Izveštaj šefa britanske vojne misije o govoru Draže Mihailovića od 28. februara 1943.

Извор: Викизворник

Strogo poverljivo.

I. Na dan 28. februara u kući mesnog pretsednika opštine, Mihailović i njegov štab, četnici i činovnici iz Kolašina, kao i seljaci iz okolnih sela bili su prisutni. Mihailović se koristio ovim poluzvaničnom prilikom da održi jednu nezvaničnu, veoma ogorčenu tiradu protiv Britanaca i Amerikanaca i protiv saradnje sa saveznicima uopšte. Tirada je trajala skoro 30 minuta i tekla je ovako:

(a) Srbi su sada potpuno bez prijatelja, opkoljeni unutarnjim i spoljnim neprijateljima, a sramno zanemareni od svojih tzv. saveznika. Radi svojih strategijskih ciljeva Englezi guraju Srbe bez ikakve namere da im ukažu pomoć ni sada ni u buduće. Englezi se bezosećajno bore u Jugoslaviji do poslednjeg Srbina, a bez ikakve štete po sebe. Oni se trude da kupe srpsku krv po ceni neznatnih pošiljki oružja. U isto vreme oni pokušavaju da slabe Srbe i odvrate ih od njihove pravične borbe protiv unutarnjih neprijatelja. On, Mihailović, neće nikada pristati na »ovu sramnu trgovinu tipičnu po englesku tradicionalnu perfidiju«. Sa oružjem koje je do sada primio od Britanaca on ne bi mogao naoružati ni 200 ljudi. Britanska finansijska pomoć, kao i druge potpore su isto tako beznačajne.

(b) Englezi ga stalno ponižavaju i kao narodnog vođu i kao izvor obaveštenja, svojim stalnim odbijanjem da prihvate njegove izveštaje bez naknadne potvrde iz nezavisnih izvora; svojim stalnim odbijanjem da dadu novac na ime pomoći »milionima« gladnih u Bosni i Hercegovini bez drugih dokaza o tamošnjim prilikama, iako u stvari seljaci tamo gladuju samo zato što su oni hotimice sabotirali svoju žetvu po njegovoj naredbi, a pod britanskom presijom.

(v) Dalja ponižavanja su britansko odbijanje da njemu i njegovoj vojsci dadu neposrednu vezu sa jugoslovenskom vladom u Londonu (znatno unakaženom), i britanski zahtev da on njima polaže računa o utrošenom novcu iz izvora jugoslavenske vlade.

(g) Daleko od toga da su gosti, jugoslavenski kralj i vlada su u stvari zarobljenici. Oni su zarobljeni i zatvoreni od strane kraljevske britanske vlade, koja sramno povređuje jugoslav. suverenitet svojim direktnim pregovorima sa sovjetskom vladom o unutrašnjim jugoslavenskim problemima.

(d) B.B.C. sa odvratnim cinizmom prestao je sa svojom potporom ukazivanoj svetoj srpskoj stvari i sada funkcioniše kao agencija za reklamu za račun jedne grupe terorista zato što oni pružaju materijal za jeftinu senzaciju; zbog toga osovinske trupe vrše represalije nad srpskim stanovništvom u Hrvatskoj. Englezi vele da vole Kralja Petra II ali u isto vreme Forin Ofis i B.B.C, otvoreno potpomažu jednu grupu čije su antidinastičke namere jasno izražene stvaranjem Bihaćke Republike dok oni odbacuju istinski izveštaj o stvarnom stanju stvari u zemlji.

(đ) Američka štampa i demokracija otkrile su svoje prave ideje prema Evropi i svoje ogromno i žalosno nepoznavanje jugoslavenskih prilika i struja na Balkanu svojom izdajničkom denuncijacijom četničkog pokreta i svojom potporom Hrvata protiv Srba i komunista protiv četnika.

(e) Oblapornost saveznika za prevaru zasićena je povremenim hipokritičnim i antijugoslavenskim akcijama partizana, dobro ali neka saveznici utuve da ništa što oni mogu učiniti ili što prete da će učiniti neće odvratiti Srbe od njihove zakletve i svete dužnosti da iskorene partizane. Insistiranje saveznika da su partizani Srpstvo jeste samo jedna sramna laž. Uskoro neće biti više partizana u Hrvatskoj i Sloveniji. Neka saveznici dobro upamte da oni sada izgrađuju naslednu mržnju među Srbima prema sebi.

(ž) Sve dok Talijani budu jedini izvor poomoći, Saveznici ništa ne mogu učiniti da on, Mihailović izmeni svoj stav prema Talijanima. Njegovi glavni neprijatelji su: partizani, ustaše, muslimani i Hrvati. Kada bude svršio s njima on će se obrnuti protiv Nemaca i Talijana; zatim će uspostaviti svoju sopstvenu iskrenu demokraciju u Jugoslaviji bez ikakve zahvalnosti prema zapadnim silama, čija se cinička hipokrizija ispoljava u odbijanju da se stave na njegovu stranu protiv partizana. On gorko žali što se nije pokazao boljim pan-Slovenom. Posle rata on će raditi za pan-Slovensko jedinstvo tako da se Sloveni mogu osvetiti zapadnim demokracijama za njihovo sadašnje eksploatisanje i prolevanje slovenske krvi. Njemu nije više potrebna nikakva veza sa zapadnim demokratijama čiji je jedini cilj da dobiju ovaj rat na tuđi račun; treba pogledati na britanske zahteve za sabotažu kada svaki čovek zna da razaranje jedne jedine pruge staje živote stotine srpskih talaca.

II. Pred jednim trećim licem general je optužio britansku misiju da ona podmeće lažne izveštaje Kraljevskoj britanskoj vladi i besno je kritikovao činjenicu da je stvarno prestala pomoć koju mu je ona ukazivala.

Starešina misije komentariše da je ovo tvrđenje vrlo nezgodno, ali on veli da osim Vasića i Lalatovića, koji su definitivno protiv Britanaca svi drugi računajući tu i samoga Mihailovića, priznaju da je on preterao. Starešina misije nije se dao izazvati te je Mihailović bio primoran da prizna osornost svojih reči. Čim je svršio govor on se trudio da poreče da ima ikakvu nameru uspostaviti posleratnu diktaturu i tvrdio je da su Nemci i Talijani istinski fundamentalni neprijatelji Jugoslavije. Starešina britanske misije održao je odlučan, ali pomirljiv govor, koji je baš kada je došlo pogodno izazvao nesvesticu kod Mihailovića, te se tako sastanak zgodno završio.

III. U svojim komentarima starešina misije veli, da je Mihailović planuo zbog oskudice britanske pomoći, zbog skorašnjeg govora na B.B.C., Mihailovićevog iskrenog ali površnog verovanja da su Srbi »masakrirani da bi se priredila jedna saveznička strategijska svečanost», i zbog američkih isečaka iz novina nedavno prispelih. Silovitost njegovog govora je posledica i njegovog stanja zdravlja i nerava. Verovatno je da su Vasić i kompanija priredili ovaj njegov ispad, koji pokazuje da je njima jasno koliko je slab njihov položaj. Ovaj ispad je pokušaj da se uceni britanska vlada i tako natera da primi sadašnje stanje stvari.

IV. Starešina misije zaključuje da je po cenu nekoliko neugodnih momenata uspeo da stvori povoljnu atmosferu za buduće pregovore.


pukovnik Vilijem Bejli

28. februara 1943.