Evropa i srpsko pitanje 2

Izvor: Викизворник
EVROPA I SRPSKO PITANjE
Pisac: Vasilj Popović


II. EVROPA I SRPSKA REVOLUCIJA

Revolucioni značaj ustanka.[uredi]

Buna na dahije u Beogradskom Pašaluku 1804 godine nije mogla Evropi u početku izgledati drukčije nego pokret prolaznog značaja, kakvih je tada bilo često u truloj turskoj carevini. Ali, kad se iz istoriske perspektive dobio pregled idejnih osnova i stvarnih rezultata tog pokreta, onda je mogao jedan od najvećih nemačkih istoričara, Leopold Ranke, da mu da naziv „Srpska revolucija“, koji mnogo tačnije odgovara njegovom opšteistoriskom značaju, nego naziv prvi srpski ustanak, kako ga je usvojila naša domaća istoriografija, držeći se narodne terminologije i gledajući ga sa užeg stanovišta nacionalne i regionalne istorije. Rankeov naziv oživeo je ponovo poslednji nemački istoričar „Borbe Jugoslovena za slobodu i jedinstvo“ Herman Vendel. Sa stanovišta opšteistoriskih idejnih osnova i rezultata prvog srpskog ustanka opravdaniji bi bio onaj termin šireg značaja. Njim se tačnije izražava veliki značaj tog pokreta za opštu istoriju, pa tim se daje i bolje mesto našoj nacionalnoj prošlosti i njenom značaju u opštoj istoriji.

Francuska je širila buntovni duh po balkanskim zemljama, među bosanskim pograničnim muslimanima, kod vladike Petra I, skadarskih Bušatlija, vidinskog Pazvan-ogla, kod Grka u Turskoj i na strani. Grčki revolucionar pesnik Riga od Fere smaknut je baš u Beogradu. V. Ćorović je tačno naglasio usku vezu prvog ustanka s evropskom stvarnošću, videći u njemu „odjek one velike uzbune duhova i poremećaja političkih odnosa koje je izazvala francuska revolucija — francuska revolucionarna diplomatija.“ To sejanje buntovnog duha moglo je posredno pomagati i srpski pokret. Tom duhu odgovarala je i prva zastava među srpskim ustanicima koja je bila trobojnica. Ali, neposredna veza se ne pokazuje. Ima samo unutrašnje sličnosti između te dve revolucije. Srpska revolucija ima sličan istoriski značaj za istočno pitanje i balkansku istoriju kao francuska za evropsku. Istočno pitanje isprepleteno je s međunarodnom politikom cele novovekovne istorije. Srpska revolucija postavila je za njegovo rešenje novo, revolucionarno nacionalno načelo, kao što je francuska revolucija postavila to načelo za rešavanje nacionalnih i međudržavnih odnosa uopšte. Sa srpskom revolucijom otpočela je balkanska revolucija, revolucionarno rešavanje istočnog pitanja po nacionalnom i demokratskom načelu, protivno legitimističkom i imperijalističkom, te se zaista po tom načelu i sprovelo posle borbe od jednog veka, uz vrlo aktivno učešće Srba. Srpska revolucija imala je politički i socijalni sadržaj kakav je imala i francuska revolucija: ideju nacionalne i građanske demokratske slobode i jednakosti i ukidanje feudalnih odnosa radikalnim rešenjem agrarnog pitanja. I ovo je bila revolucija bespravnih podanika protiv privilegisanih gospodara za prava čoveka i građanina.

Situacija u beogradskom pašaluku pred ustanak.[uredi]

Iz jednolike srpske seljačke mase u Srbiji, uzdigli su se pod kraj 18 veka začetnici građanskog staleža: narodne starešine, sveštenici i trgovci marvom i građom. Kod Srba nastanjenih s one strane Save i Dunava u habzburškim zemljama razvio se imućan i prosvećen građanski red, koji je već imao i znamenitog pretstavnika filozofije prosvećenosti i nacionalne i unitarističke ideje Dositeja, budućeg prvog srpskog ministra prosvete. Iz saradnje tih građanskih elemenata s  ovu i  onu stranu Save i Dunava razvila se nacionalna ideologija koja je odgovarala najnaprednijem evropskom, slobodnjačkom duhu francuske revolucije. U verski ekskluzivnom osmanliskom državnom sistemu nije mogao ovaj građanski elemenat postići nikakav položaj koji bi odgovarao njegovu karakteru.

J. Cvijić je istakao glavnije geografsko-etnografske momente koji su uticali na stvaranje oslobodilačkog centra u Šumadiji, kao i u Grčkoj. Ti geografski elementi nadopunjuju gore spomenute socijalno-političke.

Pogranični položaj Srbije, i to baš na diplomatski i vojnički aktivističkoj austrisko-turskoj liniji, bio je od velikog značaja za oslobodilačku ulogu Srbije. Razrivena turska carevina počela se na krajevima odronjavati. Pogranične zemlje bile su bar s jedne strane zaštićene od oružane akcije centralne vlasti. Na toj strani mogle su imati veza s inostranstvom, pa su najpre u vezi s njim mogle se priučavati na borbu s Portom, dobivati materijalnu i moralnu pomoć i snabdevati se oružjem, municijom i hranom. I u političkom pogledu bilo je najprirodnije da se srpsko pitanje postavi na dodirnoj liniji s hrišćanskom Evropom. Tako se na periferiji prema mletačkoj oblasti prema moru najranije počela razvijati nezavisnost Crne Gore, pa Srbije, Grčke i Rumunije. Mali vojnički i diplomatski značaj kako Crne Gore tako i susedne joj Mletačke Republike, pa najzad i propast te republike 1797, nisu omogućili da Crna Gora ostane glavni oslobodilački centar Srba i nosilac srpskog pitanja.

Unutrašnji razlog za razvijanje oslobodilačkog pokreta u Srbiji posle svištovskog mira ležao je u novim prilikama Beogradskog Pašaluka posle tog mira. Reformni sultan Selim III (1789—1807) smatrao je janičare kao glavni uzrok vojne slabosti Turske i kao glavnu smetnju njezinu reformisanju, pa je odlučio da ih ukine i da zavede savremeniju vojsku. U poslednjem ratu pokazali su se oni kao vrlo nepouzdana odbrana Beograda i tog celog pograničnog pašaluka. Oni su u njemu, u poslednje vreme, bili glavni uzrok nereda i nasilja, Sultan je odlučio da u ovom pograničnom kraju uvede red i sigurnost, na što se obavezao i u svištovskom miru, hteo je da povrati mase izbeglica, da ojača privrednu i poresku snagu zemlje. Zbog gornjih razloga, osobito što nisu u poslednjem ratu odbranili kako treba Beograd i pašaluk od austriskog osvojenja, zabranio je sultan janjičarima povratak u Beogradski Pašaluk.

Porta je fermanima od 1793 i 1794 uvela neke reforme u Beogradskom Pašaluku da bi zadovoljila Srbe i uvela red. Tim reformama se razvijala neka vrsta samouprave knežina. Te povlastice imale su sličnosti s povlasticama koje su od starine imala Arhipelaška Ostrva. Ova vrlo uska samouprava dobila je i neke elemente posebne vojne organizacije Srba. Srbi su upotrebljeni kao narodna vojska da pomažu sultanovu vojsku u odbrani protiv proteranih janjičara koji su se sklonili u Vidin kod sultanova odmetnika Pazvan-ogla i pokušavali da se vrate u Beogradski Pašaluk.

U ovoj, makar i uskoj samoupravi vežbali su se Srbi nesvesno za samostalnu državnu upravu, a u nastavljanju vojne aktivnosti održavali su pređašnje i stvarali nove elemente za samostalnu narodnu vojsku.

Zbog spoljnih neprilika i teškoća sultan nije uspeo da trajno spreči janjičarima povratak u Beogradski Pašaluk. On ih je najzad pustio u taj pašaluk, gde su ubrzo prigrabili svu vlast. Njihove četiri poglavice dahije zavele su ubrzo u pašaluku režim samovolje i nasilja.

Srbi u Beogradskom Pašaluku, već naviknuti na neku samoupravu i na borbu protiv janičara, počeše se spremati za borbu. Revolucionarno spremanje protiv turske vlasti zahvatilo je Srbe u svima krajevima, ne samo u Šumadiji nego i u Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini i u Ugarskoj.

Postavljanje srpskog nacionalnog programa.[uredi]

I pre i posle početka ustanka stvaraju se planovi o slobodnoj srpskoj državi. Pivski arhimandrit Arsenije Gagović 1803 i karlovački mitropolit Stevan Stratimirović 1804 godine nastoje da zadobiju ruskog cara za plan da se stvori „slavjano-serbsko carstvo“, a Sava Tekelija 1805 pokušava da zainteresuje austriskog cara za plan „srpskog ili ilirskog kraljevstva“. Neposredno pred ustanak izražavao je bački vladika Jovan Jovanović u pismu petrogradskom mitropolitu od 14 januara 1804 nadu u pomoć pravoslavnog cara za podjarmljene Srbe. Vođe srpskog naroda toga vremena, i u Srbiji i van nje, mislili su da treba pokrenuti srpsko pitanje u Turskoj, i to da ga treba pokrenuti sopstvenom snagom samih Srba pomoću velikih sila, najbliže zainteresovanih na Balkanu: Austrije i Rusije.

Tako postavljen program pokazivao je ne samo nečuvenu smelost nego i duboku instiktivnu pronicljivost i osećanje duha vremena. To je značilo pretvaranje vekovnog instinktivnog stava u praktičan pokret i akciju u zgodno vreme. Ma kako da je za Tursku rezultat bio od relativno malog značaja, ako se shvati samo kao gubitak jednog pašaluka od ostale velike carevine, značaj njegov je bio ogroman u načelnom i ideološkom smislu. Dotada se postupalo s istočnim pitanjem samo po imperijalističkom metodu osvajanja i interesnih sfera dve najzainteresovanije velike sile na istoku: Austrije i Rusije. Pokretanjem srpskog pitanja unutrašnjom inicijativom srpske raje po jednom novomnačelu, koje je postavila francuska revolucija: po načelu nacionalne demokratske slobode, primenjen je sasvim nov metod u rešavanju vekovnog istočnog pitanja. Stara nacionalna tradicija spojena je s novim tendencijama i konkretizirala se kod duhovnih i političkih narodnih vođa u planu o obnovi nacionalne države.

Pokret je najpre počeo kao buna protiv dahija koji su saznali za spremanje i počeli ubijati narodne starešine. Ustanici su najpre postavili svoje pitanje kao lojalnu borbu protiv nasilnih sultanovih odmetnika dahija (1804).

Vođe ustanka počeli su rano da postavljaju širok program za narodno oslobođenje i da traže pomoći na strani, osećajući se sami preslabi prema Turcima i ne verujući ni u kakvu popravku stanja bez strane garantije. Vekovno iskustvo, potvrđeno najposle i primerom dahiskog režima, upućivalo je Srbe na misao da im je nemoguće pod turskom upravom osigurati dostojan čovečanski život. Zato su brzo stvorili nepromenljivu odluku da se pod svaku cenu oslobode neposredne turske vlasti. U tom programu bile su odmah od početka sve osnovne ideje oslobodilačkog pokreta: beskompromisna odlučnost da se stvori narodna autonomija, da se u tom cilju organizuje sva narodna snaga i da se za taj narodni ideal dobije pomoć neke velike sile, makar se za to priznao njen protektorat koji ne bi ugrožavao unutrašnju samostalnost zemlje. Tim je srpsko pitanje postavljano kao evropsko pitanje.

Istoričar „Vaskrsa države srpske“ Stojan Novaković smatrao je da je srpski pokret .počeo iznenadno iz prostog očajanja „da se samo život i lični opstanak spasu“ i da se srpska osnovica sasvim izmenila „uspesima, tokom borbe, nemoću turskom da se novo stanje stvari uvede u život, opštim neredom u Turskom Carstvu i uticajem drugih političkih ideja“. Međutim, V. Ćorović je ukazao na široku podlogu spremanja ustanka u svima srpskim zemljama, te se ustanak u Beogradskom Pašaluku može smatrati kao početak srpske revolucije koja je zbog spomenutih specijalnih prilika baš tu izbila.

Austrija i buna na dahije[uredi]

Vrhovni vožd ustanka Karađorđe uvek je izražavao takve glavne šire oslobodilačke smernice programa, a i narod ih je tako osećao. Osnovni cilj je uvek bio da se zbaci turska vlast, a stalno se taktiziralo da se dobije preko potrebna strana pomoć ma i uz cenu priznanja stranog protektorata. U početku su nade bile upravljene na susednu Austriju. Već krajem marta obraćaju se Karađorđe i druge starešine zemunskom pukovniku Tomerlinu. U molbi se pozivaju na vernu službu u poslednjem ratu zbog koje im se Turci svete, pa zbog čega su se i zavadili s njima. Molili su Tomerlina da isposluje kod cara da im pošalje dobrog vođu da ih predvodi i uredi. Krajem aprila izražavao je Karađorđe pograničnom austriskom kapetanu Šajtinskom želju da primi austriski protektorat i jednog carskog princa kao namesnika, a ako Austrija ne htedne dati protektorat, on će ga zatražiti od neke druge sile, ali pod turskim jarmom neće više nikako ostati.

Tako su Srbi pravili od tog unutrašnjeg spora Turske diplomatsko pitanje i uvlačili su svoju stvar u velike međunarodne kombinacije, s kojima u vezi se mogla jedino rešiti. Odmah u početku pomišljalo se na zaštitu i druge sile, osim Austrije, a to je mogla biti samo Rusija, kao sila pored Austrije najzainteresovanija na Balkanu.

Austriji nije bilo u interesu, za vreme velikih zapleta u Evropi povodom Napoleonove osvajačke politike, da se u njenom susedstvu menjaju prilike, kad ona ne može na toj strani imati na raspoloženju sve svoje sile da naturi rešenje koja odgovara njenim interesima.

Ni pogranični izveštaji ni diplomatska akta Austrije iz toga vremena — koje sada sistematski štampa A. Ivić u novoj opširnoj zbirci „Spisa bečkih arhiva o prvom srpskom ustanku“ u izdanjima S. k. akademije — ne pokazuju da se buna u Srbiji u početku ozbiljnije shvatila nego pokreti koji su u razrivenoj Turskoj tada bili na dnevnom redu. Naročito u početku nije se moglo ni zamisliti da će ona uzeti onaj zamah i imati onakav značaj i onakve posledice kakve je imala. Austriskoj vladi je bilo razumljivo što se Srbi dižu protiv nasilja dahija i što hoće da se sami pomognu protiv njihova nepodnošljivog režima, kad je i sama preduzimala korake kod porte protiv Kučuk-Alije i zahtevala da ga uklone iz Beograda zbog stvaranja nereda na granici, ali je na to dobivala odgovor svog carigradskog internuncija da on veruje, doduše, u dobru volju Porte, ali da ne veruje u njenu snagu da bi mogla provesti svoja naređenja protiv Kučuk-Alije.

