Pređi na sadržaj

Ćerka cara krvopije (Osman Đikić)

Izvor: Викизворник
Ćerka cara krvopije
Pisac: Osman Đikić




* * *


        
ĆERKA CARA KRVOPIJE

(Ludvig Uland)

Kad se začu pjesma dvoru ne daleko,
A ispade momče na konjicu neko;
Od suhoga zlata u se gledat’ ne da,
Mač o njemu visi krvavoga gleda.

Kad ga spazi četa radosno pokliče:
„Dobro si nam doš’o, mladi konjaniče!
Nemadosmo lova već toliko dana,
A žednome caru ne prija ni hrana.

Caru krvca vrela iz tvojega t’jela,
Ruho zlata čista, što na tebi blista
Nama!” U to vitez na konjicu stiže,
Krvožedna četa na noge se diže.

Al’ vitezu mladu ne poplaši s’ oko,
Mač od pasa trže i ko sivi soko
U carevu četu nagoni košica,
I rubiti poče glave ubojica.

Dosta četu bješe proredio veće,
Kad koplje jedno ubojno doleće,
Jedan četnik bješe za st’jenu se skrio,
Na soko-vitezu nišan sastavio.

Al’ nišana koplje ne pogodi svoga,
Već vitezu ubi kolja vilenoga!

Mrtav konjic pade, a pod njim ostade
Vitez plemeniti, tad četa pohiti,
I svezav’ mu b’jele ruke obadvije,
Odvede ga caru, što krv ljudsku pije.

Krvopija care kćer je im’o krasnu,
Kao majski cv’jetak, ko zoricu jasnu,
I to jutro ona sa prozora svoga,
Gledala je prizor boja žestokoga.

Junaštvo je vid’la lijepoga viteza,
Za kojijem ljubav iznenada sveza,
I odmah se dala u slađane snove,
Kako crne oči ljubiće njegove.

Kad se začu pjesma dvoru ne daleko,
A ispade momče na konjicu neko;
Od suhoga zlata u se gledat’ ne da,
Mač o njemu visi krvavoga gleda.

Kad ga spazi četa radosno pokliče:
„Dobro si nam doš’o, mladi konjaniče!
Nemadosmo lova već toliko dana,
A žednome caru ne prija ni hrana.

Daru krvca vrela iz tvojega t’jela,
Ruho zlata čista, što na tebi blista
Nama!” U to vitez na konjicu stiže,
Krvožedna četa na noge se diže.

Al’ vitezu mladu ne poplaši s’ oko,
Mač od pasa trže i ko sivi soko
U carevu četu nagoni košica,
I rubiti poče glave ubojica.

Dosta četu bješe proredio veće,
Kad koplje jedno ubojno doleće,
Jedan četnik bješe za st’jenu se skrio,
Na soko-vitezu nišan sastavio.

Al’ nišana koplje ne pogodi svoga,
Već vitezu ubi kolja vilenoga!

Mrtav konjic pade, a pod njim ostade
Vitez plemeniti, tad četa pohiti,
I svezav’ mu b’jele ruke obadvije,
Odvede ga caru, što krv ljudsku pije.

Krvopija care kćer je im’o krasnu,
Kao majski cv’jetak, ko zoricu jasnu,
I to jutro ona sa prozora svoga,
Gledala je prizor boja žestokoga.

Junaštvo je vid’la lijepoga viteza,
Za kojijem ljubav iznenada sveza,
I odmah se dala u slađane snove,
Kako crne oči ljubiće njegove.

To mišljaše ona dok je vitez čili
Na konjicu bješe vilinskijeh krili’,
I njezinog oca, cara krvopije,
Razganjaše čete po hridi kršnije!

Al’ kad konjic pade, i l’jepog viteza
Krvožedna četa okovima sveza,
Tad joj uzdah velji grud napuni mladu,
I u teškom ona poče cviljet jadu,

Znala j’ tužna šta mu car, otac joj sprema,
A u njega nikom smilovanja nema,
Al’ se opet spremi, pred njega izađe,
I zavapi: milost! ali je ne nađe.

— Zar onome milost, koj’ mi četu pobi!
Odgovor od oca kratak, surov dobi,
A kada mu ona ljubav svoju reče,
I pred njega vapeć na koljena kleče:

Kao ljuto zv’jere car bijesom planu:
„Smilovanja nema, krv njegovu vranu
Danas ću da pijem!“ Na dželate vika:
„Zakolj’te mi onog l’jepog konjanika!“

— Milost, oče, milost! molila ga ćerka,
— Znaš, milosti nema nikad u meneka!
Surov car joj zbori, na dželate vika:
„Zakolj’te mi onog l’jepog konjanika!"

Krvavi dželati izvedoše roba,
Tišina je mrtva baš kô u sred groba.
Ljuto gvožđe zveknu, vitez mrtav pade,
A careva ćerka pred svog oca stade:

— Dosta krvi srce popilo ti j’ veće,
Al’ viteza ovog znaj, napit’ se neće!
Reče i poteže nože iz njedara,
I sa njima oca u srce udara.

Car krvolok pade, dušu vragu dade,
A prekrasno lane, čedo zore sjajne,
Mrtvu dragom pade na krvave grudi,
Suzam rane pere, poJvupcim ga budi.

Al’ lijepi vitez ostade bez daha,
A careva ćerka sred čemer uzdaha
Dvor napusti kobni, u kom vitez pade,
I međ’ divlje zv’jeri u goru se dade.

I od tog dana, kad god ponoć pane,
I svemirom sanak carevati stane,
U dvor dođe ona vitezu viš’ rake,
Grozne suze lije sve do zore jarke.

I od toga plača i vapaja toga,
Bojahu se ljudi kraja okolnoga,
I živ niko nije smio izać’ gori,
I za kratko carski opustješe dvori.

Premnoga su od tad prohujala ljeta,
Nestalo je onog kobnog dvora kleta,
Da je bio samo zidina svjedoči,
Al’ i sada svake bogovetne noći
Vapaji se viju i ljudi se boje
Primaknuti gori, gdje rujine stoje.


Izvor

  • Osman Đikić:Sabrana djela, Svjetlost, Sarajevo, str. 95-97.


Javno vlasništvo
Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Osman Đikić, umro 1912, pre 112 godina.