Pređi na sadržaj

Kad slavuji tići zapjevaše

Izvor: Викизворник

* * *


 

Kad slavuji tići zapjevaše

Kad slavuji tići zapjevaše,
Đurdevu se danu veseliše,
svak se tome danu veselio,
ne veseli Mehmed-age ljuba.
Mehmed-aga o Đurđevu pođe, 5
na čifluke, na Dabar iziđe,
pa tu bude od Đurdeva dana,
od Đurdeva do Lučina dana.
Mehmed-aga na Dabar iziđe,
pa on bio do Lučina dana. 10
Kad je više o Lučinu bilo,
oprema se Šehić Mehmed-aga,
oprema se b'jelom dvoru svome,
on dozivlje Četka, slugu svoga:
"Slugo Četko, vjeran hizmećaru! 15
Izvedi mi ata đogatasta,
da idemo bijelome Stocu!"
U mlađega pogovora nema,
sigura mu ata đogatasta,
i uđaha Šehić Mehmed-aga, 20
i on pođe dvoru bijelome.
Izlazila kmetica Milica,
pa je njemu govorila mlada:
"Mehmed-aga, mio gospodaru!
Na Pr'jevorac nemoj udarati, 25
čeka tebe Stevan harambaša,
su njegovih osamnes' drugova!
On se fati niz bedre, u džepe,
izvadi joj žutu madžariju:
"Na to tebi, Milice, kmetice! 30
Ne bojim se Stevan harambaše,
na meni je dova materina,
o vratu mi visi hamajlija!"
Pa otisnu ata đogatasta,
kud gođ ide, na Pr'jevorac dođe. 35
Na Pr'jevorcu, u tijesnu klancu,
tu zasjeo Stevan harambaša
oko njega osamnes' drugova.
Stevan svome govorio društvu:
"Nemojte se koji prevariti, 40
na Šehića pušku ispaliti,
ja ću njemu prvi pristupiti!
Kad ih viđe Šehić Mehmed-aga,
dobra konja bakračlijom kreće,
dobar mu se đogat pomamio, 45
ne da đogat ni gledati u se,
a kamo li sebi pristupiti!
Prvi Stevan pali na Šehića,
al' zaludu, fajde ne imade,
jer Šehića puška ne bijaše. 50
Svi skočiše na noge laguhne,
i po jednu pušku opališe.
Dok zavika Stevan harambaša:
"Ne palite, ne trošite praha,
jer Šehića kuršum ne probija, 55
već udrite drvljem i kamenjem,
ne bi li ga s konjem rastavili!"
A da vidiš Šehić Mehmed-age,
on sve pali iz pušaka mali',
i obrani Stevan harambašu, 60
i ubi mu nekoliko druga.
Gonili ga dva puna sahata,
dobar đogo uzô džem na zube,
pa on leti kano lastavica,
i odnese gospodara svoga, 65
donese ga dvoru bijelome.
Sluge pod njim konja prifatale,
preda nj stara izlazila majka,
odmah se je jadu dosjetila,
dok u sina svoga pogledala, 70
jer u licu čehru prom'jenio.
Milu majku u ruku poljubi,
majka njega u čelo junačko.
Pa ga pita ostarjela majka:
"Hair-ola, moj jedini sine! 75
Što s' u licu čehru promjenio,
al' te plaho zaboljela glava,
il' te kogod rezil učinio?"
Njojzi veli sine Mehmed-aga:
"Nije mene zaboljela glava, 80
nit me kogod rezil učinio,
već uskočke puške izlomile!"
Raspasiva mukadema pasa,
a on snima morastu dolamu.
Kad on snimi tanahnu košulju, 85
iz košulje padahu kuršumi,
u t'jelo mu nisu ulazili,
ali su ga plaho izlomili.
Sprema majka slugu Huseina:
"Hajd' otiđi u pazar-čaršiju, 90
pa ti zovni dva hitra berbera!"
U mlađega pogovora nema,
časkom spade u pazar-čaršiju
i dovede dva hitra berbera.
Okreću ga s desna na lijevo, 95
u tijelu mu ne ima kuršuma.
Lječiše ga godinicu dana,
l'ječiše ga, dok ga izl'ječiše.
Ide majka u šikli odaju,
pa otvara sahtijan sanduke, 100
pa izvadi diziju dukata,
na toj dizi pestotin' dukata,
pa dijeli stolačkoj fukari,
a za zdravlje sina Mehmed-age.

Datoteka:Murat Sipan vinjeta.jpg


Reference

Izvor

  • ĐIKIĆ, br. XXIX.
  • Munib Maglajlić: Usmena balada Bošnjaka. Sarajevo: "Preporod", 1995. (Bošnjačka književnost u 100 knjiga)., str. 222-225.