OVU ELEDŽIJU PIŠE GOSPODINU LUCI LUKAREVIĆU, PRIJATELJU SVOMU, DA RAZLOG NE IMA KARAT GA, ER LJUBAV VELIKU JEDNOJZI GOSPOJI LATINCI NOŠAŠE.

Извор: Викизворник
OVU ELEDŽIJU PIŠE GOSPODINU LUCI LUKAREVIĆU, PRIJATELJU SVOMU, DA RAZLOG NE IMA KARAT GA, ER LJUBAV VELIKU JEDNOJZI GOSPOJI LATINCI NOŠAŠE.
Писац: Динко Рањина
26. pesma Pjesni razlike


OVU ELEDŽIJU PIŠE GOSPODINU LUCI LUKAREVIĆU, PRIJATELJU SVOMU, DA RAZLOG NE IMA KARAT GA, ER LJUBAV VELIKU JEDNOJZI GOSPOJI LATINCI NOŠAŠE.




   Prijatelju dragi moj, nemoj se čuditi,
ako tač ljuven boj kti me zlo raniti,
   er ljubav u tomu, znaj, taku ima moć,
da može svakomu na svijetu vrha doć.
   Človika hvaljena toli ni viku bil',
koga ni od žena kadgod blud zamamil,
   kogod je pače bil vik vridan ištare,
svakoji jes ćutil nje hude prijevare.
   U stare one dni, kad već svijet bješe prav,
sgodilo što se ni na svitu za ljubav!
   Svijes ljudcka govori, da njekad rad toga
Džove se satvori u vola jednoga.
   Velike jur muke podnese s ljubavi
Apolo, ki lijeke iznađe u travi,
   ki mnozijeh ozdravi, a svojoj rani lik
u nidnojzi travi ne može naći vik.
   S Venerom svojome Marte, boj ki ljubi,
mrežome jednome poklopljen tvrdo bi.
   Ne može od bludi uteći ljuvene
Pluton bog, ki sudi tej strane pakljene,
   u kojih zli plač stav sveđ po sva vremena
ne žive vik ljubav ni želja ljuvena,
   ki velmi tač rabi u ljuvenom hipu,
da silno ugrabi Proserpinu lipu.
   Andromaku ljubi Perso željom tome,
da za nju zao boj bi s nakazni morskome.
   Zao podni ljuven var i hude zle sile
Tesalik Ležandar rad Tebe sve mile.
   Lijepa Ariadna Tesea zaradi
veomi prem jadna s ocem se zlo svadi.
   Fedra, Ipolita ne moguć imati,
čini ga srdita od oca zaklati.
   Enea Lavinu Turnu uze, rad koje
stvoriše u plinu od rata zle boje.
   Medea pak ona, kraljska kći ka je bil',
zaradi Jasona što nije učinil'
   nemilo, rad koga er ga tako ljubi,
da brata zlo svoga svom rukom pogubi!
   Veliki Akile zaradi ljuvezni
kolike nemile podnese boljezni!
   Demofonta svoga ljubi tač Filide,
da smrtni rad toga na konac jur pride.
   Safo pak, ka krasno tač pjesni činjaše,
da spjevce sve lasno dobiti mogaše,
   velmi tač prem ljubi svojega Fauna,
svih mladac koji bi slava, čas i kruna.
   Čirče, koja ljudi u zviri stvaraše,
Odisa zabludi, da nać dom ne umijaše.
   Orfeo, ki pojal toliko slatko je,
kti sljesti u pakal Euride rad svoje.
   Alčide, na svitu koji jak toli bi,
lava, zvir srditu, da rukom svom ubi
   i stavi pod silu, ke će bit vik slava,
idru, zmiju nemilu, Čerbara troglava,
   nu ženskom znan'ju pak ljuvenu vlas dvore,
za sve er bi velmi jak, odrvat ne more,
   ter kroz tu on želju moguće ljubavi
s djevojkam kudjelju presti se postavi.
   Užiže na svit saj još taj zrak ljuveni
i mudra sijeda taj srca, u kih krvi ni.
