Cvijeće male ide

– Umrlo je moje jadno cvijeće! – uzviknula je mala Ida. – Sinoć je
bilo tako lijepo, a sada su mu sve latice uvele! Zašto mi je cvijeće uvelo?
– pitala je studenta koji je sjedio na divanu.
Voljela je Ida tog studenta jer je znao lijepo da priča i da izrezuje
zanimljive slike – i srca s malim damama što plešu, i cvijeće, i velike
dvorce na kojima se vrata otvaraju. Bio je to mladić koji je umio da je
zabavi.
– Zašto mi je danas cvijeće tako jadno i tužno? – ponovo ga je pitala
Ida i pokazala svoj sasvim uveli buketić cvijeća.
– A znaš li ti zašto ti je takvo cvijeće? – odgovorio joj je student. –
Ono je sinoć bilo na plesu, i zato su mu cvjetovi oborili glave.
– Ih, kao da cvijeće umije da pleše?! – dočekala je mala Ida.
– Još kako umije! – odgovorio je student. – Kad se unoća i kad mi
spavamo, onda ono počinje da se veseli i skače. Gotovo svake noći je
ples!
– A mogu li djeca da dođu na taj ples?
– Mogu! – odgovorio je student. – I svi mali krasuljci i đurđice!
– A gdje pleše to divno cvijeće? – opet će mala Ida.
– Zar nisi toliko puta bila pred kapijom velikog kraljevog
ljetnikovca sa onim krasnim cvijetnjakom? Vidjela si tamo one labudove
što doplove do tebe kad vide da ćeš im baciti hljeba. Mogu ti reći – tamo
se održava glavni ples!
– Baš juče sam s majkom bila tamo! – rekla je Ida. – Sa drveća je
opalo lišće, a cvijeću više ni traga nema. A ljetos ga je bilo tako mnogo!
– Pa, ono je unutra, u ljetnikovcu! – objasnio joj je student. –
Trebalo je da znaš da cvijeće odmah pohita u ljetnikovac čim kralj i
dvorani presele u grad. Tada i počinje pravo slavlje i veselje. Dvije
najljepše ruže sjednu na prestolje, i to su onda kralj i kraljica. Sve one
divne pijetlove kreste sa svojim crvenim perjanicama se postroje sa strane
i pozdravljaju kao pravi dvorski komornici. Zatim se skupe svi najljepši
cvjetovi. I tada počinje veliki ples. Plave ljubičice su pomorski oficiri,
one plešu sa zumbulima i šafranima i nazivaju ih gospodjicama. Tulipani i
visoki žuti ljiljani se koče i šepure kao stare gospode: oni paze da se
lijepo pleše i da sve bude kako plesna pravila nalažu.
– Ali zar smije cvijeće da prireñuje igranke u kraljevom ljetnikovcu?
– pitala je Ida.
– Pa o tome niko ništa ne zna! – odgovorio je student. – Ponekad,
doduše, naime stari domar sa svojim velikim svežnjem ključeva, ali čim
cvijeće čuje zveket ključeva, odmah utihne, sakrije se za dugačke zavjese
i samo proviruje. "Dobro osjećam miris, cvijeće je tu negdje!" – gundja
stari domar, ali on ne može da ga vidi.
– Baš je to zanimljivo! – pljesnula je ručicama mala Ida. – A zar ni
ja ne bih mogla da vidim to cvijeće?
– Kako da ne bi! – odgovorio je student. – Samo nemoj zaboraviti,
kad budeš prolazila kroz cvijetnjak, proviri kroz prozor i sigurno ćeš ga
vidjeti! I ja sam ga danas gledao. Na divanu se žuti narcis, ispružio se kao
prava dvorska dama.
– A može li tamo da doñe i cvijeće iz botaničke bašte? Može li ono
da preñe toliki put?
– Sigurno da može! – rekao je student. – Ako hoće, ono može i da
prhne! Zar nisi vidjela one lijepe leptire, crvene, žute i bijele? Zar nisu
kao cvijeće? Oni su nekad i bili cvijeće. A onda su jednog dana skočili sa
svojih stabljika, svojim laticama uzmahnuli kao krilima i tako poletjeli u
visinu. A pošto su bili dobri, dozvoljeno im je da i danju lete i da se ne
moraju vraćati na svoje stabljike. Tako su se eto njihove latice pretvorile
u prava krila. To si ti i sama vidjela, zar ne? Ali može se desiti da cvijeće
iz botaničke bašte nije dolazilo u kraljev ljetnikovac. Možda ono i ne sluti
kako je tamo noću veselo. A sada ću ti reći nešto što bi zaprepastilo tvog
susjeda profesora botanike. Ti ga poznaješ, zar ne? Kad dodješ u njegov
cvijetnjak, samo reci nekom od njegovih cvjetova da je u ljetnikovcu
zabava, i on će to odmah reći drugima, pa će svi pobjeći iz cvijetnjaka. A
ako profesor tada dodje u svoj cvijetnjak pa vidi da nema njegovog
cvijeća, on neće ni pomisliti šta se s njim dogodilo.
