Sedamdeset anegdota/9

Izvor: Викизворник
Sedamdeset Anegdota  (1911) 
Pisac: Andra Gavrilović
Miloš Svetić
Gavrilović, Andra (1911). Sedamdeset Anegdota iz života srpskih književnika. Beograd: Izdanje knjižare S. B. Cvijanovića


MILOŠ SVETIĆ[uredi]

1.[uredi]

Prešavši u Beograd da za dobru nagradu piše Građanski Zakonik za Knjaževinu Srbiju, Miloš Svetić učini Knezu Milošu poviše predloga koji su se klonili ličnim računima Svetićevim. —

Jedan takav Svetićev predlog bejaše u njegovoj ponudi da Knez kupi stado ovaca i ovnova Svetićevih. Tu ponudu razloži on u pismu koje posla Knezu u Kragujevac i u kome mu predstavljaše stvar u detaljima računskim i najlepšim izgledima trgovačkim. Razumevši sve, Knez Miloš naredi da mu se odgovori kako žali što mu prilike ne dopuštaju odazvati se želji Svetićevoj, a svojoj okolini reče:

— Činiš ’voliko, čudan je čovek taj

Hadžić. I muzli su nas i šišali stotine godina, a on misli da je još i za njega ostalo! Ono što je ostalo, boj se neće

mu goditi…

strana 32

2.[uredi]

Videći da mu je sve teže ostati i dalje u Srbiji, Svetić odluči da se sprema za polazak. Tu odluku saopšti jednom prijatelju ovim rečima:

— Ja idem. Žao mi je bedne zemlje, a ovaj narod nije bolje ni zaslužio!

Prijatelj ga popravi:

— Da si ćeramidžija mogao bi tako i reći! Al’ ti radiš za ljude a ne za kal…

Svetić se namršti, ali, preko svoga običaja, oćuta na ovu i zajedljivu i umešnu napomenu prijateljevu.