Pređi na sadržaj

Sumor

Izvor: Викизворник
Sumor
Pisac: Jakov Šantić




* * *


        Sumor

                                       I
Ko leptiri, po granama treperi mi list do lista,
Pa šumori zelen-gora, kô kad negdje iz dubina
Pritajeni izvor vrije, il' kô da mu voda čista
Sa potmulim šumom pada sa kamena i visina.
 
Iz debele hladovine ja kroz lišće gustih grana
Gledam kako plavo more smiješi se i bjelasa
I po njemu lađe mnoge, gdje se bijele usred dana
Sa jedrima zaobljenim, kô labudi vrh talasa.
 
Oko mene svuda gluho, svi glasovi izumrli,
Samo ptica kroza granje više moje glave hrli
I, kô da bi pjesmom htjela moju dušu da nasmije.
 
No moja je duša tako umorena od sveg ljuto
I oko nje sve što živi biva kô i ona hudo,
Sve sumorno, bez osmijeha, i sve, kô da srećno nije.
 
 
                                         II
No i sumor miris ima i bolova svojih draži,
On otkriva teške tmine oko mene i u meni,
A obmana prazna svjetlost i života puste laži
Na njegovom mrazu trnu i padaju sahranjeni.

Ah, no on je otrov zmijski za nevina srca jošte,
Jer s obmanom ona žive i s obmanom ona mriju.
A obmane – život to je, njegov zanos i milošte
I njegova svjetlost to je sjaj živóta naših sviju.
 
Srca žive bolujući; njima lijeka samo ima
U ružičnim obmanama i u slatkim otrovima,
Što u svijetu burnih strasti, tražeći ih
                                                         [žudno piju
 
I, dok duši sumor svijetli kroza tmine sve to
                                                                      [veće
On u srce, kao avet, sve gaseći, ulijeće
I tu strašni grob otvara i pustinju sve
                                                           [strašniju.
 
Montana, oktobra 1904.


Izvor

  • Jakov Šantić:Sabrane pjesme, Edicija Živa baština, Svet knjige,Beograd, i Institut za književnost i umetnost, Beograd 2005., Priredio Siniša Tutnjević, str. 201-202.


Javno vlasništvo
Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Jakov Šantić, umro 1905, pre 119 godina.