Slavno se prolitje jur biješe odkrilo
i na travi cvitje zenući proctilo,
kad svijetli Apolo s vjenačcem na glavi
konjice i kolo na juncu ustavi,
ter svoja tiha vlas zelencu goneći
rastaplja snijeg i mraz, plah sjever goneći.
I zimu prožene i studen skončava,
zelenca da zene i da plod sazdava.
A praska se dzora, kad se zgodi meni
pod sjencom od bora, pri vodi studeni,
gdi sama po sebi sjedeći počivah,
ter vječno na nebi blaženstvo prizivah,
i nebo ognjeno razbirah misleći
i trojstvo blaženo pristoljem videći.
I takoj kraj vrjela, biraje tuj slavu,
grlica bijela sjede mi na glavu,
vrh moje glavice ter tiho zaguka
i reče: "Djevice, božja je odluka,
da prospeš povit vlas i da se odpraviš,
da mnogo trudan glas Kotoru objaviš.
Tijem se dviž', ter teci, ter tamo na domu
uriži i reci Kotoru staromu,
uriži, Orlača, i reci: "Kotore,
tvoj se trud bez plača razminut ne more,
er gdi mniš pridobit oružjem pogane,
tvoje ćeš oznobit građane i seljane.
Hinbeno er Turci taje se u polju,
da vaše jak vuci vojnike pokolju,
gdi se će, Kotore, Kotore priplačni,
omastit sve more u kolur sudračni,
s velikom žalosti u oružju gdi takoj
hrabrene mladosti ponikne tolik broj.
Ter tko će trud izreć, gdi mladost gizdava
pologom bude leć u oružju krvava?
Toli tko živ bude za sužna ostati,
taj ti će sve trude pakleno poznati,
i javi i speći sindžijere gdi nosi,
prijeku smrt želeći, da ga prije pokosi"
Još reče Orlača: "Vidjećeš, Kotore,
trud, koji bez plača izrijet se ne more,
vojnike videći, glavice krstjanske,
bez trupa viseći niz torne poganske.
Slijede te još druge čemerne zadosti
nevolje i tuge i plačne žalosti,
erbo je plačna stvar pomislit i reći,
gdi će tvoj vas kotar popalit plijeneći,
ter ćeš sam, Kotore, ostati svijeh dana,
kako dub vrh gore obješen bez grana.
Sad hoće višnji sud, da u selih seljani
napola dijele trud jednaga s građani,
općeno ter će svak s razmirjem u rati
i dobar i opak pod jarmom orati,
orući u polju, kud s brazdom prohode,
boljezan i tugu da jednako provode;
a plug se ne izvraća u brazdi, ner tako
lemešem privraća grumenje zemalsko.
Kotore, tijem sada procijeni i čin' sud,
komu se priklada s prilikom ovi trud;
zač veli grlica: " "Gorka je izrijeti
naljepna zdravica, koju ćeš proždrijeti,
er ti se nasluži zlosrećni nepokoj,
u raspu da tuži poplijenjen kotar tvoj." "
Drugo zlo - gore, jer ćeš ti njeki dan
ostali, Kotore, oznobjen od pogan,
zač je tvoja zloba i oholas tolika,
nejaka i slaba, kako vez od lika.
Tijem, vajmeh! Kotore, oholas prikrati,
a u tvrđu od gore nemo' se ufati,
Lovtinova gora er tebe, Kotore,
od tvoga zlotvora sahranit ne more.
Toli se ufate u blacke jakosti,
sobom se rugate maneno zadosti,
er pravo reć mogu, da Kotore stari,
pomoć te ne mogu od Blata ribari,
zač bo taj slaba moć, govoru ja tebi,
ne može dat pomoć ni druzim, ni sebi;
a vidjet svak more po ribarsko' slavi,
da jedva duh kopore u tvojo' državi,
er slava od ribara vazda je u bijegu,
kako dim i para i magla po brijegu.
A ti sam mož znati, Kotore dragi moj,
što trpi i pati vaskolik kotar tvoj,
tvoj kotar rascviljen i okolo svijeh strana
rasut i poplijenjen od tužnijeh pogana,
a tvoji Blaćane ne mare k tebi doć,
da tebe sahrane i da t' se dâ pomoć.
Vojnici od ribar er se tač vladaju,
jakino na titar kad djeca igraju,
a Turke gdi oćute s nazijemi sabljami;
kako ruj požute i klasje na slami,
ter se tač prid Turci rastječu Blaćane,
jakino prid vuci ovce raspršane,
ter s tvojom državom trudiš se boleći,
vukovom i lavom pri zubijeh stojeći,
da se Lovtin boli i grozno uzdiše,
zlosrdo gdi toli rasap te pedipše.
Ti ćeš znat najbolje, kotorski narode,
ke k tebi nevolje u raspu prihode,
nesrećna er tuga slijedi te i prati,
gospodar i sluga da jednako zlo pati;
a tvoj trud er takoj, čuj, da znaš, Kotore,
oružje ribarskoj pomoć te ne more.
Ili spim ili bdim, kroz toj se ja boju,
u raspu gdi vidim tu tvoju nevolju,
najliše gdi predaš, a ne mož počinut,
gdi svakčas pogledaš, kada ćeš poginut;
ter po vas bio danak, ni po svu tmastu noć
ne može tih sanak na oči tvoje doć,
zlosrdje gdi takoj od vukov i od lava
vaskolik kotar tvoj do mira skončava.
Ter ti se ja boju, kotorski puče moj,
državu da tvoju ne stradaš i grad tvoj,
er vidim Kotor grad ponižen zadosti,
da o koncu visi sad s velikom žalosti,
od straha ter preda i javi i speći,
gdi sablju pogleda nad glavom viseći;
a Turci govore, gdi treptiš i predaš:
" "Bre, komo [?] Kotore, ako se ne pridaš,
a istočni lav prijeti, da te će zaklati
i noktim razdrijeti i u rasap poslati,
da od tvoga imena meu svijem narodi
vjekušta spomena svijetu prohodi." "
Još reče Orlača: "Nečesni Kotore,
tvoj se trud bez plača ponavljat ne more,
er većma što poju, skladaje u pjesni
nevolju tuj tvoju i ljute boljezni,
toj većma moja svijes i javi i speći
zahodi u nesvijes tobom se boleći,
er pomoć ni od koga ne može prit tebi,
ner samo od boga i od svetijeh na nebi.
U pomoć blaćansku jur se man ufate,
gdi sablju pogansku nad glavom gledate,
Blaćani prid Turci er se većma straše,
ner ovce prid vuci bez pastirske straže.
Nu odkle je toj takoj, u tolik tvoj poraz,
kotorski puče moj, pridaj se bogu vas
i moli Tripuna; kotorski narode,
novskoga drokuna da kopjem probode,
poganska oholas neka se prikrati,
a da se tvoj poraz u koris obrati.
Er ognjen drokun taj hudobna narava
sveđer ti trudan vaj u raspu zadava,
i poli obrova, potajno gdi leži,
lisički iz krova straži te i preži
i oštri sve zube i čeljus otvora,
da t' mire prodube i da grad pohara.
Toj ti su boljezni od Kotora grada,
Orlača u pjesni ke - - - sklada,
višnjega gdje molju, Kotorani drazi,
da s vojskom u polju drokuna porazi,
neka se slobodi trag vjere krstjanske
po kopnu i vodi od sablje poganske;
i tebe da shrani, kotorski puče moj;
i od pogan obrani državu i grad tvoj,
i da t' se ne steče do sudnjega danka
toj, što ti proreče Orlača riđanka".
Svrha.