– Ali kako će taj cvijet reći drugima? Pa cvijeće ne govori!
– Ne, ne govori – rekao je student. – Ali ono se sporazumijeva
pokretima i znakovima. Zar nisi vidjela, kad samo malo zapuše vjetar,
kako cvijeće klima glavom, maše listovima i treperi? Cvjetovi se tako
sporazumijevaju, tačno kao mi našim govorom.
– A razumije li profesor taj njihov govor? – pitala ga Ida.
– Razumije! Izišao on jednog jutra u svoj cvijetnjak i opazio jednu
veliku koprivu kako lišćem daje znakove jednom lijepom crvenom
karanfilu i tim znakovima mu govori: "Tako si lijep, tako si mi drag!" A
tako nešto profesor nije dozvoljavao, pa udari koprivu po listovima. To su
njeni prsti. A ona ga je tako ožarila da profesor nikada više nije dirnuo u
koprivu.
– Baš je to zanimljivo! – nasmijala se mala Ida.
– Kako možete djetetu puniti glavu takvim stvarima! – začuo se sada
glas dosadnog savjetnika koji je opet došao u posjetu i sjedio na divanu.
Taj savjetnik nije trpio studenta, pa je negodovao kad bi vidio da on
izrezuje one svoje smiješne i zabavne sličice – sad nekog kradljivca
srdaca kako na vješalima drži ukradeno srce, sad opet neku staru vješticu
kako jaše na metli i na nosu drži svog muža i tome slično. Savjetnik to
nije trpio, pa je, kao i sada, uvijek govorio: "Kako možete djetetu puniti
glavu takvim stvarima! To su glupe izmišljotine!"
Medjutim, maloj Idi se svidjalo to što je student govorio o njenom
cvijeću. O tome je ona sada razmišljala. Cvijeće je svu noć plesalo, pa je
bilo umorno, i zato je objesilo glavice. Sigurno je bilo bolesno. Zato ona
uze svoj buketić cvijeća i ode do svojih igračaka što su se nalazile na
stolu i u ladici. Njena lutka Sofija je spavala u svojoj postelji, ali joj Ida
reče:
– Sofija, moraćeš da ustaneš iz postelje i da se za noćas zadovoljiš
spavanjem u ladici. Znaš, moje jadno cvijeće je bolesno, pa neka legne u
tvoju postelju, možda će se tada oporaviti!
Ida podiže svoju lutku, ali ona je bila namrgoñena i nije htjela da
kaže ni jednu jedinu riječ – ljutila se što mora napustiti svoju postelju.
Sada Ida položi cvijeće u lutkinu postelju i prekri ga malim
pokrivačem. Posavjetova cvijeću da mirno leži i reče da će mu skuvati čaj
da bi ozdravilo i ujutro ustalo. A da mu sunce ne bi udaralo u oči, ona
navuče zavjesicu oko njegove posteljice.
Čitavo veče je Ida razmišljala o tome što joj je student pričao, a kada
je i ona morala u postelju, nije se mogla uzdržati a da ne proviri ispod
zavjese gdje su se nalazili zumbuli i tulipani njene majke. I ona im tiho
reče:
– Znam ja da ćete i vi noćas na ples!
Meñutim, cvijeće se držalo kao da ništa ne razumije, nije trepnulo ni
jednim jedinim listom. Ali mala Ida je sada znala da se cvijeće pretvara.
A kada je legla u postelju, ona nije mogla odmah da zaspi.
Razmišljala je o tome kako bi bilo lijepo kada bi mogla da vidi kako
cvijeće pleše u kraljevom ljetnikovcu i o tome da li je zaista i njeno
cvijeće odlazilo na ples. U tom razmišljanju su joj se sklopile oči i ona je
utonula u san.
Usred noći Ida se probudila. Sanjala je o cvijeću i studentu. Opet je
savjetnik grdio studenta zašto joj puni glavu svojim glupostima. Ali u
spavaćoj sobi je bilo sasvim tiho – na stolu je gorjela noćna svjetiljka, a
otac i majka su mirno spavali.
