Starac Klimoje/AT I

←Starac Klimoje

Starac Klimoje Писац: Nepoznati autor AT I

AT II→

AT I

ŠENA I

KLIMOJE ZVRČOKA i TIKVULIN

     KLIMOJE: Cazzo onizi, držim da je prva ljubav inventala na ovemu svijetu muke i torture, to u mojoj kući i u meni istomu prem saviše poznam. Kad ti se, brajo, u stare kosti ljubav usadi, pogana je stvar, a najviše u lakomu, čovjeku, kako sam i ja: vrtim se, privraćam se, pečem se, trudim, mučim se, stinem, treptim, nijemim, mrem, bez pameti sam; gdje sam, tuj nijesam, a gdi nijesam, tu mi je pamet, što mi je drago, nije mi drago. Tako me ova ljubav od onomadne spela, da nijesam u meni: vodi me, tjera me, nosi me, krca me, goni me, smuca me, raskiduje me, drži me, ne da me, dava, što ne dava, što me svjetuje, neće, što neće, kaže, da ja ne znam što ću; tako me i tako obkružila, da mi ništa ne majnka za poginut. Makar da se imaju spendžat trijes dinara, hoću se ovoga truda liberat. Ma, cazzo onizi, ako mi sin obazna, da sam ja star ovako zakukurijeko, strah me da i on kukurijekat ne počne; ma veće ili tako ili ovako: muora l' avarizia^[1], da se dvije perpere i po spengaju! Tikvuline, stani ovamo!
     TIKVULIN: Fatte^[2], gosparu, što mi zapovijedate?
     KLIMOJE: Evo, moj Tikvo, Tikvuline, Tikvicu, hoću te adoperati u jedno servicio veoma tanko, zato posluži me, a nigda ti neće po momu me(d)zu majnkat pos od mafatura. Znaš li je, moj Tikvo, onizi, pomozi mi je rijeti, kako joj je ime?
     TIKVULIN: Orlandu, gosparu?
     KLIMOJE: Česa Orlandu, gosparu, nije nego Pracata. Znaš li onu, kako joj je ime, Maru Slavica?
     TIKVULIN: Znam dobro; to ti je najfamozija kurva koju ima Dubrov­nik, i govore, gosparu, da ti je amanca sinova.
     KLIMOJE: Signor, no, to ne može bit, ako sam i ja namuran na nju. Ma ko te to pita; reci mi samo, znaš li je?
     TIKVULIN: Znam dobro, gosparu.
     KLIMOJE: Da li bi ti, moj Tikviću, bastalo opravit, ti si valentuomo u te stvari, bi li ti, onizi, kо ti rekoh, bastalo opravit, da se kontenta jednu noć
da dođem u nje, a bolje će bit za te i za nju. Čuješ li, što ti govorim?
