Ledena kneginja

Izvor: Викизворник

Ledena kneginja (Ledová kněžna)  (1874) 
Pisac: Svetopuk Čeh, prevodilac: Božana T. Đurđević


Zaseli smo u kafani. Govorilo se vrlo živo o stvarima, koje oživljuju svakad i svuda misli mladih oficira. Najpre o konju barona Lotara, koji je posle strasnih govora za i protiv, priznat kao jedinstveni. Posle konja, dođe na red glumac Bronjicki, čijega sinoćnjega Otela, jednoglasno priznaše kao veličanstven plod umetnosti, pred kojim izgleda svaki Otelo, koga do danas gledasmo na različnim jevropskim pozornicama, kao slaba senka. Pošto ukratko nacrtasmo nekoliko pikantnih sličica iz privatna života umetnikova, i pošto ga pobedonosno zaštitismo od uvrede gologlava oficira, koji reče, da je Bronjicki raskalašan, — pređosmo sasvim prirodno na izvrsne morske školjke Talijanca Motronia, pa zatim na pojedine pojave iz ženskoga sveta, ovogodišnje sezone na ledu. Time darnusmo u osetljivu žicu našega don Žuana, divnoga Vukotića, koji odmah izznese nekoliko novih lavorika, dobivenih na ljubavnu bojištu. Opisivaše s ponosnim sjajem u oku i s pobedonosnim smešenjem, neopisane draži svoje poslednje grofice. „Pobedite onu, učinite da se ona zaljubi u vas, pa ćemo je više ceniti nego li deset grofica!” povika major Černi s ironijom, pokazujući kažiprstom na prozor.

Svi pogledasmo kroz prozor. Po snegom pokrivenu mostu, jurile su skupocene karuce. Dva bela hata, ponosno dizahu bujne glave, koje zadržavaše u letu snažna ruka kočijaša u beloj livreji sa srebrnim ukrasima; u karucama sedela je dama u pepeljastom zimskom odelu, koje beše porubljeno skupocenim, kao sneg beli, krznom; a na njenim njedrima, kao zrnasti let, sjajila se kopča od sitna kamenja; ruse vlasi vezivao je srebreni ukras, koji svojim mutnim sjajem podsećaše na slanu, a dijamantski oboci izgledahu, kao ledena sjajna suza. Lice njeno, tada nama okrenuto, beše savršene lepote, ali hladno, nepomično kao mramor; a pogled azurnih očiju leden i ravnodušan.

Kada karuce proleteše, naravno, otpoče govor o lednoj lepoici. Beše nam poznata samo pod imenom „ledena kneginja”. Bez sumnje, u celom gradu niko živi ne znađaše njena imena. Ta i postojbina njena beše umotana u neprobojnu tamu: jedni govorahu o Rusiji, drugi o Poljskoj, šta više neki i o Skandinaviji. A što pri ovom nagađanju svi gledahu na sever, lako se može objasniti. Njeno snežno ledeno ruho, — u kome se zagonetna kneginja pojavljivaše zimi i leti, na ulici, u pozorištu i koncertima, — podsećaše na sever. Ovaj nimbus tajanstvenosti, što zastiraše celo njeno biće, njena pravilna, mada polarno hladna lepota, stvori je uskoro čarobnom svetlošću, oko koje obletahu gomile komaraca, uniformiranih i neuniformiranih, koji većinom odletahu oprljenih krila. Ispod snežna krzna beše skriveno i ledeno srce, koje je prkosilo vatrenim pogledima najlepših muževa, najslavnijih junaka naših salona. Pametniji, uvidevši nemogućnost u ostvarenju svojih želja, istrgoše se još za vreme iz čarobna kruga njene ledene lepote; neki se nadahu, trpeći bez uspeha i na dalje: dvojica oboleše od melanholije a jedan učinio je efektivan svršetak svome ludovanju nanišanjenom ranom.

Ironične reči majora Černoga prikovaše trijumfatorskim kolima ledene kneginje, novu žrstvu. Divni Vukotić podiže odlučno rukavicu, koju mu je bacio zajedljivi major i zakune se svojim savršenim stasom, da će pobedonosnim plamom svoga oka, raskraviti ledenu lepojku. Po nesreći postao sam njegovim poverenikom.

Uskoro zaplete se jadni don Žuan sam u mrežu koje je pleo za tajanstvenu kneginju. Što je u sujeti preduzeo, svrši se ljubavlju — i to uzaludnom. Ća se ražalih nad lepim drugom. Sveže rumenilo njegova lepa lica iščezavaše očigledno, čudnovate senke naslagahu se oko vatrenih očiju, bolno trzanje oko usana i duboki uzdasi behu na dnevnom redu. Njegovi prsti očajno kidahu sasu, koju nosaše na grudima kao znak svoje ljubavi. Mnoga lepa, plava i crnpurasta glavica, usled ove Vukotićeve ćudi, beše lišena raznih lepih uspomena.

Uzalud ju je očekivao na mestima kuda prolazaše, uzalud se ponizio, da stupi u poznanstvo s vratarom njena hotela, uzalud je stojao svakodnevno u pozorištu naspram njene lože i posmatrao je naprosto drsko lornjetom: ne postiže ni jedini umiljati, pa ća ni radoznali pogled njena čarobna oka. Jednom izjavi mi bez ustezanja savršeni svoj neuspeh, i grobnim me glasom upita, da li da umre pod njenim karucama ili da se umori glađu na pragu njene ložnice.

