Elegija na razvalinama kule Severove

Izvor: Викизворник
Vojislav Ilić
Vikipedija
Vikipedija
Vikipedija ima članak u vezi sa ovim tekstom:


Elegija na razvalinama kule Severove
Pisac: Vojislav Ilić


Putniče s obala cvetnih biserne Ipokrene!
     Pevaj mi pesmu o tuzi,
Pesmu o bolu večnom. Nadežde varahu mene,
     Obmanuli me druzi,
     Kao bludnice - žene.

Sadašnjost moja je pusta, kô pusta pećina neka,
  I u njoj sumorno zvoni moj slabi i prazan glas;
Prošlost je protekla moja kô burna planinska reka,
  A s njome radosti moje kô rajski jedan čas,
Kô zvuk, izgubljen davno. Za sve što beše lepo,
  Za otadžbinu, ljubav, i mladog druga svog,
Spokojstvo i dane svoje ja sam žrtvovô slepo,
     I sile duha mog.

I sve je propalo redom: zavičaj, ljubav I druzi,
  Pa i toplina želja, i vera, pa i nad;
I ja sam ostao samac. O pojte pesmu o tuzi!
  Smrtno je moje telo razoren, prazan grad.
S razvala prastarih kula, gde nema života više,
  A gde je nekada Sever podigô tvrdi stan,
Da s gordih bedema gradskih varvarske gomile briše,
  Ja sanjam beskrajno mračan il' ipak dragi san:
Sanjam o večnom miru. O drevni Severov grade!
  I ti si mumija jedna, telo bez duha svog,
Po tebi pavit se širi i gnusna zmija se krade,
  I gavran sumorno grakće s kamenog vrha tvog.
Kraj vlažnih zidina tvojih gomile kamenja stoje
  I urna bačena leži... I po kamenju tvom
Ja stupam umornom nogom, da ime urežem svoje
     Na sarkofagu tom,
U kome počiva život minulih vekova davno,
  I trijumf života večnog. U majski vedri dan,
Kad vetar leluja vreže il' šumi u veče tavno,
  On živi leluja pokrov i krepi večni san.
A dole Dunavo bruji i gusti šumore luzi,
  I smeh, i pesma grmi, i život treperi mlad...
O pojte sumornu pesmu, o pojte pesmu O tuzi,
  S uzdahom ja je primam, s odjekom prazan grad.

Turi Severin, 28. januar 1892.

Izvori[uredi]

  • Vojislav Ilić: Lirsko pesništvo, strana 217-218, Vuk Karadžić, Beograd.


Javno vlasništvo
Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Vojislav Ilić, umro 1894, pre 130 godina.