     TIKVULIN: To bi, gosparu, š njom mučno bilo akomodat, er je u njoj poštena kurva, ma bi se moglo tratat s Cvijetom Kukonosom, nje rofijanom, koja za na ovo zlo brijeme oblancat par dinara, mogla bi što akomodat. Gosparu, reci što bi spendžo, za da umijem kalkulat malo, hoće li nam poso revuskat?
     KLIMOJE: O spenzi mi, brače, ne govori! nu bi li se moglo bez sреnzе, nu, moj Tikvo, Tikviću, er to spendžat dinar to mi je jedno oko izvadit.
     TIKVULIN: Gosparu, da sad pođi se připni na Orlandu i zaviči tri puta: mini me želja! Tu ti ga nije muftice ni oglodat. Gosparu, ogleda' se ter promisli, zašto će tebe bez mjedi upustit? Veće bi, brajo, voljeli mene ovako jake škine, kad bi otvorali zaludu. Ne znaš da vele mladića licimiri oko te Mare, ma svi hic zaludu, er, kо ti rekoh, poštena je u njoj kurva.
     KLIMOJE: Da kad je tako i kad nije inoga rimedija, imam tokat pet tisuć reala od prčije sinove; muora l' avarizia^[3], da se spendža do trijes dinara! I to mi, moj Tikvulinu, po ekonomiji razdijeli kako bolje znaš, i vjeruj mi, mjedi i zube na isti način ja pendžam. Zato, moj dragi, da ti je moja čas i mjedi priporučene!
     TIKVULIN: Ha, ha, hoćeš s trijes dinara, starežina, uljestit u Mare Sla­vica, a čuo sam govorit, da bi jedva za trijes dukata najljepšega vlasteličića upu­stila, i još deset da joj se da rofijani koja bi to opravila. Ma ništa ne manje, ovemu ću starežini dat razumjet da ću nastojat to opravit.
     KLIMOJE: Ola, što to brebonjiš tamo, marijolu, para se čudiš od moje manifičence. Imaš i razlog, nijesam onako bio dženeroz ni ovoliko spendžo odkad sam se oženio, ma ovaka je, onizi, ova ljubav, činila mi je narav privratit. Ma
pacijencija! Tikvuline, veće si čuo, što ti, onizi, hoću rijeti: pođi, moj Tikviću, ter nađi način za ucijenit se, i dođi me nać na Placi, ter ćeš mi odgovorit koliko si opravio.
     TIKVULIN: Evo idem, gosparu. Ha, ha, ha, smiješna čovjeka! namuro se lakomčina, hoće se namuravat, a ne pendžat; znaćeš kud te vode, nećeš ga tu ni tegnut ni oblancat, a otiće te trijes dinara za sunce. Valja mi se što dogovorit
s onom Cvijetom Kukonosom rofijanom, da mu koju burlu učinimo.