Slično ubeđenje izražavali su Srbi neprestano prema pretstavnicima austriskih vlasti: da ih turski režim ne može osigurati od nasilja, niti trajno održati obećanja ako ih i dade. Povratak režima janjičara to je najbolje dokazao. Zato su odmah tražili jemstvo austriskih vlasti i odbijali sva obećanja dahija bez toga jemstva. U turska obećanja nisu mogli verovati ne samo zbog toga što Porta nije imala snage da ih održi protiv odmetnika od njene vlasti, nego i zbog toga što su Turci imali ubeđenje da ne moraju održati reč koju dadu raji. Slično ubeđenje, da ne mogu verovati neprijatelju svoje vere, izražavale su isto tako i dahije, kad su im u početku neki krajevi obećavali da će ostati u miru.

Shvatajući bunu u Beogradskom Pašaluku kao opravdan revolt naroda protiv nasilja i bezakonja dahija, Austrija je nastojavala i kod Porte i kod ustanika da se međusobno sporazumeju i uklone povod za nemire. U tome smislu zauzela se u Carigradu. Tim je mislila održati prijateljstvo Porte, dobiti uticaj na Srbe i ipak održati staro stanje u susednom turskim oblastima, jer se, u tadašnjim prilikama, tu nisu mogle provesti promene u austrisku korist. Tom pomirljivom cilju služili su sastanci njenih pograničnih organa s vođama ustanika, pa i posredovanje da dođe do ličnih pregovora između izaslanika beogradskog paše i dahija i srpskih starešina s Karađorđem na čelu u Zemunu 10 maja 1804. Komandant Slavonije i Srema general baron Genein otvorio je lično konferenciju i stavio obema stranama na srce da uspostave mir na granici koji je potreban i za njih i za opšte dobro. Ali, na tom sastanku nije moglo doći ni do kakva sporazuma između Srba i Turaka.

Austrija je želela da se povrati mir u Beogradskom Pašaluku ne samo zbog interesa opšte politike, nego i zbog posebnih potreba pograničnih oblasti. Zbog tih nemira otežan je pogranični saobraćaj i trgovina, a graničari su opterećeni pojačanom stražarskom službom.

Pošto su izbile borbe između ustanika i dahija, austriska banatska generalna komanda preduzela je polovinom marta 1804, po odobrenju nadvojvode Karla, da izbegne svaki povod zbog koga bi se Porta mogla požaliti na povredu ugovora o miru, pa je odbila molbu Srba da se mogu skloniti na austrisko zemljište i snabdevati se municijom u austriskim zemljama. Ali, ta zabrana nije u takvom obliku ostala. Iako je želela da se pokaže lojalna prema Porti, Austrija nije htela ni ustanike sasvim otuđiti, pa je baron Genein već u martu dopustio da se ustanici mogu u manjim količinama u obliku normalne trgovine snabdevati municijom kod ovlašćenih trgovaca barutom. Prebacivanje na austrisku teritoriju se moglo tolerirati samo za nenaoružane porodice. Austriske pogranične vlasti činile su isto tako manje usluge turskim državnim organima i dahijama, osobito odašiljanjem pisama preko austriske teritorije.

Međutim, austriski pogranični vojni komandanti imali su žive tradicije i simpatije za vojnu aktivnost u Srbiji još od vremena prošlog rata, pa su tim svojim držanjem ulevali nade i davali potstreka Srbima uoči ustanka i u početku njegovu. O tom svedoče mnoga pismena obraćanja prote Matije, Karađorđa i starešina, osobito zemunskom majoru Miteseru, zemunskom zapovedniku, u kojima se pozivaju na njegove savete i sugestije i traže pomoći u municiji.

Porti je kancelar graf Kobenc davao razborite savete preko svog carigradsko internuncija Štirmera, da što pre leči zlo i da blago i obazrivo postupa prema Srbima prilikom uspostavljanja mira i svog autoriteta. U odgovoru reis-efendijinu vidi se stav Porte koja je izjavljivala da hoće da zaštiti hrišćanske podanike od tlačenja beogradskih dahija, ali da im, zbog političkih i verskih razloga, ne može žrtvovati dahije i tako izazvati nezadovoljstvo janjičarskog kora kome pripadaju. Stoga je odlučila da pošalje bosanskog vezira Bećir-pašu da izmiri obe strane i da utvrdi sigurnost za budućnost. Internuncije je zaključivao da se Porta neće ni u ovoj prilici odreći svojih uobičajenih polovnih mera.

Austrija je odbila ponudu Srba da im dade svoj protektorat, jer bi to uzimanje tuđe zemlje usred mira imalo u tadašnjim mutnim vremenima nedoglednih posledica. Ali, ta ponuda je jako popravila raspoloženje cara Franca prema Srbima, pa je on rešio da se nikako ne ostave osveti Porte Srbi koji su se obratili njemu za zaštitu i ponudili da mu se pokore. Porti je trebalo samo u opštim izrazima saopštiti da je iz očajanja došla i takva insinuacija iz te provincije i savetovati joj da što pre nađe leka tim nemirima. Graf Koleredo je odlučio da Rusiju o tom svemu obavesti preko petrogradskog poslanika grafa Stadiona, delom zbog toga da bi se predupredilo eventualno obraćanje tih pravoslavnih podanika na Rusiju i da bi se ruska predusretljivost austriskim primerom ograničila, a delimično da bi se Rusiji dao nesumnjiv dokaz da Austrija stoji nepokolebljivo na načelu održanja Turske. U duhu te austriske politike smirivanja slao je ustanicima pisma i arhipastirske poslanice karlovački mitropolit Stratimirović, ali je tajno pomagao njihovo snabdevanje oružjem i municijom. Austriskim vlastima bilo je naređeno da u svakoj prilici odbijaju ponude Srba da se potčine Austriji i da ih savetuju da ostanu pokorni svojoj zakonitoj vlasti, a ujedno da ih uveravaju da im je austriski car naklonjen i da će se zauzeti za njih kod svoga prijatelja a njihova zakonitog suverena sultana.

Ukratko, Austrija je želela održati poverenje i Porte i ustanika i skloniti ih na trajniji sporazum, uklanjanjem uzroka bune, u prvom redu uklanjanjem dahija. Tako se razvijala situacija do dolaska Bećir-paše pod Šabac 26 juna 1804.

Dotle su Srbi vodili odlučnu oružanu borbu da unište dahije. Kad je stigao Bećir-paša pred Beograd Srbi ga lepo dočekaše, a dahije pobegoše Dunavom. Srbi ih, po odobrenju Bećir-paše, stigoše u Ada-kalu i pobiše. Bećir-paša obeća Srbima skučenu samoupravu, kakvu su dobili 1793 godine, te ih privremeno umiri. Ali, posle dahija osili se u Beogradu vođ krdžalija Halil-aga Gušanac. Pored njega nisu imali stvarne  vlasti ni dotadašnji vezir Hasan-paša, ni njegov naslednik (od kraja avgusta) Sulejman-paša, ni Portin izaslanik Bećir-paša, koga je Gušanac pustio da ode iz Beograda tek kad su mu Srbi poslali sume koje je tražio kao najam za svoje krdžalije još od vremena dahija.

Porta, dakle, nije mogla osloboditi Beogradski Pašaluk od nasilnika. Ona nije poslala ni potvrdu Bećir-pašinih obećanja Srbima. U takvom stanju, bez strane garantije, Srbi nisu bili sigurni da se neće vratiti nasilja kao za vreme dahija, te narodne starešine odlučiše da ne puštaju iz ruku ono što su postigli, tj. svoju vlast u deset od trinaest okruga Beogradskog Pašaluka, u kojima su isterali Turke iz sela. Oni su se obratili caru Francu s molbom (od 3 avgusta 1804) i u pitanju sporazuma s Bećir-pašom, moleći cara da posreduje da se sklopi taj sporazum i da uzme jemstvo za Nj. Međutim, uprkos predusretljivosti obe strane, sporazum se nije mogao definitivno potpisati.

Postavljanjem Sulejman-paše, prijatelja dahija, za beogradskog vezira Porta nije mogla steći poverenje ustanika. Zato je ostao bez efekta i ferman kojim je obećala Srbima zakonitost i uzimanje samo zakonskog harača i desetine.

Srpski ustanak izlazio je odmah iz unutrašnjeg okvira Turske i postepeno se širio preko Austrije i uskoro naročito preko Rusije u pitanje evropskog karaktera, kako ga u širokoj diplomatskoj vezi prati u našoj istoriografiji opširno delo G. Jakšića „Evropa i Vaskrs Srbije“.

Rusija i srpski ustanak.[uredi]

Rusija je bila surevnjiva na Austriju iz dva razloga: što je Austrija postala gotovo posrednik između Porte i ustanika, pa tim pojačala svoj uticaj na obe strane, dok je dotada Rusija svojom prijateljskom politikom vršila jači uticaj na Portu, a zbog identičnosti vere i rase pretendovala da ima i na Srbe takvo prvenstveno pravo. Graf Stadian je po uputstvu Dvorske kancelarije imao da dokaže knezu Čartoriskom primerima kako se Austrija držala pasivno i neutralno: da je vratila iz Beča agente Pazvan-ogla i beogradskih buntovnika kad su došli da nabave oružja, da je odbila molbu Srba za austriski protektorat, da je zabranila obema zavađenim stranama da se snabdevaju s austriske teritorije, ali da je to dopustila Portinu izaslaniku Bećir-paši, i čak mu dozvolila da peče hleb za vojsku na austriskoj teritoriji. Što se, pak, tiče austriskih oficira u ustaničkoj vojsci, to su sigurno pojedinci, bivši učesnici u austriskom frajkoru u poslednjem austrisko-turskom ratu. Graf Stadion se žalio Čartoriokom na bes kojim su pretstavnici mnogih evropskih dvorova pokušavali da kompromituju držanje Austrije u toj stvari. Čak je graf Golc sumnjičio Austriju da želi da Srbiju učini austriskom provincijom.

Budući da Austrija nije htela da aktivno pomogne Srbe, obratili su se oni Rusiji. U jesen 1804 (13 septembra) poslali su oni deputaciju u Petrograd. Članovi te deputacije bili su prota Matija Nenadović, Jovan Protić i bivši austriski oficir Petar Novaković Čardaklija, oženjen Ruskinjom. U Harkovu su uzeli za sekretara Todora Filipovića, profesora univerziteta. Deputati su molili kneza Adama Čartoriskog, ministra inostranih dela, da Rusija pomogne Srbe oružjem, municijom, vojskom i novcem i da izradi Srbiji autonoman položaj pod ruskom zaštitom, kao što su ga imala Jonska Ostrva. Ta ostrva su, naime, bili poseli Francuzi, kad su ukinuli Mletačku Republiku, a od njih ih je osvojila rusko-turska flota, pa su Turska i Rusija učinile od njih Republiku sedam ostrva pod sultanovom vrhovnom vlašću i pod protektoratom Rusije, — jedinstven primer da je stavljena jedna hrišćanska zemlja pod tursku vlast u savremenom periodu. U takvoj autonomiji Srbi su tražili srpsko pravlenije, tj. upravu, a izjavljivali su se spremni da priznaju suverena prava sultanova, da mu plaćaju umeren danak i da vojuju protiv njegovih odmetnika.

U vreme kad je izbio srpski ustanak, Rusija je još vodila politiku prijateljstva i zaštite Turske, kako ju je utvrdila savezom od 1799 godine i zajedničkom akcijom protiv Bonaparta. Ona je imala cilj da Takvom politikom jača svoj uticaj u Turskoj i da spreči da se Porta ne baci u naručje Francuskoj. Tom politikom uspela je Rusija da reguliše svoj uticaj na upravu u dunavskim kneževinama Vlaškoj i Moldaviji. To je uređeno tako da je sultan jednim hatišerifom od 1802, nekom vrstom ustavnog ili organičkog statuta, odredio da se kneževi Vlaške i Moldavije postavljaju na sedam godina i da se pre isteka toga roka ne mogu svrgnuti bez pristanka Rusije.

Ipak su i u ovom periodu ruske protektorske politike prema Turskoj iznošeni u ruskim uticajnim krugovima planovi o podeli Turske. Tako je graf Rostopčin izlagao pismeno caru Pavlu da je Porta rastrojena u svima delovima i da su sve njezine mere samo lek koji lekari daju bolesniku bez nade ne htejući ga obavestiti o opasnosti. On je predlagao da se Turska razdeli u sporazumu s Prusijom, Austrijom i Francuskom. Trebalo je da Rusija uzme Rumeliju, Bugarsku i Moldaviju, Austrija Bosnu, Srbiju i Vlašku, Prusija naknadu u Nemačkoj, a Francuska Egipat. Po primeru mletačkih ostrva trebalo je Grčku sa svima arhipelaškim ostrvima učiniti republikom pod zaštitom spomenute četiri sile. Još, dakle, nisu bili iščezli projekti Katarinina doba o podeli Balkana na istočnu rusku i na zapadnu austrisku interesnu sferu. Car Pavle je prihvatio taj plan, ali je naskoro bio ubijen (1801). Njegov naslednik Aleksadar I nastavio je kurs protektorske politike nad Turskom pa takvi planovi nisu bili više aktuelni.

Kad je Bonaparte, kao prvi konzul, počeo da govori o izgledima na skoru propast Turske, poručio mu je car Aleksandar, u smislu te nove ruske politike, da je on protivan svakom neprijateljskom planu protiv Turske. Car je očekivao da će Bonaparte napasti na Tursku iz južne Italije, pa se spremao da pošalje vojsku u dunavske kneževine i flotu u turske vode, pa da tako s protektorskom ulogom vrši rusku ekspanziju u Turskoj. U toj situaciji izbio je srpski ustanak i stvorio je opasnost da bi se Francuska mogla na toj strani uplesti, a ujedno taj ustanak je dao priliku Rusiji da protegne svoj uticaj na još jednu oblast Turske.

Rusija je povela akciju kod Porte da obnove već tada savezni ugovor od 1799, premda mu je rok isticao tek 1807 godine. Dok su još o tom vođeni pregovori, ruska vlada je lepo primila srpske deputate, dala je ustanicima novčanu pomoć, ali im je i savetovala da po jednoj deputaciji stave svoje zahteve u Carigradu.

