Srpskom ocu
Slatko ti spava maleno čedo -
Pupoljak divni, nerazvijen cvijet,
Slatko ti sniva, tiho počiva, -
Sanak je njemu najljepši svijet.
A brižna majka, lebdeć nad njime,
Pjesmu mu pjeva, kr'jepi ga njome,
I ti ga gledaš, a suza eto
Zablista jedna u oku tvome.
O, znadem suzu - iz bola duše,
Razum'jem bore na čelu sjetne;
Ti tiho šapćeš: " Spavaj mi, sine,
U sanku čase uživaj sretne;
Kad ljeta tebe na noge dignu,
Minuće sanak, spokojstvo blago,
Gledaćeš, nebo, al' nebo tamno,
Plakaćeš, čedo, očeva snago!
Na svakom putu, na svakoj stazi,
Kuda te želja vodila bude -
Trnje će tebe sretati samo,
Grudi ti slamat' ledene grude;
Slušaćeš uzdah očaja gorkog,
Iz grudi gora, doma ti mila,
Na grobu srpske propale slave
Slušaćeš kako tuguje vila"...
Ti tako veliš, oj oče srpski,
U bolu jada, očaju tešku, -
Pa zašto tako salamaš jadom
Viteški sine, dušu vitešku?
Ne tuži, stani, pa vrlog sina
Uzdanje tvoje, zlaćanu nadu,
Zarana jošte uči ga, svjetuj
Za borbu dušu nek sprema mladu!
Uči ga oče: da mukom samo
Dižu se hrami slave i sreće,
Da muke samo i teški trudi
Daruju ploda mirisno cv'jeće.
Uči ga: neka pred silom groma
K'o stanac kamen ne drhti, str'jepi;
Nek mladu dušu nebeskom pjesmom
Guslara slijepa snaži, kr'jepi!
Pa kad ti sinak utubi r'ječi,
Kad pojmi smis'o očevog zbora:
Sl'jediće stazom, što nebu vodi,
Gdje ljepše sviće danak i zora!
U Mostaru, 21. 1890.