ŠENA II

MLASKALO, MILICA

     MLASKALO: Veramente, čuo sam, ali sam vidio, ali mi su rekli, ali sam prolego, da su dvije žene gore nego jedna, i tako je za istinu; zašto toliko je zla u svakoj makar najboljoj, da se ne može veće. Tako, sestro, od ove moje gospođe Krile pokojnika Stijepka Brusonje, nisam ti vidio, ni sam ti prolego, ni mi su rekli, nit se može rijet, nit se može iznać, ni se može zamislit gora. Netom ti dođe doma, on čas ti počne grintat, nije joj ništa ugodno, ništa je smirit ne može, a sad ti se, brate, naprla vjerit, ter ti joj je udrila, neka da prostiš, tindara, che Dio ti guardi^[4], a pak sva furija pade na žalosnoga Mla­skala; došlo mi se pomamit od smijeha. Kurvina namurana je na Dživa Srkala, koji se hoće za nju vjerit. Vidjela ti je na meni novu baretu, koju mi je gospar Dživo učinio, ter ti je napala na mene; od kud ti je to, obješenjače, što ćeš ti od tega, cancaro ti vegna^[5], nije ti dosta da me ti na tuđe spenze odijevaš? Jedva sam ti, sestro, iz kuće uteko i idem ti nać gospara Dživa, er sam ti bogme, sestro, veoma gladan.
     MILICA: Dobro, Mlaskalo, govoriš, velika ti me dobra sreća iz te kuće libera, veće sam tu i zaedno s tobom zla podnijela, neg mi je vlasa na glavi. Ma nu mi reci, jeda si što čuo, što se čini od te vjere, hoće li se vjerit Krila za Dživa Srkala ali za neputa moga gospara Pera Gostaricu, ali za drugoga koga od dvanaes, koji govore da je hoće?
     MLASKALO: Reko bih ti velikijeh stvari, ma sad ne mogu, er sam, kо sam ti reko, veoma gladan.
     MILICA: Idi, ludorijo, vazda si gladan, kad ja imam potrebu od tebe; ma na vjeru, ako mi što dobro spoviješ, darovati ću lijep ručak.
     MLASKALO: Ha, ha, ručak! Neće, sestro, ručak, ne bi li što, dušice, drugo dala?
     MILICA: Idi, pasalijeru, dosta veće ludosti, nu mi to spovjeđ!
     MLASKALO: A što ćeš mi dat?
     MILICA: Što, ručak.
     MLASKALO: Ručak, il....
     MILICA: Ručak hoću, a o temu sada ne govori.
     MLASKALO: Da neka znaš, moja je gospođa namurana na Srkala i hoće se za njega vjeriti, ali Jela Kutlina, nje zova, hoće Gostaricu, i govori povazdan: uzmi njega, ter uzmi! Zato eto sam ti spovidio; hoć dat to?
     MILICA: Sve to, što to? Ručak sam ti obećala, ručak ti ću i dat, zato na ti dinar, pođi se i tri.
     MLASKALO: Veramente ja ti dinara neću, majnka meni dinara i za tebi dat, dokle je gospar Dživo Srkalo živ. Dosta je samo da mi si, Mile, u milosti, a drugi ćemo se put sastat, to ti ću veće spoviđet, samo se spravi dati to.
     MILICA: Ostani s bogom!
     MLASKALO: Pođi sbogom, bogme ćeš dati to.