Srbi su poslušali ruski savet i poslali su u Carigrad deputaciju, u kojoj su bili: prota beogradske nahije Aleksa Lazarević i glavni liferant ustanika Stevan Živković. Usput u Bukureštu uzeli su kapetana Čardakliju da im bude posrednik kod ruskog poslanika Italinskog u Carigradu. Deputacija je predala Porti jednu molbu (od 13 maja 1805) u kojoj su Srbi tražili samoupravu i izražavali vernost sultanu. Ali, Porta je shvatila sav značaj srpskog ustanka i odlučila je da ga uguši, bojeći se kako uspeha autonomnih težnja Srba, tako i potstreka koji bi njihov uspeh dao drugim hrišćanima u Turskoj u to burno vreme. Čak i knezovi vasalne Vlaške i Moldavije, fanariotski Grk i patriota Ipsilanti i Muruzi odazvali su se sporo i neiskreno Portinoj želji da utiču na Srbe da se umire (u proleće 1805).

Srpska deputacija stupila je u tajne veze s Italinskim. Ovaj se zauzimao za želje Srba i pokušavao je da za to dobije pomoć i austriskog poslanika, ali uzalud. On je poslao opomenu deputaciji da se ne zavede težnjama fanariota, koji su radili da Srbija dobije jednog fanariotskog kneza. Porti je javio Redžep-aga, prema obaveštenjima iz austriskog izvora, da je srpska deputacija bila u Petrogradu i dobila velika obećanja. Mislilo se da je to ohrabrilo Srbe te su proširili svoju akciju i zauzeli i preostale tri nahije Beogradskog Pašaluka u kojima su se okupljali pobegli janjičari (u julu 1805). Porti su stizale vesti da se uznemirenost raje širi i izvan Beogradskog Pašaluka. Pokret takvih razmera, pomognut Rusijom, mogao je imati nedoglednih posledica. Zato Porta odluči da se ne obzire na preporuke i želje Rusije i da ne veruje uveravanjima Italinskog da je ruski car savetovao srpskoj deputaciji u Petrogradu da Srbi budu pokorni sultanu i da će i on preporučiti sultanu da im po svojoj milosti da ono što mole. Porta odluči da Srbe pokori silom. Ona postavi za beogradskog vezira niškog Hafiz-pašu i naredi mu da s vojskom uspostavi staro stanje.

Borba protiv sultana i traženje strane garantije.[uredi]

Od proleća 1805 ustanici su pregli da što bolje snabdeju, urede i uvežbaju vojsku. Pokret je počeo da se širi i u niški i pirotski kraj i u Hercegovinu. Pozvali su i crnogorskog vladiku Petra I da pobuni Hercegovinu, ali je vladika s najlepšim željama odgovorio da će sačekati zapovesti iz Petrograda, jer se nalazi pod zaštitom ruskog cara.

Prvi vojni napadaj Porte dočekali su Srbi pri-pravni i suzbili su Hafiz-pašu kod Ivankovca blizu Paraćina (18 avgusta 1805). Tako su ustanici stupili u otvorenu borbu protiv sultana, te je njihova buna protiv nasilnika dobila karakter otvorene borbe protiv turske vlasti uopšte, ali, ipak, oni su i dalje uveravali da se ne bore protiv sultana. Nekoliko dana pre toga turskog poraza uklonili su se srpski deputati iz Carigrada na jednom ruskom brodu u Odesu.

Porta se nije mogla pomiriti s ovom vojnom sramotom i ponovo je činila vojne i diplomatske pripreme da uguši ustanak. Šeih-ul-islam je jednom fetvom pozvao verne u rat protiv buntovnika. Porta je spremala vojsku iz Sofije, Skadra i Travnika protiv ustanika i imenovala je rumeliskog valiju Ibrahim-pašu za seraskjera (glavnog komandanta). Ustanici su pojačavali svoje unutrašnje pozicije: uređivali su upravu, ustanovili upravni savet i zauzeli su Smederevo. Ali, nastavili su pokušaje da privole Portu da im ispuni želje. Ponovili su preko Italinskog svoju molbu sultanu od 13 maja 1805, a zamolili su ponovo i cara Franca da se za njih zauzme kod sultana, nadvojvodu-palatina ugarskog da ih pomogne oružjem i municijom, a cara Aleksandra da ih spase od propasti (12 decembra 1805). Molbu sultanu ponovili su i 5 januara 1806. U sličnom smislu odgovorili su i na pisma carigradskog patrijarha od jula i oktobra 1805. 24 januara su ponovili molbu sultanu, austriskom i ruskom caru. Od oba cara su molili, ako ih sultan neće da obezbedi po njihovoj molbi, da onda jedna komisija pretstavnika Porte, Rusije i Austrije ispita uzroke nemira u Srbiji. Tim predlogom je još više naglašavan međunarodni karakter rešenja koji su Srbi želeli, a koji Porta nije nikako htela primiti. S tim molbama uputili su ustanici deputaciju u Beč (početkom februara 1806), u kojoj su bili prota Matija Nenadović, Boža Grujović (koji je tako posrbio svoje staro ime Teodor Filipović) i zemunski građanin Miloš Urošević. U celoj užurbanoj akciji i u tekstu molba izražavao se veliki strah Srba od novih velikih vojnih priprema Porte, ali u isto vreme i odlučnost da se što bolje diplomatski i vojnički pripreme za nepopustljivu borbu protiv povratka starog stanja.

Proširenje Napoleonova interesa na Balkan.[uredi]

Međutim, tokom 1805 godine jako se promenila međunarodna situacija u Evropi, pa i oko Balkana. Napoleon se proglasio carem (2 decembra 1804) i nastavio je svoju imperijalističku politiku, koja je produžila rat s Engleskom i izazvala obrazovanje treće evropske koalicije.

Car Aleksandar je želeo da zadobije Englesku za plan da se ne samo vrati Francuska na granice pre revolucije, nego i da se reši balkansko pitanje pripojenjem Vlaške i Moldavije Rusiji i obrazovanjem jedne srpsko-grčke konfederacije od balkanskih zemalja pod ruskim protektoratom. Engleska je bila odlučno protivna ruskoj ekspanziji na Balkanu, prema Sredozemnom Moru, pa je pristala samo na onaj deo plana koji je bio protiv Francuske, te su na toj osnovi pristupile u koaliciju uz Englesku i Rusiju Austrija, Švedska i Napulj. Engleska je utvrdila svoju prevlast na moru pobedom kod Trafalgara, Napoleon je odlučio kopneni rat pobedom u trocarskoj bitki kod Slavkova (Austerlica, u austriskoj Moravskoj, 2 decembra 1805), oduzeo je od Austrije mirom u Požunu (današnjoj Bratislavi), 26 decembra 1805, pored ostalog, bivšu mletačku oblast s Istrom, Dalmacijom i Bokom Kotorskom i tako je postao sused srpskih zemalja na turskom Balkanu. Sad je Francuska i teritorijalno i politički postala jako zainteresovana sila za sva pitanja koja su se ticala opstanka turske vlasti na Balkanu.

Novi sused Turske Napoleon istupio je kao turski protektor i nastojavao je da protektorsku ulogu preotme od Rusije. U šenbrunskom ugovoru od 15 decembra 1805 kojim je uspeo da pruskom posredniku Haugvicu, pod utiskom sjajne pobede nad carevima Francom i Aleksandrom, naturi savez i razne ustupke štetne za Prusiju, ugovorio je Napoleon s Prusijom da obe strane čuvaju nezavisnost i integritet Turske. Tim je Napoleon nastavio politiku koju je bio vratio na stare prijateljske osnove prema Turskoj, pošto je ostavio Egipat i sklopio mir s Turskom. On je uspeo da razbije nepoverenje koje je posle egipatskog pohoda vladalo na Porti prema ambicijama francuskim na istoku.

Njegov ministar spoljnih poslova Taleran predlagao mu je 1805 godine drugu politiku, kojom je trebalo da gurne Austriju na Balkan i nepomirljivo je zavadi s Rusijom. Po tom predlogu trebalo je od Austrije otrgnuti mletačku teritoriju i Tirol, a kao naknadu dati joj Vlašku, Moldaviju, Besarabiju i severnu Bugarsku. Tako bi Austrija činila na Dunavu zapreku protiv ruskog prodiranja na Balkan i mogla bi služiti kao oslonac protiv Rusije i Prusije. Napoleon nije odobrio taj plan, ukoliko se ticao kompenzacija Austriji na štetu Turske. On se odlučio da stavi slabu Tursku, a s njom i ceo Balkan, pod svoj protektorat i da tu ne pušta ni Austriju vi Rusiju. Turska mu je mogla poslužiti da veže jedan deo ruske sile, kad Rusija bude na strani njegova krvnog neprijatelja Engleske.

U februaru 1806 poseo je Napoleonov general Molitor, po požunskom ugovoru, Dalmaciju do Neretve. Crnogorci i Rusi s ruske flote pretekoše ga i zauzeše Boku Kotorsku. Dubrovnik dopusti generalu Loristonu prolaz s vojskom kroz grad. On posednu tvrđave i tako učini stvarno kraj Dubrovačkoj Republici (krajem maja 1806, a konačno je ukinuta 31 januara 1808 godine).

Turska sada poče sve više naginjati Francuskoj, a protiv Engleske i Rusije, koje su i dalje ostale u ratu s Francuskom. Zbog tog približenja francuske teritorije i zbog sumnjivog držanja Porte dođe u opasnost ruska vojska na Jonskim Ostrvima i sve ruske ambicije i uticaj u Turskoj. Rusija poče već s proleća 1806 gomilati vojsku na granici prema Turskoj. Pomicanje francuskih granica do Bosne i Crne Gore moglo je proširiti francuski uticaj i na Srbe na štetu austriskog i ruskog uticaja. U tom smislu je govorio knez Čartoriski grafu Merveltu pozivajući Austriju da pretekne Napoleona snabdevajući Srbe oružjem i municijom i tako ih pridobijajući. Na to je upućivala i srpska deputacija koja je primljena u carskoj kancelariji u Beču 28 februara 1806. Deputati su izjavljivali da će se obratiti Napoleonu za pomoć, ako ih odbije austriski i ruski car. Tim su se, dakle, i u stvarnosti i u nadama Srba otvarale mogućnosti da srpsko pitanje uđe u šire međunarodne odnose, da se uplete u politiku i treće velike sile u Evropi.

Pojačavanje kompromisnog stava Rusije[uredi]

Već povodom decembarske molbe ustanika odredio je car Franc austrisko stanovište u tadašnjoj situaciji instrukcijom nadvojvodi Karlu od 3 januara 1806. Iz nje se vidi da je nova situacija posle teških gubitaka još jače primoravala Austriju da se drži svoje dotadašnje pomirljive politike. Prilike toga momenta i odnosi s Portom dopuštali su caru Francu, po toj  instrukciji, samo tu mogućnost da svojim zauzimanjem doprinese toliko koliko se može postići na zadovoljstvo obeju strana. Izražavao je mišljenje da se ni od Rusije u tadašnjim prilikama ne može očekivati aktivnije učešće. Portu je, pak, uveravao preko internuncija Štirmera da neće ni na koji način pomagati Srbe ni njihovu borbu protiv sultanovih trupa koje na njih idu. Ali, Portine sugestije da Austrija posreduje da se Srbi vrate u potpunu pokornost, uz jedino obećanje amnestije a bez sigurnosti za mirno i srećnije uređenje u budućnosti, graf Stadion je smatrao neizvodljivim, jer je mnogostruko iskustvo naučilo Srbe šta mogu od Porte očekivati, ako se pojave samo kao molioci, a ispuste iz ruku svako sredstvo za jaču potporu svojih želja, Međutim, što dalje budu trajali ti nemiri i što kritičnije ujedno budu prilike Evrope u pogledu Turske, to opasniji su mogli postati ti nemiri ne samo za Portu, nego i za Austriju kao neposrednu susetku. Zato je Stadion odlučio da odmah sa srpskim starešinama što bliže raspravi celu stvar i iz toga stvori zaključak, kako bi se što pre mogao povratiti mir u toj zemlji. Usmene i pismene želje koje je srpska deputacija podnela u carskoj kancelariji, potvrdile su uverenje austriskog ministra spoljnih poslova da se Srbi ne mogu umiriti praznim obećanjima bez ikakvih stvarnih garantija. Ti nemiri ugrožavali su austrisku granicu, trgovinu i saobraćaj, kao što je pokazao slučaj kad su beogradski Turci oteli nekoliko austriskih lađa s hlebom i hranom, i, najzad, primicanje francuske granice u Dalmaciju i Boku stvaralo je opasnosti i za Austriju i za Tursku.

Srpskim deputatima: proti Matiji, Boži Grujoviću i Milošu Uroševiću prikazao je 1 marta 1806 u Tajnoj dvorskoj i državnoj kancelariji u Beču dvorski sekretar Valenburg situaciju u kojoj im Austrija ne može ispuniti molbe, da im dade spremnih vođa, redovnih trupa, oružja i municije, jer bi to dovelo do rata s Portom i njenim saveznicima. U Beču su umirivali srpske deputate da u to zimsko doba Turci ne počinju operacije. Uviđali su da iskustvo opravdava što Srbi neće da polože oružje dok im se ne reši sudbina, ali su im napominjali da moraju znati kojim sredstvima mogu od turskih komandanata dobiti vremena. Preporučivano im je da onda to vreme brzo upotrebe da od sultana dobiju oproštaj i takve uredbe za njihovu sigurnost koje im muslimanski vladar, koji je pri-moran da posebno štiti svoje suvernike, može kao hrišćanima dati. Stoga im je preporučeno da napišu takve predloge, pa, ako hoće, neka ih nastojavaju posredovanjem austriskog dvora ostvariti kod svog zakonitog suverena. Dalja molba deputata da se austriska vlada zauzme kod susednih paša u njihovu korist, mogla se, po mišljenju grafa Stadiona, prihvatiti i čak složiti s namerom Porte, tim više što njoj ne može biti svejedno da li će neki iskreni prijatelj, kaošto je austriski dvor, ukloniti te nemire pre nego možda Francuska dobije vremena da se umeša.

U duhu careva rešenja po referatu grafa Stadiona od 6 februara 1806 i u smislu tog odgovora,srpskoj deputaciji posredovao je internuncije kod sultana, a generalisim nadvojvoda Karlo, carev brat, čiji su podređeni vojni organi na granici održavali veze sa srpskim starešinama i turskim vlastima, posredovao je kod rumeliskog seraskjera Ibrahim-paše i kod beogradskog, bosanskog i vidinskog valije i zvorničkog paše, a obavestio je o tom i Karađorđa.