"Baš bih voljela znati da li je moje cvijeće još u Sofijinoj postelji?" –
pomislila je Ida, podigla se i pogledala prema odškrinutim vratima.
Cvijeće i njene igračke bili su na svom mjestu.
Mala Ida osluhnu za trenutak – činilo joj se da neko svira na klaviru,
ali sasvim sasvim tiho i tako nježno kako nikada ranije nije čula.
– Sada sigurno svi cvjetovi plešu! Bože, kako bih voljela da to
vidim! – prošaptala je Ida, ali se nije usuñivala da ustane da ne bi
roditelje probudila.
"Kad bi barem cvijeće ovamo došlo!" – mislila je Ida, ali cvijeće nije
dolazilo, a ona nježna muzika i dalje se čula. Ona je zvučala tako divno
da Ida više nije mogla izdržati, izvukla se iz postelje i provirila u sobu.
O, kakvu je krasotu ugledala!
U sobi nije bilo svjetiljke, ali sve se prekrasno vidjelo. Mjesec je
kroz prozor obasjavao čitav pod i sve se vidjelo kao u pola bijela dana.
Svi zumbuli i svi tulipani nalazili su se na podu svrstani u dva dugačka
reda. Nijednog više nije bilo na prozoru, a na dasci su stajale samo prazne
saksije. Cvijeće je plesalo. Sve jedan uz drugog, držeći se svojim
listovima kao rukama, cvjetovi su očaravajuće plesali. A za klavirom je
sjedio onaj veliki žuti ljiljan o kojem joj je student ljetos rekao: "Pogledaj
koliko liči gospoñici Lini!" Svi su se tada smijali, a sada se i maloj Idi
činilo da taj žuti cvijet zaista liči na gospoñicu Linu. Pa i sada kad je
svirao, on se držao kao neka gospoñica – naginjao je svoje žuto lice čas
na jednu, čas na drugu stranu, i tako davao takt toj divnoj muzici.
Mala Ida je bila neprimjetna, i ona je sada vidjela kako je veliki
plavi šafran skočio na sto na kojem su se nalazile njene igračke, pošao
prema lutkinoj postelji i razgrnuo zavjesu. Tu je ležalo njeno bolesno
cvijeće, ali se ono sada uspravilo i klimnulo glavom izražavajući tako
želju da i ono zapleše. Sada i mali patuljak, kome je neko odbio donju
usnu, ustade i nakloni se lijepom cvijeću. Idino cvijeće ustade i, sada
potpuno oporavljeno, ode meñu ostale cvjetove, poče da pleše i da se s
njima zajedno veseli.
Najednom kao da nešto pade sa stola. Ida pogleda, kad tamo,
pokladni štap je skočio na noge kao da je i njemu bilo mjesto meñu
cvijećem. A i bio je lijep – na vrhu je imao malu voštanu lutku koja je na
glavi imala široki šešir, upravo onakav kakav je nosio savjetnik. Sada je
rašljasti štap počeo da pleše mazurku i da lupka sa svoje tri crvene drvene
noge. Cvjetovi su prestali da plešu, jer oni su bili i suviše laki i nježni da
bi mogli tako udarati nogama o pod.
Sada se i voštana lutka na pokladnom štapu isteže, zavrtje se iznad
svog papirnatog cvijeća i povika:
– Kako možete djetetu puniti glavu takvim stvarima! To su glupe
izmišljotine!
U tom trenutku lutka je sasvim ličila na savjetnika sa širokim
šeširom. Bila je isto onako žuta i mrzovoljna. Ali kada je njeno papirnato
cvijeće poče udarati po tankim nogama, ona se ponovo skupi i dobi svoj
preñašnji oblik. Mala Ida se od srca nasmijala:
– Kako je to smiješno!
Ida se smijala, a pokladni štap je i dalje plesao, a s njim i savjetnik,
htio ne htio. Pokušavao je opet da se izduži, ali se opet smanjivao u žutu
voštanu lutkicu sa velikim crnim šeširom.
Najzad se ostalo cvijeće zauzelo za savjetnika, a pogotovo ono što je
ležalo u lutkinoj postelji, pa ga pokladni štap ipak ostavi na miru. U tom
trenutku nešto je zalupalo u ladici u kojoj je meñu igračkama ležala i
lutka Sofija. Patuljak otrča na rub stola, leže potrbuške i nekako malo
izvuče ladicu. Iz ladice se diže Sofija i začuñeno pogleda oko sebe:
– Pa ovdje je ples! Zašto mi to niko nije rekao?