ŠENA III

MARE SLAVIC, CVIJETA KUKONOSA i MARO SVRDONICA viri s vrata

     MARE: Nu mi malo, Cvijete, viđ, kako mi ovi kordunić stoji, er se hoću načinit koliko se najlepše može, za biti ljepša danas momu Maru Svrdonici, koji, uh žalosna, čujem, da se danas hoće vjerit.
     CVIJETA: Uh nebogo, čemu se ne načiniš lijepijem načinim, dosta si lijepa, a, brajo, vjeruj meni, da namurani ne ljube haljine, nego ono što je halji­nam pokriveno.
     MARO: (Zaistinu ova Cvijeta sve zna sentence delli amanti^[6], spametna je).
     MARE: Anci me razgleda' kako mi ova skarlatina k obrazu pristoji?
     CVIJETA: Er si, moja dušice, lijepa, to ti to sve ko upengano na tebi i stoji.
     MARO: (Sad bih joj za ovo što darovo, ali nikako neću da je bude zaludu hvalit).
     MARE: Nemoj veće unjigovat, neg mi reci istinu!
     CVIJETA: Odveće si ti ludorica, veće voliš da lažem ne hvaleći te, nego da te istinom hvalim.
     MARE: Ne, paček veće volim, da me i lažući hvališ, nego da me i istimom huliš; meni je draga istina, laži mi su mrzeće.
     CVIJETA: Da bi ti mene tako ljubila, ali tebe ti tvoj namurani Maro Svrdonica, kako ti istinu govorim.
     MARO: (Ah, što ne reče, da bi ona mene tako).
     CVIJETA: Brižnice, čudim ti se, da ti tako spametna mahnito živeš,
     MARE: Ako koje zlo činim, što me ti ne koregaš?
     CVIJETA: Zlo ter veliko zlo, koja jednoga sama čekaš i jednomu se samomu načinjaš, a od druzijeh konta ne činiš; to je, brajo, od vladike a ne od žene, ко si ti.
     MARO: (Može li se ovo trpjet, ali ja znam što ću: činit ću, da od glada i od žeđe umre).
     MARE: Neću da me zlo učiš, veće volim njemu robovati, nego druzijem kraljica biti.
     CVIJETA: Uh, brače, ti si ve mahnita, koja cijeniš, da će te on u vijeke ljubit. Čuj mene, on će te ostavit ili za ljubav od vjerenice ili ražežen od tve
ljubavi.
     MARE: Ufanje mi to ne da vjerovati.
     CVIJETA: Ovo se događa od česa se ne nadaš veće puta.
     MARO: (Non so per verità, chi mi trattenga^[7] i jedva se uzdržim, da joj oči ne izvadim).
     MARE: Njemu sam se samu darovala, njemu sam samomu držana, on me sam osvojio.
     MARO: (Ovezijem me zavezala, ovezijem me zanijela, ovo su načini, kojijem je ljubav nju u srce moje svukoliku stavila).
     CVIJETA: Kćerce, ako njega sama uzbudeš ljubit, dokle si mlada, kad stara budeš, zlo ćes stat.
     MARO: (Što me uzdrži, da joj čeljusti ne raskinem).
     CVIJETA: Moja kćerce, ja vidim, da prid tvomu Gostarici mrziš na svakoga, i da me za njega ne biješ, i ja ću ga hvalit, i dobro činiš.
     MARE: Da, donesi mi odizgar zrcalo i skrinjicu od naprave, neka se na­činim ljepše, budući ima sad doć u mene moj Maro, moja rados, me veselje.
     CVIJETA: Brižnice, žena svaka koja sebe i svoju mlados ne scijeni, od potrebe joj je zrcalo; nu, brajo, tvoja je ljepotica zrcalu zrcalo.
     MARO: (Sad bih je opeta za ovo poljubio).
     MARE: Nu viđi malo, kako mi ova prandusa stoji? jesu li mi svi prami na mjestu. Nu da' mi mrčilo, da čelo zamrčim, da' tu gostaricu od biake, nu da' to čerse!
     CVIJETA: Uh, neboga, hoćeš ištetit novom pengom najljepši kvadar što je narav učinila; ostavi se tega, ljepahna si i taka, nije od potrebe druge butige na tebi. Na ti zrcalo, ogledaj se, i na ti ubrus da ruke očistiš, zašto si zrcalo držala. Strah me, da ti ne bi ruke srebrom zavonjale, ter bi ti tvoj Svrdonica prosumnjio, da nijesi od koga dinara primila.
     MARO: (Astute rofijane, komu bi ovo na pamet došlo!)
     MARE: Nu hoću li cibeta malo stavit za njedra?
     CVIJETA: Ne. brižnice, nikako, er ne znaš, da žena najljepše vonja kad ničijem ne vonja.
     MARE: Vidi mi veće, jesam li u svemu dobro napravljena?
     CVIJETA: To meni nije od potrebe; sve ti je lijepo, a, brižnice, ne znaš,
da je žena ljepša gola neg sva pozlaćena, a zaludu je lijepo načinjena, ako je zlo kostumana. Lijepu napravu zli načini gore od kala omrljaju.