Od početka ustanka Austrija je dozvoljavala da ustanici nabavljaju na njenoj teritoriji oružja i municije u trgovini namalo, tako kako se nije moglo povrediti načelo neutralnosti. Za izvoz žita i brašna bila je izdata opšta zabrana. U avgustu 1804, i docnije, iznimno je data dozvola beogradskom guverneru za nabavku hrane. Ali, kad su beogradski Turci prisvojili neke austriske lađe s hranom, a i ustanici činili bezakonja, primljena je strožije ta zabrana. Od kolikog značaja je bilo za Srbe snabdevanje iz Austrije, pokazuju ove reči iz jednog pisma deputata Živkovića iz decembra 1805: „Oskudni smo senom i hranom te moramo iz Nemačke kupovati brašno po 30 groša (3 dukata) 100 oka“. U pismu koje je car Franc poslao sultanu objašnjavan je srpski ustanak nasiljima dahija nad svojinom, ženama i decom Srba. Čak su povredili i austrisku granicu i nisu više priznavali nikakvu zakonitu vlast. Posle njihove pogibije to isto je nastavio Gušanac Alija koji drži u Beogradu u zavasinosti i samog sultanova guvernera. Raja „verne provincije Srbije“ digla se na oružje u očajanju kad više nije mogla naći zaštite kod lokalnih vlasti i kad su njihove pokorne molbe izopačili nečisti kanali kroz koje su morale proći, jer su ti tirani sejali nepoverenje između suverena i njegovih podanika. Oni su onemogućili miran pogranični saobraćaj s Austrijom. Ti neredi i anarhija postaju opasniji zbog opšte kritične situacije vremena. Izmiriti obe strane, značilo bi ukloniti ognjište razdora i anarhije, a tim i polje za sve subverzivne kombinacije. Zbog tih razloga je, objašnjavano je u tom carevom pismu, njegov brat nadvojvoda Karlo prijateljski intervenisao kod obe strane da održe mir dok se car zauzme kod sultana da izda opštu amnestiju i provede civilno izravnanje sukoba.

Ova austriska težnja bila je iskrena i najbolje je odgovarala njenim interesima toga momenta. Na Porti su ipak nalazile odjeka optužbe da Austrija pomaže ustanike ratnim potrebama, tobdžijama i drugim stručnim vojnim licima, Internuicije je sumnjao da čak i Italinski pothranjuje turske sumnje protiv Austrije, jer je bio surevnjiv na austrisku intervenciju i želeo ju je zameniti ruskom.

Austrija je želela da ne ispusti iz ruku uređenje srpskog pitanja u Beogradskom Pašaluku u smislu svojih interesa i da ne pusti da ga Rusija uređuje, jer tendencije Rusije, premda joj je tada bila saveznica, nisu mogle biti potpuno u saglasnosti u ovom pitanju s austriskim interesima. Zato je njena vlada odvratila srpsku deputaciju od puta u Petrograd i uzela srpsku molbu za ruskog cara da je sama otpremi. Nepoverljivi deputati predali su drugu sličnu molbu ruskom poslaniku u Beču grafu Razumovakom da je otpremi caru. U njoj su molili da im se da pomoć u novcu, oružju i vojsci i da im se stavi na čelo carev brat veliki knez Konstantin Pavlović. Car Aleksandar, kao pretstavnik pravoslavnih i slovenskih naroda, ima na to mnogo veće pravo nego Napoleon kad je poslao svog brata da pokori Italiju.

Porast značaja srpskog pitanja za Rusiju[uredi]

Međutim su se u isto vreme bavili u Petrogradu članovi srpske carigradske deputacije: Aleksa Lazarević, kapetan Čardaklija i — mesto Stevana Živkovića — Gavrilo Vujanović i izneli su u ministarstvu spoljnih poslova srpske želje. Inače su Srbi stajali u vezi s ruskom vladom i s carigradskim poslanikom Italinskim preko ruskih konzula u Bukureštu i Jašu. Jaški konzul i carigradski poslanik, po intencijama Čartoriskog, savetovali su im da zauzmu Beograd i da tim pojačaju svoju situaciju prema Porti.

Kad se car Aleksandar posle poraza kod Austerlica vratio u Petrograd, preduzeo je u januaru 1806 svestrana savetovanja o novoj spoljnoj situaciji Rusije. U svima mišljenjima izražavana je bojazan od francuske opasnosti za Balkan posle njenog proširenja na istočne jadranske obale. Tim je pitanje Srba, kako u Beogradskom Pašaluku, tako i u Crnoj Gori i Hercegovi-ni, dobivalo novi pojačani značaj u konstelaciji velikih sila. Ministar spoljnih poslova knez Adam Čartoriski podneo je opširan predlog caru o smernicama ruske politike u novoj situaciji. On je ukazivao na veliku opasnost od Napoleona po Tursku i balkanske narode i po dotadašnji ruski uticaj na njih. Ako bi nastale velike promene s Turskom, trebalo je da hrišćanski narodi dobiju široke autonomije pod ruskim protektoratom, a Vlaška, Moldavija i Besarabija da se sjedine s Rusijom. Povodom srpske molbe od 12 decembra 1805 referisao je Čartoriski caru 11/23 januara 1806. U referatu je on postavljao alternativu, da će Srbi, ako ih Rusija ne pomogne, ili biti uništeni, ili će potražiti zaštitu Francuza. Za tim primerom će se morati povesti i Crnogorci, Brđani i Hercegovci. Predlagao je da Italinski skloni Portu da obustavi vojne pripreme protiv Srbije i da primi njihove žele o unutrašnjoj samoupravi, da se ne bi Srbi obratili Napoleonu. Zatim, trebalo je da ih Rusija pomogne novcem i da skloni Austriju da ih pomogne vojnim potrebama. Preko jaškog generalnog konzula Ipolita Balkunova trebalo je potaknuti ih na borbu i na zauzimanje Beograda i savetovati ih da stalno uveravaju sultana o svojoj vernosti i gotovosti da plaćaju danak i daju mu vojsku protiv odmetnika i neprijatelja. Za uređenje srpske autonomije bilo je predviđeno ugledanje na Vlašku i Moldaviju, ali pod upravom jednog domaćeg kneza a ne nekog Grka Fanariota. Rusija bi ponudila Porti svoje jemstvo za novi poredak, koji bi ova utvrdila jednim hatišerifom ili sličnim aktom.

U tom smislu su poslata Srbima uputstva i novac s preporukom da to drže u tajnosti i da izbegavaju veze s Francuzima. Ruskom konzulu za Crnu Goru Sankovskom preporučeno je da radi na ostvarenju veza Crnogoraca i okolnih plemena s Karađorđem.

Po gore navedenim uputstvima svojih vlada preduzeo je i Italinski, 30 marta, i Štirmer, 8 aprila 1806, korake kod Porte u korist Srba. Već i pre Portina odgovora naređeno je austriskim vojnim vlastima na granici da mogu primati i veće mase srpskih izbeglica, ako se razoružaju, a to je motivisano i pravima iz ugovora i praksom po kojoj je isto tako Porta primala austrioke izbeglice i poljske izbeglice iz Rusije. Tim je Austrija zadovoljila jednu vruću želju srpske deputacije. Međutim, kad se turski poslanik Muhib-efendija, pri prolasku za Pariz, požalio u Beču na snabdevanje Srba oružjem iz Austrije, nadvojvoda Karlo je, 20 maja 1806, zabranio i prodaju namalo koja je od početka ustanka bila dozvoljena.

Naslanjanje Porte na Napoleona.[uredi]

Stanovište Porte u tadašnjoj situaciji videlo se iz reči ćehaje koje je rekao austriskom tumaču Karlu Testi prilikom predaje careva pisma: da je Porta dala naređenje seraskjeru Ibrahim-paši da nametne Srbima kao conditio qua non: da mole oproštaj s konopcem o vratu i da predadu krivce da budu egzemplarno kažnjeni. U tom duhu Porta je, s neuobičajenom brzinom, odmah tokom aprila odbila kako rusko tako i austrisko posredovanje, izjavljujući da je pokrenula sa svih strana moćne vojske sa seraskjerom i naredila da upotrebe sva sredstva da vrate Srbe u pokornost. U noti Rusiji još je naglašeno da sultan gleda na ovaj zaplet kao na svoju unutrašnju stvar.

Daleko od toga da se boji francuske pomoći Srbima, sultan je u tom pitanju, baš naprotiv, našao oslonca u Napoleonovoj politici da bi otresao nesnosno i opasno rusko tutorstvo. Napoleon je u južnoj Italiji na moru, i u Dalmaciji na kopnu došao u susedstvo Turske i nastojavao ju je pridobiti protiv Engleske i Rusije, koje su i posle požunskog mira ostale u ratu s Francuskom. Porta je odmah saopštila rusku notu o Srbima francuskom ministru spoljnih poslova Taleranu preko njegova otpravnika poslova u Carigradu. Napoleon je usvojio Portin stav, preporučivao joj je da uguši ustanak tih srpskih buntovnika i naglašavao je da bi trebalo da Rusija dokaže svoju lojalnost tim što bi i sama poduprla Portin zahtev da Srbi polože oružje, da predadu svoje starešine i da se vrate u pređašnje stanje. Mesto toga Rusija obećava Srbiji nezavisnost i oživljava stari plan da se prognaju Osmanlije iz Evrope. Ako bi Srbija dobila nezavisnost koju imaju Vlaška i Moldavija, to isto bi tražila Moreja i druge pokrajine s pravoslavnim stanovništvom, a to bi bila propast osmanliske carevine. Kad je Sultan poslao Napoleonu vanrednog poslanika Muhib-efendiju u Pariz (u maju 1806), Napoleon je preko njega naročito mnogo potsticao Portu protiv Rusije i protiv Srba kao ruskih eksponenata, pozivajući je da ne dopusti mešanje nijednoj stranoj sili u njen spor sa Srbima i da pokori silom te buntovnike koje pomaže Rusija. Naskoro je Napoleon poslao u Carigrad novog ambasadora generala Sebastijanija (9 avgusta 1806). Njegova zadaća je bila da potpuno privuče Portu na stranu Francuske protiv Rusije i Engleske i da spreči da Beogradski Pašaluk dođe u zavisnost od Rusije, kao Vlaška i Moldavija i da savetuje Portu da što pre silom umiri Srbe. Sebastijani je brzo uspeo da navede Portu da, protivno ugovoru s Rusijom, zbaci knezove Vlaške i Moldavije (24 avgusta 1806) i da imenuje na njihova mesta Sucu i Kalimahija.

Kako je porastao značaj jugoslovenskih zemalja, za politiku i trgovinu evropskih sila, pokazuje postavljanje francuskih i austriskih konzula: Davida u Travniku (od 1807 do 1814) i Merijaža u Vidinu, austriskog konzula Mitesera u Travniku, od 1808, i docnije neuspeo austriski pokušaj da postavi svog konzula u Beogradu.

Crvogorsko-ruske borbe protiv Napoleona.[uredi]

Napoleon je bio indirektno zainteresovan držanjem Srba, jer su Srbi iz Crne Gore, pomognuti Rusima, sprečili njegovoj vojsci da posedne Boku Kotorsku, koju je dobio požunskim mirom, pa su je oni okupirali i držali. Oni su vodili borbu protiv Francuza u sporazumu s ruskim izaslanikom brigadirom Stevanom Sankovskim i s admiralom ruske flote na Jonskim ostrvima Senjavinom. Boka je postala važna baza za akciju ruske flote protiv Francuza u Jadranskom Moru.

Tim faktom, a i formalno jednom carevom gramatom vraćena je careva milost i godišnja novčana pomoć Crnoj Gori, koja joj je bila obustavljena povodom intriga vladičinih protivnika. Arhimandrit Stevan Vukotić uverio je bio, naime, ruskog konzula Fontona u Dubrovniku da je jedino on pravi prijatelj Rusije, a da vladika stoji u vezi s Francuzima preko svog dugogodišnjeg sekretara Dubrovčanina franjevačkog opata Dolćija. Vladika je optužen i kod ruskog sinoda da zanemaruje svoje crkvene dužnosti. Povodom tih optužaba došao je u januaru 1804 poverenik ruske vlade i sinoda u Kotor general-lajtnant graf Marko Ivelić. Međutim, ruski konzul u Kotoru Mazurevski uspeo je da izravna stvar. Kao žrtva tog izmirenja, opat Dolći je uklonjen s ovoga sveta. Novi izaslanik Sankovski došao je u martu 1805 u Crnu Goru i uspostavio saradnju koja je, posle požunskog mira, dovela do crnogorsko-ruske okupacije Boke Kotorske (u martu 1806). Zbog takvih odnosa sa silnim Napoleonom, crnogorski vladika Petar I nije se mogao odazvati Karađorđevu pozivu da udari na Turke (u maju 1806).

Propast Portina rešavanja srpskog pitanja silom[uredi]

Pošto je Porta odbila rusko i austrisko posredovanje, navalile su njene vojske, posle dugih priprema, u Mačvi i dolinom Morave od Niša. Bosansku vojsku u Mačvi potukao je Karađorđe u slavnoj bitki na Mišaru kod Šapca (1/13 avgusta 1806). Rumeliska vojska pretrpela je tri poraza na Deligradu i odbijena je.

Srbi su izvojevali ove velike pobede nad sultanovim vojskama sami svojim vojnim silama i utvrdili su činjenicu da su važan vojni faktor s kojim se mora računati. Tako su Srbi sami postavili svoje pitanje po nacionalnom načelu u skladu s novim buđenjem nacionalnog osećanja i s idejama vremena, i uspeli su da se u teškoj borbi za to načelo protiv velike turske carevine održe svojom vlastitom snagom do momenta kad je krajem 1806 međunarodna situacija uvlačila i Balkan u vrtlog velikih svetskih protivnosti i sukoba. S njima kao vojnim i političkim faktorom poče se računati i u velikoj politici. Oni su uspeli da Evropi nature svoje pitanje. U vezi s velikim internacionalnim sukobima u istočnom pitanju dobilo je srpsko pitanje internacionalno obeležje, i time mu je omogućeno da se rešava izvan okvira unutrašnjih pitanja Turske, a u pravcu srpske državne samostalnosti. Državotvorne političke i vojničke osobine Srba stvorile su osnovne uslove da se tako rano počne rešavati srpsko pitanje, kao prvo među balkanskim nacionalnim pitanjima, a s njim i istočno pitanje, taj okvir svih posebnih narodnih pitanja na Balkanu, i to po novom demokratskom načelu narodnosti.