Jednom opet zasedosmo u kafani i pretresasmo barona Lotara s njegovim konjem, zanosne prestave i ljubavne spletke Bronjickoga, kome gologlafi oficir, zbog raskalašnosti, proreče skorašnji tragični svršetak. Zatim dođoše na red morske školjke Italijanca Mortonia, najlepše i najblagorodnije gospođe na ledu ove sezone i najposle, očajna ljubav Vukotićeva, koja na žalost postade javna tajna i nišan zajedljivih dosetaka među njegovim drugovima. U taj mah uđe Vukotić iznenadno u kafanu.

Njegov izgled beše začudo promenjen. Ona živa rumen opet mu krasaše lice, oči su se živo sjajile i neobično uzbuđenje ogledalo se na njegovu lepom licu. Ne gledajći zajedljive poglede ostaloga društva, sede pord mene, izvadi iz beležnika izgužvani listak hartije i ćuteći pruži mi ga.

Čitao sam ove redove, pisane ženskom rukom: „hladno mi je međ ovim svetom. Sama sam, samcita. Kod mojih je nogu izvetrela i uvela kita ljudskih uživanja — ja je neću dići. Tama, hladna noć! A one dve divne zvezde, mađijskom svetlošću k sebi me privlače, osvetljavaju mi put k propasti. Ne mogu odoleti! Već nekoliko puta podigoše se te čudne, divne oči u moju ložu. Uzalud prkosim njihovoj moći. Kao uveli list zadrhtim sva pri njinu čarobnu sjaju. Znam, da mene prezire, da druge žene uživaju i plaču u naručju njegovu, pa imak, o Bože! ne skidam očiju s onoga divnoga, ponosnog stasa i želim, da samo trenutak postojim, pa da u prah izgorim u vrelu zagrljaju njegove strasti!”

Pročitavši letimice ove redove, pogledah pitajući svoga prijatelja.

„Njeno pismo,” progovori Vukotić uzdrhtalim glasom.

„Šta? ledene kneginje?” rekoh uprepašćen. „Pogodio si!” odgovori čvrsto s pobedljivim pogledom. „Čuj, otkuda ga u mene. Već sam ti poverio, da sam stupio u poverljivo prijateljstvo s vratarom njena hotela. Prokleti dedak, odvratan i namršten! Kleštima da mu reči izvlačiš. Srećom te ima vrlo govorljivu kćer, šesnajestogodišnju, svežu devojčicu kao proletnji cvet. Starac za ručkom dobro prazni čašice, pa posle ručka spava tako čvrsto, da ga ća u hodniku čujemo. Dakle, za vreme njegova spavanja, zabavljam mu kćer i raspitujem o tajanstvenoj kneginji. Ona joj služi po katkad. Juče podigoh s poda ovaj listak. Od dražesne vratarice doznadoh, da je iz ložnice ledene kneginje, odakle je iznesen s ostalim nepotrebnim hartijama. — Pa, šta veliš na to?”

Gledao sam u te neravne redove, iz kojim govoriaše čudna strast, setih se mramorna, ledena lica gospođe u skupocenim karucama, letimice zagledah pravilni, nežni profil našega don Žuana i mahnuh glavom.

Vukotić donosaše svaki dan slavnije vesti. Znađaše već pouzdano, da je kneginja poreklom Poljkinja. Kupio je poljsku gramatiku i stade se vežbati u izgovaranju teških reči.

Poziv moga prijatelja iz unutrašnjosti, liši me za nekoliko dana zadovoljstva, u uspesima Vukotićevim u poljskom govoru i ljubavi.

Kada posle povratka pohitah kući sa stanice, obrati mi pažnju neobično komešanje po ulicama. Gomile sveta gurale su se ulicama i ređale na trotoarima. Uskoro saznadoh i za uzrok. Veličanstveni pogreb dolazaše širokom ulicom prema meni. Sklonim se s puta i zađem u našu kafanu. Kod jednoga prozora spazih grupu poznatih mi oficira; među njima nađoh i Vukotića. „Čija je ovo pratnja?” zapitah ga. „Moje proročanstvo se ispunilo,” umesto njega odgovori mi gologlavi oficir. „Evo prate glumca Bronjickoga.”

Pratnja je prolazila pored prozora. Skupoceni sanduk, pokriven bezbrojnim vencima, naokolo upaljene buktinje, za sandukom gomila umetnika i ljubitelja umetnosti, posle nepregledni red karuca, iz kojih viragu čarobna ženska lica.

Skeptični major Četni, nije mogao da izostavi svoju napomenu: „Gle, žalost za umetnikom! Lažna kao i oni ukrasi, kojima je on za života obraćao na sebe njinu pažnju. Idu mu na pratnju, kao što su išli u pozorište. Možda neko od njih žali umetnika — ali čoveka?”

U taj mah uhvati me Vukotić grčevito za ruku. Major ućuta. Svi se zagledaše u skupocene karuce s oholim belim hatovima. U njima je sedela dama u crnom odelu, s kojim veše u čudnoj protivnosti nežno-belo lice, s izrazom duboke žalosti. Ispod spuštenih, dugih trepavica zablista nešto. Nama se učini, da je to kapljica od zrna rastopljena leda. Dama u karucama beše ledena kneginja. Prvi put je videsmo bez bela krzna — i ne videsmo je nikada više. Drugi dan ode iz prestonice i iščeznu za svagda iz našega vidokruga.

Izvor[uredi]

1892. Bosanska vila, list za zabavu, pouku i književnost. Godina sedma, broj 19, str. 291-293.