ŠENA IV

MARO SVRDONICA i MARE

     MARO: Odavno sam te želio, lijepa Mare moja, er kad sam bez tebe, cijenim biti bez srca. Što odi činite vi dvije?
     MARE: Ovo se načinja za bit ljepša tebi.
     MARO: Meni si sva lijepa, meni si sva načinjena; nu ti, Cvijeta, odnesi to gori, a tebi, dušo, reci mi, hoće li ugodno biti da do večera dođem u tebe na večeru?
     MARE: Meni je sve ugodno, što je tebi drago, dušo moja, ma ovo čujem da se vjeraš, to sam sva izvan mene, malo nijesam od sinojke plakajući za­mahnitala.
     MARO: Dušo, brače, to nije još ništa istina, ma kad bi još to bilo, sva­ kako bi ti moja bila.
     MARE: Kako tvoja, ako mi te hoće druzi ugrabiti, ah tužna i ucviljena mladosti moja.
     MARO: Ne plači veće, er ću i ja sad s tobom uzet plakat; hodmo goru da ti ja veće te suze otrem.

ŠENA V

KRILA, MARICA mala

     KRILA: Vodi me tamo, neizčešljanico, sad ću na tebi vas ijed izagnat.
     MARICA: Ako sam neizčešljanica, za mene sam, a vazda ti na meni ijed izgoniš; eto mi si veće sve kose iskubla, da nejmam što ni izčešljat ni oplesti. Jeda sam ti ja kriva, da te vjerenik neće.
     KRILA: Lažeš, lažeš, er me hoće ne jedan nego dvanaes, i grabe se na meni, kо na dobru vinu, i hoće cijeć mene živjeti desperani i po svijetu hoditi, ako ih ne uzmem.
     MARICA: Na vjeru, gospo, govore da se to rugam tobom.
     KRILA: Nuti meni tijela, u čem ove riječi stoje: da ne gledam što gledam, sad bih ti i to ostalo piljaka iskubla. Uh žalosna Krile, malo mi sad nije gučula pala s onom mojom zovom Jelom Kutlinom; zakrapičala je ter zakrapičala, da se ja vjerim za Pera Gostarica a ne Dživa Srkala, i govori hoću ter hoću, koliko da ona ima moga muža na sebi nosit a ne ja, a da ima nebo na zemlju pastit, neću ničija biti nego Srkalova. Uh nebogo, na komu bih ti ja moga pokojnika valentoga trgovca promijenila na jednoj djetetini. Od svijeh dvanaes koji me ištu galantijega nijesam mogla izabrat od moga Dživa Srkala, a na vjeru će imat i on što srkat, da će mu i saviše bit. Brojila sam ih svijet u pante: počnimo od Dživa Grbešića, istina je da je bizar i bogat, ali sve što ima sve u zle žene pendža. Pera Mrvicu, lijep je i galanat, ma je siromah. Mara Tintilića, bogat je, ma mi se malo puta pokloni, kо da konat od mene ne čini. Stijepa Čačicu, onu grdobu, ne bih ti uza nj legla, da me svu zlatnu hoće učiniti. Pala Smućkala, onega zločešnjaka, koji za goduljinam po vazdan trata po Placi. Andra Sukuricu, onu izjed, prije bih se prinemogla, neg bi u odar došo leć. Pera Svrlića, nejma dijela sunca. Mara Imbričića, rođen je od potištena roda, i tako svi ostali osvem Dživa Srkala, u komu su sva dobra, samo što mi vele u sebe ne peča i zasve da nije bogat kо Pero Gostarica, ali je lakom i umije štedit. Ali dobro je rečeno, da se mi mlade udovice na ljepotu i bizariju od vjerenika prigibamo, koga vidimo u crevicah na tacijeh od kartuna, u čoši od armizina, u košulji na fortunu, on čas im se i silom tiskamo. Ali ću ja i to remedijat, činit ću, da sve­ to sutra i Dživo učini, tako ću moje oči u svemu smiriti, a moje će mu 15 tisuća dukata sve njegove stvari akomodat. Vodi me veće, djevojko, i spravi se bizđiću.
     MARICA: Eto mi si u zo čas veće rane na ramenijeh učinila štipljući, vrag uzo, kо bi vas na ovi način služio. Skrojila mi si onomadne jednu košulju, jedva mi i onu stvar pokriva, ne ću te služit, ne, plati me, plati!

ŠENA VI

STIJEPO GROHOTALO

     Veramente u ovo brijeme trgovati parentijeram najkorisnija je stvar, nešto od jedne strane, nešto od druge guadagni non mancano mai^[8]; ma nije se u ove stvari u koga pouzdat, zato sam odlučio ja u nikoga se ne intrigavati, neg ja moj poso sam opraviti. Odlučio sam kćer vjerit za Mara Svrdonicu, sina. Klima Zvrčoke, zato hoću ja sam ovu parentijeru svršit za ne plaćati sansare, koji ovezijem trgovinam trguju. Otit ću naći Mara za pitat ga, je li kontenat od djevojčice i od prćije pet tisuć dukata, a poslije ću mu s ocem govoriti, koji zasve da je fantastik i lakom, ali će grossu faculta^[9] onemu sinu ostavit, koji za, istinu i galanat je i dobar djetić. Otit ću ga naći prije, nego otide na objed.