Ičkov mir.[uredi]

Poslednje pobede i sve jača saradnja Rusa digla je Srbima samopouzdanje i povećala je njihove zahteve. Pre pobede bili su poslali u Carigrad beogradskog bazrđan-bašu, tj. konzula ili posrednika između stranih trgovaca i turskih vlasti, Petra Ička, koji se u raznim službama izveštio u diplomatskim poslovima. Posle poraza svojih vojski Porta je postala popustljivija pa je, po francuskom savetu, odlučila da uoči sukoba s Rusijom zadovolji Srbe i osigura mir na toj strani. Ona je s Ičkom ugovorila da Srbija dobije samoupravu s jednim vrhovnim knezom, koji bi s nahiskim knezovima vršio unutrašnju upravu nad Srbima i skupljao poreze i predavao carskom muhasilu jednu utvrđenu sumu. S Ičkom je došao u Srbiju i muhasil Hasan-aga. Ali, Ičko i muhasil nisu doneli sultanov ferman za ta obećanja, a Gušanac je samovlasno i dalje vladao u Beogradu, a Rusi su se spremali na rat s Turskom. Zato Srbi u novembru 1806 poslaše ponovo izaslanike u Carigrad: Ička i Živka Konstantinovića da definitivno utvrde pogodbu s Portom i odlučiše da najpre stvarno uzmu u svoje ruke Beograd i Šabac i da se drže Rusa kao najsigurnije garantije za osiguranje svoje slobode. Oni napregnuše svoje sile i zauzeše Beograd i Šabac, u januaru 1807 (p. n.). Gušanac se pre toga sporazumeo s Karađorđem i povukao se u Vidin, a ostao je Sulejman-paša i Portini organi.

Rusko-turski rat i rusko-srpski savez.[uredi]

Međutim je Napoleonov poslanik general Sebastijani posve privukao Portu na stranu Francuske protiv Rusije i Engleske. Porta je, ipak, na energičan pritisak Rusije, pomognute Engleskom, ponovo vratila svrgnute knezove u dvema dunavskim kneževinama, ali je Rusija ipak vojskom posela Moldaviju i Vlašku kao razlog za poštovanje njenih protektorskih prava. Napoleon, koji je tada slomio rusku saveznicu Prusiju i dopro do granica Rusije, sklonio je sultana da pre-kine diplomatske veze s Rusijom i da joj objavi rat (8 januara 1807), koji će potrajati do 1812.

U ratnom manifestu nabrojao je sultan sve turske žalbe protiv Rusije u poslednjih pedeset godina, pa i pomaganje srpskog i crnogorskog ustanka. U isto vreme je ponovo zbacio knezove Vlaške i Moldavije kao ruske štićenike.

Ušavši u rat s Turskom, Rusi su pozvali Srbe u zajedničku borbu. Srbi su odlučili da nastave borbu u savezu s Rusima, odbijajući nove povoljnije ustupke koje je Porta činila u obnovljenim pregovorima s Ičkom (u januaru 1807). U tom smislu su je savetovali i francuski i austriski poslanik koji su hteli da tim sporazumom suzbiju ruski uticaj u Srbiji. Tada su ustanici popalili sve mostove između sebe i Porte, odbacivši dotadašnje stalno uveravanje o svojoj lojalnosti sultanu. Srpska oružana pratnja pogazila je veru i ubila Sulejman-pašu, beogradskog vezira, na njegovu odlasku iz Beograda. Izvršeni su i drugi odvratni pokolji Turaka po gradovima. Upravni savet je proglasio najzad i nezavisnost Srbije 31 marta 1807. Tako je Srbija posve ušla u krug ruske politike na Bliskom Istoku. To ju je oslobodilo političke osamljenosti koje se, svesna svoje male snage, toliko bojala. Ali, ako je dobila sada moćnog protektora, dobila je i njegove moćne protivnike kao svoje. Jedina sila za koju je bila aktuelna ekspanzija na Balkanu pomoću slabljenja i raspadanja Turske, Rusija, uzela je nacionalno rešenje srpskog pitanja u svoje kombinacije. Ali, kad je morala popuštati, popuštala je najpre u toj periferičnoj oblasti svoje interesne sfere. Slaba strana srpskog pitanja bila je što je ležalo u pravcu interesa samo jedne velike sile, Rusije, doduše moćne, ali ne toliko moćne da bi mogla, pored Turske, savladati i protivnost Francuske, pa i Austrije. Pa i u tom pravcu ruskih interesa Srbija je ležala na kraju. Taj položaj joj je umanjivao pomoć Rusije, ali joj je umanjivao i opasnost da svoje nacionalne interese pod-redi politici te sile zaštitnice. To sve je upućivalo Srbiju da što jače razvija vlastite snage, a to je bila najsigurnija osnovica na kojoj su se mogli iskoristiti međunarodni uticaji. Rusija je bila jedina velika sila koja je zbog svojih interesa mogla pomagati oslobodilačke težnje Srbije. Srbi su to od početka osetili, pa su najveću nadu u nju polagali, naravno ne odričući se pokušaja da dobiju pomoć i drugih sila, Ti pokušaji su ih empirički doveli do saznanja koliko je kojoj sili u interesu da ih pomaže, pa su se prema tom i upravljali.

Početkom 1807, pošto su dovršili zauzimanje Beogradskog Pašaluka, sem gradova Užica i Sokola, i pošto je Turska objavila Rusiji rat, Srbi su se tesno vezali za rusku politiku na Balkanu. Rusija je sada uzela srpsko ratište i ustaničku vojsku u svoje strategiske račune.

Pooštrenje austriskog stava.[uredi]

Pred kraj 1806 godine Srbi su imali, po Karađor-đevu računu, oko 50 hiljada vojnika, ali ne potpuno naoružanih, i oko 40 raznih tolova. Austrija je zabranila izvoz hrane i municije, dok je povremeno dozvoljavala snabdevanje Gušanca Alije i vezira Sulejman-paše u Beogradu i šabačkih Turaka. Zbog nestašice i skupoće žita Karađorđe je pismom od 3/15 novembra 1806 i ponovo 20 novembra preko izaslanika Jeremije Gagića, zemunskog trgovca, molio cara Franca da dopusti nabavku žita u oblastima preko Save i Dunava, bar toliko koliko se izveze marve iz Srbije. Premda je taj izvoz marve bio važan za carske zemlje, Austrija je odbila Karađorđevu molbu. Car je bio ogorčen na Srbe i zbog toga što su se poslužili austriskim Ratnim Ostrvom u Dunavu prilikom osvajanja Beograda.

Austrija je osećala da je nanesen udarac njenoj politici na Balkanu što su Srbi pojačali svoj samostalni položaj osvojenjem Beograda i Šapca i što se ruska akcija proširila u austriskoj interesnoj sferi. Ministar spoljašnjih poslova Stadion vodio je i posle (otvaranja tursko-ruskog rata politiku neutralnosti prema Turskoj, nastavljajući i dalje nastojanja da se Srbi pogode s Portom i ostanu pod njenom vlašću. Ali, ministar vojni i glavni zapovednik vojske nadvojvoda Karlo, carev brat, napravio je plan da se Austrija osloni na Napoleona, da posedne Beograd pod izgovorom da će ga vratiti Porti kad se Srbi umire, pa da tako uzme u ruke uspešno sredstvo kojim će moći uticati na srpske prilike prema svojim interesima. Napoleon je želeo da pridobije Austriju u svom ratu protiv Rusije, pa je u okupiravoj Varšavi govorio austriskom poelaniku baronu Vincentu početkom januara 1807 da on neće ometati Austriji da brani svoje interese na Istoku, pa i da posedne srpske oblasti, ali je u tadašnjim prilikama preporučivao da se štedi osetljivost Porte, pa da Austrija ne posedne Beograd otvoreno, nego prevarom, pomoću preodenutih vojnika. Ali, car je odbio taj plan, bojeći se sukoba s Rusijom i gajeći nepoverenje prema Napoleonu.

Međutim, Srbi nisu poznavali ni vojnu ni diplomatsku situaciju u Evropi, precenjivali su snagu Rusije i očekivali su da će ruska vojska poslužiti srpskom cilju: da pomogne obezbediti Srbiju od Turaka. Rusi su bili u teškom ratu s Napoleonom i s Persijom, pa nisu mogli razviti jake operacije na Balkanu. Oni su Srbima odredili jedan zadatak u planu svojih operacija: da olakšaju položaj ruskom desnom krilu i da bunama stvore vezu s Hercegovinom i Crnom Gorom i preko njih s ruskom flotom na Jadranskom Moru. Komandant ruske vojske u Vlaškoj i Moldaviji Miheljson poslao je Srbima novčanih sredstava i pozvao ih je na borbu proglasom od 11/23 januara 1807, a docnije je po Gagiću poslao Karađorđu carev poklon: sablju s natpisom „braniocu vere i otadžbine“.

Turska je uz pomoć generala Sebastijanija i francuskih oficira utvrdila i odbranila Dardanele od flote ruske saveznice Engleske i pripremala je napadaj na Srbiju sa svih strana, pa i od Vidina gde joj se pokorio odmetnik Pazvan-oglu. Posle njegove smrti (početkom februara 1807) služio je Porti naslednik mu Mula-paša. Ali, 27 maja izbila je u Carigradu revolucija i zbačen je Selim III, pa je to usporilo turska spremanja. Vladika Petar I i Sankovski nisu mogli da pobune okolna plemena. Mehmed-pašu, bosanskog vezira, pomogao je protiv te akcije francuski konzul u Travniku i vojvoda Marmon iz Dalmacije. Srbi su uspeli da se u Krajini ujedine s ruskom vojskom iz Vlaške, te su tu Karađorđe i general Isajev odneli pobedu nad četama Alije Gušanca i Mula-paše, koga je savetima pomagao francuski konzul iz Vidina pukovvik Merijaž na Malajnici i Štubiku (1 jula 1807) i tako su utvrdili uspehe Milenka Stojkovića, Petra Dobrnjca i Hajduk-Veljka u Krajini.

Ruska pomoć nije ni izbliza odgovarala nadama koje su Srbi u nju polagali. Nezadovoljstvo zbog toga pokazao je Karađorđe otvoreno i generalu Isajevu i vanrednom ruskom izaslaniku markizu Paulučiju. Pauluči mu je doneo laskavo pismo od ministra Budberga i odvraćao ga je od veza ma s kojom drugom silom osim s Rusijom, s kojom su Srbi vezali verom, jezikom i uzajamnim koristima u zajedničkom ratu.

Srbi su bili ugroženi od novih turskih navala, osobito prema opsednutom Užicu, koje će pasti u srpske ruke 10 jula (28 juna). U toj situaciji predložio je Pauluči jednu konvenciju 10 jula 1807. Pauluči je ovom konvencijom preterao u revnosti i u ugovor uneo toliku zavisnost Srbije od Rusije, kakvu nijedan od njih nije htela i uneo u nju takve vojne želje, koje nijedna od njih nije mogla ispuniti. U sastavljanju takve konvencije učestvovali su Jeremija Gagić i Mileiko Stojković, pa je ona i izraz rusofilske struje među starešinama; ta struja je htela da s osloncem na Rusiju ograniči vlast vrhovnog vožda Karađorđa. To je prvi formulisani program oligarhiskih težnja narodnih starešina, a i ruske protektoroke ingerencije u unutrašnju upravu Srbije i vezivanje tih dveju težnja u jedan sistem unutrašnje i spoljnje politike. Karađorđe nije očekivao od obaveštavanja pa ni od pismenog ugovora Paulučijeva zadovoljenje stvarnih i hitnih potreba Srbije, kaošto ga nije donelo obaveštavanje ni pređašnjih ruskih izaslanika. On je tražio stvarnu i neposrednu rusku pomoć u oružju, municiji, novcu, hrani, vojsci i vojnim i drugim stručnjacima za prvu i osnovnu potrebu Srbije: da se održi. Zato se iz Krajine krenuo na zapadno ratište pre nego je Gagić tu konvenciju napisao i na njoj potpisao i njega i Milenka Stojkovića.

Međutim, konvencija je u momentu svog postanka izgubila svoj značaj. Vojnički cilj: akciju protiv Francuza u Dalmaciji nije mogla imati, jer je tri dana pre toga Aleksandar sklopio s Napoleonom mir u Tilzitu, što pregovarači još nisu mogli znati. Politički deo o uređenju unutrašnjih i spoljašnjih odnosa nije se mogao primeniti, jer Karađorđe s tim nije bio saglasan. Ni car Aleksandar nije želeo toliko vezivanje Srbije za Rusiju, što bi i Rusiji nametalo prevelike političke i vojne obaveze u tako udaljenoj oblasti i suviše veliko protezanje fronta.

Rusko-francuski savez i Bliski Istok.[uredi]

Posle Prusije potukao je Napoleon i njenu saveznicu Rusiju, ali nije još tada pomišljao na to da je natera silom da stupi u njegov sistem protiv Engleske. On tada pokuša da to postigne obećanjima i sjajnim nadama na ostvarenje tradicionalnih ruskih težnja protiv Turske. Napoleon pokuša da se sporazume s carem Aleksandrom I na štetu ruske saveznice Prusije i francuske prijateljske države Turske. On sklopi s Aleksandrom I i Fridrihom Viljemom III mir u Tilzitu (7 jula 1807). Tim mirom je Prusija jako rastrgana. Od njenih poljskih oblasti obrazovana je Varšavska Vojvodina pod vlašću saskog kralja i slobodan grad Dancig.

U Tilzitu pođe Napoleonu I za rukom da sklopi s Aleksandrom I ugovor o miru i tajni ugovor o savezu. Tim ugovorima priznao je Aleksandar francusko pravo na Boku Kotorsku i Jonska Ostrva. Javni članci su mogli potpuno zadovoljiti Tursku: Rusija se u njima obavezala da će evakuisati Vlašku i Moldaviju, ali je Napoleon usmeno uveravao Aleksandra da neće tražiti stvarnu evakuaciju.

Po tajnom Tilzitskom ugovoru o defanzivnom i ofanzivnom savezu trebalo je da Rusija posreduje za mir između Engleske i Francuske, a Francuska između Turske i Rusije. Ako Engleska ne bi sklopila mir, oglasila bi joj Rusija rat, a isto tako ako Turska ne bi mogla da se sporazume o miru, sporazumele bi se Francuska i Rusija da oslobode sve provincije turskog carstva u Evropi, osem Carigrada i Rumelije, od turskoga jarma. Tako se Napoleon na izgled priklonio shvatanju koje je imao ruski car o stanju Turske, nazvavši je „bolesnikom na Bosforu“.