– Hoćeš li da plešeš sa mnom? – upita je patuljak.
– Baš si mi ti kavalir za ples! – odgovori ona i okrenu mu leña.
To reče i sjede na ladicu misleći u sebi: doći će već neki cvijet da me
zamoli za ples. Ali niko nije dolazio. Ona je kašljucala kh-kh-kh, ali
uzalud, niko nije dolazio da je zamoli za ples.
A patuljak je plesao sam. I nije loše plesao.
Kada je Sofija vidjela da nju niko i ne primjećuje, ona se najednom
sruši s ladice i pade na pod. Tada nastade čitava pometnja. Oko nje se
strčaše svi cvjetovi i počeše da je pitaju da li se udarila. Svi su bili veoma
ljubazni, a osobito Idin buketić što je ležao u njenoj postelji. On joj se
zahvalio na lijepoj postelji i izrazio svoju odanost, a onda je odveo na
sredinu sobe gdje je sijala mjesečina i počeo s njom plesati.
Oni su plesali, a svi drugi cvjetovi su stajali naokolo i divili se tom
paru. Sofija je bila veoma zadovoljna, pa sada reče Idinom cvijeću da
može zadržati njenu postelju i da njoj nije teško ležati u ladici.
Cvijeće joj je tada odgovorilo:
– Najljepša ti hvala, ali mi nećemo dugo živjeti. Već sutra ćemo
uginuti. Recite maloj Idi da nas pokopa napolju, u vrtu, gdje je pokopan i
kanarinac, pa ćemo ljetos opet iznići i bićemo mnogo ljepši.
– Ne, vi ne smijete umrijeti! – reče Sofija i poljubi cvijeće.
U tom trenutku se otvoriše vrata i u sobu uplesa mnoštvo divnih
cvjetova. Ida nije znala odakle oni dolaze, ali je najvjerovatnije bilo da su
dolazili iz kraljevskog dvorca.
Na čelu tog mnoštva cvjetova stupale su dvije divne ruže s malim
zlatnim krunama na glavi. To su bili kralj i kraljica cvijeća. Za njima su
išli šeboji i karanfili i slali pozdrave na sve strane. I muzika je stupala u
toj povorci: veliki makovi i božuri toliko su duvali u graškove mahune da
su im glave sasvim pocrvenjele. Plavi zumbuli i male bijele visibabe
zvonili su svojim zvončićima. Divan je to bio orkestar! Za njima je došlo
još mnogo drugih cvjetova. I svi su zajedno plesali – i plave ljubičice, i
crveni krasuljci i ñurñice. I svi ti cvjetovi tako su se ljubili da je bilo
milina pogledati!
Na kraju igranke cvjetovi su počeli da se opraštaju želeći jedan
drugom laku noć. Tada je i mala Ida otišla u postelju i nastavila da sanja o
svemu što je vidjela.
Čim se ujutro Ida probudila, otrčala je do svog stolića da vidi je li
još tamo njeno cvijeće. Kad razmaknu zavjesu na postelji, ona nañe svoje
cvijeće, ali sada sasvim uvelo i mrtvo. A i Sofija je ležala u ladici gdje ju
je i ostavila, ali je bila veoma sanjiva.
– Zar se ne dosjećaš šta bi morala da mi kažeš? – pitala je mala Ida,
ali Sofija ju je samo tupo gledala i uopšte nije odgovarala.
– Nisi dobra – ukori je Ida – a ipak su svi plesali s tobom.
Zatim Ida uze malu kartonsku kutiju na kojoj su bile naslikane neke
lijepe ptice, otvori je, u nju položi svoje cvjetove i reče:
– Neka to bude vaš kovčeg. A kada doñu moji norveški roñaci, oni
će mi pomoći da vas sahranim tamo, u vrtu. Tako ćete dogodine ponovo
izrasti i biti još ljepši!
Ti njeni norveški roñaci bila su dva dječaka – Jonas i Adolf. Njima
je otac kupio dva luka sa strelicama, pa su doputovali da ih pokažu Idi.
Ida im je sve ispričala o svom jadnom cvijeću i zamolila ih da joj
pomognu da ga sahrani.
Dječaci su pošli naprijed sa svojim lukovima na ramenu, a mala Ida
je išla za njima sa mrtvim cvijećem u kutiji. Kada su u vrtu dječaci
iskopali grob, Ida poljubi svoje cvijeće, a zatim ga sa kovčegom položi u
zemlju.
Adolf i Jonas su stajali nad grobom i odapinjali svoje strelice, jer
nisu imali ni pušaka ni topova.