ŠENA VII

ANDRIJULA ZVONCE i MILICA

     ANDRIJULA: Malo ti prosperano ide bitje nas siromašica: trgujemo tuđom časti za našu dobit, kako trgovci tuđijem dinarom pod njihovo ime; ali ve, brajo, opeta ti nam sve in malanno ide, malo ve dura zla dobit, a sada je„ veće se može rijet, i pomankala. Svak bo ve sebi opravlja, a nastalo je ovijeh gunjača, koje ti su i nami i našijem kćerami i nepučicami artu prigrabili, ter ti sam odlučila kojoj godi od njih se prisusjedit, jeda tu hranicu dobijem. A ovo ti prem oduda Milice gospara Đuha, a prem sam ve nju žudjela, da se mogu š njome razgovoriti za ono, što mi oni patrun od drijeva za nju je govorio. Dobar ve ti dan, Mile, a prem sam ve te žudjela.
     MILICA: Dva ti za jedan, Andre; nu koja će to potreba bit, govori brzo!!
     ANDRIJULA: Vrlo ti si prešna, što se tako prnjicaš?
     MILICA: Govori, što imaš, er idem na poso.
     ANDRIJULA: Znaš li ve onega patruna, u koga si onomadne na Ponti bob kupovala?
     MILICA: Znam, ter što?
     ANDRIJULA: Ono ve je galant čovjek, i da vidiš kako svega ima; onomadne ti sam u njega bila ondi na Placi u kući, tot mu na desku kolärina od zlata, tot od bisera, tot prstena, tot orekina, tot dinara, toti ve dukata i cekina, ono ti je liberala korta. Vjeruj menjerice, odnijela ti sam mu od njekoga moga prijateja dva fijaska mavasije, i on čas mi je, da ti ne slažem, ali perpere ali dvanaes dinara darovo.
     MILICA: Ter što to meni spovijedaš?
     ANDRIJULA: Ništa, Mile, nego samo da znaš, da je ono galant djetić.
     MILICA: Cijenim, da mi ćeš što drugo rijeti; poću veće, er imam potrebu.
     ANDRIJULA: Počeka' ve malo, ono je, kо ti rekoh, reala korta, i hitio bi se ovako što godi dobro dobavit, komu bi đavo i dinara i svega. ,
     MILICA: Rđa ti ga ubila i s dinarima i svijem tezijem!
     ANDRIJULA: Idi ve, ludorice, deset dukata dobit u malo bremena li­jepo je; da u tuđoj kući služiš i vele godišta, ne bi mogla tega dobiti.
     MILICA: Rđa ubila i tebe i tu dobit.
     ANDRIJULA: Dura, dura, vrlo ti ve se prnjicaš, na vjeru, ako ti te uvedem u ruke, neće u tebi te bjesti bit.
     MILICA: Ni ću njega ni njegove dobiti.
     ANDRIJULA: Znaš li, da oni mladić nije ni vjeren, mogo bi ve koga i za ženu uzeti i otvorit joj stačunić i butigu, da prodava, kako i ostale, brižnice; on ti ve tebe veoma dobro hoće, i da mu se otideš javit sjutra u jutro rano, kad na komardu uzideš, on ti bi ovo isto na vele ljepši način reko, deset dukata i petnaes ja bih ih, da sam mlada kо i ti, veoma dobrovoljno i s ovolikijem očima dobila.
     MILICA: Poću veće, promisliću se, docna mi je sad, opeta ćemo se pobjed razgovoriti.

ŠENA VIII

KLIMOJE ZVRČOKA i MARO sin mu

     KLIMOJE: Davalo mi je srce, kad sam izišo jutros iz kuće, da ću zaludu iziti, i zato sam zle voje izišo, nisam ti vidio onoga Jakobika, koji ti mi s mojijem dinarom na žudioski način trguje. Veramente industrioz je i galanat žudio: grijeh je, da ja nijesam on a on ja. Žudim ga vidjeti, da ga pitam, je li mi vidio onega Žudjelića, koji mi ima platit one mille e quattrocento reali^[10] onega mjeseca, er ako ne uzmože, tanto meglio per farli piacere per non dichiararlo fallito, in doppio^[11] ću ga censo staviti. Maro, pođi mi ga viđ, a ja ću otit doma, er sam ja odi, a ma se pamet i sve ostalo doma je u kašunu.
     MARO: Ćaće, učinit ću sve što mi zapovijedate.
     KLIMOJE: Malo se ne zaboravih, nije mi još ništa odgovorio Tikvulin; ako mi ovi poso ne uzbude opravio, non so niente^[12], veće ne mogu ni negocijat: ova me ljubav od svega dignula, sve sam posle ostavio, valja mi i njega vidjet, za znati samo što se čini.