Aleksandar je pristupio kontinentalnom zatvoru protivu Engleske, ali Napoleon mu nije ustupio ni-kakvu naknadu na račun Turske, nego mu je davao samo tajna obećanja protiv nje a da nije ništa poduzimao da se ta obećanja približe ostvarenju. On je držao Tursku da mu, kao i Persija i Varšavska Vojvodina, mogu poslužiti protiv Rusije. Kao saveznik, on je nameravao više da Rusiju iadzirava i ometa u njenim ambicijama prema Turskoj nego da je pomaže. Tilzitskim ugovorom Rusi su se odrekli svojih aspiracija na Sredozemnom Moru i evakuisali su Boku Kotorsku i Jonska Ostrva. Krf je postao tada veliko stovarište hrane i municije za eventualne francuske akcije na Istoku

Uz francusko posredovanje otpočeti su pregovori za sklapanje mira izmeću Rusije i Turske. Pre tilzitskog mira odbila je Porta sve pokušaje Engleske i Rusije da je privuku na svoju stravu. Sebastijani je uticao na nju u tom smislu. Ali, posle tilzitskog mira posla Napoleon ađutanta generala Gijminoa da posreduje da se sklopi primirje izmeću Turske i Rusije u Vlaškoj. Primirje se zaista i sklopi u Sloboziji 24 avgusta 1807. Njim nisu bili obuhvaćeni Srbi. Na naknadnu rusku intervenciju Turci su stvarno obustavili neprijateljstva protiv Srba, ali se nisu hteli formalno na to obavezati, jer nisu hteli priznati svoje pobunjene podanike kao zaraćenu stranu.

Aleksandar je želeo da zadrži rumunske dunavske kneževine, ali se o tom nije mogao pogoditi s Napoleonom. Napoleonovo „nikada“ koje je izrekao protiv ruskih težnja za Carigradom i moreuzima izražavalo je tradicionalnu francusku politiku na Istoku, a tim se pokazalo da je nemoguće trajno zbliženje francuske i ruske politike na Balkanu. Ipak, zbog nepomirljivosti Engleske i zbog očekivanja zapleta u Španiji, Napoleon je i dalje pokušavao da pridobije Aleksandra, nabacujući mu u pismu od 2 februara 1808 ideju o jednom velikom pohodu ruske, francuske i austriske vojske preko Carigrada u Aziju da bi se slomio otpor Engleske. To je bio njegov „veliki plan“ ili san protiv Engleske. Ni u tom planu nije davao Aleksandru nikakve nade na ispunjenje njegovih aspiracija na istoku, nego mu je ostavljao mogućnost da se širi na severu prema Švedskoj.

Kad je njegova vojna akcija u Španiji već bila na pragu, Napoleon je hteo da pregovorima o Istoku izazove velike nade kod Aleksandra pa da Rusija svojim prijateljstvom pokrije leđa Francuskoj dok Napoleon bude zauzet u Španiji, a i da se tim nadama Rusija zavlači da ne požuruje za to vreme podelu Turske. U tom smislu tumači i Taleran taj Napoleonov plan.

U tom cilju vodio je Napoleonov ambasador u Petrogradu Kolenkur pregovore s pretstavnikom ruske vlade Rumjancovom. Oba pregovarača su lako pristajala da istočni deo Balkanskog Poluostrva: Moldavija, Vlaška i Bugarska pripadnu Rusiji, Bosna, Albaniji i Grčka Francuskoj, a Srbija i Makedonija do Soluna Austriji. Ipak je za Srbiju, koja je već oružjem izvojevala i branila svoju slobodu, Rumjancov uporno tražio samostalnost i ostavljao ju je Austriji tek kao krajnju eventualnost. Za Moreuze se nisu mogli nikako pogoditi, nego su ostavili da se o spornim pitanjima sporazumeju lično aba cara na ponovnom sastanku.

Napoleon odluči da pođe u Španiju, a da za to vreme angažuje Rusiju da održava mir i red u Evropi. Da bi se, ipak, obezbedio od same Rusije, potaknuo ju je da otrgne Finsku od Švedske, obećavši joj, neiskreno, i svoju vojnu pomoć. Osim toga, požurio je da se, pre svog pohoda u Španiju, sastane lično s Aleksandrom, koga više nije mogao duže da zavarava obećanjima. Na vladarskom sastanku u Erfurtu (27 septembra 1808), gde su na sjajnoj pretstavi, u parteru vladara, sedela za Napoleonovim i Aleksandrovim leđima nemačka četiri kralja i trideset i četiri kneza, pregovarala su dva diktatora Evrope o konkretnim međusobnim koncesijama.

U konvenciji od 12 oktobra pristao je s teškom mukom Napoleon da Rusija anektira Vlašku i Moldaviju, ali da taj član ugovora drži u tajnosti da ne bi oterala Tursku u naručje Engleske, i da nastoji da te dve provincije dobije pomoću pregovora. Osim toga, garantovala su oba cara integritet ostalog turskog područja, dakle i Srbije. Tako se i sudbina krajnjih oblasti Evrope, kao Finske i Španije, ispreplela sa istočnim pitanjem, a posredno i srpsko pitanje je bilo u tesnoj vezi s velikim evropskim sukobima povodom francuskog imperijalizma. Opet je pozitivno rešenje srpskog pitanja bilo samo jedan i to sporedniji deo u ruskim težnjama na Bliskom Istoku. Iako ruska komponenta u velikoj evropskoj politici nije bila najjača ni najodlučnija, niti je srpsko pitanje u njoj bilo od prvorazrednog značaja za samu Rusiju, ipak je Rusija bila od presudnog značaja za povoljan razvoj srpskog pitanja, jer je takav razvoj bio u saglasnosti s posebnim interesima jedino Rusije između svih velikih sila. Od narodne snage i od ruskog uticaja na istoku zavisila je sudbina srpskog pitanja.

Rusija i događaji u Srbiji 1807—1812.[uredi]

Posle primirja u Sloboziji od 24 avgusta 1807 odnos Srba prema Porti zavisio je od rusko-turskih odnosa. Isto tako, kad je, po završetku primirja, nastavljeno ratovanje i Rusa i Srba protiv Turaka, događaji na srpskom ratištu bili su u jakoj zavisnosti od rusko-turskih ratnih operacija.

Svoju ratnu akciju Srbi su mogli vezati i vezivali su samo s Rusima, ali su političku i diplomatsku akciju pokušavali proširiti i dobiti pomoć od Austrije i od Francuske. I u tom pogledu ostala je Rusija jedina sila koja je imala političkih interesa da pomaže Srbe. Ona je sarađivala i na njihovu unutrašnjem uređivanju. Po savetu njenog ministra spoljnih poslova, Adama Čartoriskog, osnovan je 1805 Savet, koji je bio prva vlada i ujedno vrhovni sud Srbije. Kad je ostvaren rusko-srpski savez, poslali su Srbi kapetana Čardakliju, Avrama Lukića savetnika i Jeremiju Gagića, bivšeg zemunskog trgovca, a tadašnjeg sekretara Saveta (koji će od 1815 postati ruski konzul u Dubrovniku) u Vlašku komandantu ruskih trupa generalu Miheljsonu da urede rusko-srpsku saradnju. Deputati su upoznali u Bukureštu Konstantina Rodofinikina, koji je ranije bio izaslanik ministra spoljnih poslova pri dunavskoj komandi ruske vojske. Pod njegovim uticajem deputati zatražiše i postigoše da Rusija pošalje Rodofinikina kao svog pretstavnika u Srbiju (u avgustu 1807). Izbor tog prvog ruskog pretstavnika u Srbiji nije bio srećan. Rodofinikin je bio poreklom Grk, a Grci u javnom životu i u javnim službama bili su među Srbima omrznuti. Rodofinikin je još uz to stupio u prijateljske veze s beogradskim mitropolitom Leontijem, također Grkom, koji svojim držanjem prema Turcima nije ulivao Srbima poverenje, a još i rusofilskim starešinama koji su bili Karađorđevi suparnici u vlasti. Rodofinikin, Leontije kao i Ipsilanti nisu bili daleko od ideala fanariotskih Grka: da se na Balkanu stvori grčko carstvo u koje bi ušle Grčka, Srbija, Vlaška i Moldavija. Rodofinikin je dobio zadaću da obavesti vladu o svima prilikama, raspoloženju, potrebama i vezama Srba, da utvrđuje ruski uticaj među njima i da pomogne Srbima u uređenju unutrašnje uprave. Kao ruski konzuli u Jašu i Bukureštu, kao Sankovski u Crnoj Gori, Mazurovski i Ivelić u Kotoru, Fonton u Dubrovniku i kao Pauluči, tako je i Rodofinikin u prevelikoj revnosti nastojavao da okolne hrišćane veže za Rusiju tešnje nego što su bile intencije ruskog cara i njegove vlade. Karađorđe je izrazio svoje osećanje o dolasku Rodofinikinovu rečima: meni treba vojska, a nje ne vidim. Međutim Turci su, ipak, iz obzira prema Rusima odustali od navale na Srbiju i bez formalnog ugovora.

Posle primirja u Sloboviji pokušala je Porta da se direktno sporazume sa Srbima, pa je u tu svrhu, po njenoj želji, carigradski patrijarh poslao mitropolita Aksentija u Beograd da odnese poruke Srbima (novembra 1807). Srbi su, po savetu novog ruskog komandanta dunavske vojske Prozorovskog odgovorili da će primiti sultanov predlog ako tursko-srpski sporazum budu garantovale Rusija i Francuska. Do sličnog rezultata doveo je godinu dana docnije pokušaj Mustafa-paše Bajraktara, koji je postao veliki vezir novog sultana Mahmuda II (1808—1839). Pošto su s Rusima vođeni pregovori za mir u Parizu bez nade na skori uspeh, Mustafa Bajraktar pokušao je da se sporazume sa Srbima i da tako oslobodi vojsku s tog fronta. On poveri pregovore vidinskom Mula-paši (oktobra do decembra 1808). U tu svrhu sastao se vidinski mitropolit Dionisije sa srpskim izaslanicima: beogradskim mitropolitom Leontijem, sekretarom Saveta Stevanom Živkovićem i Rodofinikinom, koji se prerušio kao srpski starešina. Sporazum se ponovo osujetio na pitanju garantije Rusije i Francuske koju su Srbi bezuslovno tražili, ističući ponosno svoju vojnu snagu od osamdeset hiljada boraca. Prozoravski je naglašavao Srbima da se ne pouzdaju u sporazum sa Turcima, jer Turci zastupaju mišljenje da ih ne obavezuje nikakav sporazum koji sklope sa svojim podanicima. Jedino im Rusija može zajemčiti ispunjenje turskih obaveza. Međutim, rusku garantiju može Porta primiti samo ako sklopi s Rusijom mir. Prema tom i rešenje srpskog pitanja ne može se odvojiti od pregovora Rusije s Turskom.

Pošto su se pregovori između Rusije i Turske u Parizu završili neuspehom (u januaru 1808), pokušala je Rusija da direktno sklopi mir s Turskom posle erfurtskog sporazuma s Napoleonom i u duhu tog sporazuma koji je držala u tajnosti. Kao uslov zahtevala je da joj Turska ustupi Besarabiju, Vlašku i Moldaviju, a da Srbiji dade unutrašnju autonomiju prema želji naroda i pod zaštitom Rusije. U tom smislu dobio je uputstva komandant ruske dunavske vojske knez Prozorovski. On je onda potražio od Rodofinikina podrobnija obaveštenja o željama i potrebama Srba.

Rodofinikn je odmah po dolasku u Srbiju izradio u sporazumu s Karađorđem i sa starešinama jedan nacrt ustava (u avgustu 1807), koji nije odobrio car Aleksandar, jer je u njemu bilo ustanovljeno suviše veliko mešanje Rusije u unutrašnju upravu Srbije. I novi Rodofinikinov nacrt, koji  je Prozorovski sa svojim primedbama poslao caru (novembra 1808) car nije usvojio. Car je odobravao osnovnu misao projekta da jedino Rusija treba da ima uticaj u Srbiji, ali je hteo da se to postigne poverenjem i zajednicom interesa Srbije i Rusije i uređenjem koje bi sami Srbi smatrali za najkorisnije.

Međutim su austriski agenti i mnoge narodne starešine pojačali nepoverenje prema Rodofinikinu, te je ono zahvatilo i Karađorđa. Zato je Karađorđe otpremio direktno caru Aleksandru izaslanike: Ivana Jugovića, sekretara Saveta, Pavla Popovića, savetnika, i svog ličnog sekretara Janićija Đurića (krajem decembra 1808). General Miloradović ih je uputio iz Bukurešta knezu Prozorovskom u Jaš. Prozorovski je objasnio Jugoviću da Rusija može, prema tadašnjoj situaciji, tražiti za Srbe samo unutrašnju autonomiju pod ruskom zaštitom, s obavezom za Srbe da plaćaju izvestan danak Turskoj. Dokazivao mu je da je nemoguće postići potpunu nezavisnost Srbije, koju je Jugović tražio pozivajući se na nemerodavna obećanja u proklamaciji generala Miheljsona kojom je pozvao Srbe na zajedničku borbu s Rusima, a i da su, i s vojnog i s diplomatskog stanovišta, neostvarljive nade da se opštim ustankom oslobode Srbija, Bosna i Hercegovina, Crna Gora i Albanija i tako obnovi srpsko carstvo.

Kad je došla Prozorovskom turska deputacija za pregovore o miru, došla je po njegovoj želji i nova srpska deputacija da mu daje potrebna obaveštenja prilikom pregovora. U njoj su bili vojvode: Milenko Stojković, Milan Obrenović i Sima Marković (u martu 1809). Pošto nije bilo nade na sporazum s Turcima, on ih je vratio u Srbiju, davši im, po njihovoj želji, napismeno ono što je kazao i Jugoviću i preporučivši im da budu spremni na produženje rata.

Dok je ova deputacija bila u Jašu, pokušao je Huršid-paša da se sporazume sa Srbima, nudeći Karađorđu da ga sultan imenuje za kneza Srbije, ali je Karađorđe odgovorio da će Srbi primiti ono što ugovori glavni komandant ruske vojske u Jašu.

Kad je Turska 5 januara 1809 sklopila savez s Engleskom, zahtevao je car Aleksandar ultimatumom od sultana da otera engleskog poslanika iz Carigrada. Porta je odbila taj ultimatum i obnovila rat s Rusijom. Posle obnove neprijateljstava Srbi su poveli opštu ofansivu. Karađorđe je zauzeo varoši Sjenicu i Novi Pazar, ali se južna srpska vojska kod Niša morala povući posle junačke pogibije Stevana Sinđelića na Kamenici. Zbog razlivenog Dunava sprečena je bila ruska ofansiva, te su Turci snažno navalili na Srbiju i osvojili su jaki položaj kod Deligrada. Karađorđe je digao u vojsku sve od 12 do 70 godina, ali su Turci prodrli u Jagodinu i u Požarevac (do kraja avgusta 1809). U toj nevolji Karađorđe se obratio za pomoć ne samo Rusiji nego i Austriji i Francuskoj. Među starešinama je izbila nesloga i nastalo je bekstvo u Austriju. Protiv Rusije je zavladalo veliko ogorčenje što ne pritiče u pomoć. U Austriju su izbegli i Rodofinikin, mitropolit Leontije i vojvoda Petar Dobrnjac. Međutim je knez Bagration, naslednik kneza Prozorovskog koji je tada umro, potukao Turke na Dunavu (10 septembra), osvojio Ismail i tim primorao Turke da povuku vojsku iz Srbije da bi se branili na Dunavu. Tim su oslobođeni posednuti krajevi Srbije.