   I čiste djevice kad god ta čuju plam,
ter tužno njih lice poliju zlim suzam.
   Atalantu dobi napokon ljuven boj,
u teku koja bi brza prem tolikoj.
   Za združit ljuven plač od svoga Pirama,
Tisbe se na oštar mač nabosti ktje sama.
   Leandro tač moćno Eru svu ljubljaše,
da more gô noćno ne malo plivaše.
   Ne kteć čut vile cvil, ka mu dar mao pita,
Narčiso, ki je bil ljepota od svita,
   čini ga rad toga Ljubav, bog svim pravi,
na se man istoga zlu ljubav da stavi.
   Tač Nizo zli rabi kroz svoju neviru,
da Alčidu ugrabi lijepu Dianiru.
   Na svitu tač ima zle muke ljuvene
Pariž, sin Priama, zaradi Elene,
   ku skrovno ljubeć on od muža krijuće
ugrabi napokon nju njemu iz kuće,
   i njegov tač žestok oganj se svim pravi,
da rotno vas istok u boj se postavi.
   Silna moć taj jaka pridobi zlim jadi
Masinisu paka Sofonisbe radi.
   Bibli, blud od koje vik će se na svit znat,
ne moguć na svoje hotin'je brata imat,
   toliko zlom rati plaka sve nezgode,
dokle se obrati u rijeku od vode.
   Kroz hudu prijevaru zlim bludim otrova
i kralja Činaru Mira, kći njegova.
   Videći Ezako, gdi bješe sred luga,
Eperiju kako zmija peči iz kruga,
   za moći zginuti sred morske dubine
tište se niz ljuti od jedne visine,
   gdi njegov na poraz bozi se smiliše;
ter njega u taj čas norcome stvoriše,
   tim nori svud na svit taj norac dan i noć,
jeda bi utopit njemu se kako moć.
   Dobra ktje tolikoj Ifi Anaksarati,
da gnjivno život svoj sam sebi prikrati.
   Nisovi njeki čas toliko zloj Šili
veomi prem lip ukras Minosa omili,
   da ljuven trpeć boj svom ocu ostriže
kosu, u koj tolikoj zlamen'je jur biše.
   Neron, ki čemeran i žestok toli bi,
ženski ga ljuven plan napokon pridobi.
   Kleopatra Čezara, koji svit dobi vas,
učini da sgara plamenom svaki čas.
   Favstina čemer zal učini patiti
Marku, ki mudros znal svaku jes na sviti.
   Anibal, hvaljena koji se čas pravi,
jedna ga svim žena prem tamna zatravi.
   Psikrata kraljica Mitradata ljubi
tač velmi, da lica njega rad pogrubi,
   a to jes er dviže najprije ures svoj,
pak kose ostriže za moć poć š njim u boj,
   gdi tač zlo u muci ljuvenoj goraše,
da kopje u ruci sveđ prid njim nošaše.
   Porcija kad začu, da Bruto zginul jes,
zlim ognjem u plaču prikrati svoju čes.
   Kroz ljubav svakoje podnese zle sile
Antioko rad svoje Stratonike mile;
   gdi znana da pomoć ljekara ne biše,
taj mladac svoju moć prije reda sgubiše.
   Ako ćeš ti riti, blud da taj imaše
ljudi, ki na sviti vik boga ne znaše,
   plam toga umora tač u njem prem vruć bi,
Sikem, sin Emora, da Dinu ugrabi,
   rad koje čineć boj do malo za time
prikrati život svoj i s ocem svojime.
   Kti službu veselu svim Jakob satvorit,
za moći Rakelu kakogod izdvorit.
   Sanson, ki svu slavu bojnika zatravi,
na krilo svu glavu da Lidi postavi,
   ku toli za drag dar na svitu držaše,
da od nje viku stvar zlu prijat ne mnjaše;
   nu mu tuj pokore zle, velmi pripravi,
ter u tem ne more odrvat ljubavi.
   Pak za tim bez vida slipimi željami
tač kralja Davida Bersabe zamami,
   da čime boj biju bojnici srditi,
nje muža Uriju ktje prava ubiti,
   a sve toj govore, čim bude š njom bivat,
nje dike da more bez sumnje uživat.