ŠENA IX

DŽIVO SRKALO

     Lijepo ti bi moje stvari izišli, da ih ona Jela Kutlina ne smeta. Gospa Krila znam da neće nikoga neg mene. Sveđ oni vrag, koja u čas i u poštenje opravlja, sve moje disenje smeta; trijeba je i meni klanjat joj se i zvat je tetkom, dokle se vjerim, a paka zasve, da će mi parenta bit, neću jom dat da mi priko praga od kuće priđe.

ŠENA X

DŽIVO SRKALO i MARICA mala

     MARICA: Gosparu Dživo, obišla sam vas grad ištući te, jedva sam te odi našla. Pozdravlja te gospođa Krila i ovi ti je cvijetak poslala.
     DŽIVO: Ah srećno cvijeće i blaženo, sto celova tebi umjesto uzdisane duše moje davam; stani amo Marica, što je od duše moje?
     MARICA: To od gospođe Krile? Sveđ me skube i štiplje za rame; dobra je; ne znam jesam li ti rekla, pozdravila te.
     DŽIVO: Pozdravi i ti nju, i na, ovi joj cvijet i ovi pozdrav od mene ponesi!
     MARICA: Neću da me ljubiš, da ti sam ja Krila; imalo bi te sram biti, da te kо vidi, ne bi me ktio pak uzet vjerenik.
     DŽIVO: Idi, ludorijo, a jeda sam tebe poljubio? to sam po tebi gospođi Krili pošlo!
     MARICA: Ili poslo Krili ili mene poljubio, imalo bi te sram biti; ja neću da me na placi ljubiš: jedva bi se i gdjegodi u džardinu krijući kontentala.
     DŽIVO: Na ti dinar, toga tu i stavi, dje sam te pojubio, to se neće ni poznat.
     MARICA: Hvala vam, ja tega ne miritam ništa, žudim ti ljepšu vjerenicu, neg sam ja. Gosparu, ja ću veće otit, da me gospođa ne izčeprlja.
     DŽIVO: Nu, hodi! a to ti umije čeprljat gospođa?
     MARICA: Umije? Nego ne, da znaš kako; umjela je kad god hitat se i brade pokojnomu gosparu.
     DŽIVO: O cazzo, što me toka čuti? Ovo su stvari incomportabili; ma petnes tisuć dukata. Vada il resto^[13], a ja ću joj čestije strić nokte. Pođi, brače, Mare, sbogom, i pozdravi gospođu Krilu.

ŠENA XI

MARO SVRDONICA

     Pošlo sam ćaći Jakobika žudjela, da vidi što mu je od potrebe, a ja sam kupio dva para jarebica za otiti do večer u Mare Slavica na večeru, i zasve da pobjed imam večeru proglasit. Ništa ne manje trijeba je otit konsolat, da ne umre siromašica desperana. Veliku mi ljubav nosi i razlog je bio za nje ljubav zasad ne vjerat se, ali sama nam je kuća, trijeba je bilo ćaću slušati, koji jošte za uzeti prčiju, činio mi se silom vjerit. Ali u toliko vjerenica mi će biti od konsolacioni priko dan ovezijeh Poklada a Mare Slavic priko noć.

Референце

1. smrt škrtosti
2. Slušam, pokoravam se
3. smrt škrtosti
4. da te bog sačuva
5. rak te uhvatio
6. izreke o ljubavnicama
7. Ne znam uistinu tko me zadržava
8. zarade nikad ne manjkaju
9. velik imetak
10. tisuću i četristo reala
11. tim bolje da mu se ugodi da ne proglase da je bankrutirao, u dvostruki
12. ne znam ništa
13. Ovo ostalo ide