Glavni komandant ruske dunavske vojske udaljio je, zbog žalba sa srpske strane, Rodofinikina od srpskih poslova, te je Rodofinikin po povratku u Petrograd, postao u ministarstvu inostranih dela direktor vrlo važnog aziskog departmana, u čijoj nadležnosti su bili i balkanski poslovi.

Naslednik grafa Bagrationa u komandi dunavske vojske graf Kamenski poslao je generala grafa Cukata s ruskim trupama u Srbiju (17 juna 1810). Pobeda ujedinjenih Srba i Rusa nad Huršid-pašom kod Varvarina (8 septembra 1810) podigla je jako duh srpske vojske i privukla ponovo sve starešine, osem Karađorđa i Mladena Milovanovića, u rusku stranku. Ruske pristalice osuđivali su Karađorđeve veze s Austrijom i Francuskom. Pod njihovim uticajem zaključila je skupština starešina da pošalje ruskom  glavnom  komandantu u Vlaškoj kao deputate: Dositeja Obradovića, i vojvode Milenka Stojkovića i Milana Obrenovića, da mole da Rusi postave stalan garnizon u Srbiji i da pomognu da se uredi stalna uprava u Srbiji. Da bi onemogućili uticaj ruske stranke, Karađorđe i Mladen naterali su skupštinu starešina (u januaru 1811) da mesto saveta ustanovi vladu i veliki sud. Vojvode Milenko Stojković i Petar Dobrnjac odbili su da prime ministarske položaje, koji bi im zavisili od Karađorđa, pa ih je Karađorđe prognao iz zemlje. Taj rascep među starešinama oslabio je i političku i vojnu otpornu snagu Srbije.

Međutim je car Aleksandar očekivao skori sukob s Napoleonom, pa je pokušao privući Austriju, nudeći joj da uzme Vlašku, Moldaviju i Srbiju, ali uzalud (februara 1811). On je žurio da natera i Tursku na mir. Naslednik obolelog generala Kamenskog Kutuzov uspeo je da opkoli vojsku velikog vezira kod Ruščuka i docnije je zarobi. Turci su odmah poveli pregovore o miru, ali su dugo i uporno odbijali ruske uslove. Podržavala ih je Francuska i Austrija nadom na skori rat Napoleonov protiv Rusije.

Evropska politika Rusije kao i drugih sila bila je određena odnosom prema Napoleonu. Zbog Napoleonova spremanja na pohod protiv Rusije, Rusija požuri da sklopi mir s Turskom, a i Turska se htela koristiti tom prilikom, ne mogući očekivati nikakve značajnije koristi od daljeg produžavanja teškog rata, makar i uporedo s pripremanom francuskom navalom na Rusiju. S popuštanjem obeju strana zaključen je najzad Bukureški ugovor o miru (16/28 maja 1812), upravo pred Napoleonovu provalu preko ruske granice.

Politika Napoleona I prema Srbiji[uredi]

Napoleon je u ovom periodu morao ostaviti nepokorenu Španiju i doći da vodi nov rat s Austrijom, Pobedivši Austriju, otrgnuo je od nje šenbrunskim ili bečkim mirom (14 oktobra 1809) pored ostalog: Istru, zapadnu Korušku, Kranjsku i Hrvatsku s desne strane Save do ušća Une. Te novo osvojene zemlje spojio je s Dalmacijom u zasebnu upravnu celinu: Ilirske Provincije. Tako je on obuhvatio tursku Bosnu s južne, zapadne i severozapadne strane i razvio je jaku političku i trgovačku aktivnost na Balkanu.

Neuspesi i težak položaj u 1809 godini uticali su na Srbe da su se obraćali za pomoć na sve strane: Rusiji, Austriji i Francuskoj. Karađorđe ponudi Austriji i Francuskoj, tajno svakoj napose, da će primiti njen protektorat samo neka mu dade vojnu pomoć protiv Turaka. Karađorđe je svakako morao takvu ponudu smatrati kao veliku žrtvu od strane Srba, ali te velike sile nisu je mogle prihvatiti kao neki dobitak od značaja, jer je bio skopčan s mnogim opasnostima i s nesrazmernim žrtvama. Napoleon nije držao da mu je u interesu da otuđi Tursku zbog Srba, iako je visoko cenio njihovu vojničku vrednost.

Držanje Napoleona I prema Karađorđevu ustanku bilo je određeno njegovom politikom prema Turskoj, Rusiji i Austriji, ali najviše interesima koje je imao u suparništvu s Rusijom. U to vreme on je nastojao održati svoj uticaj na Tursku, ali je, po potrebi, činio i Austriji i Rusiji, na njen račun tajna obećanja. Kada je Karađorđe poslao svog izaslanika Rada Vučinića (1809) da potraži od njega pomoć i zaštitu, Napoleon nije obećao ništa određeno, ali je zadržao Karađorđeva izaslanika kad je došao u Pariz i izdržavao ga je (1810—1814).

Oslobodilačke težnje Karađorđeve Srbije nisu se slagale s Napoleonovom politikom na Bliskom Istoku. Napoleon nije mogao vršiti povoljan uticaj na rešavanje srpskog pitanja. Zato ni njegov slom nije imao neposrednog uticaja na sudbinu Srbije, kaošto je imao na države koje je on stvorio i podržavao. Sudbina Srbije ostala je vezana za peripetije ruske politike na Balkanu.

Pored političkog, Napoleon I imao je i jak privredni interes na Balkanu, jer je sada francuski promet s Istokom (sa Smirnom) išao kopnom preko Balkanskog Poluostrva, na liniji Solun—Skoplje—Priština—Pljevlja—Sarajevo—Travnik—Kostajnica. Tuda je najviše prenošen pamuk s Istoka i otpremana pošta. Francuska i Austrija osnovale su konzulate u Travniku. Francuska je održavala taj konzulat 1793—1797 i 1806—1815. Za vreme Napoleonovo vodio je poslove konzulata generalni konzul David (1807—1814).

Politika Austrije prema Srbiji posle šenbrunskog mira.[uredi]

U najtežem času po Austriju uoči Šenbrunskog mira, prihvatio je Meternih kormilo austriske spoljašnje politike iz Stadionovih ruku. On je zatekao u politici prema Srbiji težnje vojnih krugova da mirnim putem dobiju u ruke Beograd. Ta politika nadvojvode Karla preko Simbšena završila je pri prvom pokušaju (februara do juna 1808) neuspehom. Prema novim Karađorđevim ponudama od 1809 zauzeo je Meternih negativan stav. On je izražavao uverenje da Srbija može pripadati samo Turskoj ili Austriji, ali u tadašnjim teškim prilikama nije se trebalo zbog nje zavaditi i s Turskom i s Rusijom, nego izmirenjem zavađenih strana odgoditi rešavanje tog pitanja za vreme zgodnije po Austriju, U tom smislu uticao je on preko zvaničnih organa na srpske starešine i na Portu, a preko tajnih izaslanika na srpski trgovački stalež i niže klase naroda da se stvori raspoloženje za sporazum. Ublaženje izvoznih zabrana oružja, municije i hrane, i namera da postavi u Beogradu austriskog konzula ili agenta, trebalo je da ojača poverenje Srba i da služi utvrđenju austriskog uticaja. Kad su se Srbi pokazali uporni, zabranjeno im je nabavljanje puščanog praha, olova i oružja u Austriji. Državna kancelarija, koja je upravljala spoljašnjim poslovima, obavestila je vojne vlasti da tada za Austriju nije povoljno da, prema srpskoj ponudi, posedne tvrđave u Srbiji i da ne treba mnogo verovati ponudama Srba da se pokore Austriji, jer oni to govore i u Petrogradu i u Parizu, a verovatno nigde s tim ne misle ozbiljno. U tom smislu Austrija je odbila ponude koje joj je doneo u Beč srpski izaslanik Jugović od strane Karađorđa i Saveta. Car Franc je još više nego Meternih ograničio politiku Austrije prema Srbiji na pasivnu ulogu. Ali, kad su se počeli širiti glasovi da će ruske trupe posesti Beograd, Austrija je razmišljala o planu da predupredi širenje ruske vlasti na desnoj strani Dunava tim što bi sama posela Beograd.

Ekspanzivne težnje prema Balkanu uvek su bile življe u austriskim vojnim nego u diplomatskim krugovima, pa su se zato vojni krugovi uvek prema srpskim ustanicima držali prijateljskije nego politički faktori. Knez Švarcenberg je želeo da Austrija u sporazumu s Napoleonom dobije naknadu na račun Turske. Jedan memoar Radeckog, docnije proslavljenog vojskovođe, iz marta 1810, izražavao je misao da je Dunav žila kucavica Austrije i osnovica njenog vojničkog i političkog sistema i da bi se pomoću francuskog saveza mogle, između ostalog, dobiti Srbija, Bosna, Vlaška i Moldavija.

Svesna vojničke i finansiske nemoći i političke usamljenosti, austriska diplomatija nastojavala je da održi prestiž Austrije i zaštiti interese na Dunavu diplomatskom veštinom, padajući pri tom u puste želje, kao na pr. da Porta sama zatraži austrisko posredovanje za mir s Rusima, ili da se Napoleon navede, „a da to i ne opazi“, da predloži da Austrija uzme u ruke odbranu zajedničkih francuskih i svojih inte-resa na Dunavu protiv Rusije.

Prelazak ruskih trupa u Srbiju (u junu 1810) jako je uznemirio Austriju. Ona se kolebala između najprotivrečnijih težnja. Najpre je zbog srpsko-ruske saradnje zabranjen svaki izvoz u Srbiju. Zatim je, od stra-ha da će se tom merom Srbi potpuno oterati u naručje Rusa i da će i austriski izvoz stradati, ta zabrana ograničena samo na ratne predmete.

Austrija je teško osećala širenje ruskog uticaja u dunavskim oblastima. Napoleon je Meternihu izjavljivao da se on, prema erfurtskom ugovoru, ne može protiviti ruskoj vlasti na levoj obali Dunava, ali da neće trpeti to širenje na desnoj obali, niti ruski protektorat nad Srbijom. Preporučivao je da Austrija prepadom ili predajom od strane Srba posedne Beograd. Izjavljivao je da smatra samo kao korist ako bi Srbija došla pod austriski protektorat, ali ne u austriski posed, jer bi u ovom poslednjem slučaju Austrija dovela Srbe da se tuku protiv njega. Napoleon, koji je osetio vojničku vrednost srpskih graničara, znao je oceniti i značaj vojne snage Srba iz Srbije.

Meternih je bio mišljenja da se Austrija mora „sa svom silom i otvoreno odupreti toj tako nesrećnoj uzurpaciji Rusije protiv austriskog najsigurnijeg i najboljeg suseda (Turske)“. Bio je spreman da se udruži s opasnim prijateljem Francuskom, ako bi ona htela vojnički pomoći Austriju da spase levu dunavsku obalu. On je hteo otvoreno posredovati između Porte i Srba da bi dobio mir na granici i da bi sprečio širenje ruskog uticaja u podunavskim oblastima. Za posredničke usluge nadao se dobiti Beograd, Tu okupaciju je mislio prikazati Porti kao da tim Austrija hoće da pretekne Rusiju i pomoću toga da osnuje svoj uticaj na pregovore. „Mi moramo tu važnu pokrajinu smatrati kao našu za sve buduće slučajeve“.

Radeći na osnivanju svog uticaja u Srbiji, Austrija je imenovala potpukovnika Paulića za konzula u Srbiji i izradila je čak jedan projekt za uređenje Srbije pod vlašću Porte, kakvo bi bilo najzgodnije i najkorisnije s pogledom na Austriju. U opširnoj instrukciji za Paulića vidi se program austriske politike prema Srbima. Tu se ističu kao glavni poroci Srba neverstvo i grabežljivost i preporučuje se opreznost protiv njihove podmuklosti. Vođi su zaluđenom narodu naturali svoje planove o nezavisnosti i obnovi starog srpskog carstva. Čak se tako daleko išlo da je jedan od tih zanesenjaka, tadašnji komandant Beograda, javno rekao da se s novim carstvom moraju ujediniti Srem i sva jednoverna braća u Slavoniji i Banatu. Kao dokaz da uz te ideje pristaju austriski Srbi, navodili su se u toj instrukciji ugušeni nemiri u agrarnoj Ticanovoj buni u Sremu (krajem marta 1807) i politički pokret među Srbima u Banatu da se ujedine sa Srbijom i obnove staru srpsku državu (sredinom juna 1808).

Zaista je bilo zanesenih vođa u Srbiji koji su kao Stanoje Glavaš krajem 1807, ozbiljno predlagali da se upadne u Austriju. Ali, Karađorđe je svojim realnim pogledima presekao te sve fantastične želje, premda je podvlačio da se ne razume u politiku nega samo u ratovanje. On je s pravom zahtevao da se sva pažnja koncentriše na oslobođenje srpskih zemalja od Turaka, a da se ujedno ne izaziva neprijateljstvo Austrije, pa možda i Francuske. Opomenuo je Sovjet vrlo „ubedljivim“ razlozima: da se u toj politici ne zavede koristoljubljem, jer će svakog takvog sovjetnika obesiti pred njegovom kućom.

U instrukciji Pauliću obrazložena je važnost Beograda za Austriju, što ne samo vlada istočnom trgovinom za Austriju i plovidbom na Dunavu i Savi i delimično na Dravi i izvozom žita iz Banata u unutrašnjost austriskih država i ponajviše Savom u susedni Ilirik do Jadranskog Mora, nego što bi posed te tvrđave mogao da učini Austriju sudijom u srpsko-turskom sporu. Trebalo je da konzul nastojava da skloni Srbe da iz vlastite pobude zamole Austriju da zauzme Beograd. Ako bi Srbi u pregovorima tražili novaca, oružja ili municije, trebalo je da konzul to na zgodan način odbije i da objasni Srbima da pri ovom zauzimanju Beograda stvarno dobija srpski narod a ne Austrija. Naravno, prirodni zdravi razum slobodoljubivih Srba nije mogao shvatiti svoje interese na tako servilan način.

Da se ne bi postavljanje austriskog konzula tumačilo kao formalno priznanje srpskog Saveta kao zakonite vlasti, što su austriski neprijatelji zaista i pretstavili tako kod Porte, to ministar nije dao konzulu nikakvo pismo za srpski Savet nego je trebalo samo da mu feldcajgmajster Hiler, slavonski komandant, dade pismenu preporuku.

