Ilija, zar se nećeš okanuti tih novina?
PETROVIĆ (trgne se):
Ha! A, da, dobro došli! Servus, Ilija! A šta veliš?
POPOVIĆ:
Laž; berlinski telegrami!
PETROVIĆ:
Šta, laž? — Evo ovde koliko god hoćeš telegrama iz Pariza!
POPOVIĆ:
No, pa šta stoji? — Ništa! Da su se Francuzi malo povukli!
PETROVIĆ:
Ti to zoveš malo povukli, kad sam Palikao ispoveda u zakonotvornom telu ...
KATA:
Ali, ako boga znate, zar se vi ni danas nećete okanuti rata?
JECA:
Ko je to video, na ovakom svečanom danu jednako o ratu razgovarati!
KATA:
Jesi čuo, Vaso, sad je već dosta od novina!
JECA:
Jesi čuo, Ilija, novine u džep, pa ni rečce više o ratu!
PETROVIĆ:
Žene imaju pravo. Danas je velika svetkovina — prstenovanje dvoje mladenaca. To je veliko veselje.
POPOVIĆ:
Tako je. Danas ćemo biti veseli. Ded, gde je taj ručak, da se to počne.
KATA:
Odmah će biti, izvolite se samo razuzuriti.
PETROVIĆ:
Šta? Još nije gotov ručak? Šta veliš na to, Ilija?
POPOVIĆ:
A jesi ti čitao šta kaže Peštanski Lojd?
PETROVIĆ:
Kakav Lojd?! — Ja toga lista i ni čitam! Čitaj ti Vanderera, p' onda ćeš znati pravu situaciju stvari.
POPOVIĆ:
Naravno, kad nećeš da čitaš i protivnih listova, onda nije ni čudo što sudiš jednostrano.
PETROVIĆ:
A ti, zar ti čitaš Vanderera?
POPOVIĆ:
Pa dobro! Daj ovamo tog tvog Vanderera.
PETROVIĆ:
A ti daj Lojda.
POPOVIĆ:
Sad ćemo videti! (Sedne i čita).
PETROVIĆ:
To i ja kažem! (Sedne i čita).
KATA:
Eto nas opet gde smo bili!
JECA:
Strašno! Čovek bi iskočio iz kože!
KATA:
Ja to ne mogu gledati! Ja idem u kujnu da donesem čorbu.
JECA:
Idem i ja s tobom.
KATA:
Al' molim te, gošći se ne priliči.
JECA:
E nije nego još što! Ja sam ovde kod kuće. Zar nismo svoji?
KATA:
Draga Jeco, kako ne bismo bili! Pogledaj samo onaj krasan par! Kad pomislim da je ona moja devojka, čisto ne mogu sebi da verujem!
JECA:
A ja kad gledam u moga sina, ne mogu dovoljno da se načudim da je to moja krv. Tako je valjn i pametan!
KATA:
Kako su sretni!
JECA:
I zadovoljni!
KATA:
Znaš Jeco, ja sam ti sretna mati! (Plače).
JECA:
A zar ja nisam? (Plače).
KATA (kroz plač):
Hajdmo, Jeco, u kujnu.
JECA (kroz plač):
Hajdmo da donesemo čorbu. (Odu).
MARIJA:
Al' sad već idem. Vi ste me dugo zadržali od posla.
MILAN:
Nemojte još. Manite se posla kod ovakog prijatnog razgovora.
MARIJA:
A ne, moram da vidim da nisu pogačice izgorele. Ja sam ih sama mesila, morate mnogo jesti.
MILAN:
Sve ću pojesti, što ih god ima.
MARIJA:
A meni nećete nijedne ostaviti! Tako vi mene volite?
MILAN:
Sve ću vam ostaviti.
MARIJA:
Lepo! Vi dakle nećete da jedete od pogačica što sam ih ja mesila?
MILAN:
Ne znam šta govorim, sasvim san zbunjen!
MARIJA:
Tako! Dakle vaše misli nisu kod kuće?
MILAN:
Kakvo pitanje?! — Moje su misli uvek kod vas. Ja za vas dišem, živim i umreću za vas!
MARIJA:
To poslednje možete izostaviti. Dosta je ako živite za mene. Ali, sad zbogom! Moram ići, nemojte me zadržavati.
MILAN:
Onda idem i ja.
MARIJA:
A, to ne ide.
MILAN:
Ide.
MARIJA:
Ne ide.
MILAN:
Videćemo!
MARIJA:
Videćemo! (Istrči, Milan za njom).