   Amon pak, koji bi sin kralja Davida,
Tamaru tač ljubi, svu sestru bez stida,
   da njojzi zlu silu samoj na jedini
od veće nemilu prem sasma učini.
   Salamun, mudrosti koga bog nadari,
velmi se zlo dosti u žene privari:
   toli ga ljuvena zlo iskra goraše,
seam stotin da žena u dvoru držaše,
   gdi ga tej pakljene muke tač zgubiše,
da jedne rad žene, crnica ka biše,
   vjeru boga svoga pogrdiv ostavi,
na svitu rad koga čestit se jur pravi.
   Ne samo ima vlas nad nami ljudima,
danu se nje ukras i zvijeri još prima:
   u gori zeleni meu stvore jur ine
jeljeni smamljeni meu sobom rat čine.
   Nije li se vidilo u stadu svaki broj,
da velmi nemilo za ljubav bije boj?
   Taj ljubav još tiri lava, zvir srditu,
za sve er se svih zviri kralj pravi na svitu.
   Tigri čijem mukaju u gorah ljutijeh stav,
u tomu znat daju, da vlada njim ljubav.
   I ptice pod nebi, ke lete ne pristav,
zamirno u sebi kazuju, što je ljubav:
   grlica, ka druga izgubi ljuvena,
neće stat sred luga nigdjere zelena,
   ni bistre vik vode tođer se napiti,
za u te nezgode moć tužno živiti.
   I vrle nakazni u morskoj dubini
u ljubav priblazni taj plamen jedini,
   ter fluta riba onaj, u moru ka plije,
izide na suh kraj za ljubav od zmije,
   a zmija nalip svoj na kami tuj stoje
izriga, cić da njoj ne stvori zlo koje,
   paka se naredno od svake sumnje van
sadruže zajedno u slatku ljuvezan.
   Alfeja gospodi rijeku tač sve ljubav,
kroz more da hodi s morem se ne miješav,
   i sve toj dan i noć djeluje svim dilom
k Retuzi za moć doć, kladencu nje milom.
   Kamen'ja ljubavi još se ona klanjaju,
od mora kim plavi pravedan put znaju,
   kojega zlosrdo ljuvezan tač steže,
da gvozdje toj tvrdo sve k sebi poteže.
   Tuj ljubav još služe i nje vlas poznaju
i dubja, ka duše u sebi ne imaju:
   u zemlji kad paoma kod paome žuđene
ne raste, veoma na pospjeh uvene.
   Koju stvar znan kopač videći za njoj moć
ozdravit ljuven plač, taku joj da pomoć:
   urježe mao štitak od paome žuđene,
u srce ter ga pak stavi njoj, ka vene,
   i tako na svit saj s čudnome ljubavi
svenuta paoma taj opet se pojavi.
   Napokon ljubav taj, koj se raj priklada,
s nebesi vas svit saj uzdrži i vlada.
   Za to ja sad velju, ako jur na sviti
nijesu ti tuj želju vik mogli dobiti
   neumrli bogovi, od kih moć prijaka
hrabreno sve slovi vrh višnjih oblaka,
   i duše tolike od vridnih tač ljudi,
kih slave velike po svitu cte svudi:
   reci mi svijes tvoja, prijatelju moj mili,
kako ću moći ja odrvat toj sili,
   bivši ma moć mala, a nje vlas velika,
koja je skončala s bogovi človika?
   I ako kamen'ja i dubja zelena
ne mogu zlamen'ja uteći ljuvena,
   ja, koga višnji sgar nadari dušome,
kako ću moć igdar ne živjet željome?
   Vik mi već tim nemoj zabavljat čes tvoja,
ako toj prijakoj ljubavi služim ja,
   er ludos, s tim se bit, svi znani govore,
nikako ki dobit viku bit ne more.





Јавно власништво
Овај текст је у јавном власништву у Србији, Сједињеним државама и свим осталим земљама са периодом заштите ауторских права од живота аутора плус 70 година јер је његов аутор, Динко Рањина, умро 1607, пре 417 година.