Dalje je naređeno konzulu da se osobito drži Karađorđa, jer je dotad on pokazao najviše privrženosti Austriji, ali da ne treba da zanemari ni druge starešine, nego da se tačno obavesti koji od njih pri-pada francuskoj, a koji ruskoj stranci.

Porta se žalila što se održavaju trgovačke veze sa Srbijom. Pred njom je uvek Austrija poricala da postoji takav trgovački promet i priznavala je da možda ima kriumčarske trgovine. Ali, austriskom pograničnom stanovništvu bili su potrebni mnogi trgovački artikli iz Srbije: stoka i stočni proizvodi, kože, vosak i loj, a Srbima, zbog njihove nerazvijene poljoprivrede, žito iz Banata i Srema, a, sem toga, trebalo je tim saobraćajem održavati dobro raspoloženje Srba prema Austriji. U tim poslovima trebalo je ubuduće da se Srbi obraćaju konzulu mesto direktno generalima komandantima u Banatu i Slavoniji.

Karađorđe i Savet nisu se, naravno, mogli uveriti da je takva austriska politika u njihovu interesu. Njima je trebalo stvarne pomoći. Ta im je mogla tada doći samo od Rusa. Zato nisu hteli da tu stvarnu pomoć osujete podozrenjem koje bi izazvali kod Rusa ako bi primili austriskog konzula, pa su odbili da ga prime i izjavili su da im Austrija može stvarno pomoći jedino ako im dade vojnika. Sasvim je dostojan pandan austriskoj argumentaciji Karađorđevo izvinjenje koje je navodio kao jedan od razloga što odbija tu carsku milost, naime, što mu je nepoznato kako se iskazuju počasti konzulu, pa se boji da se ne ogreši kod Nj. Veličanstva. Ali, naveo je i ozbiljan razlog: da ga neprijateljska sila goni da odgodi do boljih vre-mena sve stvari koje ne spadaju u rat.

Porta se nije protivila da se postavi austriski konzul u Beogradu, ali je bila protiv toga da Srbi drže svog pretstavnika u Beču. Izjavu Austrije, pak, da će preteći Ruse i posesti Beograd u korist Turaka, dočekala je Porta s odgovorom da će to smatrati kao povod za rat. U isto vreme odbila je predlog Austrije da Srbiji da povlastice slične vlaško-moldavskim pod garantijom Austrije. Porta nije htela da omogući Austriji u Srbiji onu ulogu kakvu je imala Rusija u dvema rumunskim kneževinama.

Tako je Austrija pretrpela neuspeh i kod Srba i kod Porte u pokušaju da je pozovu kao arbitra i da joj zato čak dadu u ruke Beograd, kad ona, posle poraza u borbi protiv Napoleona, nije mogla svoju diplomatiju podupreti vojnim pritiskom. Zbog neuspeha prema Srbima zamenjen je Simbšen feldcajgmajsterom Hilerom u petrovaradinskoj generalnoj komandi. Paulić je dobio tajnu misiju da izveštava iz Zemuna, pa je naskoro postavljen za konzula u Travniku.

Ni Hiler se nije pokazao doraslim za poverenu mu zadaću ni za krivudave puteve Meternihove politike. On je Karađorđu pismeno notifikovao da je primio dužnost, a jednoj srpskoj deputaciji davao je savete kako će postići austrisku zaštitu. To je moglo kompromitovati Austriju kod Porte, Rusije i Francuske, pa mu je navuklo Meternihovu osudu. Kad kod Srba nije postigao željeni rezultat, Hiler je predlagao da se zabranom izvoza i glađu Srbi nateraju na pokornost. Taj vojnički pravi put nije odgovarao intencijama Meterniha, koji se nije hteo da zameri ni na jednoj strani. U svima instrukcijama o ovom predmetu ponavlja se kao refren misao da sav rad i držanje treba udesiti tako kako se ne bi austriska vlada izložila ni u kom pravcu. Hileru i Pauliću naređeno je da se drže pasivno i da savetuju Srbima da se što pre potčine vlasti zakonitog gospodara.

Austriski internuncije Štirmer održao je s reis-efendijom 25 novembra 1810 konferenciju o austriskom predlogu: da se uspostavi mir u Srbiji i da se zaštite stanovnici od tlačenja. I sultan se u tom smislu obratio caru Francu. Ali, stvar se razbila na želji Porte da je Austrija energično pomogne i na odbijanju turskih predloga koje je car Franc još i saopštio caru Aleksandru. Neuspeh ovog austriskog posredovanja u kojem je sultan bio lično angažovan, uzdrmao je austriski ugled u Carigradu. Teško je bilo ostvariti Meternihovu želju da održi uticaj na Istoku samo diplomatskom akcijom, iza koje nije stajala nikakva odlučnost da se po potrebi ta akcija pomogne i efikasnijim merama. Porti je trebalo veće pomoći nego što je donosila Meternihova pasivna želja da se na Istoku povrati mir sa što manje turskih gubitaka.

U isto vreme kosila se ta Meternihova želja za mirom na Istoku s francuskom željom da Rusija bude što duže zauzeta ratom, a tada se Meternihova evropska politika osnivala na prijateljstvu s Napoleonom, kome je data careva kćer Marija Lujza za ženu. Meternih je zato objašnjavao svoju istočnu politiku u Parizu tako da on potstiče, doduše, Rusiju na mir, ali da Porti savetuje nepopustljivost. On je, zaista, savetovao Porti da ne ustupi Rusiji dunavske kneževine, jer će Rusija morati sklopiti mir zbog straha od skorog prekida s Francuskom.

U jednoj instrukciji iz januara 1811 za internuncija u Carigradu izneseni su razboriti, gotovo nemeternihovski pogledi i racionalan program za rešenje srpskog pitanja prema interesima Turske, a prema realnim mogućnostima: Austrija bi mogla očekivati uspeh od svog posredovanja, ako bi Srbi izgubili nadu da će s ruskom pomoći postići krajnji cilj: samostalnost i nezavisnost, ili da će se moći odupreti prodiranju turske vojske, te ako bi tada pristali da se vrate u podanički odnos prema Porti, pod uslovom da se osiguraju od tlačenja i da se sva davanja od ziameta, timara, mukada i vakufa pretvore u jedan danak koji bi sami Srbi skupljali i predavali beogradskom veziru godišnje u gotovom. Baš tlačenje turskih poreskih činovnika smatrano je u toj instrukciji kao povod ustanku. Samim obećanjima Porta neće moći više ukloniti nepoverenje Srba. Može Srbiju vojnički opustošiti, ali za buduću sigurnost i dobro turske carevine nije svejedno na koji će način i u kojem stanju doći do ponovnog poseda Srbije. Mnogu je državu upropastilo to što se držala starih načela, pa je pri upotrebi propustila da vodi dovoljno računa o sasvim promenjenim prilikama vremena.

Meternih je neumorno ponavljao Porti da je njegov cilj jedino da svojim posredovanjem požuri povratak Srbije pod vrhovnu vlast Porte, da bi se, i u austriskom interesu, vratio mir na tom delu austriske granice, mir koji joj je tada više nego ikad bio potreban, kad je većina drugih trgovačkih izlaza bila otežana i kad je Srbija tada bila jedno od glavnih tržišta za austrisku robu.

Austrija protiv ruske ekspanzije na Dunavu.[uredi]

Koliko je Meternih smatrao važnim da spreči rusku ekspanziju u dunavskim oblastima u to vreme, vidi se iz njegova odgovora Šuvalovu kad mu je saopštio da Rusija namerava da pripoji Vlašku i Moldaviju, a da srpskom narodu dade garantije njegovih prava, stvarno protektorat. Tada je Meternih odgovorio: „U tom slučaju trebaće Vas tući“.

Kad je Šuvalov pozivao Austriju da sklopi s Rusijom defanzivan savez, odgovorio je Meternih da ne može biti ni govora o savezu između Rusije i Austrije, dok se Rusija ne odreče osvajačkih namera u Turskoj.

Meternih je izbegavao da se zaplete na ovom kao i na kakvom drugom manje važnom pitanju, jer je povraćaj starih državnih granica i međunarodnog položaja, a i opstanak Austrije zavisio samo od krupnih evropskih odnosa u vezi s pobedom ili porazom Napoleona. Zbog toga je ostavio misao o posedanju Beograda. Kad su Rusi poslali posadu u Beograd (u januaru 1811), Meternih je upotrebio samo diplomatske mere protiv toga, premda su vojni krugovi, s Radeckim na čelu, smatrali gubitak Srbije težim od gubitka Niderlandije.

To utvrđivanje ruskog uticaja na desnoj strani Dunava uzbudilo je jako i Austriju i Francusku i približilo ih jače jednu drugoj. Car Aleksandar je umirivao cara Franca uveravanjem da su to samo prolazne vojne mere, pokušavao ga je pridobiti bar za neutralno držanje u budućem francusko-ruskom ratu. Najzad je pismom od 8 februara 1811 nudio caru Francu Vlašku i Moldaviju do Sereta i Srbiju, ali Austrija je ostala na zauzetom stanovištu.

Austro-francuski savez.[uredi]

Kad je već samo zima delila Napoleona od pohoda na Rusiju, prihvatio je car Franc i misao o savezu s Francuskom (u novembru 1811). Napoleon je tražio od njega da ne ostane neutralan nego da mu dade jednu pomoćnu vojsku, a kao rezultate rata smatrao je, između ostalog, Moldaviju, Vlašku i Srbiju kao „austriske pokrajine“, a Dunav kao austrisku reku. Galiciju je Austrija mogla zadržati, a Iliriju je trebalo da pre ili docnije dobije. Ali, u pregovorima s knezom Švarcenbergom odbio je vojvoda od Basana austriske aspiracije na Ilirske Pokrajine, jer su od velike važnosti za francusku trgovinu, osobito zbog kontinentalnog zatvora. Ipak je u ugovoru o savezu od 14 marta 1812 pristao na mogućnost zamene jednog dela Galicije za ekvivalent u Ilirskim Provincijama. U članu 6 ugovora garantovan je integritet Turske i određeno je da će se Porta pozvati da pristupi ovom savezu (čl. 9 tajnog dodatka).

Primivši garantiju za integritet Turske, Meternih je kolebljivu austrisku politiku od početka srpskog ustanka vratio na stare čvrste temelje iz, doba Marije Terezije. Na tim temeljima ostala je, uglavnom, austriska politika do kraja obe carevine.

U isto vreme osiguravao se Meternih i kod Rusije, obaveštavajući je o savezu s Napoleonom i garantujući joj da će austriske trupe operisati samo prema Bukovini.

Stav Porte prema francusko-ruskom sukobu.[uredi]

U duhu novoga saveza s Francuskom, Meternih je pozivao Portu da odbije ruske ponude za mir i da kombinuje vojnu akciju s austrisko-francuskom. Porta nije poslušala austrisko-francuske savete, ne videći da od žrtava za te dve sile može išta dobiti. Naprotiv, ona se bojala da će Austrija tražiti naknadu na Balkanu za Galiciju koja je neminovno morala pripasti Poljskoj, kad je Austrija stupila u ratni savez s Francuskom za obnovu te države. Porta se bojala da se najzad te tri hrišćanske države ne izmire na njen račun, na osnovu podele turske carevine. Sem toga, Porta nije htela da navuče na se posledice neprijateljstva s Engleskom, ruskom saveznicom u novom ratu. Ne vi-deći nikakve koristi za se da se izloži žrtvama bilo za jednu ili za drugu stranu, Porta nije popuštala ni Francuskoj ni Engleskoj od svoje odluke da u francusko-ruskom ratu ostane neutralna. U obračunavanju između Evrope i Napoleona Turska nije mogla nikako postati ravnopravan učesnik u podeli plena, ali je vrlo lako mogla postati objekt za transakcije među silama. Zato se ona posle Bukureškog mira povukla i sa strane je pazila da zaštiti ono što poseduje i koristila se opštom zabunom Evrope da povrati Srbiju, koju je bila izgubila.

Rešenje srpskog pitanja u Bukureškom miru između Rusije i Turske[uredi]

Bukureškim mirom od 16/28 maja 1812, koji je zaključila s Turskom upravo pred Napoleonovu provalu preko ruske granice, Rusija se morala ograničiti u svima svojim zahtevima. Dobila je Besarabiju s Prutom i dunavskim rukavom Kilijom kao granicom. Potvrđene su privilegije Vlaške i Moldavije. Ugovorena je amnestija za učesnike rata, pa i za Srbe. Članom VIII regulisan je položaj Srba. Porta je dobila pravo da posedne tvrđave u Srbiji garnizonima, a Srbima je obećala ista prava koja uživaju njeni drugi podanici na ostrvima Arhipelaga i u drugim oblastima. Pored toga, ostavila je njima upravu unutrašnjih poslova zemlje, obećala je da će im udarati umerene poreze i da će ih primati neposredno od njih i obavezala se da će za tu svrhu izdati potrebnu uredbu u sporazumu sa srpskim narodom. Vojna evakuacija krajeva koje je trebalo vratiti Turskoj, ugovoreno je da se provede za tri meseca.

Važnost Bukureškog ugovora ležala je u tom što je Porta priznala neku samoupravu Srbije u jednom međunarodnom ugovoru i što je tim Rusija stekla formalno pravo da se meša u odnos Srba prema Porti. Prve tri godine Rusija nije mogla odlučnije primeniti to svoje pravo, jer je bila zauzeta ratom i izgonom Francuza sa svoje teritorije (1812), a zatim učestvovanjem u evropskoj koaliciji koja je rušila Napoleonov imperijalizam i provodila rekonstrukciju Evrope (1813—1815).

Porta se koristila zauzetošću Rusije i drugih evropskih sila u teškoj borbi s Napoleonom da pokori Srbe.

Turska vojska uspela je da savlada otpor Srba i da okupira Srbiju (1813). Karađorđe i većina narodnih vođa pobegoše u Austriju. Turci su robili, pljačkali i svetili se Srbima. Ali, kad dođe glas o Napoleonovu porazu kod Lajpciga, nastojali su da popustljivošću umire narod i da vrate izbeglice na njihova ognjišta. Na to se narod i zaostale starešine predadoše. Miloš Obrenović bi imenovan obor-knezom rudničke nahije.

Austrija je, u smislu svojih ugovora s Turskom, udaljila od granice Karađorđa i izbegle starešine i internirala ih u unutrašnjosti države, pa ih je docnije pustila da se, po svojoj volji, isele u Rusiju. Po istom pravu odbila je sve Portine zahteve da joj preda begunce.