Svetkovina duše

Izvor: Викизворник
Svetkovina duše
Pisac: Jovan Grčić Milenko


Vikipedija
Vikipedija
Vikipedija ima članak u vezi sa ovim tekstom:

Golema tama — a noćca nije,
Gromovi biju — a gromi nisu
Što silno mute po neba visu
U gnjevu svom;
Oh, bojni gromi, i bojna tama
Danaske srećno srpstvo celiva...
Da l’ zbilja srećno, ili se sniva
U srcu mom?

O, nije sanak — o, hvala Bogu!
Ta to je java zlatnoga čela,
Krvava srca, pogleda smela,
Ta to je boj!
Za svetu veru, slobodu zlatnu,
Trg’o si danas zmiju handžara,
Grmn’o si danas s milion šara,
Oj, rode moj!

Ta eto, gle’te, k’o roj od pčela,
Junak gde gmiže, junačka sila;
Ta eto, čujte, Srbija mila
Gde pita svet:
Je l’ dosta bilo piske, jauka
Zlosretnih dana skr’anih nada,
U srcu noža što ih ubada
Dušmanin klet....

Krstaš se vije... neviđen pokolj...
Je l’ ovo krvca na grudi moji?
Ranjen, — al’ rane trud se ne boji,
Ne boji, ne!....
Eno ga — pade, nemoćan starac,
Što danas skupi potonju snagu
Da se osveti bezdušnom vragu,
Eno ga — mre....

»Sokoli, napred!« vojvoda kliknu,
A stara vatra u novom plamu
Podžeže krvcu u dušu samu:
Jurnusmo svi....
Strahotna seča, samrtni jauk...
Paklena praska maglu proseca...
Al’ di su deca bledog meseca?
Al’ di su, di?!

I prorok sam se velom pokriva...
Ne sme da spazi propast im trajnu,
Ne sme da spazi pobedu sjajnu,
Srbinski spas!
»U Prizren, braćo!« kliknuše duše,
Što slavno paše sred bojna polja,
»Car-Dušan tamo i sreća bolja
Čeka na vas!«...

*
Gospostvo sjajno, narod nebrojan
Svečanim krokom kroz Prizren hodi...
I ja sam s njima, i meni godi
Današnji hod.
Pošli smo kralja zdraviti svoga,
Srcem poniznim, voljom bezmernom,
Radi da slogom i rukom vernom
Urodi plod.

K’o klasje zlatno pod tiskom vihra,
Što se pregiba, blistajuć’ zlatom,
Kazujuć’ sreću srećnim šapatom,
Zemlji predragoj: —
E, tako narod ničice pada
Pred kralja svoga, uzdrhtan srećom,
A on ga teši milošću većom
U volji blagoj:

»Narode mili! sinovi roda!
Kroz gustu maglu kobnih stoleća
U naše vrte, a tuđa cveća
Gledasmo mi...
Vapajem gorkim i suzom vrelom,
Što se na grudma ledena sveta
U podsmej skoka, plaćasmo kleta
Vrtara svi;

»No crni život crnjega doba
Razgnaše evo mačevi britki,
Slobodu milu u svetoj bitki
Spas’o je Srb....
Pa sada barem budimo složni!
Taman’mo svojski sve što nam smeta,
Pa će nam tada, dok traje sveta,
Blistati grb!«...

»Da živi sloga i svetli kralju!«
Uskliknu mȏre srdaca vernih —
Uskliknuh — i ja!...
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
»Ko da poživi, mileni pobro?«...
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
Golema tuga stište mi grudi,
Iz milog sanka kad se probudi’...
Zar ipak sanak? — Do Boga jao! —
O, noćni danče, malo l’ si sjao!
O, rajske slike anđelska čara,
Ta zar mi takog dadoste dara
Što će na javi da me propara?...
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
Dršćućom rukom prozor otškrinu’,
Prozorčić vedri zora prosijnu...
»Je l’ srećan istok?«... i suza kanu,
Odgovor zora kad mi prošanu;
Al’ šta ću, jadan, tako se zbiva,
Nesrećna duša — sreću kad sniva...

U Požunu, iz »Slobode«.

Izvor[uredi]

Jovan Grčić Milenko: Celokupna dela, Biblioteka srpskih pisaca, Narodna prosveta, str 137-141


Javno vlasništvo
Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Jovan Grčić Milenko, umro 1875, pre 149 godina.