Đevojka se suncem našalila:
„Žarko sunce, ljevša sam od tebe,
Od tvog brata na nebu mjeseca,
I danice ponosite zv’jezde!“
Žao bilo od istoka suncu; 5
Sunce ode Bogu na požalu:
„Mili Bože, šta reče đevojka,
Da je ljevša od žarkoga sunca,
I brata mu na nebu mjeseca,
I danice ponosite zv’jezde.“ 10
Mili Bože suncu progovara:
„Žarko sunce, opali joj lice,
A ja ću joj sreću dijeliti:
Mlada momka triput ženjenika,
Od svake mu đece ostajalo 15
Po petero i po devetero —
To je taman đece devetnaest;
Iza toga boles naturiti,
Mučne kraste na bijelo lice,
Te njezino lice nagrditi 20
I njezinu sreću izgubiti,
Da se priča dok je ovog sv'jeta.[1]
